Nemruthovo svratište

[seamless]

vrijedilo je čekat nastavak.

[Nemruth Dagi]

Noć je rasprostrla svoj zvjezdani sag iznad snivajućeg Zagorja.
Još koji sat i pijevci će najaviti početak dana.
Malena točkica stopljena sa zvijezdama na nebu, lelujala je amo tamo. U malenoj točkici dvočlana posada jednog vanzemaljskog broda bezuspješno je nastojala zadržati određeni pravac kretanja.

- Uh, to kragujevačko smeće, nisi neg da z tebom pive hladim v potoku..- udari Štef Kipec limenog i odmah zatetura.

Tri-četiri-pet piva...nije više nije brojao koliko ih je ispio. Nije to bilo previše za iskusnog ljubitelja kapljice i poznatog zagorskog geodeta. Zato je Štef samo na tren posrnuo jer mu se sama zemlja zaljuljala, pa je izgubio na kratko kompas.

Opsuje onako pripit i krene pješice prema svojoj kući.
Još par kilometara po mračnoj malenoj zagorskoj cestici do zagorskog zaselka Rozarje Donje.
Vedra ljetna noć i pokoja piva više za Kipeca nije problem.
Veći je problem njegova Bara koja pogledava na sat frkčuću nosom kao funjava mačka. Štef je Kipec svečano obećao svojoj Bari da neće više piti, a sad je prekršio zavjet treznoće a usto i dobrano kasni. Dok na nesigurnim koracima grabi put svoje kuće, Štef ima dovoljno vremena smisliti svoje opravdanje.

Dva malena bića iskoče iz svoje broda koji je aterirao duboko u kuruzištu, pored Grahekove livade. Sivkasto-zeleno biće dohvati u ruke nezreli klip kukuruza. Odmah ga skenira svojim očima i zadovolji se dobivenim rezultatom. Dva mala u kombinezonima plašljivo su se počela kretati između kuruze tražeći izlaz iz polja.
Na rubu kukuruzne "šume" njihovu pažnju privuče žuto tijelo mahune. Promatrali su je neko vrijeme i ispuštali međusobom metalno piskutave tonove, a onda krenuli dalje.

Štef Kipec vrzmao je u svojoj glavi razne misli. Trebalo je njegovu Baru zadovoljiti dobrim izgovorom. A Bara ko prava Bara, ko sve rasne Zagorke svakom izgovoru svojeg muža nađe mane. Laganim koracima derao je lokalni seoski put povremeno zastajkivajući i gledajući u visine kao da je očekivao pomoć i intervenciju iz samog neba. Iznad njegove glave zvjezdilo se nebo bez jedne male lelujave točkice. Točkica, koja je do malo prije bila na nebu bila je parkirana u kuruzi koji sto metara dalje. Vlasnici točkice nisu se zadovoljuili kuruzom niti mahunom. Njima je bilo potrebno nešto čvršće, tvrđe, nešto što bi im omogućilo da bolje koordiniraju svojim svemirskim vozilom i da se vrate na matični brod. Znali su da taj dio mogu pronaći baš ovdje.

Maleni došljaci su krenuli stazom koja se spajala sa lokanim putem. Na točki spajanja su stali i primjetili stari pano sa oglasima. Za zanimanjem su skenirali sve izbljedjele slike i obavijesti. Slabašno i rijetko ulično osvjetljenje njima nije smetalo. Lica sa oglasa, pozivi na biranje predsjednika države, osmrtnice, poruke i obavijesti....sve su to sa zanimanjem upijali.

-nastavlja se odmah-

[Nemruth Dagi]

Štef Kipec pokunjen u svojoj duši što ne može naći dobar izgovor za Baru, hračne na cestu i sočno opsuje.
Iz njega izlete kanonade domaćih riječi za tu priliku.
Bio je već očajan.
Sad je blizu oglasne ploče a ništa mu ne pada na pamet.

Za to vrijeme došljaci se povuku se dublje u tamu i siđu sa ceste pa sa velikim zanimanjem nastave osluškivati zvukove koji su dolazili sa seoskog puta.
Odmah skeniraju nadolazeći psujući objekt...Humanoid sa posebnim mirisom na kojeg još nisu naišli u bazi podataka.

Geodet stane na cestici na par metara od stare oglasne ploče i mrmljajući sebi u bradu i teturajući ipak uspije zadržati svoje tijelo u ravnoteži. Nastavi sa bujicom riječi, parajući sve zvukove vedre noći pa se okrene prema mraku, otvori šlic i sa vidljivim olakšanjem mlazom poškropi mrak.

- Ahhhhh.....al je barem pijača ta dobra....e da mi je još jeno ladno za put.....- izmrmlja Štef tijekom svojeg obilnog ispusta.

Sivozeleni u grmlju na metar dva od ruba ceste približe se i sa interesom poprate zvuk padajućih kapljica na gustiš do njih.

Iz žbunja se ukažu dvije velike glave sa velikom očima.
Štef nije ništa primjetio da su glave jedna do druge izronile iz mraka.
Štefu Kipecu geodetu se samo na moment učini da je to glava malog Mirkeca Bartulovih koji je teško bolestan i ima poveću glavu.

- Kaj...ti tu delaš dete Božje...kaj ne spiš ???- izgovori Štef držeći se za svoje crijevo koje je bacalo zadnje kapi.

- Oh...evo još jednog Mirkeca.....- izgovori geodet kad ugleda drugog došljaka. A onda shvati što je izgovorio i što to znači.

- Jezuš.....pa to su čudovišta - skameni se pijani geodet i pokuša natjerati svoje noge na bijeg. Sivozeleni došljaci su blago i sa velikim zanimanjem gledali skamenjeni objekt.
Humaniod je interesantniji od kuruze i mahune. Laganim koracima iz gustiša krenuli su prema njemu piskutajući metalnim zvukom.

Štef je bez kapljice krvi na licu stajao nasred ceste otvorenog šlica držeći se za visuljak, dok su se mali došljaci približavali.
Lamatao je u svojem umu nogama i rukama ali se oni nisu pomicali. Kao olovni vojnik stajao je ukočenog vrata i razrogačenih očiju. Mali došljaci su prišli do Štefa i promatrali ga iz svih kuteva. Humaniod se naglo otreznio, ali i dalje nije imao kontrolu nad svoim tijelom. Usta su mu se zgrčila a glas je samo tiho boravio na vrhu njegovog grla. Jedan ga dotakne po ruci i iznenadi se mekoćom njegove kože. Drugi je sa velikim interesom promatrao njegove noge a pogotovo otvoreni šlic kao i drugu ruku koja je zaspala na njemu.
Kapljice ispusta rosile su Štefove hlače.

- nastavlja se, nadam se odmah -

[seamless]

i? i? i? i? i? i? i? i? i? i? i?

( ajde, moram na sastanak, a zanima me što je dalje bilo)

[Nemruth Dagi]

Humanoid je još stajao ukopan, dok su dvoje sivozelenih odmicali od njega. Kao Štef i oni sami su bili šokirani ali samo učinkom svojeg pojavljivanja što se vidjelo na humanoidu.

Geodet Kipec se naglo probudi iz budnog sna, uhvati se za glavu i posrne. Uopće nije bio više pijan.
Strah je popio sve njegove nakupljene maligane.

- Isuse, nemrem verovati...Isusek....Bože......- izbezumljen od straha, napikavao je još uvijek drvenim nogama po cesti.


Glas je probudio Baru koja je zaspala čekajući svojeg muža na kauču u kuhinji. Krik koji je ispuštao Štef ulazeći trkom u dvorište bilo je ravno zvuku koji prati svako kolinje.

- Oteli su me...oteli...oni mali....vanzemaljci...ovak su mali, vidi ovak - pokazivao je Štef svojoj krmeljavoj Bari.

- Kaj pripovedaš...ko te otel? Oni tvoji sa ribičije...oteli te i otišli s tebom na pijaču. pogleć...... sam kaj ne svane...tvore jen pomiriši kak dišiš kak gnojna luknja......kaj nisi boljeg izgovora našel ti jopec pijani - brusila se Bara i pogledavala bijesna uspaničenog Štefa.

- Ma, Bara to su bili oni mali.....vanzemaljci ko na televiziji...imaju glave ko Mirkec Bartulov, kak ono siroto dete kaj ima.....-

- .......voden glavu...a jel?
A ružni su bili kak tvoja sestra, i mali klempasta vuha kak tvoj stric Janko.....se razme usto su i smrdeli ko tvori...na pijaču...a gde ti je auto...si ga razbil gulanferu jen...? -

- Crko je...nije štel upaliti ..pa sam išel doma peške ...i onda..... -

- A lepo si mi obečal da ne buš više pil, niti kapi...je....a ja naivka vjerujem svojem mužu.... od sutra nov režim.
Jedeš vani i spiš sam. Ja idem mojem mameku dok se ne opametiš.
A to bu, mi se čini potrajalo...... -


Dvoje došljaka nakon susreta sa humanoidom ostali su zbunjeni.
Noć se približavala svojem kraju, po reakciji su shvatili da po danu baš nije poželjno da se šeću ovim krajem.
Nije im bilo jasno što se to događa sa tim ljudima kad ih ugledaju.
Nekad je bilo daleko lakše.
Čim bi se spustili na Zemlju i prikazali ljudima, ljudi bi se počeli klanjati i bacati na tlo, kao što se bacaju u nekim građevinama u kojima stanuju samo njima poznati bogovi.
Danas se samo skamene.

Pomalo izgubljeni, mala bića lunjala su seoskim putem, znajući da je dio koji im treba, negdje sakriven ovdje. Metalni zvuk koji su ispuštali bio je znak njihove komunikacije. Izgledali su zabrinuto.
Shvatili su da se neće moći kretati ovakvi po ovoj okolini.
Moraju se uklopiti kao da nisu to što jesu, vanzemaljci došljaci.
Kad su se usaglasili odmah se okrenu i brzim ali mekanim poketima svojeg malog tijela vrate se na mjesto gdje su susreli humanoida.
Oglasna ploča davala im je odličnu ideju.

Promjeniti će svoju strukturu tijela.
Preuzeti će likove humanoida čija nasmijana lica gledaju sa plakata. Odmah su započeli sa skeniranjem i procesom preobrazbe. Tako će se sa posuđenim licima lakše uklopiti i doći do tog neophodnog dijela koji im nedostaje.

No, došljaci u svojoj namjeri baš i nisu bili posve potkovani znanjem. Bila je to, naime izborna godina za predsjednika države-Ali ne možemo im zamjetiti što su ti mali nesretnici koji su svjetlosnih godina udaljeni od svojeg doma, i par sati leta u svojem malom svemirskom brodu udaljeni od matičnog broda znali o politici.

Prvi se preobrazio u političarku zečjih zubiju i bijele kratke kose, a drugi jer izabrao nešto sasvim drugo. Bio je to osmijeh i lice političara prosjede brade, obrva i isto takve na jež šišane kose.

Zagorski pijevci su budili uspavane kleti i hižice na nježno valovitim brežuljcima dok su novo transformirani "Jadranka" i "Stipe" jedan do drugog brzim koracima koračali prema malenom selu.

Rozarje Donje, mali zagorski zaselak hrlio je u susret novim danu.
Na drugoj strani naše planete u New Mexicu, poznati gradić Roswell mirno je zaklopio svoje oči prepuštajući se tami noći.
Niti jedan niti drugi nisu niti slutili, odaljeni jedan od drugog na tisuće kilometara, da ima toliko stvari koje ih vežu.




*****

E sad, dobili ste početni impuls priče.
Nastavak i mnogo toga drugoga, moći ćete čitati ali ne na ovim prostorma....već ukoričeno u mojoj knjizi
NEMRUTHOVO SVRATIŠTE.

Komentare šaljite na PM, a ako se osjećate nečim zakinuti možete autoricu ujedno tom prilikom poslati i u p.m..

Vaša Nemruth

[Nemruth Dagi]

Jesenji vjetar je fijukao širokim prostorom pa začuđen stao kad se njegov fijuk razlio jekom. U tom trenutku čuđenja jedna se glava svoj silinom udarca stopila sa betonskim zidom.
Njihov sraz vlasnik glave je propratio krikom. Naglo se sruši na prljavo tlo. Vjetar je i dalje zavijao prostorom prateći korake Krupnog. Krupni je izdavao naredbe.

- Digni ga - naredi oštro.

Obliven vlastitom krvlju čovjek se uhvati za glavu dok se njegov krik pretvarao nošen zvukom vjetra u bolan jauk. Podignut snažnim rukama, uplašeno je promatrao svojeg mučitelja. Krv se cijedila preko njegovom znojem orošenog čela i kapala na tlo.

- Ne nemojte, vratiti ću....kasnim, znam da kasnim, trebam par sati.....imam...naći ću - zavapio je čovjek razbijene glave u snažnom sendviču.

Krupni je samo stajao ispred njega, u daljini pomiješan sa bukom velegrada čuo se slab lavež pasa.

- Tata, tatice ...-
- Što je mišiću ? -
- Zašto mi ne bi nabavio psa ? -
- Vidjet ćemo, jesi li bila dobra djevojčica ? - odgovori muškarac i nježno pogladi njen obraz.
- Ali tata, obećao si mi još prije.....-
- Znam ljubavi, ali tko će se o njemu brinuti dok si ti u školi i dok mi radimo, ja radim i po noći, mama odstaje duže u trgovini.....a ti si ionako premala da .....ma mislim ja na tebe -
- Hoćeš mi navečer čitati priču...... - djevojčica će snuždeno.
- Hoću, princezo....- poljubi djevojčicu i dohvati njen prazan tanjur i stavi ga u sudoper -
- Tata...? -
- Molim -
- Nabaviti ćeš mi psa, jel tako ? -
- Da, princezo ali to nek bude naša mala tajna...sad se brzo spremaj za školu jer ćeš zakasniti ...-

- Kasniš... - izgovori Krupni - a što sam ti rekao prošli put...novac mora biti na minutu -
Krupni uhvati njegovu desnu ruku i za tren njegov srednji prst te ruke mlohavo je visio na šaci. Životinjski krik protutnji praznim betonskim prostorom ispod mosta velegrada i zaustavi se tko zna gdje pojačan jekom.

- Ahhhhh, nemoj nemoj...molim vas....ne prst, ne moje ruke... - čovjek je vapio između slaloma svoje boli i straha.

- Noćas nećemo više lomiti prste, kockarima koji posuđuju novac a ne vraćaju trebaju prsti, jel tako? - posprdno će Krupni.

- Na redu je nešto sasvim drugo, kao kazna i kao zadnje upozorenje....a kasnije ako ne vrati cjelokupni iznos tko zna što će biti od tebe kasnije..... - izgovori Krupni svojoj žrtvi.



- Već si se digao, pa danas radiš kasnije.... - progovori pospana mlada žena.
- Napravio sam maloj doručak, a tebi kavu da je u miru popiješ - izgovori muškarac i stavi na kuhinjski stoj šalicu tople kave.
- Mili, moramo se dogovoriti , mala hoće psa, a ti znaš da...sam ja protiv...-
- Znam, ali i ja sam imao psa kad sam bio u njenim godinama...strpiti ćemo se, bolje organizirati.....-
- Da, ali imamo na brizi i moju majku, a i sam znaš kako je ona teška.... - progovori žena i srkne gutljaj kave.
- Ne, brini ja ću to....ionako sam sa autom, meni to ide brže......bez obzira na sve i meni je ona rod... -
- Ljubavi...-
- Molim dušo -
- Hvala ti za to...noge mo otpadaju...ubiti će me ta sezonska sniženja, danas ionako ne bi stigla staroj, a i znaš da se mi baš ne slažemo...-
- Ne brini.....izmasirati ću ti stopala kad dođem večeras kući....-
- Što bi ja bez tebe, tako si mi dobar..... i maloj ....a nije ti kći, nije tvoja krv...-
- Volim je kao da je moja...i jeste moja... idem, moram se i ja spremiti..... -
- Oh, Bože pa nisam ti opeglala uniformu.... -
- Ma, to je samo zaštitarska uniforma, nije časnička...ja ću proći peglom po njoj ti se idi spremati.....-
- Oh, oprosti mi....-
- Ništa...to nije - izgovori muškarac i poljubi ženu lagano u obraz.


Obrazi su mu se presijavali prošarani kapljicama krvi, dok mu je lice izražavalo bolnu grimasu. Vrijeme je sporo prolazilo.
Drhtao je kao prut dok je užasnut promatrao svoj srednji prst kako visi na šaci. Nije se mogao pomaknuti, stisnut u klinču dvoje snažnih ruku. Mogao je samo vikati, no nitko ga ionako ne čuje.

Krik bi se spojio sa tišinom prostora i dalje proširio, no nitko ga ne bi čuo. Krupni je zato volio ovo mjesto i kad bi mogao svoj noćni fuš uvijek bi ovdje odrađivao ispod mosta, u tmini i prljavštini. Nikoga nije bilo ovdje, samo je vjetar svjedočio kako se noću utjeruje novac dužnika.

- Ovo ti je zadnje, moraš naučiti što znači ne vraćati novac, izbjegavati plaćanje...nakon tebe slijedeći su na redu tvoji, prvo sin a onda žena...sinovi plaćaju dugove svojih očeva, a žene odlaze od svojih nesavjesnih muževa.....nakon kazne koje primaju zbog takvih kao šti si ti....- progovori Krupni nakon duže stanke.

Čovjek je slušao i ponovo se zabartgao nastojeći se osloboditi stiska ruku. Krupni ga nije htio smirivati šakama. Njegovi čuvari su šutjeli. Krupni je bio glavni.
Njemu kao utjerivaču je trebao vrisak njegove žrtve, kao dokaz da dovoljno dobro radi svoj posao. Znao je Krupni da i žrtvi treba vlastiti krik koji odzvanja u njegovim ušima stvarajući akustiku koja se pamti.
Akustika boli bilo je moćno sredstvo utjerivanja, bolja od straha. Krupni je znao da svaka nemoć rađa strah, a taj zvuk zarobljen u ušima djeluje više od strah, on potencira svaku ponajmanju moguću bol......
Utjerivanje dugova od neodgovornih dužnika je psihologija...primjenjena psihologija, Krupni je toga bio svjestan.
Rad za kamatare uvijek je izazov. On sa svojom ekipom nakon "terapije" ispod mosta, vraća kamatarima i dobiva proviziju na sad vraćeni, a nekad posuđeni novac.


nastavlja se

[Nemruth Dagi]

Novac....pomisli na novac, dok je stari izmoždeni automobil stenjao, nastojeći upaliti motor nakon višekratnog verglanja. Trebao je zamijeniti dotrajali auto, a za to treba novaca.
Krčanje je konačno uspjelo, automobil se pokrenuo. Muškarac je bio zadovoljan. Natrpani plan je ionako bio uspješno proveden. Ostaje mu još samo jedna stvar.

Kiša je mljela ulice natrpanog grada, promet je gušio ceste naguravajući vozila u duge vijugave kolone bez kraja.
Gužva je bila konstanta ovog grada.
Zalupivši vrata svojeg isluženog vozila, muškarac pogledom potraži natpis. Bio je blizu. Ušao je u uski prolaz iz kojeg je dopiralo neko komešanje.
Vrijeme je da se njegova kći suoči sa još jednom lekcijom, lekcijom odrastanja uz obvezu.


To nije bilo sve, trebalo mu je pokazati još jednu lekciju.
Dužnik je stajao otvorenih ustiju nijem, dok su mu se oči zabole pogledom u slomljen prst koji je svakog časa sve više oticao.
Krupni izvadi nešto iz svojeg džepa. Priđe svojoj žrtvi.
Za sekundu prozirna vrećica bila je nataknuta na znojnu glavu prestrašenog čovjeka. Najlon se rasprostre po cijeloj površini čvrsto obujmivši njegovu glavu. Čovjek se otimao i vikao u svojoj nemoći, trošivši ono malo zraka što je bilo između njega i plastike.
Dva para ruku čvrsto su ga držale u klinču.

Krupni je i u prigušenom svjetlu vidio kako se naglo mijenja boja lica čovjeka sa vrećicom na glavi. Njegov smrtni krik prigušivao snažan stisak šaka s kojim je Krupni obujmio njegov vrat.
Čovjek se ipak otimao, želeći spasiti život, uhvaćen u zamku kao životinja.
Svakom sekundom njegova boja lica poprimala je drugačiju nijansu. Ples s vrećicom je trajao, dok se život sam isisavao
svakim plesnim korakom lica promjenjene boje i njene bezlične plastike.
Krupni je sa svoja dva i više metra, raspoređeno na stotinjak kila mišične mase stajao kao Golijat pred skvrčenim, pobjeđenim Davidom.

Skvrčen od straha, mali psić se nađe u muškarčevim rukama.
- Uzimam ga..... - odgovori on pogledavajući u štene.
Ustrašeno štene drhtalo je u snažnim rukma. Iz oronulog dvorišta čulo se lavež pasa. Unutar ograde kuja, majka šteneta ritualno je lajala.
Novčanice promjene stranu. Muškarac sa štenetom hitao je svojem starom autu. Uzgojivač pasa je zadovoljno brojao novčanice.


Krupni je zadovoljno promatrao masu koja je otkrivala sada već posve ljubičasto lice svojeg dužnika.
Sekunde su prolazile...2.04,....... 2.05,...... 2.06....

Još malo, treba ga dovesti do ruba, do granice.

Dosta.

Snažnim potezom ogromne ruke istrgne vrećicu sa glave.
Ruke oko njega popuste i čovjek padne na pod, boreći se za što veću količinu zraka.

- Sutra...do dvanaest....mi smo s tobom gotovi. Na redu su tvoji, zato pazi.....- izgovori Krupni i nehajno skine par dlaka s vlasišta koje su se zalijepile na njegov dlan dok je trgao vrećicu.



Dlakava kuglica je zahvalno lizala bradu muškarca, kao da je znala da ga je ovaj spasio od boksa uzgojivača pasa. Muškarac se trudio smiriti kuglicu koja se udobno smjestila u unutrašnjosti njegove jakne. Njegove ruke bile su natrpane robom iz velikog marketa, a usto je pokušavao zaključati svoj
automobil. Nespretno je balansirao, smijući se sam sebi, psiću i svojoj sad već posve izgužvanoj i zaprljanoj košulji zaštitara koju je ionako loše ujutro ispeglao.

Uleti u stan. Spusti svu kupovinu na pod.

- Vidi.....što imam...... - malen ali živ sadržaj odmah sam prohoda
iskočivši iz njegove jakne na pod.

- Princezo.......vidi paketić što ti je tata donio.....


Automobil isprazni svoj "paket".
Prije nego li je ispratio dužnika naglasio mu je da sljedeći put ne skida vrećicu s glave. Krupni je mislio na dužnikovog sina....
Automobil je sporo rulao cestom dok su tri muškaraca u njemu kretala prema svojem sljedećem zadatku.
Treba posjetiti još jednu mušteriju.

Još sat-dva, do ženinog povratka kući....mislio je muškarac dok je miješao sadržaj lonca na štednjaku.

- Idemo jesti princezo...mama dolazi kasnije.......pusti psa...poslije ćeš se igrati s njime.....-

- Tata....hvala na psiću...vidjet ćeš kako će ga mama zavoljeti.... -

Nakon što je oprao tanjure poslije ručka, muškarac zapali cigaretu i pogleda kroz prozor u daljinu grada.
Bio je sretan, jer je posve ispunio svoj plan. Pogleda u djevojčicu koja je zadovoljno stiskala svoje nemirno štene.
Negdje u daljini grada zavijala je hitna pomoć...nekome tko danas nije imao sreće, pomisli muškarac.


Noć je rano pala, a djevojčica je još pokušavala smiriti razigranog psića. Majka djevojčice ležala je odmarajući svoje otekle noge.

- Kad se vratim izmasirati ću ti noge...sad idem - izgovori muškarac i dohvati ključeve auta položene na stolu.

- Tata, tata, brzo se vrati, rekao si mi da ćeš mi čitati priču...

- Naravno, žuriti ću se princezo moja - nagne se nad njome i poljubi je u čelo.

Krupni izađe iz svoje zgrade pa krene prema automobilu.
Hladni jesenji vjetar, jedini njegov svjedok odmah spremno prihvati ritam njegovih koraka.
Negdje u dubini njegovog džepa ležala je uredno složena prozirna plastična vrećica.

[seamless]

uh. i kao mala nikad nisam gledala serije, u vrijeme dok su serije išle jednom tjedno, jer sam znala da ne mogu dočekat slijedeći nastavak. sad sam velika i još ne gledam serije iz istog razloga. bojim se da se to nije promijenilo, samo se pogoršalo. we are only human, jel.

e, al nekad se malo smije prevarit i sebe. tako sam ja prije par dana pročitala prvi dio, iako sam, čim sam vidjela - nastavlja se - pomislila da - neću.

i zeznila se, ofkors. nikad se više neću stavit piscu ( il Piscu?) u glavu. kad nam ti nisi stavila/stavio nastavak, ja sam u glavi odvtjela priču kak sam mislila da će ić dalje. mislila sam, da, priznajem, ponekad mislim ko dite, sad ćeš nam ti pokazat, uzrok-posljedicu. al, pisac je taj koji kroji, jelte, pa su likovi pokazali neočekivana lica, na drugim tijelima. ja sam im samo zamijenila glave. neočekivan obrat, bar meni. ima se za razmišljat.

jedino bih zadnji pasus stavila u crnoj boji, dosljednosti radi.

jesam rekla da mi se sviđa kak pišeš? je. sviđaju mi se priče. volim kad me priča malo "zdrma" pa poslije još razmišljam o njoj. il prepričavam nekom, pa kažem, e, a da znaš što sam danas pročitala, itd itd

[Self-portrait]

[Nemruth Dagi]

Ime mi je Henryk, Hautpman Henryk i ispričati ću vam jednu priču.
Židov sam, Poljak i bivši stanovnik koncentracijskog logora Treblinka.
Početkom 1943 godine kao petnaestogodišnjak doveden sam iz rodne Varšave u taj radni logor. Sitan rastom, kržljav za svoje godine a opet prestar da bi me pripojili dječjoj grupi, odvojen sam kao nesposoban za rad. Poznavajući dobro njemački jezik kao svoj materinji dodjeljen sam za rad u Zoo-u.
Da, nitko ne bi očekivao da bi se na takvom mjestu našao Zoo. Taj ograđen mali prostor, u sjeni visokih borova, uz zvuke cvrkuta ptica, bio je namjenjen samo SS-ovcima za stanku, predah između dva razdoblja intenzivnog ubijanja, za smiraj mora njihovih savjesti, za bijeg od briga i misli da bi mogli završiti ako postanu neadekvatni svojem zadatku, na istočni front.

Bio sam dijete, a samo djeca mogu podnjeti neke stvari, a da ostanu djeca i ne polude u tom neljudskom okruženju. Moj je zadatak bio čišćenje i hranjenje, održavanje tog prostora.

Smrt je izbijala, svakodnevno se uvlačila u sve naše pore, kao opomena da je svaki proživljeni dan dar s neba. Znali smo da je i preživljavanje svake noći bilo samo odgađanje naše smrt, za neko novo jutro, za neki novi dan. Smrt nas je pratila kao sjena i noću i danju. S njom u bliskom dodiru učili smo živjeti. Umjetnost je bila živjeti, a ne bojati se, disati a ne misliti na ukrućene nagorene leševe, nadati se a ne plakati porobljeni svojom sudbinom. lako je bio umrijeti...teže je bilo gledati smrti u oči kad znaš da ona uvijek dobiva u toj igri.

U logoru osim Nijemaca bilo je ukrainskih Wachmaennera. Oni su se doslovno natjecali u svojoj okrutnosti, pokazujući tako svoju lojalnost Nijemcima. Pijani i bahati ubijali su za vlastito zadovoljstvo. No bilo je još ovdje divljih životinja u Zoo Treblinki, vrt sa divljim zvijerima nastavljao se cijelom ograđenim prostoru.
Najokrutniji je bio Ukrainac Nikolajev i njegov njemački pandan SS-ovac Sepp, kojemu je bila specijalnost ubijanje djece udarajući njihovu glavu o zid baraka, sve dok se ne bi oči odvojile od lubanje.
Bio je tu i Kurt Franz, unterschaarfeurer, pod nadimkom "Lutkica" zbog svojeg izgleda lica kao u dječje lutke. "Lutkica" je bio posebnost logora. Nesrazmjeran svojoj ljepoti njegov um proizvodio je monstruozne ideje. Okrutan i zao, podmukao i bolesno samosvjestan Franz je bio institucija Treblinke, njen zao duh. No, još je jedna stvor bio isto tako okrutan. Bio je to njegov pas mješanac polubernadinac, Barri.

U Zoo-u malenom otoku usred mora smrti, boravili su sitne životinje, ptice, lisice pronađene u obližnjoj šumi, i Barri.

Tjelesno slab uz ionako lošu ishranu, Barri mi se činio kao gora. Veličine teleta, snage kao u bika, Barri i ja, mrvica stvorili smo neku posebnu vezu. Skraćivao sam mu vrijeme u Zoo-u dok po njega u šetnju ne bi došao Franz "Lutkica".

"Lutkica" je imao naviku hodati po logoru u društvu sa Barrijem u potrazi za uzbuđenjima. Pronalazio je to u huškanju svojeg psa na logoraše. Ogoman i snažan pas brzo bi savladavao logoraše. Za to vrijeme "Lutkica" je uživala i navodila svojeg psa riječima "mensch beiss der hund"...aludirajući na to da je njegov pas čovjek u odnosu na logoraše koji su za njega psi.
Nijemci i Ukrainci su pri tome uživali u njegovo predstavi dok su se ponosnom Barrijevom gazdi od sreće caklile njegove oči.
Logoraši, načeti njegovim ugrizima snažne gubice umirali su u mukama.

Kad Franz nije bio prisutan, Barri je bio sasvim drugi pas. Razigran u svojoj veličini, skoro pa nježan, igrao bi se samnom, dopuštajući da ga diram i zadirkujem. Velika gubica pažljivo je prihvaćala moje slabašne ruke u toj igri. No, čim bi se na vratima Zoo-a pojavio Franz, Barri bi začas promijenio svoju narav. U njemu bi se njegovim dolaskom pokrenulo nešto divlje i razuzdano. Nešto što nisam razumio.

Dani su prolazili.
Smrt je i dalje poigravala s nama. Postala je dobro uigrana industrija. U logor su dolazili živi ljudi, a iz logora izlazili nagoreni leševi.

Barri bi u društvu svojeg okrutnog gazde, potaknut njegovim glasom zaklao kojeg logoraša dajući smrti jednu novu dimenziju zabave i okrutnosti u isti čas. U Zoo-u bi i dalje u mojem društvu bio veliki mazljivi medo. Shvatio sa da psi imaju odlike nekih ljudi, da su povodljivi, da ih pljeni čudesna moć drugih u kojoj leži skutreno zlo. No to je bio Barri , običan pas....nisam shvatio ljude koji čine drugima zlo.

A onda se zbio taj događaj kojeg ću pamtiti.
Okolnosti su me navele da se nađem pored baraka.
Franz je bio u lovu sa Barrijem. Hihor stražara je nagovještao ta događanja. Pas je brzo u skoku savladao čovjeka u prugastom odijelu gurnuvši njušku duboko u njegovo tijelo. Krik boli se slamao prostorom, odbijajući se jekom dalje. Nakon što se tijelo napadnutiog umirilo, Barri je krenuo dalje.
Sve što se kreće je meta.
Između mene i prve barake bilo je desetak metara. krenuo sam prem Zoo-u, leđima okrenut ogromnom psu.

Barri je okom potražio sljedeću žrtvu. Okrenuo se i potrčao za mnom. Za sekundu bio sam na tlu. poznati miris zaustavio je na trenutak njegovu veliku razjapljenu njušku. Zalajao je i zamahnuo velikim repom. Prepoznao me je ...meni je strah posve preuzeo, nisam se mogao pomaknuti. Osvjestio me urlik "Lutkice" koji psovao psa koji mi se veselio.
Moje srce je preskočilo pas otkucaja i otkotrljalo se nošeno strahom negdje u dubinu moje pete.

Franz je mahnito vikao na psa, huškajući ogromno tele da me zakolje. Pas nije slušao naredbe. "Lutkičino" lice je pocrvenilo u bijesu, a ruke mahale uz tijelo.

Događaj je imao dalekosežne posljedice za mene. Premješten sam u Totenjuden. Tamo sam izvlačio leševe iz plinskih komora. Iako slab za taj naporan posao, imao sam sreće jer sam izbjegao
metak.

Barrija sam rijetko viđao. Neko vrijeme Franz ga nije vodio u svoje šetnje. Vjerovatno posramljen Barrijevim ponašanjem, trebalo mu je vremena da se oporavi. Ostali logoraši su odahnuli ali na sam spomen psa nekima bi zadrhtao glas.
Znao sam da Barri nije zao pas, on je samo izvršavao okrutne zadatke svojeg gazde. Bio je sličan mnogima u ratu, koji su zaspale svoje savjesti radili zlo. Njemu se to nije moglu uzeti za zlo, bio je pas....

Sada nakon toliko godina od rata, nakon što sam se izvukao iz logora, ponekad se sjetim Barrija. Naučio me je da smo svi mi podložni drugima, i često povodljivi idejama, raznim gazdama, gospodarima, dogmama. Zanašamo se zamislima a ne mislimo da ćemo jednom kusati posljedice svojih djela. Ali ima u nama i ona druga uspavana strana, ona strana koju prepoznajemo kao što je mene Barri "njuhom" prepoznao, pa stanemo u pravi čas i ne damo se prevariti.
Baš kao što je stao i Barri, moj najdraži neprijatelj, tog dana nad mnom i veselo zamahnuo repom. Repom koje je ponovno pokrenulo moje strahom zamrlo srce iz dubine moje pete.


BARRI JE PREŽIVIO RAT, FRANZ JE ZAGLAVIO.
PAR GODINA NAKON RATA PAS JE OBOLIO I USPAVAN JE.
O NJEMU KRUŽE PRIČE KOJE SE PRETVARAJU U LEGENDU O BARRIJU, PSU MONSTRUMA KURTA FRANZA. PRIČE KOJE POKAZUJU DA I PSI IMAJU NEKU SVOJU DRUGU STRANU, BAŠ KAO I LJUDI, I U DOBRU I ZLU...


VIŠE NA www.deathcamps.org/treblinka/barry.html

[Nemruth Dagi]

LJETO


Liječnik je lakonski rekao.....treba mu novo srce......medicina ne računa na čuda.....pomislih da govori kao da se radi o nekom pokvarenom dijelu našeg tijela koje se da nadomjestiti kupnjom u supermarketu.
Moja majka je suspregla dah i stisnula moju ruku. Liječnik je dalje monotono govorio....oštećenja su velika i nepopravljiva...preboljeni šarlah u djetinstvu.....oslabljeni srčani
mišić ...svako uzbuđenje može biti kobno za njega.....kvaliteta takvog života je upitna...treba mu novo srce....a to je pitanje vremena i sreća.....donacije su danas češće ali ne odgovara svaki donator...postoje komplikacije i niz procedura...a tu su i njegove godine kad tijelo više odbacuje donirani organ.....


Tata mi se blijed nasmijao i tihim glasom me pozvao da sjednem na njegov bolesnički krevet.
....Dođi majmunčiću....sjedi.....

Pitam ga kako mu je, odgovara mi da je dobro......dosta mi je bolnice, kad ću kući?
Ne znam...kažem mu da je stanje ozbiljno...da mu treba novo srce, staro je istrošeno i otkazuje.

Drži me za ruku i grije dlan svojom velikom mekanom rukom.
Ne mogu ga pogledati u oči. On šuti, ništa ne govori. Njegova šutnja u meni tutnji bujicom neizgovorenih riječi.

Čekamo....šutimo.



Veliki crni automobil pokupio me ispred bolnice.
Njegov vozač me upitao....kako ti je stari....isto odgovaram...uvijek isto.
Kakav nam je plan....grad, kino, šetnja, prijatelji ili romantična večer....dok ne iznemognemo od ljubavi...???



JESEN



Izašli smo van....pogledao me značajno zakopčavajući svoju jaknu i rekao....ponavljam ti, naša veza je bez budućnosti...godinu i nešto smo skupa, ne ide, zato je najbolje da se rastanemo...sve sam ti već objasnio.
Naglasio je da krajem tjedna dolazi po svoje stvari u moj stan.

Dajmo si šansu.....rekao je i zavrtio ključeve svojeg velikog automobila. Znala sam da se viđa s nekim. Sad se izgovara...sebi je dao šansu. Ostavio me ispred kafića, dok su mu na kažiprstu vrtili ključevi limenog ljubimca. Otišao je.
Odlepršao je sa svojojm šansom, a ja ostala sa mojom, sama.
U dnu oka ostala mi je zamrznuta suza. Samo je ona znala da je u meni ostala sva moja bol zaključana.
Sjeverac sa planine zabadao je svoje hladne šiljke u maglom načet grad.



ZIMA



Vatrogasna svjetla osvjetljavala su cestu. Čuo se reski zvuk rezanja metala. Prema nebu skakale su iskre tvoreći vatromet kao za blagdan. Do tijela nije se moglo. Hrpa lima usjekla se u njega, presjecajući napola njegovo tijelo. Zračni jastuk nije pomogao, sva silina željeza motora pomakla se od udarca u beton zabivši se u tijelo nesretnika.
Sat sa vozačeve ruke ispao je kroz otvor za ventilaciju i izletio izvan vozila. Policajac na očevidu stao je na njega. Ionako više nije radio. Pokazivao je točan čas smrti.
Hitna je odvez ostatke. Unesrećeni je bio donator.



PROLJEĆE


Tata je sad dobro i sve se bolje kreće.
Kaže da se pomladio sa novim srcem. Zahvalni smo nebu što nije bilo većih komplikacija. Bilo je kriza, ali smo to sve zajedno prebrodili.

Vratila sam se mojima, ne želim živjet sama u svojem stanu. Stan se sada iznamljuje. Tatina bolest nas je opet zbližila.
Nekako se stvari trebaju same dokotrljati do samog ruba provalije da bi se u čovjeku nešto pokrenulo.
Jel to sebični strah u užasnom osjećaju da možeš nekog izgubiti .....ili saznanje da smo svi ranjivi u bolesti...da svaka bolest reže našu hrabrost, poigravajući se sa nama......ne znam.

Bolest je sve promjenila, ne svađamo se više moja obitelj i ja, ne popikavamo se na međugeneracijski jaz. Moja narav ne prkosi više, nekako je popustila, a i oni su mirniji od kada živim s njima.
Sad vidim koliko imamo zajedničkog, a koliko se razlikujemo i baš te razlike služe da bi uvidjeli koliko ima mogućnosti rasti u toj raznolikosti.

U proljeće, u našem vrtu cvate magnolija.
Razgovaramo tata i ja u sunčana nedeljna popodneva o svemu pokraj procvale magnolije. Nekako je tata nježniji, prisniji sa mnom, više nego prije. Kaže da je shvatio koliko je mogao izgubiti, ali da je imao sreću jer je dobio drugu šansu.
Nasmijem se u sebi kad to govori, prisjeti me i na prošlu jesen i suze u mojem oku što su nastale od naleta sjeverca.

Kad je meni dana šansa kao izgovor da upoznam nekog novog, ja sam je iskoristila. Mada sam onda izgubila, opet sam dobila i posve je ostvarila u svojem gubitku. Dobia sam natrag mojeg tatu sa njegovm novim srcem.
Izgubila sam jedno voljeno srce, koje je sebi iznudilo drugu šansu, našim rastankom. Dio mene se oduzelo u našoj boli, ali je zato dano mojem ocu. Dva voljena bića i jedno srce.....

Kako znam???

Za nesreću sam saznala kad je otac bio hitno operiran.
Javila mi je njegova majka koja je mislila da je u redu da i ja, kao njegova bivša znam....
Saznala sam da je opet bio sam. Svoju šansu je ipak propustio. Osoba koja je uskočila na moje mjesto brzo je nestala iz njegovog života....on je sam derao svoju novu šansu da pronađe ljubav svojeg života. Sve do te kobne zimske večeri u sitne sate, kad ju je konačno smrskao na betonskom zidu pored autoputa.

Njegova majka dala mi je na znanje da su mu neki organi donirani. Nisam joj rekla da je mojem ocu napravljen zahvat na presađivanja srca...nisam mogla.
Prešutila sam.

Vjerujem da njegova majka drži u tamnom kutu neke ladice njegov razbijeni ručni sat. Njegov sat stopljen sa njegovim časom smrti, zajedno... zauvijek ugurani u ulupljeni metal.
Moj poklon za našu godišnjicu naše veze.


U grudima mojeg tate kuca novo srce, radi kao ura.
Precizno i bez zastoja. Ponekad, ali samo ponekad mi se učini poznatim... prepoznajem taj ritam, otkucaji su slični otkucajima njegovih koraka u hodniku ispred mojeg stana...našeg stana.
Učini mi se da već odavno znam i taj posebni kut usana razvučenih u širok osmijeh na licu mojeg oca.

Onda moje srce zaigra.
Otvore se vrata zaključane boli i ona izađe van. Pobjegne s njome i pokoja suza koju spremno da nitko ne vidi obrišem.
Krik zadržim u sebi kao vlasništvo.
Zagrcnem se na tren ali krenem dalje.

Možda je nadošlo vrijeme nakon svega, da moje srce posve iskoristi svoju drugu šansu......onu koju mi je dva puta dao.

[Rodrigo]

Wuuuuuuuuuush!

Sjajno Nemruth. Strašna priča. Izvrsno ispričana.
I sa razumijevanjem. Nepotrebno je da sada navodim gdje se to dobro vidi. Jer, čak bi se moglo reći i da je objašnjeno.
Kroz neke stvari u životu prolazimo s mukom i s puno boli. Pitamo se 'zašto nam se događaju?'. Ali kada 'glavno' mine, srce podvuče crtu, iz cijelog košmara razluči se gubitak i dobitak i........krenemo dalje.
Svjesni svega!

Čestitam, Nemruth!

[Nemruth Dagi]

24.12.2004.....17.35 sati


...I'm dreaming of a white Christmas
just like the ones I used to know....


Pjesma se lijeno vrtila....bijeli Božić...vani su padale pahulje snijega.
Prednja svjetla automobila pokazivala su mjesto slijetanja. Temperatura se počela snižavati, motor je ugašen, grijanje ne radi...no žena je u svojem srcu osjećala neku toplinu.
Povukla je snažno iz četvrtaste boce i nastavila monolog.

....mrziti, oh moj Bože...pa ja ne mrzim, čak niti zimu....ali mrzim to što je moja stara imala pravo. Da, barem je moja stara u nečem imala pravo...a to je.....zima, tko bi ovakvu romantičnu zimu mrzio, snijeg već odavno nije zabijelio grad za Božić...a tu u vrletima usljed šume....divno...

Ispije još jedan gutljaj sadržaja boce i nastavi.....eto, moja stara sad ti tvoja kći priznaje....da, bila si u pravi i kad bolje razmislim, ti si uvijek bila u pravu...samo što ja to nisam vidjela....da, dobro si rekla...prava dama nikad od sebe ne smije napraviti budalu, prava dama nikad sebi ne dozvoljava da postane nečija ljubavnica...nikad...jerbo što te ljubavnice imaju od svojih ljubavnika...uh, da mi je sad jedna cigareta.....

...ništa, samo sažvakane ostatke bračne gozbe, prošarane poslom i umorom lica svojih ljubavnika, smežurana srca od brige za svoju djecu koje ne žele izgubiti koja odrastaju u već izgubljenom braku, njihov vječni strah da će biti raskrinkani....tih par sati tjedno, poskivečki... u motelima, jeftinim hotelima, tuđim stanovima, ukradenih poljubaca u tihim skrovitim kafićima....razgovorima mobitelima....mjesecima...godinama...

...a što one dobivaju...samuju i na svojim godišnjim odmorima tek s pokojim ukradenim satom svojih ljubavnika koji im se ukalkuliraju na njihovim putnim nalozima...osamljene blagdane bez radosti, depresivne vikende prepune samoće...čekanja na pozive...izlaske van sa osjećajem da im nešto bitno nedostaje a da to ne mogu imati...i čekanje i nadanje...i glas ljubavnika ....da,da eto i taj će dan doći...ma da naravno reći ću joj ja...mojoj Brigiti... pa naš je brak mrtav,
m- r- t- a- v
...naravno i ona to sluti, navješćuje sama sebi ali ne želi priznati, hvata se za slamku spasa, zbog djeteta kaže.....

Pričekajmo još malo, zlo mi je od toga pričekajmo još malo, to JOŠ MALO malo nikako da dođe...ne smijemo se otkriti u firmi u kojoj oboje radimo....pa privatizacija, reorganizacija, revalorizacija, pa rekonstrukcija, pa......mali je jako bolestan, Brigita je luda od brige...nemogu je sad napustiti...pa prvi zub djeta, pa pričest, prva slova, svi ti nesretni zaušnjaci, sve preležane temperature, sve dječje bolesti.....pa svekrva umire...ma ne sad...sada nije zgodno.....
NE...NE ljubavnica je uvijek ipak samo druga žena u čijim ušima odjekuje jeka vječnog obećanje....rastati ću se, zbog tebe draga ....samo, ne sad....nije vrijeme...
Ljubavnice imaju oravo pitanje na koje ne dobivaju odgovor; a kad dragi, kad???

Boca se nagne u njenoj ruci, žena halapljivo ispije sadržaj.
...tvoji sitni znakovi pažnje, poneko ukradeno poslijepodne i pogledi upereni na vrh poslovne zgrade u kojoj stoluje njen ljubavnik...koristi imam a to je zagarantirano radno mjesto...ali to je i zamka...no kad bi ja odletjela sa tvoje glave stresla bi se kruna jednih od vladajućih, ona kruna što se danas tako rado nosi...moj ljubavniče....

Potegne tekućinu dok se nakupljane pahulje lagano zakrivale pogled kroz napuklo vjetrobransko staklo. Svjetlo je slabilo. Hladnoća je okruživala prostor. Jedan glas je sam razbijao tišinu Badnje noći usljed ničega.

Eto, dok moj vrli ljubavnik i jedan od direktora uspješne firme, tu pored mene samo šuti u svojoj obrani...ja pričam. Tako provodimo zajedno naš prvi i zadnji Božić. Bijeli Božić. U tih skoro pa dvadesetak godina sa prekidima i ponekim većim svađama...sad smo kao mala obitelj....skutreni, zajedno na svoj prvi blagdan....iza odostraga ležao je moj poklon tebi....dospio mi je u ruke u pravi čas....tvoj poklon meni, ne vidim...ali to nije niti bitno.
Ti si moj poklon...to što si ovdje.
Žao mi je što ne mogu poslužiti kakvu svečanu večeru kako ovom blagdanu doliči, dobro serviranu uz zvukove odgovarajuće glazbe...ali ručak iz malog hotela...bila je više nego obilata....da, da čak i ja vidim da u ta Badnja jutra sve je užurbano...kao i dva naša spojena tijela u malom hotelu daleko od velegrada...to su moji posljedni dani na godišnjem...to je tvoj božićni domjenak kod važnog partnera kojeg ne možeš izbjeći...tako si sigurno rekao Brigiti....da, i tvoje obećanje njoj da ćeš se vratiti na vrijeme da okitite bor, zapakirate božične poklone i navučete masku sretne obitelji barem na tu jednu večer...
..i moje obećanje samoj sebi da si neću više dopustiti da budem nečija ljubavnica. Tako sam se barem nagodila sa svojim osjećajima.....ali...

...glasovi se po firmi brzo šire...nova asistentica pozamašnih atributa i građe i duplo mlađa od mene....tvoje oko se zapiknulo za nju...ljubavnica je druga žena, ne prva nego druga....a treće žene u muškarčevom životu N E M A .

Put je sklizak i sporo se vozi...cijeli dan pada snijeg ovdje u gorju....odgovorne službe ne stižu .....počistiti sve. Ove godine je Božić bijeli...za tebe dragi moj i za mene. Kao da se za sve one prijašnje blagdane i samo nebo opravdava.
U bijeloj pratnji pahuljica.....idemo kući...ti, u svoj topli dom koji se blagdanski rascvjetao....mirisom jelke...i ja u moj skućeni, prazni dom...u kojem caruje tišina...i slika moje majke koja je imala pravo...dame nisu rođene za ljubavnice....

Naš žučni razgovor...za vrijeme vožnje...i kad si mi rekao da od nove godine očekujem promjene.....ruka mi se sama zaplela u volan službenog vozila....vrisnuo si i problijedio.....uhvatio se za lijevu stranu tijela i klonuo dok je automobil šarao šibljem izvan ceste......i zaustavio se duboko ukopan u deblo.
Zračni jastuci....su zaustavili kretanje našeg tijela...ali tvoje srce je zaustavio strah...možda si u grču infarkta upitao sebe kako ćeš se opravdati svojoj Brigiti, kao ćeš joj se ispričati...što eto umireš u bjelini sa svojom ljubavnicom.....ha, kao će ona to podnjeti, to što ionako već godinama zna....i trpi...

i ja trpim...moje noge blokira dio motor....tvoj dar doletio je iz zadnjeg dijela automobila ...meni u krilo i ja ga pijem...viski koji ti piješ s ledom ja sad pijem okužena ledom...i slušam posljedne trzaje nota iz autoradia....mobitel je tko zna gdje...ako i ima signala u ovoj vrleti...

...cesta po kojoj smo vozili sad dere novi snijeg...sutra je blagdan.....

...nije bitno...ovo je naš Božić, jedini Božić bijeli......za ostalih dvadesetak imao si pokriće...žena-dijete-obitelj...gledam te moj ljubavniče kako sjediš tu pored mene sa tim grozim izrazom lica koje se suočava sa smrću.....promatram u sve manjoj svjetlosti i tvoja plava usta koja su govorila toliko slatkih riječi umotane u laži...sad se bilježiš mrtav već jedan sat....no, sad si sa svojom ljubavnicom....u bijelom Božiću.....u jedinom zajedničkom kojeg provodimo...

I'm dreaming............. of a white Christmas.....just like the ones....... I used to know....

...samo da mi nije..... toliko zima....a i spava mi se.....ovako uklještena na suvozačevom sjedištu...bez cigareta......slavim sama...a imali bi ...zajednički.....Božić bijeli....spremljen posebno ..za ....nas.......................samo.....za nas.....

[Nemruth Dagi]

....Dragec... vrag ga dal... bumo se obogatili...viš kaj pišeju novine, pogleč i sam, ti jarac nepismeni...daj kaj zveriš tupo u beli papir...ja bum ti sve rekla....eto, buju se boce plastične skupljale.....a to je naša šansa...

Zima je na Trešnjevačkom placu.....noćas se spustio mraz...udara u stare kosti
nemreš se zagrijati na otvorenom....kartoni više nisu dovoljni....na Kolodvoru nemreš nutra, Importane se zatvara noću...ostaje pokoji vagon na ranžirnom al daleko je...treba čovjeku vlage barem nešto sa 40 promila....

Štefa spava sa tri jakne i bezbroj čarapa na sebi....no čarape imaju više rupa nego boja ....boje su ionako zgasite, tamne, prljave....hrče slušam je dok ta moja Zagorka rokče smirena mirogojčekom i sanja "Bele dvori".....veli da imamo šansu....skupljati plastične boce....bit će za jeger, i pijaču....to je plan za sutra, treba dočekati još jeno zagrebačko zimsko jutro.....a da se ne smrzneš....

Tjeraju nas...sa placa...rušili su nam i "kuću"...staru sklepetanu od kašeta uvoznog voća i odbačenog kartona.....spavali smo nas dvoje na limunima, paradajzima, pomaranđama.....ma što ti ja znam kako se to zove...do naših noseva dopirao je u snu miris dalekih zemalja ...... a onda su rekli da je to ruglo.....i potjerali nas....a kam da idemo???

Štefa....ona pak za sve ima rešenja...sam veli...Dragec....znam...obogatiti ćemo se.....sad je navrla na te boce.....pa nije to loše tak hičeju svukud tu ambalažu....0,50 lipa....to je puno, a mi klošari znamo gdje toga ima. Pun je grad love sam je treba pobrati.....tak veli moja Štefa i ima praf.

Za koji sat-dva bu se leno ustala ispod svojeg baldahina od stare odbačene robe, "počešljala" svoju sedu kosu rukom...provukla me za rukav i rekla mi ....Dragec ajd nabavi kavu.......

a ja onda užicam par cvonjaka i svojoj Štefi donesem kavu u postelju.....


Boce...idemo v biznis....moja Štefa je rekla da je to budućnost....ekologija....
morti si bumo i neku hižu nabavili....ja si želim vinograd ........godine su nas stegle nismo više za život na otvorenom....davno je to bilo kad je to imalo vajde....veli Štefa da kad se nakon četrdesete probudiš a da te niš ne boli...da taj dan imaš sreće....je, a di smo mi moja Štefa i ja od četri banke.....davno smo to prešli, kaj da smo onda pioniri bili....davno.....
A da ne spominjemo one Štefine godine kad je delala kod Esplanade....

Lepo je to kaj i nama daju delati......ta ambalaža....naša je šansa da za sledeću zimu imamo malu hižicu....... 0,50 plus 0,50... a sam se moraš sagnuti, pokupiti i onda odpelati na pravo mesto i to je to....
samo da se ti penziči ne bace u biznis...ima ih ko mrava...samo cvrlje iz svojih toplih stanova...sad su nanjušili posel......znam da moraju i oni jesti ali.....pa Cigani kad se oni dosjete bit će to teško konkurencija...zato je Štefa rekla da čim se zbudimo mam idemo u akciju......love leži sam je treba pobrati....samo nemoj zaspati van kartona ....kaže da bu se zmrznul....

Brrrrrrrrrrr, udara me zima u kosti, usta su mi suha i dok ih ne navlažim....neki nemir me unutra lovi..... veliju da je to tak sa alkoholičarima........cigaretlin mi fali......dok moja menađerica mirno prede u carstvu snova na gajbama voća i sanja tople krajeve....dobro je kaj je imam...tko bi me zel ovakog.....starog odromfanog pijanca sa Trešnjevačkog placa pored treće gajbe i sa gajbom pive u sebi za svojih dobrih dana.......koji sad sedi polusmrznut sat dva prije svitanja u parku do placa....načet nedostatkom pijače.....i ledom oko sebe čija hladnoća sjeda na stare kosti....

a i lagano mi se...... spava.....zima je....nemrem se zgrijati...želim misliti na ljeto i na malu hižu našu,....Štefinu i moju...našu klošarsku penziju...i na te boce....na naš....šansu.....dobro....je..... meni..........rekla.........moja..........Štefa... ....
vrag............ga...................dal.......... .................................................
bumo.............................................. ..................................................
se................................................ .................................................. ..
obo........................gatili................. .................................................. .

[Nemruth Dagi]

Početak 2006....

Žena pogleda u plavetnilo iznad sebe i pokloni nebu svoj osmijeh. Pomisli kako je to kad se brzo zamijeni turobna zima sa ljetom. Jedva da se je priviknula na hladnoću i mračnije dane, kad eto tako brzo se našla u pravom ljetu. Sjeti se da je preskočila proljeće i ravno se za jedna da našla u vrelini najtoplijeg godišnjeg doba. No osmijeh joj se zaledi kad se prisjeti da je ovo njeno posljednje ljeto.

Grad je u njenom vidokrugu zašiljio visoke nebodere u zrak. Nije se navikla na tu gomilu betona, čelika i stakla...njihova međusobna igra ponekad joj se učinila kao gusto okičena šuma iz koje vrebaju svakojake opasnosti.
Milije joj je njeno raštrkano selo, selu u koje bi se trebala osjećati sigurno....

Sunce je obasjalo zelena polja igrališta. Neki čovječuljak je usamljeno mlatarao štapom po zelenom sagu.
Nije bilo ljudi, bilo je previše rano......baš pravo vrijeme za nju.

Malena uzvisina izvan prostora igrališta davala je idealni pogleda na prateće objekte. Spusti torbu i osvrne se oko sebe još jednom. Pustara izvan golf terena dobro je skrivala njen položaj. Sunce je udaralo svojim sve toplijim zrakama u njena leđa. Izvadi dva smotuljka iz svoje sportske torbe. Sjedne na tlo okrenuta lica prema igralištu. Uzme manji paketić i pažljivo ga odmota. Mada baš nije imala teka njeni zubi zagrizu u pecivo.
Znala je da se ovo može odužiti.....


Kraj 1992...

Čovjek je bio očajan, ali se i dalje prikazivao bijesan...mahao je rukama, vikao...no vidjela je da je na rubu suza.

- Kako..kako...što da napravim...nemam ljudi...kako da izvučem civile iz obruča...??? -

Ponudila se sama.
Kad je njeno selo palo tih prvih ratnih dana u ruke vojske, sve je za nju bilo gotovo. Njen život je stao, ona je postala sjena.
Sačuvavši svoj život činjenicom da se nije zatekla u krivom mjestu u krivo vrijeme, izgubila je cijelu obitelj.
Tumarala je nakon toga od mila do nedraga, od jednog do drugom prognaničkog naselja, bila je tamo smještena ali sa velikom prazninom unutar sebe.
Ništa nije imala, a počela se gubiti i ono što joj je jednino preostalo...sebe.
Onda je jedan dan osjetila neki neobjašnjivi poriv...rat je trajalo i nije bilo naznake da će samo tako prestati. To je bila njena šansa.

Prijavila se u prvu jedinicu. Nitko je nije htio. Bili su do dani ponosa...samo su muškarci imali šansu pokazivati hrabrost. Žene i to žene njene dobi, nitko nije htio. Možda bi pokoja djevojka uspjela u tim muškim stvarima.

Manda je ipak završila u jednoj četi...prihvatili su je više iz milosti.
Kao starog psa bez kuće. Rat je i dalje bijesnio.
Nazvali su je teta Manda...a mogla je skoro svima po godinama biti majka.

Izvukli su civile bez gubitaka zahvaljujući njoj. Trebalo je više ratne sreće nego hrabrosti. Neprijatelj se uspavao slomljen rakijom i orgijanjem na terenu.
Teta Manda uhvatila je pravi trenutak u njihovoj nepažnji.
Civili su se probili i to je bilo najvažnije.

Manda je osjetila kako se popunjava velika praznina unutar nje. Konačno se osjetila korisna. Ratni dani prolazili su sa promjenivom srećom. Srodila se sa ratnicima ali je i dalje ostala ona šutljiva teta Manda.

Brzo je upoznala oružje. Odmah joj je sjelo u njenu težačku ruku. Kuhaču i kuhinjski nož male vojne kuhinje lako je zamijenila nečim opasnijim.
Rat je najbrža škola u kojoj preživljavaju samo odlikaši, svi ostali su ponavljači...ponavljaju još jedan..... život, onaj koji su izgubili.
Sve ostalo je nedovoljno.

Nakon jedne veće akcije zagledala se u snajper. Stari, nekoć otet neprijatelju zastavin snajper stajao je usamljen. Njegov dosadašnji korisnik zavšio je smrskane glave. To je bilo za nju...satima je mogla neoprimjetno ležati bez micanja i nišaniti neprijateljske redove. Bila je sama a opet aktivno je djelovala po drugoj strani bojišnice. Za razliku od mladih muškaraca ona je imala strpljenje, mirnoću izraslu iz neke čuden strasti isčekivanja povoljne mete. Uz oštro oko i mirnu ruku, neprijatelj je u njoj dobio nezaustavljivog protivnika.


2006...

Dok je mirno žvakala gledajući zelenilo ispred sebe mislila je o tome kako do prije tjedna dana nije niti slutila da bi mogla biti ovdje. Sve do časa kad je telefon zazvonio u njenom obnovljenoj kući u rodnom selu, njen život tekao je sporo.

Opet se ponudila sama. Sa istoim onim žarom kao nekad davno u vrijeme rata...kad je trebalo izvlačiti ljude iz neprijateljskog obruča.
Sad je trebalo nešto posve drugo, ali jednako bitno.
Usto to bi billa prilika da vidi nećakinju i njenu djecu, koji ovdje žive. Oni su sad njen jedini živući rod. Sve su organizirali njeni ljudi, njeni sunarodnjaci. Bilo je rizika ali svaki posao je rizik. Trebalo je srediti dokumente i krenuti na put. Potrebne dokumente je dobila za jedna dan. Bila je to dobro organizirana akcija.

Nije poznavala jezik zemlje u koju je došla. Nije za to bilo potrebno...blitva, mladi krompir, rajčica, raštika... ne kopaju se knjigama već rukama....i ono malo njemačkog što je naučila kad je kao sezonski radnik radila u Njemačkoj isparilo je iz nje. Mislila je da je više ništa ne veže za svoju zemlju...a znala je da je zapravo nešto previše veže...trebalo je zakrpati prazninu u njoj samoj.


Kad je završila sa hranom, obriše usta sa rukom. Polako dohvati veći smotuljak. Na svjetlo dana iziđe tamni čelik. Sporim potezima spoji pušku. Sjeti se svoje Zastave koja sad ponosno visi na zidu njene kuće u obnovljenom selu, kao ratni trofej. Ovaj snajper i ona upoznali su se prije par dana a već je između njih nastala neka čudna veza. Isprobala ga je i odmah joj je legao u njenu koščatu ruku kao da ga ima već godinama.
O njemu je znala samo da je "Amerikanac" i da služi za lov.
Oko joj je još oštro, ruka sigurna a volja ogromna.

Umetne metak u njega koji odmah spremno odskoči u cijev ispuštajući pri tome jedva čujni zvuk. U daljini onaj isti čovječuljak je iskušavao štapove na travi. Namesti mjesto kao snajpersko gnijezdo te mirno legne držeči pušku okrenutu prema golf terenu. Uperi svoje oko iza okulara prema pratećim objektima na terenu.

Upamtila je sliku i stas čovjeka. Znala ga je po imenu, nikad ga prije nije vidjela. Sad je preostaje samo čekanje....a to joj ne pada teško.

Svako zlo za neko dobro...pomisli dok je ležala.
Desnu dojku odrezali su joj prije tri godine. Sad se rak opet proširio pronašavši njena pluća kao svoju metu. Liječnik je bio jasan. Još možda pola godine.....do ljeta. Njeno posljednje ljeto...nije se imala za što liječiti. Nije imala nikog za koje bi se njena duša borila. Nikad ispunjenja praznina u njoj od rata i gubitka obitelji sad se ispunjavala rakom....no prije nego ode želi izručiti pozdrave jednom čovjeku. Bila je to slaba utjeha.
Sad dok fizički još to može, želi ispuniti i taj zadatak.
Zaustaviti će ljudsku bahatost brzinom svojeg metka.

Meta je konačno izašla ispod trijema bijele zgrade. Pogledavala je na svoj ručni sat. Netko je kasnio...instruktor golfa čekao je svoje klijente.
Napravi par nervoznih koraka. Jednom rukom skine kapu i provuče rukom kroz sijedu kosu. U tom času pogleda još jednom na svoj sat držeći kapu.
Meta nije bila svjesna da je u tom trenutku ugledala vrijeme svoje smrti.

Škabrnja pamti...

Izgovori u sebi žena poprativši nečujan let metka prema cilju.
Meta odmah padne.
Kapetan Dragan Vasiljković, vođa Crvenih beretki, koljač iz Škabrnje, Gline...Knina suoči se mrtav sa zelenim travnatim golf terenom.

Pozdrav je izručen....

Žena se naglo izgubi sa malene uzvisine do golf terena.
Dok se u daljini bijelio upaljeni automobil sa vozačem koji ju je čekao, teta Manda pomisli na svoju rodnu Škabrnju i na zimu koja u njoj sad vlada.
Srce joj se stegne kad se prisjeti svojeg doma.
Veliki australijski grad nudio se sam vidokrugom po vrhovima svojih velikih nebodera ne pokazivajući što joj sve može ponuditi za njeno posljednje ljeto života.
Znala je da mora doći kući u Škabrnju......još ove zime.

[Nemruth Dagi]

Janja je zaključala svoj mali kiosk i lijenim koracima krenula svojoj kući.
Uvijek kad se vraćala kući sređivala je dojmove proteklog radnog dana. Nije bilo ni traga tugovanju, mada je bilo Valentinovo, a njoj nitko nije poklonio niti jedan cvijetak. Zapravo nikad niti nije dobila cvijet na taj dan jer jednostavno nije nikad imala nikakvu ljubavnu vezu. No, njeno srce se i dalje u njoj smijalo jer je znalo da je ona posve iskupljena.

Do svojeg doma pješice će prošetati i možda u trgovini koja radi do kasna kupiti nešto za večeru, za godinu dana mlađeg brata i sebe. Nakon što sredi maleni unajmljeni stan, pospremiti će suđe i nakon večernje molitve kao i obično krenuti će na počinak.

Mislila je Janja da je ostala u svojem rodnom kraju, sve bi bilo drugačije. Imala bi momka a možda bi se pripremala za svoje svadbena zvona. Sve se cure njenih godina tamo brzo poudavaju, a ona se u velikom gradu ne snalazi dobro, a kamoli da bi našla sebi i momka. Zov rodnog joj krša raznježi je kad ga osjeti u sebi a ona pomisli kako je istina da onaj tko sa tvrdog kamena ode, srce svoje na tvrdom kamenu zauvijek ostavlja.
Skoro godinu dana je u velikom gradu, a srce kao da nema, ostalo je negdje drugdje. u malenom selu nadomak mjesta ukazanja Gospe. Brat joj studira, starija sestra se udala, a ostala braća su još mala. I da nije bilo bratovog studiranja ne bi je pustili samu u veliki grad, i tako se preko svojeg strica zaposlila kao trafikantica. Brat je tu da je pazi i čuva. Janja zna da svojeg momka nema na vidiku, a kamoli mladoženje. O tome ne razgovara sa bratom, ne zove sestru da joj se izjada. Djevojke sa molitvene grupe u župi sv. Josipa, ne razgovaraju o takvim stvarima, sa starim svećenikom o tome ne može govoriti, a više nikog u gradu niti ne poznaje.
I sve zna Janja o tome o momcima...njoj je majka prije nego li je otišla u grad, naširoko objasnila neke stvari, baš kao što je i njena majka njoj...usput joj je majka naglasila i upozorila da se pazi jer je grad prepun muških a njima je samo jedna stvar na pameti...a to je težak grijeh. Zato je tu i brat koji ima čuvati nju i njenu čast.

U njenoj roditeljskoj kući cijeli dan je cika i vika mlađe braće. Sad joj to toliko nedostaje. Kad se vrati sa posla u tihi iznajmljeni stan, brat treba mira da bi mogao učiti. Svi ti gradski momci sa molitvene grupe dragi su joj ali tako daleki i njoj neobični da se nikako ne snalazi u njihovom društvu.
Usto njoj je dužnost da se suspreže jer eto, žensko je čeljade i nije prilično da misli na momke....molitva krunice joj tu pomaže.

Nakon što je doživljala milost iskupljenja sve je drugačije. Ipak sjeti se mladog svećenika Mije koji je i dalje prisutan na njihovim sijelima u raznim crkvenim okupljanjima. Visok blijed, uglađenog ponašanja i miran, taj svećenik odmah ju je zaokupio. Prije, kad bi nedeljom držao misu, Janja bi ga gledala i crvenila se u licu, bez da sluša misu. Dolazile bi joj na pamet svakakve misli, a onda bi se trebala potruditi da svoje misli ukroti i posveti punu pažnju na križ i Njegovu žrtvu. Za koji tren pažnja na križ bi popustila i iskušenje bi opet nastupilo i ...i kako u krug.
Sve do svojeg iskupljenja Janja je živjela između čina privlačenja i odbijanja.
Sama je bila sa svojom patnjom i bolom, otvorila bi se ona ali nije imala kome. Dala bi ona svoje srce, ali nije bilo kandidata.

Jednog dana je brojala sav novo pridošli tisak, čak i one neprilične časopise koje nije željela niti držati u svojim rukama. Vani je pritisnula studen, a kupaca je bilo malo....razderao se po rubu zaštitni plastični omot jednog časopisa. Pornografski sadržaj iskočio je u njene ruke sam. Gledala je u njega i zgražala se ali i dalje nije prestajala vrtiti te stranice.
Negdje u svojoj dubini znala je da se to ne smije, ali želja je bila jača. Nakon svega, uredno ga je stavila u omot da se ne vidi i kasnije prvog prodala. Uhvatilo ju je i kajanje zbog nedoličnog čina, ostatak tjedna u svakom svojem slobodnom trenutku molila je u nadi da će joj se njoj tako grešnoj oprostiti.
Izbjegavala je pogled na Miju na nedeljnoj propovijedi i što je više odvraćala pogled od njega, to ju je više privlačio. Između grijeha i molitve... balansirala je kao na trapezu. Griješne misili stapale su se sa slikama što je vidjela u tom časopisu da bi ih molitva opet usmjerila na pravu stranu. Kad bi se predala grijehu u sebi je osjetila jednu neopisivu bol, ali i u najintimnijom njenom dijelu tijela osjetila bi neku čudnu napetost i mokrinu.
Znala je što je to...jer nešto joj je i majka sama rekla, i učila je u školi. Časopis je to sve potvrdio u slici i detaljima.
Padala je u strašni grijeh, njena duša se spremala za pakao. Neodgodivo se trebala iskupiti za sva svoja nedjela, za svaku svoju griješnu misao, koju je sam đavo usadio u nju.

Svoje tijelo je podvrgla iskušenjima...hladna voda....i drastičan post trebale su slomiti svaki prljavu i paklenu misao. No to se nije dogodilo. Tijelo je trpljelo ali i dalje su misli hrlile grijehu. Trabalo je veliko iskupljenje koje bi je spasilo.
A iskupiti se može samo žrtvom...i ne samo to, odlučila je da će na oltar prinjeti i dobra djela. Djela koje će drugima dati, nešto što nisu prije imali...posve anonimno i sa dobrom namjerom da ih usreći...jer čudnovati su putevi....

I jednog dana Janja dok je molila, dobila je poruku kako će izliječiti svoju griješnu dušu i činiti ljudima dobro djelo.


nastavlja se...

[seamless]

neću čitat... neću čitat... neću čitat... pročitala. čekam dalje.

[Nemruth Dagi]

Nakon što joj je samo Nebo poslalo znak, Janja je odmah učinila ono što je rečeno. Njena duša se posve prepustila vodstvu svih valova blaženstva iskupljenja, a usput se osjećala sretno jer je činila društveno koristan rad. Srce joj se smirilo u spoznaji značenju svojeg zadatka. Činila je to strastveno i bez odlaganja jer iskupljenje ne trpi nikakvo odlaganje. Zato se odmah dala na posao.

No, već drugi dan osjetila je mučninu. Njeno glađu izmoreno tijelo, postom i svim mogućim odricanjem, popustilo je pred temperaturom. To se dogodilo baš pred njen radni vikend. Njen brat je spremno uskočio i na par sati otvorio kiosk te zaprimio dnevna izdanja. Janja je bila sretna jer nije morala zvati kolegicu iz suprotne smjene. Bez obzira na trenutačnu slabost tijela bila je ushićena saznanjem da se iskupljuje zbog svojih teških grijeha pohote, koje je lakomisleno nataložila na svoju dušu.
Temperatura i malaksalost tijela za nju nisu predstavljale problem i ta smetnja je za koji dan sama nestala.

Prošlo je od tada skoro dva mjeseca a Janja se kao i svake večeri vraćala pješice kući. Čak niti to famozno Valentinovo nije joj se dojmilo.
U njoj traje onaj isti žar kao od prvog časa kad se počela iskupljivati za svoje grijehe, pa niti taj dan ne može je smesti. Nikome nije pričala o tome što se događa s njome, sve je sama prolazila i sada je u tome sve više uživala. Njeno iskupljenje nametao se sam kao životni zadatak. Svake večere zahvaljivala bi se Nebu na tom daru i postajala sve svjesnija svoje uloge kao i značenja za druge ljude. Iskupljenje grijeha u malenom kiosku velegrada za nju je imalo veće značenje nego sva hodočašća na svim svetim mjestima njene vjere.
Te noći na dan Sv. Valentina dok je ulazila u stan, primjetila je da brat s nekim žustro razgovara na telefon. Bio je neobično uznemiren. Pripremila je večeru za oboje ali je brat svoj tanjur jedva dotakao. Trajalo je to nekoliko sati a onda je priznao. Njegova djevojka koja pohađa isti fakultet je trudna...skoro dva mjeseca...zvao je oca....ženit će se...nisu to planirali...no otac se složio...drugačije nije niti moglo biti.
Od tog časa sve se promijenilo. Janja je shvatila da su nju drugačije odgajali za razliku od njenog brata. Situacija je ipak pokazala da su neke stvari i dalje čvrste bez obzira na žrtvu koja se zbog njih pridonosi. Brat će se dakle oženiti, imati dijete mada još nije odstudirao. Svadba za jedinog sina u obitelji bit će posebna. Ona, Janja... iako starija od njega još nema niti momka. Njena svadbena zvona još nisu niti izlivena.

Nakon redovne večernje molitve Janja je bila previše uzbuđena i san joj nikako nije padao na oči. Prevrtavala je po glavi događaje tog dana kojeg je da stvar bude zanimljivija pokrivao sam zaštitnik zaljubljenih je Sv. Valentin. Pokušavala je shvatiti što je Bog imao na umu kad je bratu podario dijete...pomislila je da možda njeno iskupljenje ima veze s time.
Kad je pribadačom poskrivečki u svojem malom kiosku bušila prezervative namjenjene prodaji, samo jedna stvar joj je bila na umu a to je da je taj čin njeno iskupljenje od đavoljeg iskušenja i zla. Djeca su dar Božji a sva ta sredstva....koja i ona mora prodavati u kiosku sprečavaju Božje planove i stvaraju nemoral i pohotu u ljudi. U njenim ušima još su odzvanjale bratove riječi koje je načula kad je uzbuđeno telefonirao, kao da se pred nekim pravdao....da, da pazili smo...ma, sam sam ih odabrao u kiosku u kojem radi moja sestra......

Umorna na svojoj postelji Janja ipak odluči da će zadržati taj detalj za sebe i da nikome neće reči što je radila sa pribadačom po malenim paketićima sredstva za zadovoljavanje pohote...jer iskupljenja su vjerodostojna ako nitko niti ne sluti da se ona potiho odvijaju....ako nitko ne predosjeća da se Božja ruka pomiče njenom pribadačom ili kako se ondje u njenom kraju te male metalne šiljaste stvari nazivaju "špijode"...ako nitko ne pomišlja da bi ona obična djevojka sa kamena, najobična prodavačica novina imala tako važnu ulogu u njihovom budućem životu.

Pomalo umorna ali ipak zadovoljna, Janja je ipak nakon svega, skrhana, lagano padala u san. Nastojala je sanjati zvukove svadbenih zvona...a tu tom svojem očekivanju, veselila se i za svojeg brata....jer zaista nema razloga biti tužan zbog svadbe čija će se pjesma orit danima po tvrdom kamenu .... i zbog iskupljenja njene griješne duše, pomoću jedne metalne "špijode".

[Nemruth Dagi]

Imam čvrsti alibi za to...ja živim u dva svijeta.
Jedan drugog dodiruje, jedan drugog ne suspreže.
Živim, radim, imam obitelj...sve je na svojem mjestu, ali ja ubijam...ljude.

Moj svijet je običan svijet zaposlenog oca i supruga. Onaj drugi svijet posve različit od prvog...u kojem skrivam svoj jad, nemoć da pomognem drugima u tom času, nemoć da pomognem samome sebi...i sama smrt koja to sve prati kao nadglednik.
Živim u svijetu uloge jednog oca i u svijetu ubojice, obostrano istodobno ali i neudobno...to su moja dva svijeta i ja, razapet između njih.

Nakon što oduzmem život, savlada me neki neopisivi osjećaj u kojem nema straha, tek možda...kao na vrhu malene žlice, par zrnaca soli kajanja..ali i to prođe. Više je to začuđujući omjer saznanja da je to zadatak u ispunjavanju tuđih sudbina, kao i moje osobne, koja se upleće u sve to.

Razvodnik sam ljudskih duša, ne svojom voljom. Nikad nisam poželio to biti, već mi je život silom nametnuo a ja ga nevoljko prihvatio. Ispunjavam svoju sudbinu usmjeravajući tuđe...na drugu stranu obale.

Teško je to, i što to duže traje sve je napornije... kad pomislim na sve te smrti koje iznjedre iz posljedica djela što ih moje ruke naprave u tom času, čini mi se da između dva moja oprečna svijeta postoji prekidač.
Raštiman.
Kao da se jedan svijet u zadnje vrijeme ne prekida, i nema prijelaza iz jednog u drugi. Prekidač je sve raštimaniji i svjetovi zadiru jedan u drugog, jedan drugog ne dokida, jedna drugog ne suzdržava. Traju istodobno... a sam se bojim časa kad više neću moći razlučiti u kojem sam svijetu trenutno, kome uopće pripadam.

Zato ne mogu to više podnjeti...ne mogu više...ne ide to meni, i kad kažem sam sebi po tisući put, opet se dogodi. To je nešto na što mogu malo svjesno utjecati.

Opet sam ubio. I uvijek poslije svega kažem neću više.....
Ubio sam...ponovo se ponavlja stara priča. Žena je žmirila spremno, očekujući neizbježno. Smrt koju je donjela moja ruka spremno ju je pokupila u času u kojem se ne stignu žile zalediti od straha. Ne mogu se zaustaviti, nikad se ne mogu zaustaviti na vrijeme, to je nešto što je jače od mene.
Ionako smrt nastupa u trenutku, u nekom zamrznutom trenutku, kad život odustaje sam od sebe, kad posustaje i nestaje.
Nakon toga raštimani prekidač nije me prebacio u moj drugi svijet.
Ostao sam u onome istom.

Sve one koje sam dosad ubio, sanjam ih...prekidač škljoca ali se moji svjetovi ne mijenjaju. Trajno se nastanio u moj život, svijet jednog ubojice.
Moja djeca ljube svojeg oca ubojicu, moja žena ljubi supruga ubojicu...

Sanjam ih noćima...sve te što sam ih ubio..žive u mojem drugom svijetu daleko od mojeg posla, od moje obitelji, daleko od mene a opet blizu ... u meni u mojim snovima.
Sanjam ih nasmješene, kako me zovu da im se pridružim na drugu stanu obale. Voda koja nas dijeli je mirna, tiha kao da uopće ne teće. Ona je granica između mene i njih. Tako nasmješeni pozivaju me rukama, otvaraju usta i izgovaraju riječi koje ne čujem, kao slika bez tona....dođi...dođi...
Najživahniji je onaj starac što sam ga ubio lani. Maše mi i srdačno gestikulira.
Otvara svoj crni kaput kao da mi pokazuje da nakon svega još ima tijelo. Tijelo koje sam ubio...a iza nikog do tada, do njegove smrti...nije bilo toliko krvi.

Žmirim u snu, stišćem oči jer želim izbjeći i sam san.
Ne želim ih vidjeti. Sve one čije sam živote oduzeo, ne želim ih vidjeti ali mi se slika sam stvara. Loše spavam...san postaje mora i dugo u noć ostajem budan, jer znam da će opeti iste slike nadoći.

Jedan lik čiji sam život, posložio među družinom na drugoj strani obale je poseban u moji snovima. Njegovo lice koje je bez treptaja gledalo smrti u oči koja sigurnim koracima nadolazi, ruke koje su se zaširile u lepezu...kao leptir koji umire zalijepljen na vjetrobransko staklo, a čiji se prah sa krila raštrka po staklu čineći u svojoj smrti neku ljepotu uhvaćenu u svojem zadnjem kadru kao poslijednji treptaj života.

Sva ta lica na drugoj obali, nasmiješena su kao da su sretna, ali zapravo ja to neznam.
Ipak, slutim...njima nešto nedostaje. Nešto što je bitno. Zovu me...preklinju da im se pridružim, kao da je u tijeku zabava starih prijatelja.
Ako su sretni zašto su još tamo na drugoj obali, na tom turobnom mjestu pored rijeke koja sporo kao ulje teće po svojem meandru...dok ih obavija magla, dok se noćima trude da me dozovu na svoju gozbu?

Ne prođe noć a da me ne zazivaju, da ne inzistiraju na meni da im se pridružim...

Nosim pismo.
U dubini svojeg kaputa nosim pismo pisano mojom rukom. Kraj radnog vremena donosi mnoštvo ljudi na ulicu. Ne gledam u njihova lica...da ne bi prepoznao crte lica koje su slične u nekih, koje sam davno ubio, a zapamtio u djeliću sekunde njihov lik. Neki neobjašnjivi strah me kontrolira, prekidač više ne radi.
Zubac se istrošio, sve je više jednog svijeta, a sve manje onog drugog. Treba dokinuti ono što me ubija...a to je samo ubijanje.

Oni su odabrali smrt kao svoje rješenje, odabrali su način na koji će se ubiti. Želim odabrati jedan svijet za sebe...bez te turobne i maglovite obale rijeke koja zavija, gdje samoubojice dozivaju nijemo svojeg egzekutora...svojeg ubojicu.
Znam da je to tužno mjesto na koje dolaze samoubojice...ima tu rijeđe onih koji nepažljivo prelaze prugu...tih sedamsto metara zaustavnog traka moje brze lokomorive...tih sedamsto metara do zaustavljanja...i osjećaj koji nastaje u meni u trenu kad hrpa čelika udari u meko tijelo. Snažan trzaj stroja koji komada i izbacuje ljudsko meso pretvoreno u kašu...što leti zrakom...ostavljajući jedini svoj trag, kao prah sa krila mrtvog leptira.
Vlak se teško zaustavlja pri punoj brzini, iza njega ostaje mnoštvo dijelova tijela porazbacano po tračnicama i snovi vlakovođe u kojima me pozivaju oni koje sam ubio na pruzi.

Ostavljam svoje pismo u upravi željeznice.
Rukom pisan otkaz, neopoziv otkaz jednog egzekutora...vozača lokomotive.
Tihi susjedi, dobri očevi i muževi, dobri radnici...mi razvodnici ljudskih duha na sporedne kolosijeke neke druge stvarnosti, ponekad imamo dva svijeta posložena u sebi. I pokvareni prekidač između njih kao lošu, rashodovanu skretnicu koja više ne prebacuje kompozicije vlaka u željenom pravcu.

Odustajem...otkaz je moja pobjeda...izlazim na vrijeme...ili je to moj poraz?
Za mene je već prekasno.
Dok zamišljeno hodam, sad ih ne vidim, ali dobro čujem zvukove sa druge strane obale...čujem ih, konačno ih čujem...zovu me...da im se pridružim.
Niti ne pokušavam vrtiti polomljenu skretnicu između dva moja svijeta...ne postoje dva svijet, već jedan dovoljan sam za sebe.

Na pruzi dok njome hodam, zvukovi dozivanja u meni sve su jači, kao da se oni koji me pozivaju, raduju...reska je truba gorostasne lokomotive koja će proći kroz mene...i moj će prah kao u lepritovih krila pasti stapajući se sa maglom...ondje...negdje, na drugoj strani obale.
Tamo gdje me već čekaju...

[Nemruth Dagi]

Subota, 3.35


Žena zamotana u dugački šal, pređe rasklimanu kapiju i uđe u dvor male kuće.
Oglasi se negdje u daljini seoski pas a ona nesvjesno ubrza svoj korak prema kući. Okrene se par puta oko sebe, no ništa nije sumnjivo vidjela. Selo je duboko snivalo u svojem mraku. Kad je došla do vrata stare kuće pokuca na njih tri puta.
Trebalo je neko vrijeme da se nešto dogodi, za to vrijeme žena je molila u sebi. Sjeti se sa smješkom na svojim usnama da već dugo nije molila.
Otvori se maleno okno do vrata i iz mraka progovori starački glas.
Tko je?...šta 'oćeš?...

Šalje me Dragče...izgovori zamotana kreatura u šal...

Ulazi...naredi joj osoba iznutra

Stara vrata kuće škripom se otvore da bi primila kasnog gosta.

3.45

Vatra iz stare peći veselo je pucketala i ispunjavala toplinom tamnu prostoriju. Mirisi u sobi su bili užasni. Žena je skoro povraćala od njih, no miris njenog šala kojeg je gurala pred svoj nos davali su joj koliko toliku zaštitu od nesnosnog smrada prljavštine, stoljetne užegle masti i kiseline koje se isparavala iz lika babe Jelisave.
Starica smežuranog lica i dugog nosa u staroj potrganoj haljini sjedila je do nje i vrtila u svojoj košćatoj ruci stvari položene na prljavu plohu stola.

Znači to želiš...? Znaš da to košta...lepih para?

Žena izvadi iz svoje torbe prekrite šalom debeli snop novčanica i položi ih na stol.

Ja sam spremna da platim svaku cenu za to i želim da uspe...novac nije bitan ali želim da uspe...

Starica poskoči sa stolice kad ugleda bunt...brzinom munje smotuljak promjeni vlasnika. Od radosti zacakle joj se oči a jezik razveze.

Što si platila, to ćeš i da dobiješ....ne zvala se na baba Jelisava. Nego, dete mnogo si mi poznata, da ti nisi....

Ne, babo... nisam, a ti nemoj sad da kočiš...nemam vremena, svaki sekund mi je bitan....reaguj brzo.


4.05


Košćate ruke vrtile su u svojem zanosu razne predmete po stolu dok su njena usta mrmljale...

zrm, zum, grm, trn
šta moje sokolče vidi
neka ovo devojče zna

baja, baja bajaram, što on vidi neka se zna
crni miš, belo pero, oko sokolovo
crna guja, beli dan, moje sokolče sve mi da

trn, grm, zrn
šta moje sokolče čuje
neka ovo devojče zna


Žena sa šalom ispred svojeg nosa, mirno je sjedila pored stola i promatrala ritual koju je izvodila starica.

Za to vrijeme, tisućama kilometara dalje, jedan sijedi čovjek snivao je sokola kako nadlijeće njegov rodni grad. Odjednom mu soko sleti na njegovu ruku i pretvori su u lik njegove žene. Čovjek već je dugo nije vidio svoju prvu ljubav i mada više nisu u dobrim odnosima ipak joj se razveselio. Zagrlili su se i dugo ostali tako spojeni. Odjednom se vrate u svoju mladost kad je njihova ljubav bila žarka. Bili su puni planova i želja. Dugo su razgovarali ali je taj razgovori bio razgovor starih bračnih partnera. Priznavali su jedno drugome, sve svoje grijehe i kajali su se zbog toga....čovjeku je bilo neobično da tako mladi i zaljubljeni tako ozbiljno razgovaraju. Pri srcu mu je bilo drago, bio je posve zadovoljan, posve smiren i zbog toga joj je rekao sve tajne koje je skrivao od nje. Na kraju sna njegova žena pretvorila se ponovo u sokola i odlepršala. Dugo joj je mahao, dok ju je pratio pogledom u plavetnilo neba...a njegovo srce se od bola grčilo, grčilo, grčilo.......a suha njegova usta su ponavljala Mirjana...Miro....Mirče moje....


4.25

..545-345786788 Prva Švajcarska....2767989-565 Ciriška....a zlato, dijamanti u sefu...4356 šifra MiraMarkoMaja....
Jel' zapisujete to na hartiju....?

Jeste, jeste, hvatam svaku vašu reć .....uzbuđeno će žena sa šalom.

Staričin trans je brzo prošao, starica se smirila, umornog lica na stolici.
Žena je prepisivala brojke u malenu teku. Bila je uzbuđena. Znala je ako je to -to, onda je na konju. Izvukla se i sad se ima čemu radovati. Novac je sad njen. Samo njen.

Mora da ste ipak voleli tog čoveka...progovori baba Jelisava kad se malo odmorila...zašto ste mu naručili moje sokolče?

Ah, tužna je to priča, babo. Omatorio je...a tamo gde je ne verujem da će ionako izaći živ. Zadnji put kad sam ga videla rekao je da mi ne želi otkriti gde su pare, da sam ga izdala i njega i decu. Al' znate nije sve u novcu, nešto je i u količini...pa neću valjda ja raditi za običnu platu?

Mnogo ste mi simpatični, mada znam gde sam vas videla...al bez brige baba Jelisava je profesionalka, najbolja u Šumadiji i šire. Nego za te pare imate pravo i na dodatak...imate li kakvu želju, pre što odete...će baba da vas časti....?

Pa...mislim, da i ne...ovo mi je bilo najvažnije da ga se rešim bez da prizna onima gde je sakrio naše i državne pare.....možda...ma imam, dođavola imam.
Eto, ima jedan koji mi stoji ko trn u oku, samo je daleko, daleko...

Bez brige, sokolče babe Jelisave svugde na cilj stigne. Pre il kasnije.
A koji ti je to, jel' ga znam?

Ne verujem, daleko je preko velikog mora, tamo na zapadu, blizu Amerike.
Ma, dojadio mi...svi naši otišli a on se drži ko suva vekna hleba, nema više naših, prvo padnu Istočni Nemci pa padne Rumunija, svi iz istočnog bloka i Sovjeti....a on se još drži...ajd, baba sredite i toj obabunjalog Fidela Kastra, da se i Kuba jednom oslobodi socijalizma, ma što će svetu takav socijalizam kad ga niti mi više u Srbiji nemamo...


5.05


Idemo Stanoje....rešili smo što smo trebali, izgovori žena sa šalom vozaču koji ju je čekao u velikom automobilu izvan sela.....i požuri u ponedeljak moram rano ujutro biti u Švajcarskoj...naredi mu oštro.
Da, gospođo Marković...promrsi vozač i potjera automobil prašnjavim seoskim putem....idemo u Švajcarsku.

Još malo pa će se razdaniti a daleko od malenog zabitog sela u Šumadiji, jedan
prosjedi ali još uvijek moćan čovjek upravo je započeo snivati. Sanjao je polja šećerne trstike i znojne tamne seoske beračice. Snivao je san kako ih mlad promatra, dok mu sporo dogorjeva cigara u njegovim ustima miješajući se sa okusom ruma.
Visoko iznad njega po nebeskom plavetnilu šarao je zrakom jedan sokol...čovjek nije obraćao pažnju na njega, njegove oči u snu bile su zaokupljene sasvim nečim drugim.
U njegovom srcu pojavio se jedan mali grč, pa još jedan, pa još jedan....