Dijete i sprovod

[Shtefitza]

thinkpink86 kaže:

Preporuka je odvesti i mlađe dijete na sprovod, odnosno pogotovo mlađe, jer je njima smrt jako apstraktna, tako da ju odlaskom na sprovod na neki način konkretiziraju. I meni je bilo malo čudno kada sam čula, ali ako se bolje razmisli, mi odrasli često pretjerujemo i prezaštićujemo jer je nama nelagodno, a ne djeci.

S ovim se potpuno slazem.

Sjecam se iz svog djetinjstva. Neki sprovodi na kojim nisam bila, nekako kao da nisam bila sigurna sto se dogodilo s tom osobom koje "odjednom vise nije bilo". A drugima kojima sam isla na sprovod, nekako se to "zaokruzilo" i bila sam "svjesna" da ih nema.

[Maslina]

Moje nećakinje nisu bile na sprovodu našega oca.
Nakon par mjeseci, moja petogodišnja nećakinja meni i sestri je ispričala svoj san:
sanjala sam da sam s djedom na oblaku, a on me pitao: zašto mi nisi došla na sprovod?

Ona je očito željela ići, a mi smo je iz svog straha "zaštitili" od toga, a zapravo joj uskratili ikustvo oproštaja s djedom.
Objasnite svojoj djeci što je smrt, onako kako možete i koliko mogu shvatiti (a vidjela sam da mogu shvatiti dosta) i uostalom, pitajte ih žele li ići .

[larazg]

Meni je mama umrla kada je Lara imala 3 mjeseca..
Nisam ju vodila i mislim da sam dobro napravila...
Bila sam tako tužna, očajna... duša bezdan...

i da takva držim dijete u rukama
gdje da ju držim kada mi ljudi izjavljuju sućut?? gdje držati tako malo dijete ili dijete cca godinu dana?

ne dolazi u obzir

lako je pričati da bi se dijete vodilo kada su vam roditelji živi (a radi se o dedama, babama, prababama, stričevima, strinama, ujnama, tetama... koje ni nisu direktno tvoj prvi nasljedni red i ti njihov).. a da se radi o vašem roditelju koji je preminuo i da imate bebu na sisi.. sumnjam da biste tako pisale... da je to dobro, uputno, korisno itd itd...

[alapača]

ne bih vodila malo dijete na sprovod. razgovarala bih s djetetom o smrti ali ne bih vodila na sprovod. osim ako je u pitanju tata, baka, djed... netko uz koga je dijete vezano.
i nije mi to mjesto kao svako drugo jer to je mjesto (bolje rečeno situacija) puna tuge, suza... plač i naricanje.
pogotovo ako to djeca "ne kuže" - čemu ih onda voditi u takvu atmosferu?
pogotovo zato što neće moći shvatiti a osjetit će svu tu tugu... i na svijetu ima jako puno tužnih i ružnih stvari, ne namjeravam princezu držati pod staklenim zvonom, ali stvari kao što su smrt i bolest čovjek neminovno upozna, prije ili kasnije, a ja sam radije za kasnije.
kažem, osim ako je u pitanju osoba za koju je dijete jako vezano, tada bih ga povela, bez obzira na dob.

[Aruena]

Jedino ako je sprovod u krugu najuze obitelji i prijatelja.

[mali_cox]

Moje dijete je još maleno, ne kuži što je to zbilja i kakav je to događaj. Vodili smo ga pradjedu na sprovod jer ga niko drugi nije imao čuvati, svi smo išli, normalno i on s nama. Ja nisam bila nešto pretjerano vezana, mislim to je bio sprovod čovjeka od 85 godina. svi smo realni, nije bilo suza puno, plača, tuge.
ne daj bože sad da mi tata umre (bori se s karcinomom) isto ne znam gdje bih M ostavila, kod koga, kad ga niko ne može pričuvati u drugoj državi, a nisam bome sigurna da bih ja bila u stanju paziti na njega. ali bi valjda bio mm sposoban i pribran da ga pripazi.
tako da se slažem i sa jednim i sa drugim stavom.

[twisted.x.siste]

Da ne duljim...
Moja sestra je išla prvi put na sahranu sa 7 godina.
Kad su svi krenuli plakat i urlat dijete je lijepo pozelenilo
i onesvijestilo se.
Apsolutno glup potez, ja dijete ne bi izlagala stresovima bez razloga.

[ja=štreberčina]

Iskreno ljudeki da vam ja za istač kažem nisam baš za to da djeca idu na sprovode. Ja na primjer primjera imam traume iz djetinjstva. Kad sam imala 13 godina umro je mamin prijatelj i ošli smo na sprovod i to još u drugi grad. Putem je mama ogovarala tog jadnika govorila je kako je glup i da joj se nikad nije sviđao ali da je nekad znala bit s njegovom ženom... I tako smo nakon dugog putovanja došli u Split. Tamo su svi govorili po dalmatinski a ja nisam znala i govorila sam purgerski i onda su me gađali bocama dok sam se šetala pored Bačvica i ja sam samo vikala "KAJ SAM VAM SKRIVILA?"
*mislim da je to bila moja dinamova majica. Krenula sam u hotel Atrium di smo odsjeli. Majka mi je otvorila vrata ali je bila pokrivena plahtom i zalupila je vrata meni pred nosom i vrata su me udarila u nos i počela sam krvarit lupala sam na vrata, ali mama koda nije čula. Nakon sat vremena plakanja pred vratima izašla je žena od onog kretena s otkopčanom košuljom i izašla je moja mama i kao pretvarala se da me nije vidila ni čula -.- Ošli smo na Lovrinac i svi su plakali moja majka je obukla jedina crveno a ja bijelo. Bilo mi je glupo obući crno jer ne neglašava moj svjetli ten a važno ga je naglasiti jer je jako ljep . Nakon sprovoda išli smo na karmine . Ako ništa drugo bar sam se najela. I grob je bio otvoren a ja sam mislila da je budala još živa pa sam se malo igrala s njim..... kasnije su bili otisci mojih ruku na njegovom vratu pa smo morali brzo u Zagreb .
eto to je moja priča zato mislim da ne bi trebalo vodit dječicu jer su još maleni i nevini
kissyy vaša borislawa <3
ide tko na gagicu? molim nek mi kaže

[Death-of-Art]

nakon što je moj otac umro ... hm... kojih par mjeseci je prošlo.
umro je jedan stari čovjek iz naše šire rodbine.
lijes mu je bio otvoren.
njegova unuka (starija od mene par godina. ja sam tad imala 10)...pitala me:
"želiš li vidjeti mrtvaca?"
rekoh:"može. zašto ne?"

odvela me do njega i pokazala mi ga.

ja sam ga počela pipati rukama i čudila sam se samo kako je tako tvrd i hladan.
nije mi bilo sablasno.
nisam se prestrašila.

snaha od tog čovjeka sjedila je pored moje mame i vidjela me kako diram mrtvog joj svekra.
čula sam ju kako komentira mojoj mami:
"dobro se ona drži. a?"

i tako.

8 godina nakon toga završila sam na psihijatriji zbog manične depresije.

o bemti mater.

uglavnom. ja svoje dijete ne bih vodila na sprovod.
osobito zato jer su sprovodi teška preseravanja.

sjećam se kad je moj otac umro...pa ona jebena naricanja od ludih babetina (sestre od mog oca naprimjer).
kužim da ti je umrla bliska osoba...ali hej... koji ti je kurac? šta se dereš?
iskreno me više zgrozilo to deranje i nasilno plakanje nego sama pomisao na smrt mog oca.
bila je hrpetina ljudi.
jelo se i pilo i to mi je bilo o-g-a-v-n-o.
zakonski bih zabranila takva sranja kad se čovjek ne može dostojanstveno pokopat i kad na faking sprovod moraš potrošit 30 tisuća kuna.

uopće mi nije jasno zašto se svakakva gamad mora nasrati na nečiji sprovod?
žena, djeca...i amen.
ostali su uistinu nepoželjni.

i ne. nemam namjeru ići na sprovod ikome tko mi nije značio u životu nešto ekstra.
niti želim da se od mog sprovoda radi cirkus.

[Orleanska I.]

Death-of-Art kaže:

kužim da ti je umrla bliska osoba...ali hej... koji ti je kurac? šta se dereš?
iskreno me više zgrozilo to deranje i nasilno plakanje nego sama pomisao na smrt mog oca.

Možda netko na taj način izražava svoju bol nakon gubitka bliske osobe?

Ja sam prvi put na sprovodu bila kad sam imala 10 godina, dječak iz škole je poginuo, bilo je puno ljudi, ništa nisam vidjela osim gužve i čula bolne krike njegove majke. Roditelji me nisu prije vodili vjerojatno jer nam nitko blizak nije umro ranije. Kasnije sam tek u srednjoj školi išla na sprovode prijateljičinim članovima obitelji. Grozno mi je bilo kad mi je djed umro, a imala sam 18 godina. Bilo me strah vidjeti mrtvu osobu jer sam mislila da ružo izgleda i da ću ga zapamtiti tako. Sva sreća pa mi je sestra rekla da ga pogledam.

[chrissy]

morfin@ kaže:

Usto je kod nas lijes otvoren i ja osobno želim zaboraviti svog tatu takvog a njemu nikako ne bih željela da uspomena na didu bude ona u lijesu- ako ga uopće upamti.

Imala sam 11 godina kad mi je umro djed kojeg sam obožavala.
Išla sam na sprovod i ne bi mi to bio ni previše traumatičan događaj da me moji roditelji i tete nisu natjerali da idem prekrižiti dedu u mrtvačnicu (isto je bio otvoren lijes).
Do današnjeg dana imam traume od toga i ne mogu razumjeti koji im je bio kurac (pardon na izrazu) da doslovno odvuku dijete - koje to ne želi i još uz to panično vrišti - u mrtvačnicu...

Iz tog razloga sam protiv toga da djeca idu na sprovode.

[Death-of-Art]

Orleanska I. kaže:

Možda netko na taj način izražava svoju bol nakon gubitka bliske osobe?

gle. stavimo na stranu majke i gubitak djece.
to je posebna tema.

kod ostalih...
takav način izražavanja boli opravdan je u afektu.
prvih pola sata. sat vremena. maksimalno.

mislim da je moguće do samog pokapanja skulirati se do te mjere da ne histeriziraš baš pred svima. i čemu to? čemu samo otežavanje?

ono što se ima za otplakati plače se u sobi i u svojoj intimi.

jer ... kao što rekoh...meni su ovakve stvari cirkus.

[Orleanska I.]

A čuj, neki ne mogu kontrolirati svoje osjećaje. Mogu to razumjeti.
E, sad, da djeca ne bi trebala doživjeti te krike i to, s tim se slažem.

[Death-of-Art]

Orleanska I. kaže:

A čuj, neki ne mogu kontrolirati svoje osjećaje. Mogu to razumjeti.
E, sad, da djeca ne bi trebala doživjeti te krike i to, s tim se slažem.

al kužiš...

kak su te žene počele vrištat na sprovodu...

okrene se frendica od moje mame prema mojoj mami i veli:
"jesu li to profesionalne naricaljke?"


i što je najgore...doznam tek nedavno da profesionalne naricaljke uistinu i postoje.

ajme očaj.

[Orleanska I.]

A daj, profesionalne naricaljke?! Što nema toga samo u filmovima?

[Death-of-Art]

Orleanska I. kaže:

A daj, profesionalne naricaljke?! Što nema toga samo u filmovima?

e. stvarno. ako nema tko naricati ljudi naruče žene koje "profesionalno nariču".

užas!!!

mislim. koma!!! tragedija.
al tolko tragično da je već smiješno.

[Kikica1111]

Kada je umrla moja prateta imala sam pet godina. I sada se sjecam samo da sam je morala poljubiti u celo. To mi je jedino ostalo u sjecanju i to u mucnom sjecanju. Na kraju je cijela uspomena na tu pratetu bila upravo taj poljubac. Dakle, ruzna uspomena, a po pricanju znam da je bila jako draga zena.
Kada je umrla druga prateta imala sam 18 i nisam htjela ici, nisam je se htjela sjecati takve i nisam je htjela ljubiti mrtvu. Ona mi je uvijek ostala u sjecanju onakva kakva je bila dok je bila ziva.
Kada su mi umrle bake i djed imala sam vec preko 30. Ljes je u sva tri slucaja bio zatvoren. I nije bilo nikakvih naricanja, bilo je tuge i placa, ali nista dramaticno. Kada je umro djed (on je prvi umro) rekla sam mami da necu doci ako ce ljes biti otvoren. Ona mi je rekla da je danas to sve rijedi slucaj i da ce sigurno biti zatvoren.
Poanta svega je da bih vodila dijete koje ima preko 4 godine, ali samo u slucaju da se radi o njemu bliskoj osobi i samo u slucaju da znam da ce to biti pogreb kao kod mojih baka i djeda.

[mali_cox]

Ja zbilja ne znam, jesam ja toliko neosjetljiva pa mi je smrt normalan i sastavan dio života. Prvi put sam bila na sprovodu sa 11 godina, mamina prijateljica se ubila, drugi put sa 12, umro nam je prvi susjed, njega sam vidjela na krevetu kako leži jer smo bili prvi u stanu kod susjeda kad se to dogodilo. Od toga dalje sam bila na još nekoliko sahrana, vidjela nekolicinu mrtvih ljudi. Pa nikad nisam imala traume. I nikad kad razmišljam o tim ljudima se ne sjetim tih kapsi niti toga kako mrtvi leže, sjetim ih se jednako kao i ostalih živih ljudi, po nekim meni upečatljivim događajima.
Kad sam imala 5 godina ubijen mi je bratić, taj je događaj ostavio na mene ogroman trag iako ga nisam vidjela mrtvog, nije bilo sahrane, zadnji put sam ga vidjela taj dan kad je ubijen, kad razmišljam o njemu rijetko se sjetim tog dana, sjetim se nekih drugih ljepših dana prije tog događaja.
mene su odgojili da je to sastavni dio života, neke sahrane kad sam bila još u OŠ su zbilja bile mučne i bolne za doživjeti ali ne smatram da je to na mene ostavilo neki ne znam ni ja kakav trag. Mislim da bi mi puno gore bilo sad da znam da nisam bila s ostalim prijateljima taj dan kad je prijateljica izgubila mamu ili kad je susjeda izgubila tatu.

Ovo pišem za djecu koja već znaju što je smrt, prvenstveno sam se referirala na ove postove u kojima su godine 10,11,13...po meni je to veliko dijete koje može razumjeti jako dobro šta se događa i koje je dovoljno zrelo da kuži zašto ljudi plaču/nariču na sprovodima.

[shtefy]

Orleanska I. kaže:

A daj, profesionalne naricaljke?! Što nema toga samo u filmovima?

Pa ne znam baš koliko je to "profesionalno", ali iz kraja odakle je moja stara (Kordun) je neki običaj da npr. pokojnik leži u svojoj kući i svi susjedi se skupe, muškarci piju, kartaju, pričaju lovačke priče, a žene se skupe oko pokojnika i nariču. To sam doživjela kad mi je umrla baka, mi doputovale iz daleka i našle baku okruženu čoporom babetina koje kleče pored tog odara i kukaju, zavijaju, mašu glavama - meni je bila čisto sprdačina od scene. Poslije mi je mama objasnila da je to takav neki običaj. Isto tako je i na sahrani, susjede se skupe što bliže rake i udri u kuknjavu... Ne rade to zbog novca, nego je red takav, ako nema naricanja onda nije dobra sahrana i pričat će se kako je pokojnik pokopan kao pas...

[chrissy]

Kod nas tu u okolnim selima zna biti babica koje idu na baš svaki sprovod - ko profesionalne babe-narikače, samo kaj ih nitko ne plaća nit ne zove, same dođu...