Tantrumi - definicija, savjeti, iskustva... sa posebnim osvrtom na djecu koja ih nisu nikad imala

[kajpa]

Izdvojeno sa teme netipicno ponasanje djece


Mislim da sam nasla pravu temu na kojoj se smije progovoriti o malo drugacijoj djeci.
Dakle, o onoj mirnijoj, koja ne kontriraju, koja nekako nemaju to svoje jako "ja", koja se bas i ne bune, koja su uvijek vesela i raspolozena...(ili pak mirna i tiha) i nekako nemaju tih nekih trenutaka i raspolozenja da imaju potrebu izraziti svoju ljutnju na nacin da se bacaju po podu, vriste, deru se i na tako neki drastican, dosta glasan, napadan i nekome mozda neugodan nacin ispoljavaju svoje osjecaje.
Ne mislim potegnuti pricu o tome jesu li tantrumi i djecji osjecaji izrazeni malo zescim ispadima nesto posve uobicajeno, jer znamo da jesu.
Nego, sto je s onima kod kojih toga nema? Kako s njima? Treba li se zabrinuti? Voditi ih psihologu/psihijatru? Kako im pomoci da i oni budu ljuti kao i drugi i da to pokazu kako treba?
Je li nuzno bacati se po podu i vristati/urlati...treba li to nekako poticati, ili ...sto treba ciniti kada dijete uopce ne pokazuje naznake da bi takvo sto radilo?
Post koji me naveo na ovo pitanje ne smijem citirati, jer ce ispasti da provociram, pa cu samo reci to da je misljenje jednog psihologa da ponasanje djeteta koje se ne baca po podu ili bar ne sjedne na pod i urla, stisne sake i dere se...nije normalno i da bi s takvim djetetom trebalo ici psihijatru.
Pa molim misljenja onih koji mozda imaju iskustva s takvom djecom i sa psihijatrima koji su s takvom djecom nesto postigli.
Imate li takvu djecu, mislite li da nesto nije u redu s njima, da nisu normalni...je li nekome palo na pamet ici strucnjaku zbog toga..i jeste li sto postigli?

[MMovca]

kajperinja kaže:

Mislim da sam nasla pravu temu na kojoj se smije progovoriti o malo drugacijoj djeci.
Dakle, o onoj mirnijoj, koja ne kontriraju, koja nekako nemaju to svoje jako "ja", koja se bas i ne bune, koja su uvijek vesela i raspolozena...(ili pak mirna i tiha) i nekako nemaju tih nekih trenutaka i raspolozenja da imaju potrebu izraziti svoju ljutnju na nacin da se bacaju po podu, vriste, deru se i na tako neki drastican, dosta glasan, napadan i nekome mozda neugodan nacin ispoljavaju svoje osjecaje.
Ne mislim potegnuti pricu o tome jesu li tantrumi i djecji osjecaji izrazeni malo zescim ispadima nesto posve uobicajeno, jer znamo da jesu.
Nego, sto je s onima kod kojih toga nema? Kako s njima? Treba li se zabrinuti? Voditi ih psihologu/psihijatru? Kako im pomoci da i oni budu ljuti kao i drugi i da to pokazu kako treba?
Je li nuzno bacati se po podu i vristati/urlati...treba li to nekako poticati, ili ...sto treba ciniti kada dijete uopce ne pokazuje naznake da bi takvo sto radilo?
Post koji me naveo na ovo pitanje ne smijem citirati, jer ce ispasti da provociram, pa cu samo reci to da je misljenje jednog psihologa da ponasanje djeteta koje se ne baca po podu ili bar ne sjedne na pod i urla, stisne sake i dere se...nije normalno i da bi s takvim djetetom trebalo ici psihijatru.
Pa molim misljenja onih koji mozda imaju iskustva s takvom djecom i sa psihijatrima koji su s takvom djecom nesto postigli.
Imate li takvu djecu, mislite li da nesto nije u redu s njima, da nisu normalni...je li nekome palo na pamet ici strucnjaku zbog toga..i jeste li sto postigli?

Moj stariji sin nikad nije prolazio tantrum, nikad nije imao ispade, nije se valjao po podu, nije nekontrolirano vrištao, zahtijevao, tražio, nije prolazio te faze nezadovoljstva.

Zna tu i tamo biti neraspoložen, zna se katkad povući u sebe, dajem mu to pravo kao čovjek i ne smatram problemom, najčešće se ispostavi da je bolestan.

Dijete je većinom raspoloženo, voli se igrati, nasmijano, komunicira normalno, tako od najranije dobi, otkad se s njim može komunicirati koliko-toliko normalno.

Kasno je progovorio kako treba (s dvije i pol), ali je slagao rečenice, sve je prije toga razumio, kasno je prohodao jer se nije htio pustiti, ali je odmah lijepo hodao i nije nikad imao faze padanja, neravnoteže, uvijek bi promislio prije nego što će nešto napraviti, jako je oprezan. Nekomu bi to bilo problem, meni nije, potičem ga da radi nove stvari (primjerice na spravama novim u parku kojih se boji), čekam da prepozna sigurnost kraj mene i oslobodi se sam, oduvijek znamo da neće nešto novo raditi na prvu odmah, da neće uzeti mikrofon na rođendanu i tražiti pozornost, da teže sklapa prijateljstva, ali su onda trajna kad ih sklopi, dijete je takvo kakvo jest i puštam i gledam u njega, ne u ono što kaže okolina.

Sad, sa gotovo 6 godina ima ono klasično ponašanje maloga puberteta, ali i to je ublaženo (skužio je neću, sporost u oblačenju, zamišljenost, ne čuje što ga pitamo jer je negdje drugdje), a i to smatram sasvim prihvatljivim i normalnim, vidim da sanjari, i ja sam bila takva, i danas sam.

Zašto moje dijete nije imalo ispade bijesa ne mogu sa sigurnošću reći, zašto nije prolazio tantrum nikad, zašto nije pravio probleme, jednostavno ne znam. Mogu pretpostaviti, ali kad bih išla analizirati obitelji koje poznajem, a koje imaju djecu s teškim tantrumima, kad bih ih usporedila sa svojom obitelji, s obiteljima čija djeca nisu prolazila takve faze, dalo bi se ponešto zaključiti, a sa sigurnošću mogu reći samo jedno, i to je moj osobni zaključak i vjerujem da je čak krivi:

Većina obitelji koju znam, a u kojima djeca imaju teške tantrume, priklonjena je permisivnom odgoju u cijelosti, bez primjesa drugih odgojnih metoda sve dok roditelji ne puknu pa uvode nekakve autoritarne mjere koje djeci tek onda nisu jasne jer nisu dosljedne, i u većini tih obitelji ta djeca snose najveći teret vlastita odgoja.

I ja sam priklonjena permisivnom odgoju u neku ruku, ali kombiniram ga s postavljanjem granica i stjecanjem djetetova poštovanja kako bih mogla imati autoritet katkad i bez razgovora o tome zašto je nešto potrebno napraviti.

Mogu priznati da sam na početku imala poprilično hitlerovski autoritarni stav, shvatila da to mom djetetu ne odgovara, da u krajnjoj liniji trebam za svoj karakter ili imati psa ili se ispuhati trčeći oko Jaruna, pa sam mijenjala svoje ponašanje i prilagođavala se djetetu, ali dajući mu ipak jasnu sliku toga tko je odrasla osoba, a tko dijete u našem odnosu.

Sad sam napisala hrpu nepovezanih gluposti jer mi mlađi hvata nogu i dere se na mene Njemu ću vjerojatno morati neke druge odgojne metode uvoditi

[kajpa]

Iako sam u temu kao netipicne ubacila one koji tantrume nemaju, ustvari i nisam sigurna sto je tipicno, a sto ne...tj. koliko je onih koji imaju takve izrazene napadaje bijesa/ljutnje, a koliko je onih drugih. Ustvari ne mogu reci da sam imala prilike vidjeti takve djecje ispade, djeca mojih prijatelja (kolko znam i koliko sam vidjela) to nisu radila, vani bas i nisam vidjela (osim nesto malo plakanja i moljakanja po ducanima, redovno idem na (dosta dugotrajne) utakamice gdje ima puno male djece i nikada nisam vidjela ...
A na forumu cesto procitam o tome i cini se da je sveprisutno.
Kada sam cuvala jednog malca (1,5g) mama je znala reci da se zna jako razljutiti, baciti na pod, tuci ju i sl. no sama nisam kod njega nista takvog primjetila.
Ne znam ima li tema bas o tantrumima, nisam nasla...i je li ovdje off o tome govoriti (jer to mozda i nije netipicno ponasanje djece...nego bas tipicno) ali ono sto me zbunjuje je razlicito opisivanje tj. definiranje tantruma.
Nasumce pogledam nekoliko tekstova koje izbaci googl :
http://www.roda.hr/article/read/izljevi-bijesa-tantrumi
http://www.roditelji.hr/obitelj/432-...rovalu-bijesa/
http://www.bhbebe.com/portal/dijete/...ijes-kod-djece
http://www.klokanica.hr/jaslicka-dob...ade-bijesa-788
http://www.klokanica.hr/jaslicka-dob...daj-bijesa-597

i nadjem kontradiktorne recenice:

-Starija djeca najčešće koriste tantrume da bi bilo po njihovom ako su naučili da im takvim ponašanjem uspijeva.
-Nemojte misliti kako dijete izljevima bijesna odnosno tantrumima pokušava privući vašu pažnju. Tantrum je, definicija kaže, neplanirano iskazivanje ljutnje koje se iskazuje fizički i verbalno.
-Nemojte svako iskazivanje ljutnje svrstati u kategoriju tantruma. Dijete može negodovati, vrištati, lupati nogama o pod iz različitih razloga. No prava provala bijesa nešto je što ne možete kontrolirati ili prekinuti, a isto tako i dijete nema kontrolu nad svojim ponašanjem.
-Nije slučajnost što dijete provalu bijesa dobije na javnom mjestu, kao što je supermarket ili za vrijeme porodičnog okupljanja u svom domu. U takvim se trenucima provale bijesa događaju zbog dva razloga. Kao prvo, dijete je uzbuđeno promjenom u okruženju i, što je više uzbuđeno, postaje sve hirovitije. Drugo, iz iskustva zna da postoji veća vjerovatnoća da ćete mu popustiti kada se oko vas nalaze drugi ljudi: dijete je uočilo da takve trenutke smatrate neugodnim, da imate manje volje za oduprijeti se njegovim scenama na javnom mjestu i da pred drugima želite izgledati kao da ste u stanju nadzirati situaciju. Zato, ako se trenutno ne nalazite na "domaćem" terenu, dijete ubrzo pomisli: "Ovo je najbolje mjesto na kojem se vrištanjem mogu izboriti za novu igračku!" i na posljetku ćete ustanoviti da se djetetove provale bijesa dramatično povećavaju.
-Važno je razumjeti da je to nešto što se djetetu događa, da dijete to ne radi namjerno, da se radi o krajnjoj disreguliranosti – kod odraslih bismo to zvali slom živaca. Djeca se pogube i nemaju sposobnost u tom trenutku uspostaviti kontrolu nad sobom.

Neki tekstovi govore o tantrumima kao o necemu sto se dogadja, nesto sto dijete ne radi namjerno...nema kontrolu nad svojim ponasanjem, a drugi bas naglasavaju kako djeca to cine namjerno kako bi izvukla neku koristi...bilo materijalnu ili da bi bili primjeceni.
Kako sama nisam imala iskustva s takvim ponasanjem, niti imala prilike vidjeti ne znam koliko je takav tantrum koji odgovara definiciji ("Nemojte misliti kako dijete izljevima bijesna odnosno tantrumima pokušava privući vašu pažnju. Tantrum je, definicija kaže, neplanirano iskazivanje ljutnje koje se iskazuje fizički i verbalno.") prisutan...a koliko cesto se ustvari radi o planskoj akciji iznudjivanja deranjem/bacanjem/vristanjem...

Zasto se nekom djetetu to dogadja, a nekome ne, ne znam ni ja.
Iz ovih tekstova u kojima pise zasto se tantrumi javljaju i kako se mogu izbjeci/sprijeciti samo mogu zakljuciti tj. pretpostaviti da izljeve bijesa mozda imaju vise ona djeca koja slabije pricaju, ona koja su poduzetna i svasta pokusavaju (pa im onda nesto i ne ide), ona uporna, ona koja nisu sputana (bilo zato jer su sami takvi bilo jer im je okolina takva) i sl.
S druge strane mislim da tu spadaju i ona djeca koja su uvijek vesela i zadovoljna, a to su zato jer su valjda takvi po prirodi, ali i zato jer imaju roditelje koji im pruzaju sigurnost, rutinu, razgovor, koji imaju puno vremena, strpljenja, pedagoskog znanja, zadovoljavaju njegove potrebe u pravom trenutku...pa dijete nekako i ne dodje u situacije kada bi zbog necega bilo ljuto.
Tu naravno ne mislim da drugi roditelji ne zadovoljavaju djetetove potrebe i ne trude se, nego da se to nekeko poklopi s temperamentom djeteta...i da je smirenost/temperament samog roditelja tu isto bitna.
Niti mislim na to da roditelj sve cini umjesto djeteta s ciljem da dijete ne bi doslo u neku frustrirajucu situaciju.

[SummerNight]

ti si zbilja zabrijala na to
zasto neki odrasli ljudi urlaju, neki se bave kikboskom, neki piju, neki voze bicikl, neki dobiju cir, neki su flegma i hebe im se za cijeli svijet?

[kajpa]

Jer su razliciti..i ok je biti razlicit. Ok je biti netipican i ponekad se ponasati netipicno. I nitko (valjda) ne misli da bi se zato trebali zabrinuti.
S tim da ne znam jesu li tantrumi tipicni, pa je netipicno ono dijete koje ih nema.
Ili su ustvari oni koje tantrume imaju (u pravom smislu rijeci, onako kako su gore definirani) ti netipicni.
Jer..ustvari sam samo kod jednog djeteta vidjela to sto bih svrstala bas u neki takav ispad...i to kod necaka. Samo sto je to njega drzalo i daleko iza te druge/trece, pa opet nekako ne bi islo u te tantrume koji su vezani za malene. Bas ono kao da to mora iz njega, nekontrolirani bijes... Inace to nikada nisam vidjela pa mi je valjda zato i zanimljiva tema. A tu na forumu mame puno govore o takvim nekakvim ispadima sa bacanjem po podu i vristanjem/deranjem.
I...da li bi se stvarno netko trebao zabrinjavati ako ima doma veselo, zadovoljno i razigrano dijete koje nema ispade bijesa.
Ja mislim da ne bi i da je odstupanje na jednu ili drugu stranu sasvim ok. Kao i to sto neka djeca propricaju/prohodaju/pro.... prije, a neka kasnije...svako je drugacije i ima svoju osobnost.
S druge strane, jasno da je dobro da se dijete zna izboriti za sebe, da se zna pobuniti, naljutiti, prkositi...

Jos nesto...
Roditelj nekih svojih gresaka i propusta bude svjestan, nekih na vrijeme, pa pokusava bolje, nekih tek naknadno...kasno...ali bar ih je svjestan. Nekih ne bude nikada svjestan.
Recimo ...neka djeca ne puze, nisam ni ja, a ni kcer. Ali sad mislim da bi bilo bolje da je i da je trebalo to poticati.
Svakako ne mislim da su djeca koja nemaju tantrume nenormalna (kao ni ona koja ne puze), prilicno sasavo bi mi bilo doci k psihijatru i potuziti se na problem - veselog djeteta koje skoro nikad ne place, ne baca se po podu i ne vristi...ali opet, nije da mozda ne postoji neki savjet koji bi mozda dobro dosao roditeljima takve djece.
Kad neki roditelji koji imaju zivo spretno dijete koje se hrabro vere na penjalice i tobogane gledaju ono koje to ne cini (a oni misle da je dovoljno veliko da bi moglo) cesto konstatiraju kako ga roditelji sputavaju, koce, stite, brane mu, da se ponasaju pre zastitnicki. Ne kazem da i tu nema istine, i da takvih nema...ali cesto se radi o djetetu koje se jednostavno - ne usudi. Pre oprezno je i fali mu hrabrosti/samopouzdanja. Kada uplaseno gleda one gornje resetke, nije ga bas lako tjerati da se penje, a vidis mu strah u ocima ...ili pak potpuno odsustvo volje i ambicije za takve (njemu nezaniljive i prezahtjevne) pothvate. Da, treba poticati, potices...samo nije to bas tako lako...
Ponekad roditelji i zavide onima cija su djeca mirnija, tisa, poslusnija, a i ne znaju da ovi muku muce kako da motiviraju i ohrabre dijete na nesto sto bi mozda mogli, ali se ne usude...nego olako zakljuce kako je dijete sputano. Da, je...ali vlastitom osobnoscu. Jednostavno, takvo je. Kao sto su eto neki drugi - "jako zivi".

[JustForFun]

kajperinja kaže:

S druge strane mislim da tu spadaju i ona djeca koja su uvijek vesela i zadovoljna, a to su zato jer su valjda takvi po prirodi, ali i zato jer imaju roditelje koji im pruzaju sigurnost, rutinu, razgovor, koji imaju puno vremena, strpljenja, pedagoskog znanja, zadovoljavaju njegove potrebe u pravom trenutku...pa dijete nekako i ne dodje u situacije kada bi zbog necega bilo ljuto.
Tu naravno ne mislim da drugi roditelji ne zadovoljavaju djetetove potrebe i ne trude se, nego da se to nekeko poklopi s temperamentom djeteta...i da je smirenost/temperament samog roditelja tu isto bitna.
Niti mislim na to da roditelj sve cini umjesto djeteta s ciljem da dijete ne bi doslo u neku frustrirajucu situaciju.

meni ovo ima smisla, posebno bold
u svakom slučaju mislim da su djeca koja nemaju tantrume skroz normalna djeca (osim ako nije indicirano drugačije nečim drugim osim izostanka tantruma)

moja je sa nekih 13,5 mj počela dobivat tantrume (poklopilo se kad je bila bolesna) kad joj nešto otmem iz ruke, naučena s tim sklonim ono što nikako nije da bude u njenoj ruci i nemam potrebe da joj to otimam i djete se normaliziralo, mislim to je samo jedna situacija, dan danas ako joj želim nešto otet uradim to neprimjetno (npr kad proljeva vodu po kući iz boce, prepija i prolijeva) uradim to da ne skonta i sve 5, a da joj autoritativno otmem naprasito valjat će se i plakat i zdvojno zavijat, ako mogu izbjeć te emocije kod nje, zašto ne

ja sam čula primjere gdje djeca nisu imala tantrume i većinom su djeca koja su znala iskomunicirat svoje potrebe

[nuklea500]

Mislim da uopće nije bitno ima li dijete tantrume ili nema, uklapa li se u šablone, bitno je da dijete komunicira u okvirima uobičajenog (da te gleda u oči, da pokazuje zanimanje za svijet oko sebe i sl.)
Mene su baš neke žene na forumu uvjeravale kako nije normalno da se dijete ne boji stranaca. Moja se ne boji. I sigurna sam da je savršeno normalna.
Nije da je njoj svejedno je li s njom mama ili tata ili nepoznati čiko, ali ima potrebu šarmirati nepoznate. Eto, jučer ja otišla po nju u vrtić (obično ide muž= i neka mama u predvorju čekala svoje dijete. Ona nije stigla ni mahnuti svojoj teti ni mene zagrliti koliko je "šarmirala" tu mamu. Prvo joj je mahnula pa sačekala reakciju, ta mama se naravno rastopila, moja cura se odmah počela oduševljeno smješkati i na kraju su se rastale kao najbolje prijateljice.
Svaka trgovkinja ili trgovac, svaki službenik, radnik na pumpi, slučajni prolaznik, svi moraju pasti na njezin osmijeh. Stalno, stalno, stalno traži interakciju sa svima (osoba mora biti baš oličenje vještice da je moja mala ignorira). Kad nam dođu prijatelji koje ona ne poznaje, rasplače se ako je odmah uzmu, ali nakon 5 minuta im već sjedi u krilu i gleda ih kao najbolje prijatelje.
Ja u njoj vidim njezinog oca. On je onaj tip osobe koja osvaja gdje god se pojavi. Kako mi jedna ustaški zadrta sestra u porodilištu reče: Jest da nije naš, ali nek' si mu dala, koja ne bi? Grozno, znam

I baš bi mi bilo smiješno malu voditi psihologu jer se ne uklapa u neke kalupe jer bih onda prvo trebala muža pod ruku pa na razgovor da psiholog riješi problem: Zašto voli ljude i zašto ljudi vole njega?

Što se tantruma tiče, moja mala ih ima, ali ne u smislu da se ne može smiriti. Prosvjeduje ako joj ne damo ono što zamisli, ali se vrlo lako umiri. Problem je samo što nikad ne zaboravlja ono što je htjela...

[JustForFun]

nuklea500 kaže:

Kad nam dođu prijatelji koje ona ne poznaje, rasplače se ako je odmah uzmu, ali nakon 5 minuta im već sjedi u krilu i gleda ih kao najbolje prijatelje.

eto vidiš da diskretan "strah" / zazor od nepoznatih postoji i to je dovoljno

nepostojanje straha od nepoznatih je ne razlikovanje poznatih od nepoznatih ni po čemu što nije baš standardno ponašanje što djece što odraslih

mada izostanak tog straha je više bitan parametar kod djece koja su u nekoj rizičnoj skupini i već imaju par stvari koje su "nepoželjne" za dob pa se prati razvoj dalje....

[nuklea500]

JustForFun kaže:

eto vidiš da diskretan "strah" / zazor od nepoznatih postoji i to je dovoljno

nepostojanje straha od nepoznatih je ne razlikovanje poznatih od nepoznatih ni po čemu što nije baš standardno ponašanje što djece što odraslih

mada izostanak tog straha je više bitan parametar kod djece koja su u nekoj rizičnoj skupini i već imaju par stvari koje su "nepoželjne" za dob pa se prati razvoj dalje....

Ali kad smo u shopping centru, na ulici, u banci, stalno se svima smješka, maše, pruža ruke...
Ovo s plačom nam se dogodilo s kumovima, jednom kad su oni došli kod nas, jednom kad smo mi išli kod njih. Drugi ljudi je obično ne zgrabe odmah s vrata pa ne znam je li to izoliran slučaj ili pravilo.

[kajpa]

Pitanje za roditelje malih tantrumasa - ako znate (osjecate/vidite) da je dijete u tako nekoj situaciji da je vrlo vjerojato da ce uskoro "puknuti", da li pokusavate to na neki nacin sprijeciti ili bas namjerno pustite da situacija ide dalje i da dodje do te velike i nekontrolirane ljutnje, provale bijesa?
Situacija: dob nesto ispod 2g. mala oblaci taice, dosta uske i ne ide joj bas. Ja sam blizu, ona zna da sam tu i da moze traziti pomoc, ako zeli. Ali trudi se sama, uporna je, muci se i polako ih uspjeva navuci na noge...pa i podignuti skroz gore, naprijed do buseka, ali ...otraga zapele za pelene. I...muci se muci i vidim da je nezadovoljna, ali vidim i da nema nikave sanse da uspije to prevuci preko debele guze. Pustim ju neko vrijeme, a onda pitam treba li pomoc, a ona kaze da da. Potegnem ja te taice preko guze, a ona se naljuti. Htjela je sama, a ja sam previse pomogla, tj, nisam samo malo pomogla, vec slucajno obavila to do kraja. (jednim potezom preko guze)
Nije to bilo ni blizu nekavog tantruma, ispada bijesa, samo malo durenja. Obzirom da nije bila zadovoljna i htjela je to sama dovrsiti, rekoh joj da nema problema i da bude ona sama, pa povukla rub taica do pola guze, ali tako da ih moze povuci gore. Ona ih je povuka do kraja i bila zadovoljna svojim uspjehom. Ljutnja je isparila i prije nego je pocela.
Mozda je trebalo pustiti ju da se muci s tim oblacenjem znajuci da nece uspjeti, pa cekati da se rasplace/razljuti. Ne ponuditi joj pomoc?
Ne znam, ali poznavajuci nju...prilicno sam uvjerena da cak ni tada ne bi doslo do neke drasticne reakcije. Mozda bi zvala u pomoci ili se rasplakala, ali tesko da bi bas pobijesnila, a nakon sto bi se rasplakala...ionako bih morala pomoci i povuci te taice, pa onda ne vidim neku svrhu pustanja da do toga dodje.
To je jedna od rijetkih situacija u kojima je pokazala bilo kakvu ljutnju...
Jednom...(oko 1,5 g) htjela je da joj dodam nesto sto je visilo na vratima ormara. Mogla sam uzeti to sto hoce i dati joj, ali sam se namjerno pravila blesava i dodavala joj sve drugo samo ne to. (mislim da se radilo o zlici za oblacenje cipela) Malo je negodovala i stalno ponavljala "daj" i pokazivala na to sto zeli. I na koncu odustala, nema ljutnje, nema bijesa. A sto da joj radim? Nesto kasnije sam joj to dodala, pa je bila jako vesela...sto sam konacno ipak shvatila sto zeli.

nuklea500 kaže:

Što se tantruma tiče, moja mala ih ima, ali ne u smislu da se ne može smiriti. Prosvjeduje ako joj ne damo ono što zamisli, ali se vrlo lako umiri. Problem je samo što nikad ne zaboravlja ono što je htjela...

Imam dojam da se mozda pogresno upotrebljava taj izraz tantrum za svaku vrstu negodovanja, pa zato i ispada da gotovo sva djeca (bar tu na forumu) imaju tantrume.
Mislim da tantrumi ipak podrazumijevaju bas onaj puno inenzivniji izricaj koji ukljucuje bacanje po podu, vristanje i drecanje...onako vrlo uporno, glasno ...bas kao napad bijesa, histerije...
A ako samo izrazi negodovanje, pa se odmah i umiri...to mi nekako nije to.

[JustForFun]

nuklea500 kaže:

Ali kad smo u shopping centru, na ulici, u banci, stalno se svima smješka, maše, pruža ruke...
Ovo s plačom nam se dogodilo s kumovima, jednom kad su oni došli kod nas, jednom kad smo mi išli kod njih. Drugi ljudi je obično ne zgrabe odmah s vrata pa ne znam je li to izoliran slučaj ili pravilo.

moja je puno žešća sa tim strahom, prošli smo razne faze, ali znala se u restoranu smješkat strancima, a vrištat kad vidi djeda sa djecom nikad ne znaš

i dan danas naj gore se ponaša kad dođemo kod muževih jer svi navale na nju valjda da pokažu svoju silnu ljubav šta li s vrata, a svekar kojeg ni danas mala ne podnosi dobro đe si, mala, dooođi, doođi i pođe je uzimat

i kad joj kaže plačke, da je ko divlja ja im fino kažem, ona se nigdje ne ponaša ovako kao kod vas, i stvarno ne lažem

i djeca su ljudi i treba imat takta i prema njima i dat im šansu da i oni tebi priđu, a ne nasrtat ko da su ćukice, ona ima zazor kad dođe na nepoznat teren, u tuđu kuću i mora biti uz mene neko vrijeme dok se ne oslobodi i kada se to poštuje to je dijete za poželjet, a kada se ne poštuje njen integritet bude zeznuto

inače moja burno reagira na ono što je smeta i nekad se mislim jel to tipično / normalno ali mislim da jest normalno ako i nije tolko tipično, ali ta će pokazat ako joj nešto ne paše i kolko god mi nekad bude nezgodno volila bih da ostane takva jer sam ja baš kontra, svašta pretrpim radi mira, a u sebi se pjenim teško mi je reći ne bilo kome, a na uštrb sebe

[JustForFun]

kajperinja kaže:

Pitanje za roditelje malih tantrumasa - ako znate (osjecate/vidite) da je dijete u tako nekoj situaciji da je vrlo vjerojato da ce uskoro "puknuti", da li pokusavate to na neki nacin sprijeciti ili bas namjerno pustite da situacija ide dalje i da dodje do te velike i nekontrolirane ljutnje, provale bijesa?

ja nekad pustim da vidim u kojem smjeru će ići, jer nekad je dobro da se ta situacija preradi jer nekad će dijete prerasti to, bar mislim, odnosno treba doći vrijeme kada će biti dovoljno zrelo da shvati da se ne može cijeli svijet prilagodit njoj, i s vremena na vrijeme čekiram kako stojimo, zavisi kako sam komotna da to provedem

npr sinoć, moja lijega uvijek u 20,30 po novom vremenu i to je to, nekad malo kasnije ako smo mi negdje pa zaspe u autu i prebacim je u krevetić

i sinoć je muža bolila ruka užasno i trnula jer ima neko uklještenje i u momentu kad je ona utonjavala u san on je došao u naš krevet bračni s nama dvjema, ja sam znala da joj neće odgovarat to, samo nisam znala do koje mjere i mogla sam mužu reć da ne liježe, ali hajde da vidimo, ona se prvo okretala prevrtala, na kraju je šizila, čak je lupala glavom od dasku kreveta i u zid slučajno ali u navali nekog ljuljanja, ja sam uradila što znam da pali uzela je i udaljila iz kreveta u dnevni (to uradim i kad je muče zubići po noći) i ona se smirila odmah, ali sam morala upalit crtani i tek je zaspala u 10,30 možda kad se smirila u dnevnom pa sam je odnjela u krevet gdje je tata hrkao, ona se samo okrenula i zaspala

nekad se desi da plače tako malo i sama prestane kad vidi da je ne bendamo, ako joj pođemo govorit legi, nemoj pakat, šššš ona samo pojačava do razine zavidnih decibela uz valjanje i onda je moram pronosat da se smiri, ali brzo se smiri u principu, ali na prebrzo vraćanje u krevet opet reagira tako

nekad ne kužim, tatu voli, zove ga vazda, ali nekad po noći kad vidi da je s nama u krevetu ili ako on jadan nešto kaže, eto problema

u buduće nema šanse da se dovedem u ovu situaciju, znači naučila sam lekciju da nije zrela i tu ću joj popuštat, njena rutina joj je svetinja i kad se poštuje ona je predivno dijete i zašto ne bi to poštovali?

[kajpa]

Nisam ustvari mislila na neko popustanje i udovoljavanje, nego kad je tako neka situacija kada npr. radi nesto i zeli nesto postici a vidis da je to nemoguce i znas (prepostavljas) da ce se razbjesniti. Pa onda unapred usmjeris stvar nekim putem koje nema takav zavrsetak.
Mali savjet, ako smijem...u vezi ovog "ako joj pođemo govorit legi, nemoj pakat" ...mislim da bi bilo bolje djetetu ispravno govoriti, ne tepati.

[nuklea500]

kajperinja kaže:

Imam dojam da se mozda pogresno upotrebljava taj izraz tantrum za svaku vrstu negodovanja, pa zato i ispada da gotovo sva djeca (bar tu na forumu) imaju tantrume.
Mislim da tantrumi ipak podrazumijevaju bas onaj puno inenzivniji izricaj koji ukljucuje bacanje po podu, vristanje i drecanje...onako vrlo uporno, glasno ...bas kao napad bijesa, histerije...
A ako samo izrazi negodovanje, pa se odmah i umiri...to mi nekako nije to.

Moja ih baš ima. Nažalost. Recimo, čim vidi pripremljenu pelenu i posudicu s vodom, počne bježati, ja je uzmem i pokušam položiti, ona se izvije u mojim rukama i vrišti, plače... Ako je pustim, prestat će iste sekunde, smješkat se i sve super, ali za vrijeme mijenjanja pelena, krv propišam dok se smiri.

[kajpa]

Ovo je vec bilo stavljano, ali valjda nije bed opet...fakat je fora. Ovdje se prilicno ocito vidi da se ne radi se o tome da dijete nema kontrolu nad svojim ponašanjem (u ovom konkretnom slucaju) i da u biti i nije tantrum (bar ne ono sto pod tim podrazumijevam) nego predstava, show program.

[nuklea500]

Trenutno ne mogu pogledati video. Tantrumi su nekontrolirani izljevi bijesa? Onda moja cura nema tantrume, ona divlja dok ne postigne ono sto zeli. Rekla bih da je to kontrolirano.

[kajpa]

Pa ja sam tako shvatila tu definiciju tantruma. Ako divlja samo da nesto postigne, to je imo malipuliranje.
Divlja dok ne postigne sto zeli? A zasto postigne to sto zeli divljanjem? Ne mozete nekako drugacije? Sto zeli? Moze li to drugacije zatraziti osim divljanjem?
Shvatila sam da divlja, ne zato sto nesto zeli, nego zato sto nesto ne zeli...biti premotana. Ili? I meni se cini da to nije nesto nekontrolirano, impulzivno, nesto sto ju bas toliko razljuti da pukne....jer vjerojatno zna da se pelene mijenjaju redovno, nije to nesto sto bi ju bas svaki put toliko izbacilo iz takta da ima nekontrolirane napadaje bijesa ....samo pokazuje otpor, tko zna zasto.
Mislim, nista ja ne tvrdim, mozda neko dijete ima napadaje bijesa tj. tantrume pri svakom premotavanju...samo onda bi mozda trebalo otkriti sto ju toliko u tome cini bijesnom, pa se mozda moze naci i neki nacin da joj se pomogne, nekako to prematanje uciniti nekako podnosljivijim za nju.

[JustForFun]

kajperinja, mislim da je rodin članak najbolji, jer na nekim portalima se teme obrađuju površno i svašta se nađe

nalaze se i "stilovo puzanja" npr a fizijatar će reći da sva djeca pravilno pužu na isti način tako da ja bih se držala malo službenijih izvor, tipa rodne stranice

i meni se odgovori na tvoje dileme nude u ovim citatima sa te stranice:

Nastupi bijesa (tantrumi) variraju od cmizdrenja i plakanja do vrištanja, udaranja, bacanja i hvatanja zraka.

Dječja narav dramatično se razlikuje – neka su djeca sklonija bijesu nego druga.

Starija djeca najčešće koriste tantrume da bi bilo po njihovom ako su naučili da im takvim ponašanjem uspijeva.


mislim da ne treba puno lamentirati, ali meni se nude odgovori na ta pitanja koja ti imaš šta je tantrum, jel kontroliran ili ne

sad zašto se narav tolko razlikuje, to je pitanje za milijun kuna, ja bih rekla da je vrlo bitan faktor genetika, moj muž je sklon bjesu koji je u njemu još više zrio zahvaljujući neadekvatnom odgoju, a ja sam lično sklona da uzimam stvari emocionalno ( i mislim da postoji u meni doza samodestrukcije jer odkle mi tolke autoimune bolesti) i ni malo me ne čudi da mala ima takav temperament, ljutkast, pikant...

[JustForFun]

a vezi mjenjanja pelena,

moja je prije od tamo nekih 10 mj sad bubam bježala i pravila mi problem sa tim mjenjanjem jer kao da nije mogla mirovat, to je bila borba, ali bez nekog konkretnog plača

onda smo sa 13 mj bili bolesni i mjerila sam joj rektalno temp i stavljala čepiće i to joj je bilo neugodno i inače je otvaranje pelene izgleda povezala sa cijelom tom neugodom i boli kad si bolestan, kad je počela pit antibiotik imala je i blagi proljev i tako

da bi po prestanku temperature slobodno mogu reći imala tantrume kad bih je pošla presvlačit, to je bilo strašno i inače su joj tada počeli tantrumi da sam ja mislila da nešto nije u redu s njom, ali dijete je bilo živčano, nervozno, i povezivalo je neugodu sa tim previjanjem, trajalo je nekoliko dana, maksimalno sam pokušavala biti smirena, nije se dala poleć nikako, to je bilo strašno, posebno navečer prije spavanja jer je tada već bila zrela za krevet i nervoznija nego inače, samo bi joj oprala guzu i čak sam joj mjenjala pelenu na sebi sjedećki i mazala kremu tako i umirivala je glasom

hvala Bogu! prošlo je nekako i od tada se nekako sve smirilo, mentalno je sazrela i danas je mirnija nego prije kod mjenjanja pelene, dam joj u ruku nešto da se dira npr neku posudicu i ona u nju govori tutu tutu i eto, mada hvata peškir posudu sa maramicama vadi maramice hoće ih jest baca stvari bude svega, ali to smatram normalnim

[nuklea500]

Ma moja cura je pljunuti caca :-D Njegov zivotni moto je da sve moze sam.i da ga tudja pomoc samo sputava. Takav je od malena. Mojoj curi je mijenjanje pelena ponizenje. Dam joj mobitel da gleda Pilice, razne predmete i igracke, golicam je i ljubim i sve to upali, ali kratko. Ona se i smije i sve super, ali pocetak je u pravilu uvijek tezak, a poslije ovisi o njezinom raspolozenju.
Dok nije naucila sudjelovati u oblacenju, isto nam.je bilo kao s pelenama. Sad joj ja pomognem da izvuce rukice, a ona sama majicu skida preko glave,.sama uvlaci rukice u rukave, dok joj obuvam jednu cipelu, ona obuva drugu, ne uspije, ali je blizu, ja joj.k'o fol malo pomognem, kapu sama navlaci i skida... Bitno joj je da ima utjecaj na ono sto se dogadja. Kod premotavanja je bespomocna, mada je nevjerojatno rano naucila skidati pelenz pa nam je to dodatni problem.
Ima potrebu sve raditi sama. Susta suprotnonost meni. Ja sam se od malena voljela prepustiti. Kad se igramo, igra joj se mora ciniti ravnopravna, ako osjeti da joj nesto pokazujem, ljutito odlazi. Recimo, neki dan je promatram ispod oka, slozila ona lijepo neloliko casica i onda pocela pokusavati da vecu ugura u manju, zabavila bi se