Tantrumi - definicija, savjeti, iskustva... sa posebnim osvrtom na djecu koja ih nisu nikad imala

[Vesper Arlene]

Drage žene (i muškarci),

Ima li netko (pozitivna) iskustva s metodom 'vježbanja tantruma' i kontroliranog neposluha za teško odgojivu djecu? Ili Kazdinovu knjigu, kojim slučajem?

Kazdinove metode, tzv. parent management training - Yale University parenting center

Javite, pliz

[Victoria 08]

Starija kćer 6g i sin 3g nisu nikad imali tantrume,zato je mlađa kćer 5g nadoknadila za njih oboje

[kajpa]

Victoria 08 kaže:

Starija kćer 6g i sin 3g nisu nikad imali tantrume,zato je mlađa kćer 5g nadoknadila za njih oboje

Zanimljivo.
Sto kazes na ovo?

dijete od godinu dvije koje se baca po podu kada je frustrirano je najnormalnije i najzdravije dijete.
dijete koje u toj dobi (dakle izmedju 12-24-36 mjeseci) to nikada nije napravilo nije normalno dijete.ili roditelj laze da nije napravilo.
ja sam to na ovom forumu pisala, da moja to niej napravila, ja bih i sebe i nju odvela psihijatru, jer ocito ili ja nesto krivo radim, ili mi dijete nije normalno.
(ok, ne mora se nuzno bacati po podu, al recimo sjesti na pod i urlati, ili stisnuti sake i vristati...)

[Victoria 08]

kajperinja kaže:

Zanimljivo.
Sto kazes na ovo?

Ne vidim razlog zašto bih lagala,s obzirom da sam napisala da ih je mlađa kćer imala za oboje
I ne mislim da nisu normalni i da ih trebam vodit psihijatru zbog tog što se nisu bacali u dućanu,lupali glavom u zid i sl.
Jednostavno starija kćer i sin su karakterno vrlo slični,lako se je dogovorit sa njima.
Dok je mlađa kćer sasvim druga priča,ponekad još imam osjećaj da je tantrumi nisu prošli,samo su sad u drugom obliku,npr. više se ne baca po podu već lupa vratima demostrativno od sobe.
Ili je to već predpubertet

[nuklea500]

kajperinja kaže:

Zasto ne cuti sto drugi misle o tome...
Lako je vama koji imate normalnu djecu

Što ti kukaš, kako li je tek moja nenormalna?

Ne boji se stranaca, osim što se na početku razgovora malo stidi.
Separacijski strah joj je izražen u minimalnim količinama.
Jučer je na ulici mazila boksera.
Obožava ići frizeru i mogla bi i dva sata ozbiljno i ponosno sjediti dok je frizerka šiša. Dvogodšnjaci se, jel, ne daju šišati.
U parku uvijek pronađe druga za igru, ne voli se igrati sama. Ako dođemo u praznu igraonu, pita me zašto nema djece, tužno uzdane, sjedne i čeka djecu (prije sam ja mogla uletiti kao zamjena, sad hoće samo djecu). Poznato je da se djeca do treće godine igraju sama i ne trebaju im druga djeca.



Ali imala je tantrume oko godine-godine i pol. S te strane je, hvala bogu, normalna.

[kajpa]

nuklea500 kaže:

Što ti kukaš, kako li je tek moja nenormalna?

Ne boji se stranaca..
Separacijski strah joj je izražen u minimalnim količinama.
Jučer je na ulici mazila boksera.
Obožava ići frizeru i mogla bi i dva sata ozbiljno i ponosno sjediti dok je frizerka šiša. Dvogodšnjaci se, jel, ne daju šišati.

Ali imala je tantrume oko godine-godine i pol. S te strane je, hvala bogu, normalna.

Nisi pobjedila....
...moja je nenormalna (zna se zasto), ali i ovo to sto si nabrojala stoji.

[Enter Sandwoman]

Ja uopće ne obraćam pozornost na te tantrume, i tako on ne obraća pozornost na mene dok je u tom filmu. Pustim ga minutu dvije da to izbaci iz sebe i mirna Bosna.

[Nykas]

Bas zbog ovog sto je napisala chocolatecookie o emocionalnoj (ne)zrelosti i (ne)mogucnosti nosenja s emocijama, nije mi prihvatljiv odlazak od djeteta.
Da, kad osjetim da me obuzima ljutnja i da cu siznut na njega, okrenem se ili odsecem iz sobe u sobu na par trenutaka da smirim zivce. Istina je, on prestane, ali ja ne mislim da je to zato jer je "publika" otisla, nego jer je otisla mama, osoba koja mu uvijek pomogne i od koje je i sad ocekivao pomoc. A ja sam mu lansirala odjeb i ostao je zatecen. To sto ja odem ili se okrenem traje par trenutaka dok ne udahnem i izdahnem, i to nije uvijek nego samo ako osjetim da cu eksplodirati. I mislim da je to bolje nego da i ja izgubim zivce. Al onda se vratim, primim ga, preusmjerim zanimaciju i sve je ok.
Da je on stariji, mozda bi drugacije. Ne znam. Al sa 15 mjeseci mislim da ovakva "lekcija" nema smisla.

[Little Floramy]

Mlađi sin 2 g, živimo u višeg. jezičnom području, kasni sa govorom ili ne, tantrume nema ili ima, nema.....nema.
Jedini tantrum kad ga ima, ispad nezadovoljstva ili negodovanja je- što nemože izraziti govorom što želi, ne zna objasniti osim pokazivanjem ili govorm svog beblinskog jezika.
Npr. igramo igru sparivanja parova na 'njegovom' innotabu i on se ugasi, pokuša tipku upaltit i postišće sve gumbiće...i onda počene vikati, vriskati, digne se i juri do mene vičući ali govora nema, rječi ili sloga, ništa....kad se spustim na njegovu razinu i pitam ga više puta što želi odvuće me do tamo i pokaže, objašnjavam mu da nje prazan i idemo ga staviti puniti ali ne prestaje, vidi što radimo i počne tad govoriti beblinskim. Okrenemo se i odemo raditi nešto drugo ali se sjeti da se njegov tab puni, opet odlazi do njega i ruku pruža prema gore pokazujući što želi, pokušaj objašnjavanja i opet njegovo negodovanje koje završava tako da me svaki puta zagrli i kaže 'mama'.
Kada ga je muž premotavao uvijek bi negodovao jer mu je govorio na hrv. sad kad s njim razgovaramo da je vrijeme i moramo promjeniti peleu(na engleskom) sam uskoći na krevet ili ide u sobu za prematanje...totalno drugi razvoj.
Krenuli smo s govornim vežbama u kojima učimo kako mu pomoći se izraziti i savladati njegov razvojni govor. Oni kažu da to nisu tantrumi kod njega nego pokušaj razgovora jer vikanjem može se izraziti bar donekle.

[rokolina]

chocolatecookie kaže:

Ovo bi imalo smisla kad bi mala djeca bila emocionalno zrela i kad bi tantrumirala unatoč tome što na raspolaganju imaju svoju fantastično razvijenu emocionalnu regulaciju.

S obzirom na to je da je nemaju, i da ih sašivaju emocije s kojima se ne znaju nositi, odjebati dijete u takvoj situaciji meni je baš ružno.

Ne treba s njima razgovarati, pregovarati, pokušavati im išta objasniti, možeš reći da znaš da im je sad teško i da si tu, i trenirati svoju emocionalnu regulaciju i nastojati zadržati smirenost i nježnost, umjesto da anksiozno pizdiš.

A gdje sam ja to, molim, predlagala odjebavanje?

rokolina kaže:

Kako je njihova ljutita reakcija najcesce usmjerena protiv nas, najbolje je odreagirati sto krace i smirenije i potom se fizicki udaljiti od djeteta (ili ako to nije moguce jednostavno ga prividno 'ignorirati').

Djetetu svakako valja pomoci "trenirati emocionalnu regulaciju" - pretpostavljam da mislis na pruzanje utjehe i osjecaja sigurnosti kada su tuzni, osamljeni, osjecaju nepravdu itd. To nikako ne osporavam.

No tantrumi su histericne reakcije i iako vjerojatno uzrokovani nekom od spomenitih emocija, ne mogu se rijesavati na isti nacin.

Dijete koje mi se place jer mu je Ivica uzeo autic posjest cu na krilo i mirno mu pokusati objasniti da ce mu autic biti vracen, no ako se isto dijete baca po podu i urla od bijesa i zahtijeva taj autic posto-poto bas sada unatoc svim pokusajima 'urazumljivanja', necu mu pristupiti na isti nacin. I to ne zato jer se 'tako nije lijepo ponasati' vec zato sto mi je jasno da mu je potrebno da se prvo 'ispuse' kako bismo se uopce mogli pozabaviti njegovim emocijama.

Svakako mislim da je potrebno dati djetetu do znanja da nam je jasno sto je uzrok tantruma, no na sto jednostavniji nacin i smatram da - neminovna - manifestacija bijesa traje puno krace ukoliko joj pridajemo manju vaznost. Ne u smislu 'ko te jebe' vec radije ' ajde, nije to bas takav big deal, smiri se pa cemo razgovarati / igrati se / grliti se'. No to treba djetetu vidljivo dati na znanje, stoga spominjem fizicko udaljavanje, cime mu se i nudi mogucnost samostalne odluke kada nam se zeli ponovo pridruziti.

[chocolatecookie]

Jedna je stvar kad dijete histerizira namjerno jer mu je palo na pamet da je to krasna strategija da isposluje što hoće. Tada je to predstava koju spominješ.

Druga je stvar tantrum malog todlerčeta koje sašivaju emocije s kojima se ne zna nositi. Jedna je stvar ignorirati (višemanje, malo su bučni za pravo ignoriranje) tantrum (dakle, nastojati se smiriti i ne histerično ili bijesno ili potkupljivanjem nastojati smiriti dijete), druga je stvar ignorirati dijete ili ga ostaviti samo. Kakvu to poruku šalje? "Nisam tu za tebe kad si uzrujan"? O ovome da je to predstava ne znam što bih uopće rekla, da ti se prijateljica rasplače otišla bi u drugu sobu tako da njena predstava prestane imati smisla pa da se prisabere? Naravno, ima pizdekanja i histerija eksperimentalnog tipa, ali nekad je dijete jednostavno tužno i bijesno i frustrirano i ima jako oskudan vokabular i jako slabu kontrolu impulsa i ne baš jako razvijenu emocionalnu regulaciju jer ima dvije godine i mozak mu nije baš zreo. Žalosno mi je u takvoj situaciji poslati djetetu poruku "budi takav i bit ćeš sam". I da, ako omalovažiš njegove emocije, proglasiš ih predstavom i odeš, meni je to odjeb.

Pod treniranjem svoje emocionalne regulacije mislim na to da je, barem meni, todlerski tantrum stresan doživljaj. Glasan je, i uznemirujuće mi je siroto rastureno dijete ispred mene i želim nešto NAPRAVITI, tako da moram upogoniti svoju emocionalnu regulaciju da bih mogla biti prisutna i mirna i ne rješavati tantrum. Puštam dijete da ga riješi samo, a kad uspije, ja sam tamo i to je sve što mislim da mogu napraviti.


(Btw, sve te metode "odgoja" koje se svode na potkrepljenje i kaznu baziraju se na radikalnom biheviorizmu koji je, kako da kažem, malo napušten.)

[Lyanna Stark]

chocolatecookie kaže:

(Btw, sve te metode "odgoja" koje se svode na potkrepljenje i kaznu baziraju se na radikalnom biheviorizmu koji je, kako da kažem, malo napušten.)

Slažem se s ostatkom posta, na neki čudan način sam se raznježila kako si empatična.

No, da se vratimo na temu. Željela sam te pitati koja je alternativa biheviorizmu u riješavanju tantruma. Da li je napušten radikalni bihevioralizam ili bihevioralizam općenito, i zašto?

Među prvim postovima je pisalo da dijete ima tantrume jer ga novi ljudi i nova mjesta uzbuđuju, zar nije riješenje organizirati trač partiju s malim brojem ljudi ili bez djeteta (dok je ono u vrtiću ili kod tate/dadilje)?

[chocolatecookie]

Lyanna Stark kaže:

Da li je napušten radikalni bihevioralizam ili bihevioralizam općenito, i zašto?

Joj, nisam dovoljno obrazovana za ovo pitanje. Dakle, za početak, ne znam dovoljno povijesti psihologije da budem sigurna da sam ti točno odgovorila, ali neki su ugledni i cijenjeni bihevioristi prošlog stoljeća smatrali da se djeca rađaju kao tabule rase, smatralo se da šizofreniju i autizam uzrokuju roditelji, i slično. Otišlo je jako daleko, jednog su klinca kojem su obrezivanjem uništili penis pretvorili u curicu i odgajali kao curicu, uvjereni da će jednostavno biti curica. Nije baš upalilo.

U međuvremenu su istraživanja pokazala da su jednojajčani blizanci obično podosta slični, da su dvojajčani blizanci manje slični od jednojajčanih, i da su posvojeni siblinzi podosta različiti. Pokazalo se i da je utjecaj roditelja na to kakva će djeca ispasti kad odrastu zapravo prilično malen , iako je u djetinjstvu veći (pa se smanjuje kako se smanjuje utjecaj roditelja). Taman imam na to read listi knjigu koja se bavi time na što se može utjecati, na što ne, koliko, bla, pa ako hoćeš, tipnem ti u par crta kad pročitam.

Što se tiče biheviorizma u odgoju, i dalje se koristi, i pokazalo se da je učinkovit u korekciji ponašanja. Nekako se u tome drži do etičnosti, tako da se ne koriste grube kazne niti fizičko kažnjavanje, više se radi na nagrađivanju pozitivnog ponašanja nego kažnjavanju negativnog.


Ja ga ne volim. Iako se, vjerojatno, i moja odgojna filozofija može rastaviti na potkrepljenja (zadavanje ugodnog ili prestanak neugodnog podražaja koje povećava vjerojatnost ponavljanja potkrijepljenog ponašanja) i kazne* (zadavanje neugodnog ili prekidanje pozitivnog podražaja koje smanjuje vjerojatnost ponavljanja kažnjenog ponašanja), u normalnoj situaciji i sa zdravim djetetom žetonirati lijepo igranje meni je van svake pameti, a to se savjetuje i to je učinkovito. Meni je to suludo, i razumijem zašto bi to netko radio ako ima dijete s kakvom dijagnozom koja izaziva poremećaje u ponašanju, ali zapravo ne razumijem zašto to raditi ako imaš obično dijete.

Nekako mi je normalnije da se dijete lijepo igra jer mu je ugodno lijepo se igrati, a ne jer će dobiti žeton, i da se ide ka tome da promišlja svoje postupke i nastoji postupati moralno jer je to ispravno, a ne da bi izbjeglo kaznu. Dojma sam da bi i Milgram bio imao drugačije rezultate da je više toga, a manje dresure djece, iako nemam dokaze za to.

Iako, kad razmislim o tome kako sve ljudi odgajaju djecu, možda bi žetoniranje spasilo mnogu djecu raznih idiotarija koje doživljavaju i omogućilo im ljepša djetinjstva. Moram razmisliti o tome.


Što se tantruma tiče, nekako bih rekla da je u većini slučajeva dovoljno nastojati voditi računa o djetetovim potrebama (veće su šanse da će dijete flipnuti ako je gladno i u stresnoj mu situaciji), pomagati mu da nauči prepoznavati i imenovati što osjeća, tako da se zna izraziti na tiši način, prepuštati mu dio kontrole nad njegovim malim životom, poticati razvoj kontrole impulsa u svakodnevnom životu, modelirati zrelo hendlanje stresa i frustracije, i prihvatiti činjenicu da ti dijete ima 2 godine, da je nezrelo, i da će mu trebati neko vrijeme da sazrije, i eventualno nabaviti bluetooth slušalice ili čepiće za uši za lakše podnošenje buke.

Strah me uopće pogledati koliko je ovaj post dugačak.


* Ako sjediš kraj djeteta i grlite se kad prestane urlikati, to je pozitivno potkrepljenje za prestanak urlikanja, ako uskraćuješ pozitivan podražaj dok urliče (ne daš mu da ti nateže naušnice), to je negativna kazna, ako je reakcija na to da baca stvari po podu ta da mu ih uzmeš, to je negativna kazna, ako djeluješ odobravajuće kad ljutnju izrazi verbalno umjesto da te šupi, to je pozitivno potkrepljenje, itd.

[M.B.]

mislim da ovo što moj histerizira zadnjih dana nije zato što se ne zna nositi s hrpom emocija koje ga šibaju u isto vrijeme nego zato što se ne zna nositi sa situacijom kad mu je nešto nedozvoljeno, tj. zabranjeno.
bilo je već prije situacija, npr. kad smo ga učili da ne smije ići na utičnice (iako imamo na svim utičnicama zaštitu). na naše strogo ne, on se cereka. onda krene prema njoj i namjerno nas pogleda da vidi našu reakciju i kad opet viknemo "ne" opet se zacereka. sve dok ga nismo fizički odmaknuli od utičnice, onda bi se malo zacendrao i možda pustio koju suzu, ali brzo se zainteresirao za nešto drugo.
ovo sad je nešto drugačije. jednostavno bez plača počne glasno vikati čim mu ne dam nešto što si je on zamislio. valjda tek sad zbilja počinje kužiti autoritet. a tu je i njegov eksplozivan karakter koji sam spoznala odmah kad se rodio. kad bi mu slučajno ispala bradavica, odmah plač (zvali smo ga ljuta crvena papričica).
jučer i danas je malo bolje s tim ispadima, najgore je bilo u petak i u nedjelju. danas smo opet bili kod jezerca u koji je želio skočiti i nije silio kao zadnji put. zainteresirala sam ga da čupkamo travu i bacamo u jezerce (kao hranimo ribice).
inače, ja sam pobornik AP-a i nikad ga nisam puštala da plače i da se sam mora smiriti. bilo je situacija kad sam se na trenutke odmaknula od njega (kao što su već neke forumašice pisale, da se sama skuliram). ali u situacijama kad on nešto želi što ne smije moram biti uporna i stroga, pokušati ga zainteresirati za nešto drugo, a to mogu jedino kad se sam stiša i prestane histerizirati.

e da, zaboravila sam napisati da je on sad doslovno moja sjena. također prati doma što mi radimo i oponaša nas. tako da sam u situaciji kad je zapeo vikat na vratima otišla i zvala ga ne zato da odjebem od njega nego da vidi da sam ja otišla i da je ta scena završila pa da i onda dođe sljedeći me u dnevni boravak. isto tako mu pokušavam objasniti da mi ne idemo za pesom i njegovim vlasnikom nego u nekom svom smjeru, pa da mu to i pokažem odlazim od njega. uglavnom nikad ne posluša, pa ga uvijek odnosim ili odvozim, ali nadam se da će 247. put poslušati.

[chocolatecookie]

M.B. kaže:

inače, ja sam pobornik AP-a i nikad ga nisam puštala da plače i da se sam mora smiriti.

Preporuka za čitanje: http://www.theatlantic.com/magazine/...tm_source=SFFB


Evo puni link, valjda će raditi.

[SummerNight]

ne mogu otvoriti cokin link, pretpostavljam da je i on u tom smijeru ali bi ti skrenula pozornost na to da se djeca moraju nauciti sama smiriti i da svakako nije isto razgovaramo li o bebi ili djetetu.
plus, mislim da se jako grijesi kada se sve "negativne" emocije pokusavaju prekinuti posto poto, nemoj se ljutiti, nemoj plakati, samo se smij i budi sretan.
Rekal bi da se tako stvaraju ljudi koji se ne znaju nositi s tugom, ljutnjom, razocaranjem...

[nuklea500]

Moja više ne može glumiti plač, a da ne kaže da glumi

Npr., počne kenjakti i napravi tužnu facu i govori: aaa aaaa (kao plač) pa je ja pitm zašto plače, ona se nasmije i kaže da plače zato što je mala beba i opet nastavi "plakati".

To je uvijek na nekoj granici igre i stvarne nervoze.

Ali tantrume, prave, klasične, više nema. Doduše, one za koje mogu nedvojbeno reći da su bili tantrumi su se dogodili 2 ili tri puta, za ostalo nisam sigurna da su bili tantrumi ili samo njezin način da dođe do onoga što želi. Možda ipak prije ovo drugo.

Sad možemo o svemu razgovarati, a kad se buni zbog nečega, a nije u raspoloženju da sluša moje objašnjavanje, samo mi ljuto kaže: Nemoj pričati. Reći ću te mami i tati.

[boo-boo]

SummerNight kaže:

ne mogu otvoriti cokin link, pretpostavljam da je i on u tom smijeru ali bi ti skrenula pozornost na to da se djeca moraju nauciti sama smiriti i da svakako nije isto razgovaramo li o bebi ili djetetu.
plus, mislim da se jako grijesi kada se sve "negativne" emocije pokusavaju prekinuti posto poto, nemoj se ljutiti, nemoj plakati, samo se smij i budi sretan.
Rekal bi da se tako stvaraju ljudi koji se ne znaju nositi s tugom, ljutnjom, razocaranjem...

nadovezala bi se da se dijete nauči samo smiriti nakon što određeni broj puta u todlerskoj dobi u stanjima emocionalnih raspada dobije regulaciju izvana

neće se naučiti samo smiriti, kvalitetno smiriti ako ga se prvi puta (i svaki sljedeći) kad doživljava emoc. raspad ostavlja samog, ignorira, kažnjava; tj nastat će ovo što spominješ na kraju

[rokolina]

chocolatecookie kaže:

Jedna je stvar kad dijete histerizira namjerno jer mu je palo na pamet da je to krasna strategija da isposluje što hoće. Tada je to predstava koju spominješ.

Druga je stvar tantrum malog todlerčeta koje sašivaju emocije s kojima se ne zna nositi. Jedna je stvar ignorirati (višemanje, malo su bučni za pravo ignoriranje) tantrum (dakle, nastojati se smiriti i ne histerično ili bijesno ili potkupljivanjem nastojati smiriti dijete), druga je stvar ignorirati dijete ili ga ostaviti samo. Kakvu to poruku šalje? "Nisam tu za tebe kad si uzrujan"?

Daj me molim te pokusaj shvatiti - tantrum nije tuga niti plac per se, niti konkretno emocionalno stanje - to je fizicka manifestacija! Burna, zestoka, (bez predumisljaja), i, falabogu, kratka.

'Situacija' () rijetko kada traje vise od par minuta, i ne samo da je tada svako pregovaranje i uvjeravanje nemoguce, a fizicki pristup (recimo zagrljaj) znatno otezan i nepozeljan od strane djeteta, vec je, smatram, neuplitanje (da opet ne upotrijebim ocito omrznuti izraz 'ignoriranje' koje se prevelo kao 'odjeb' ) nacin da se djetetu da dovoljno prostora da ispuca svoj bijes i da samo odluci kada ce se pridruziti roditelju (jer, gotovo uvijek se radi o roditelju) koji je u blizini no ne sudjeluje u tantrumu.

Njeznost i utjeha su itekako potrebni no tek onda kada za pruzanje i primanje istih postoje uvjeti.

chocolatecookie kaže:

Žalosno mi je u takvoj situaciji poslati djetetu poruku "budi takav i bit ćeš sam". I da, ako omalovažiš njegove emocije, proglasiš ih predstavom i odeš, meni je to odjeb.

Nikad, ali nikad ne bih omalovazavala djetetove emocije, cak ni onda kada su uzrokovane necim nama pomalo smjesnim (recimo, sin mi je tuzan jer je teta u ducanu prvo skenirala prijateljevu cokoladicu a tek onda njegov sladoled).

Tantrum nazivam 'predstavom' u razgovoru s odraslim osobama.

Jasno mi je da se ne radi o svjesnoj strateskoj manipulaciji sa predumisljajem, vec o provali emocija izazvanih frustracijom, no mislim da se, tim mojim famoznim kratkotrajnim ignoriranjem / udaljavanjem od situacije, djetetu salje poruka da je i samo u mogucnosti odhendlati neke situacije. I odluciti kada dozvoliti mami da ga opet zagrli.


I ne, ne povodim se za tim, kako sama imputiras, otrcanim radikalnim biheviorizmom. Nisam pristalica tough love i konstantnog kaznjavanja, stvari su puno kompleksnije od toga, no ne kao sto ih vidi 'new age' pristup koji zagovara bezuvjetno i beskrajno suosjecanje s djetetom.

I sama si poslala link na tekst s kojim se slazem do u rijec!

[rokolina]

chocolatecookie kaže:

Preporuka za čitanje: http://www.theatlantic.com/magazine/...tm_source=SFFB
.

SummerNight kaže:

ne mogu otvoriti cokin link, pretpostavljam da je i on u tom smijeru ali bi ti skrenula pozornost na to da se djeca moraju nauciti sama smiriti i da svakako nije isto razgovaramo li o bebi ili djetetu.
plus, mislim da se jako grijesi kada se sve "negativne" emocije pokusavaju prekinuti posto poto, nemoj se ljutiti, nemoj plakati, samo se smij i budi sretan.
Rekal bi da se tako stvaraju ljudi koji se ne znaju nositi s tugom, ljutnjom, razocaranjem...

Ako jos uvijek nisi uspjela otvoriti link samo da ti kazem da se manje vise odnosi na ovo tvoje boldano.
"Too attuned parenting" kao 'svepozitivan' pristup odgoju djece koja se zbog neogranicenog roditeljskog razumijevanja i odobravanja pretvaraju u mlade ljude koji se jednostavno ne znaju nositi sa svakodnevnim negativnim situacijama, - na igralistu, u skoli, na poslu.