jedna stara ofucana šupendarska priča

[Discipulus]

maher18 kaže:

to si bio ti?!

KRATKA PJESMA

Da, mah. To sam bio ja!

[maher18]

Discipulus kaže:

KRATKA PJESMA

Da, mah. To sam bio ja!

još kraća pjesma

gade!

[Discipulus]

maher18 kaže:

još kraća pjesma

gade!

najkraća:

e.

[maher18]

Discipulus kaže:

najkraća:

e.

.

[maher18]

znaš koja mi je najbolja scena iz filma?
nenadjebivo!
g.j.jane s demi mur.
tamo gdje ju onaj ludi
pukovnik
isprovocira na fajt.
i na kraju,
ona,
spretučena,
dok joj iz blatnjavih usta lipti krv,
pogleda uvis
i kaže:
suck my dick!

[Discipulus]

maher18 kaže:

.

mamaaaaaaaaaaaaaa!
ona se meni beljiiiiiiiiiiii!

[maher18]

pedagoški dijalog


wtf?
što sad vrijedi banalnost
puke pristojnosti
(jer su te učili od djetinjstva
da se ne valja nikom zamjerati)
kad je naprosot činjenica
da si stao pred mene, iznebuha
(kako su dosdni ti građanski rituali)
strgnuvši svetu ispravnost s mojih ramena
i shvatio
(grom me ubio, ovo bi mogli postati prekomplicirano!
rekla je da sam obični prasac!)
da bih s tobom
pristala
(jbt, otkud se ova stvorila,
a čini se tako nedostižna)
i na laganu šetnju po himlaji
(što da radim? gledaj
ovdje ih ima bar pet
koje su lude za mnom)

prodaješ dušu, doktore faustus
u zamjenu za sitni zaborav
uz fusnotu pouzdanog javnog bilježnika
da ugovor neće nikad stići na naplatu
(a to što si rekla
nadam se da se šališ!?
uostalom (pogled u stranu), o tomu ćemo još razgovarati)
moje me ženstvo naučilo strpljivosti
i čekam da vratiš moj jin
ne nužno direktno u ruke,
moj jin
s kojim si se tako vehementno zaigrao
ne pospremivši ga
kao što to inače rade
pristojni dječaci

[Discipulus]

maher18 kaže:

(grom me ubio, ovo bi mogli postati prekomplicirano!

grom me ubio, ako nisi u pravu!

[maher18]

Discipulus kaže:

grom me ubio, ako nisi u pravu!

ja bih rado izašla iz kuće, imam i razloga (dan muzeja, čaga na štrosu, par poziva za kafenisanje s frendovima, kazalište) da me nije jučer opet zaštekalo u kičmi, a i ne želim vidjeti neka neminovno prisutna lica koja me podsjećaju na neslavni ljubavni neuspjeh. a želim biti nasmijana, prpošna i vedra, tako se zaista osjećati, i tako izgledati. što ovih dana sigurno nisam, iskrivljena od bola. što tjelesnog, što duševnog. šmrk. dakle, preostaje mi da iščitam još ono malo stranica koje još nisam, bacim pogled na fejs, iskričarski blog i forumhaer, nazovem par frendica, izmijenim koju riječ s klincima, bacim nezainteresiran pogled na kronični nered u stanu (eh, da dojde sanitarna inspekcija najprije bi me poslali ludniičarima, a onda u zatvor zbog ekoloških razloga, ha, ha) i pripremam se na davež svoje prepedantne histerične sestre koja mora voditi ozbiljan razgovor u vezi tate kojeg je uhvatila ozbiljna demencija, a stara je već luda od slušanja njegovih nepovezanih pričica i gomile gača koje čekaju pranje. eh, da da ne zaboravim neugodan slučaj neplaćenih računa i blokirane kartice. no, tu zaista ne mogu ništa efikasno: plaća dolazi tek za tjedan dana. možda.

[maher18]

na znam, jel mi se to samo pričinja, u onom mojem silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara, onda se u udruzi i obavezno i drugim fejsovim stranicama gdje sam i ja član, javi ona debela mješina, njegova cura, s podsmješljivim kvaziduhovitim postovima i linkovima. daje opaske na starost. ili se hvališe kako je sjajno biti pod dekicom sa svojim draganom ljubljenim (da mi je znati jel pod dekicom drže i laptop, da bi obavijestili svekoliko obćinstvo da su pod dekicom? ili upozorenje publici da opet stanuje kod njega: ljubav je zajedništvo, pod istim krovom, bla,
bla. uz komentar: eh, sve bi bilo još sjajnije kad bismo imali još i dva kompjutora. u istom stanu. no, najžalosnija je bila jedna objava, još pred par mjeseci, kad je stavljala preslatka srdašca i postove tipa: ja imam najboljeg dečka na svijetu, pusi-pusi, ja sam lavica, kraljica i niko mi ništa ne može, a istovremeno je taj njezin dilber provodio večeri sa mnom, što u zagrljaju punom strasti, što u dugim prekonoćnim razgovorima u kojima smo se skidali do kraja. ona ista cura koja je okolo mnogima pričala da je toliko puta prekidala s njim jer, eto, on ima nekih konkrevetnih problema i nek se samo pazi, ona je mlada, a on je već starac . i ne, nije to rekla samo jednoj prisnoj prijateljici, nego i ljudima koji s tom informacijom ne mogu ništa, osim da je
šire dalje ili da se po njoj ravnaju (to će reći: da se i upucavaš njemu, ne bi imala sreće, samo ja znam kako treba s impotentnim starcima). i onda me čudi, iskreno čudi: kakav je to oblik "ljubavi" koji ih drži zajedno. oprosti što te s tim gnjavim, no nije mi jasno jesam li luda ili zaista netko može biti
tako podao i nanositi bol tek tako, iz vlastitog osjećaja nadmoći. jer, on jest njen. njen osobni predmet na koju ulogu on očito pristaje.

[Discipulus]

maher18 kaže:

na znam, jel mi se to samo pričinja, u onom mojem silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara...

tužaljka nad lajkovima

da i ja sad kažem nešto važno:
ja kada napišem nešto snažno,
nešto približno kao ti, mah,
svi fb prijatelji izgube dah!

pa šute, šute, šute, šute,
a ja sve mislim da nešto mute,
ako nijednog lajka nema,
možda mi škvadra nobela sprema!

od sreće zalajem: av, av, av, av!
oni se useru, zauzmu stav,
k'o da ih portretira anton van dajk!
i kako onda da stave lajk?

čak kad je u pitanju i takav as,
k'o što je sae, pitam ja vas!

sae

ali im sae osvetu sprema:
na fejsu uskoro – ima da me nema!

[maher18]

da imam vremena, napisala bih rimu
no, ne čini ti se da je, usprkos svemu
još premalo pjesama na tom fejsu
i tvojih i mojih, zato bijeg tvoj - čemu?

usadio si si očito neku fiksideju
da dobaciš ješku, udicu na flaks i blinker, pecaš,
a onda, kad se girice i morski psi povaljaju po palubi
paranoidno zbrišeš, skriješ se u neki sedmi nik i jecaš

previše ti je ljudi, riječi, prisnog upetljavanja
iako gubiš privremeno drage ljude s vidika
a onda prelaziš na neko drugo mjesto, portal
i bacaš mamac slijedećoj hrpi sladostrasnih sljedbenika

e moj sae etc., da ne spominjem imena razna
bez tebe će, ovisnog o tuđoj riječi
moja fb stranica ostati preprazna

[maher18]

točno u podne
(provjeri
moja pedanterija ne zakazuje
ni u najkritičnijem trenutku)
sjedila sam, bez haljine,
na kamenu
jedinom kojeg sam našla u ovoj pustoši
da odmorim
svuda samo pijesak i povjetarac
nigdje sjene, ni guštera, ni travke
u daljini, tamo, na horizontu
obris planina koje sam pustila da dalje stoje
odmaram se
nitko ne dolazi
da popije sa mnom čaj
niti će doći
sunce se pomaknulo sa sredine dana
i napravilo sjenu
sad ću ustati, ogrnuti haljinu
i hodati dalje, nogu pred nogu
po putu koji ne vodi više nikamo

[maher18]

tak je svejedno, niko ne čita, mogu pisat kaj hoču, uzalud, to je valjda samo kreativna terapija...


dugo te nije bilo, obično vikendom i ne pišeš, a sad najedamput, paf, novi krasni sonet, krasni i strasni, odaaa, i to subotom oko podneva. xx me uputio opet na tebe, da mi budeš nit vodilja, tračak svjetlosti i poticaj da dalje pišem. žestok momak, hm. jedan od rijetkih uopće ljudi na svijetu koji me, ah, tako skužio. i sad će otići. i pustiti me samu. bez njega sam stvarno sama. užasno mi je teško. rekao je da će opet otići s virtuale. kao i bezbroj puta prije. i onda ću ga izgubiti. a postao mi je potreban kao zrak. užasno. to neću preživjeti, neću. danas sam odlazila s posla plakajući. suze su mi curile očajno, baš kao sada. zašto od mene odlaze oni jedini ljudi koji me mogu pratiti, koje ja mogu pratiti, razumjeti, disati na isti način. omg. tek sam našla nešto što me duševnoo država na životu, sad više toga neće biti. prepoznat ću ga, naravno, da se pojavi i za godinu dana opet, pod ko zna kojim nickom, samo je stvar u tomu da ću ga previdjeti! naprosto previdjeti jer kopati po internetu i poeziji mogu rijetko, imam toliko životnih sranja i sranjaca, naprosto nisam toliko prisutna i jebeš sve, gubim ga nepovratno. strašno se loše osjećam. mislim, ako me išta može dokusuriti, to je ovakav gubitak. gubitak duše s kojom sam plesala, makar ove jeseni i zime, ali plesala sam najljepše.
a ja nemam više vremena, nemam vremena, moje vrijeme ističe, i snaga, i sve ostalo...
i onda ću umrijeti tako prazna...

.........

ma znaš ti mene, ja sam prokleta žilava zverina koja preživi i najgoru sušu, i glad, i sve, naprosto funkcioniram i na minimalcu, i već jako dugo tako živim, naučena, istrenirana, po defaultu, i bogato živim, i sretno i svakako, i radim, i znam se boriti kad treba, i sama sam vječno, bila i ostala, makar oko mene i familija i djeca i prijatelji. nisam ravnoddušna na druge, itekako se radujem. zaista znam biti sama i jesam, i nije mi trebalo pola života, ne, to sam shvatila već jako davno, i naprosto tako guram i ide mi. no, ponekad, naiđem na one koji su isto takvi, a nose isto što i ja, rezignaciju, i sposobnost biti beskrajno sretan kad nađeš srodnu dušu. upravo sam to našla. od svakog dobijem i sa zahvalnošću primim ono lijepo i dobro, no u njemu (ima jako malo ljudi koji mi uopće nešto mogu tako dragocjeno dati, to je uglavnom tako segmentalno, da bi trebalo skupiti njih desetoricu da sklepam jednog polovičnog, barem, ha, ha, ha, znaš kakva sam proždrljiva i zahtjevna), u njemu vidim toliko toga, sve ono što nemam, a želim tako silno imati, i ono što nam je zajedničko, oh, toliko toga, kak bi se reklo, kompatibilno, kao dva različita pola magneta, povezanih istim, ma baš istim elektronima. i užasno mi je teško što naprosto ne želi da trajemo zajedno. čak ni dušama.

.........................
je, samo kaj se iz dana u dan sve više cijedimo i sušimo, i ponekad ne mogu više doći do daha. vidim da stojim. a vrijeme i dalje ide. i kad i dostignem, usoptana, vidim da opet nema ničega, i baš tako, iz dana u dan. preživljavamo kao kokoši, i mislim, ma zapravo već odavno ništa ne mislim, sve mi je jesno, i sve vidim unaprijed, prestari smo i ništa nam više ne može biti neprepoznato. no još uvijek imam tu neku dosadnu prokletu čežnju u sebi, onako duboko zakopanu, da ne smeta, da se ne vidi, a onda jedan obični sebični mamlaz to nonšalantno iščeprka i stavi mi pred nos, i kaže: znaš da znam. i onda se okrene i ode, ostavi me da isponova to zamotavam, obmotavam i tražim adekvatnu rupu da pokopam opet. jebemti, ne mogu na to otupiti nikako. baš nikako.

[Nemruth Dagi]

maher18 kaže:

tak je svejedno, niko ne čita, mogu pisat kaj hoču, uzalud, to je valjda samo kreativna terapija...

(

Ne može. A ne, ne... nećeš samo tako loze proći darling. Ak ćeš pisati da ti to bude kreativna terapija uvati se kreativne terapije i marš na Sljeme, disati puni plućima dok ih imaš a ne pomoću Marlbora, rakije i slinavih holivudskih filmova.

Ako ćeš pisati onda piši kak bogo zapoveda po svim njegovim kanonima a to bi ti onda ovako izgledalo:

1 zapovijed - pisanje je tvoj bog i nema drugoga do njega...zaboravi sve što te ometa i nemaj drugih ovisnosti osim pisanja jer to ti je najzdravija ovisnost a ne pijača, žderača, cigarete. seks sa nepoznatim ....


2 zapovijed - ne izusti ništa do pravih riječi u rečenici
pisanje je fenomen jer se radi o smislenom naguravanju riječi u rečenici dakle ništa previšem ništa premalo,
sve sa mjerom i omjerom


3 zapovijed - spomeni se da svetkuješ pisanje svaki dan ...nulla dies sine linea kažu stare Latinice a tak je to i sa pisanjem. Svaki dan malo, pomalo ko dozirani apaurin za grubu zbilju koja ometa nježnu skribomansku dušu...


4 zapovijed - poštuj oca i majku da ti pisanje dobro ide jer
pravopis ti je otac a majka gramatika, ako želiš pisati poštuj ih jer te nitko neće razumjeti a kad se budeš čitala ni ti sama se nebuš razmela


5 zapovijed - ne ubij ...ne ubijaj svoje tekstove za koje msiliš da su loši. Ništa nije tako loše da ispravkom ne može biti još - gore. Te spisateljske grozote negdje deponiraj i kad buš stara pronaći ćeš ih među čarapama pa ćeš si reći: kak sam nekad bila lepa, mlada i nadasve pametna... a jesam li uopće to bila JA


6 zapovijed - ne bluduj logikom po tekstovima. Drž se kanona pisanja, ne divljaj i ne tjeraj mak na konac da te ne pronađu spuštenih gaća i naprćene rit usred nesuvisle rečenice.


7 zapovijed - ne kradi tuđe ideje i ne pejskopiraj. Kad tad će se znati da to nisi ti napisala.


8 zapovijed - ne kiti se tuđim perjem već vlastitim mada ti je pero ko u menopauzične kokoši kakvo je takvo je i tvoje je...


9 zapovijed - ne poželi ženidbenog druga tj. piši na materinjem jeziku i u svim njegovim varijantama. Na kineskom ionako ti neće uspjeti ništa napisati


10 zapovijed - ne poželi tude stvari recimo ne poželi "Voćku poslije kiše" em je već napisana i autorizirana em je ne možeš tako dobro ponovno napisati ...drž se onoga što znaš i možeš...JER TO JE JEDINI ZAKON U PISANJU!


Sad idi u miru - pisati!
Aleluja!

[maher18]

a kaj ti misliš d asam ja od jučer i to ne znam, sve kaj si napisala???
i, samo onaj dio, hm, seks sa nepoznatim, s tim se ne slažem. moš se ševit s nepoznatim, a da ti bude čist fino (e sad da ubacim malo proze: nema šumice bez gumice!), viš d anemaš pojma.

i ostavi me sad da cmizdrim!

[Nemruth Dagi]

maher18 kaže:

i ostavi me sad da cmizdrim!

Cmizdriti je najlakše - teže je napisati nešto dobro kad si izgubio gumice u mraku guste šumice...

[maher18]

Nemruth Dagi kaže:

Cmizdriti je najlakše - teže je napisati nešto dobro kad si izgubio gumice u mraku guste šumice...

ma to je samo pjesnička figura, kakve gumice, to je samo zbog rime, nemaš pojma. gdje ti je maštovitost?

[Nemruth Dagi]

maher18 kaže:

ma to je samo pjesnička figura, kakve gumice, to je samo zbog rime, nemaš pojma. gdje ti je maštovitost?

Oprostite vaša Visosti, ostala mi maštovitost na porti
ako zamolite kojeg dvorjana da Vam ju donese...

[maher18]

Nemruth Dagi kaže:

Oprostite vaša Visosti, ostala mi maštovitost na porti
ako zamolite kojeg dvorjana da Vam ju donese...

znala sam da se o tomu radi