Blues

[KingCrimson]

link 23

link

link 2

i za kraj, jedan krasan blues iz izvrsne američke krimi. serije "Poroci Miamija/Boardwalk Empire", (koju trebate pogledati, ako već niste)

Daughter Maitland - St. Louis Blues

soundtrack

[KingCrimson]

Britanski kvintet "Jasper" (Steve Radford, gitara; Alan Feldman, orgulje; Nicky Payne, vokali, harmonika; Jon Taylor, bas; Chico Greenwood, klavijature) snimio je 1969. jedini album "Liberation", za etiketu "Spark". Iako danas u kolekcionarskim krugovima vrijedi preko 200 funti, kritičari mu uglavnom zamjeraju da je mjestimice disonantan (flauta), poluamaterski uradak pun konfuznih ideja o blues-rocku te da je očito da je album zbrzan i da jednostavno nije bilo dovoljno glazbenog materijala za dugosvirajuću ploču. Ipak, svi ističu prekrasan, psihodelični omot. Iako na albumu nema ništa spektakularno, solidan je to uradak kojeg treba (barem jednom) preslušati.





====
Ma "Carstvo poroka" a ne "Poroci Miamija"

[KingCrimson]

Američko-britanski glazbeni kritičari uglavnom izuzetno teško prihvaćaju činjenicu da netko može svirati blues/country (pa čak i rock) ako nije Englez/Amerikanac. Tako i vrhunska nizozemska blues grupa sredine 60-ih godina, "Cuby & the Blizzards" nije stekla neke velike poklonike na Otoku, iako je sasvim kompetentno svirala blues. Prvi singl objavili su 1965. a prvi album "Desolation" 1966. godinem za label Philips. Istina je, dakle, da nizozemski blues-boom, niti vremenski niti kvalitetom, nije baš puno zaostajao za britanskim blues-boomom. Možda nisu bili u rangu "Johna Mayalla & the Bluesbreakersa" ili najboljih albuma "Fleetwood Maca" ali su bili u rangu "Savoy Browna" ili "Chicken Shacka". Njihovo zlatno doba, komercijalno i artistički, bilo je između 1968. i 1972. kada su snimali i vlastite pjesme (a ne samo obrade klasičnih bluzera). Osnovna pokretačka snaga benda bili su Harry "Cuby" Muskee (vokali, harmonika) te gitarsit Eelco Gelling. Nakon odlaska Van Morrisona iz grupe "Them" bili su mu jedno vrijeme prateći bend a Gellinga je navodno zvao John Mayall u svoj sastav ali ga je on odbio. Vrijedi izdvojiti "Groeten uit Grollo" (1967.), "Praise the Blues" (1968.) te "Appleknockers Flophouse" (1969.)

[KingCrimson]

Chris Whitley, bio je teksaški singer-songwriter, (slide i blues-rock) gitarist iz Teksasa koji je karijeru započeo u blues-roots vodama ali je kasnije sve više istraživao americanu, rock'n'roll, noise, minimalistički jazz, grunge... Umro je u dobi od 45 godina (1960-2005) u Houstonu. Naravno, svi njegovi albumi mahom su dobijali odlične kritike i pohvale ali su se ipak slabo prodavali.
Bio je dijete rastavljenih roditelja i često se selio a gitaru je naučio svirati s 15 godina, pod utjecajem Creedenca, Wintera i Hendrixa. Napustio je srednju školu godinu dana prije mature i preživljavao svirajući na ulicama New Yorka. Tom prilikom ga je vidio neki voditelj turističke agencije i ponudio mu angažman u Belgiji!. Chris ondje objavljuje albume (mješavina bluesa, rocka i funka) ali se ipak vraća u New York i onda slučajno upoznaje - producenta Daniela Lanoisa! On mu sređuje ugovor s Columbiom i producira američki album prvijenac - "Living with the Law" (1991). Album je sniman u New Orleansu i pomalo je staromodnog zvuka. Mješavina bluesa i folka, mučne i teške atmosfere i tematike (droge, otuđenje...) ali i strastvena, originalna i iskrena ploča.
Možda će se nekima ipak više svidjeti ploča "Dirt Floor", objavljena 1998., jer je mnogo asketskija - samo glas, bendžo i gitara!
Kutak za radoznalce - albumi "Chris Whitley Live at Martyrs'" (2000) i "Rocket House" (2001).

[KingCrimson]

"Black Cat Bones" bio je sekstet osnovan u Londonu krajem 60-ih godina u kojem su nastupali Paul Kossoff i Simon Kirke (koji su kasnije osnovali "Free") a jedini album, "Barbed Wire Sandwich", snimili su 1970. za progresivnu diskografsku kuću "Nova" ("Deram"). U bendu je bio i Rod Price (gitara) koji je kasnije prešao u "Foghat". Kritičari im nisu bili pretjerano naklonjeni (jer su očiti utjecaji grupe "Cream" i albuma "Disraeli Gears", kao da je to neka mana), smatrajući ih još jednim, ne posebno izazovnim niti posebno zanimljivim hard-blues rock bendom. (Bend se raspao odmah poslije snimanja albuma koji se danas prodaje za oko 400 funti). Možda to je tako, ali meni su odlični. Možda jer volim britanske blues-rock bendove i takav zvuk.

[KingCrimson]

Britanski blues-rock kvintet, osnovan u ljeto 1967. u Londonu, nastao je od već iskusnih članova ("Savoy Brown", Graham Bond) koji su bili prateći bend Johnu Lee Hookeru i Howlin' Wolfu tijekom njihovih turneja po Engleskoj. U postavi su bili John Dummer (bubnjevi), Dave Kelly (gitara, vokali, inače brat britanske kraljice bluesa, Jo-Anne Kelly), Roger Pearce (gitara), Steva Ray (usna harmonika, vokali) i Tony Walker (bas). Međutim, već početkom 1968., bend napuštaju Walker i Pearce a jedno kratko vrijeme je u bendu svirao i Tony McPhee (prijatelj Davea Kellyja) koji ubrzo odlazi osnovati moćne "Groundhogse".
Prva dva albuma, snimljena 1969. za etiketu "Mercury" su jako preporučljiva - "Cabal" i istoimeni (drugi) "John Dummer Blues Band". Godine 1972. skraćuju ime u "John Dummer" i za kuću "Vertigo" objavljuju album "Blue".
Ostali aolbumi nisu posebno preporučljivi ali ako nekoga zanima - "Oobleedooblee Jubilee" i "Try Ma One More Time".
Repertoar im se uglavnom sastojao od obrada/covera i par originala, kako je to već bilo uobičajeno u to vrijeme...

When You Got a Good Friend

No Chance With You

Love Ain't Nothing But Sorrow

I Need Love

No Change Now

Nine By Nine

Birds & Booze Blues

Few Short Lines

Nisam baš mogao naći cjelovita prva dva albuma

[KingCrimson]

Don "Sugarcane" Harris - zvali su ga "Jimi Hendrix na violini"

Amerikanac Don "Sugarcane" Harris (pravim imenom Don Bowman) karijeru je započeo davnih 50-ih godina, u rock'n'roll duetu "Don & Dewey" (Dewey Terry). Obojica su svirali gitare, pa je Don Harris često prelazio na električnu violinu pa je tom instrumentu i postao najpoznatiji.
(Pomalo je neobično kako je rock'n'roll zapravo uveo gitaru kao najdominantniji solo instrument (bez kojeg gotovo nema benda) - zapravo, kako kako je malo violina/violinista u rocku i jazz-rocku, sjetimo se Pontya, Grapellija, L. Shankara, "East of Eden", "The Flock"...)
"Don i Dewey" nisu baš imali hitova ali su njihove pjesme često preuzimali drugi glazbenici ("Righteous Brothers") pa se duet raspao. Harris je bio klasično školovani violinist, sklon improvizacijama, pa je njegovo muziciranje privuklo neke zanimljive glazbenike iz svijeta rock'n'rolla (John Lee Hooker, Little Richard): svirao je električnu violinu na albumima Franka Zappe ("Hot Rats", "Weasels Ripped My Flesh", pjesma "Directly From my Heart to You") te fenomenalan violinski solo na drugoj strani albuma "Burnt Weeny Sandwich"). Tijekom 70-ih godina pridružio se Johnu Mayallu ("U.S.A. Union") koji je tih godina formirao svoj prvi "američki" bend. Kasnije je, za "Epic" i "Polydor", snimio i 10-ak samostalnih albuma (uglavnom u Njemačkoj) a umro je 1999. u Los Angelesu iu dobi od 61 godine.
Najhvaljeniji albumi su mu "Fiddler on the Rock (1971.), "Sugarcane Got the Blues (1973.), koji se smatra njegovim najboljim albumom, te "Cup Full of Dreams" (1974.).
Album "Fiddler on the Rock" (guslač, violinist na rocku, a zapravo bi se mogao nazvati "viliolinist na blues-jazz rocku!") započinje obradom "Eleanor Rigby" (koja i nije nešto posebno ali sam čuo i gorih obrada!) ali se kasnije "stvari" popravljaju. Dajte šansu Harrisu, možda Vam se svidi... posebna mješavina jazza, countryja, soula i blues-rocka.
Na albumu "Sugarcane Got the Blues", sudjelovali su klavijaturist Wolfgang "Et Cetera" Dauner, gitarist Volker "Spectrum", "United Jazz and Rock Ensemble" Kriegel, gitarist Terje Rypdal, bubnjar Robert "Soft Machine" Wyatt...

"Fiddler on the Rock" (ovaj link je snimka slabije očuvanog vinilnog albuma)

Got the Blues (1972.)

Cup Full of Dreams - Generation of Vipers

album "Keyzop" (1975.)

playlist

Rory Gallagher, John Mayall, Don Harris - Texas Flood

[SLIKA OBRISANA]

[KingCrimson]

Britanski hard rock/blues rock kvintet "Spooky Tooth" karijeru je započeo kasnih 60-ih godina (prvo kao bluzerska grupa "The V.I.P.s" iz Carlislea, a preseljenjem u London kao progresivna rock grupa "Art") i sastojala se od Mikea Harrisona (klavir, vokal), Luthera Grosvenora (gitara), Grega Ridleya (bas) i Mikea Kellyja (bubnjevi). Nakon što je album grupe "Art" bio neuspješan, mijenjaju ime u "Spooky Tooth" i uzimaju novoga člana - Amerikanca Garyja Wrighta (klavijature, vokal) - diplomiranog psihologa koji je još kao dijete bio glumac a vodio je i svoj bend u New Yorku. Album prvijenac "It's All About A Roundabout", objavljen 1968. za label "Island", odlična je žanrovska, pomalo funky, mješavina psihodelije, soula, popa i blues-rocka - odlične su obrade/coveri ("Society's Child", "Tobacco Road") ali su pravo iznenađenje njihove pjesme "It Hurts You So" i "Bubbles" te psihodelična " It's All About...". Premda su "Spooky Tooth" postali svjetski poznati po svom blues-rock izričaju, album "It's All About..." označava vrhunac njihove karijere.
Drugi album, jednostavno nazvan "Spooky Two", snimljen je 1969. i po mnogima je njihov najbolji album. Unatoč turnejama po Americi (gdje nisu uspjeli ostaviti značajnijeg traga ostavši samo kult-bend) i kritičarskim aklamacijama, komercijalni uspjeh izostaje i iz benda odlazi Greg Ridley (u "Humble Pie"). Album je odličan, bend je relaksiran i funkcionira kao jedna ideja (easy blues-rock) što se najbolje čuje u 9-minutnoj "Evil Woman".
Treći album "Ceremony", snimljen je 1970. u suradnji s francuskim elektroničarom Pierreom Henryjem, označen je kao katastrofalan potez jednog blues-rock benda (zapravo Garyja Wrighta, koji je uvjerio ostatak benda da snime pravu elektronsko-religioznu katastrofu). Nekada davno, ja sam prvo naletio/preslušao taj album "Spooky Tootha" i meni nije to bilo tako loše. Kako bilo, nakon toga albuma Gary Wright je morao otići iz benda. Slijedile su promjene u bendu te nastaje odličan album "The Last Puff" (1970.)
Snimili su još albume: "You Broke My Heart so I Busted Your Jaw" (1973.), "Witness" (1973.), "The Mirror" (1974.)...

playlist

Ceremony - Have Mercy
Ceremony - Prayer
Ceremony - Jubilation

Last Puff - Mirror

Last Puff

Nobody There At All

Down River

Albumi za radoznale: Mirror (1974.)

"So That Yo May See"











slika

[KingCrimson]

James "Son" Thomas imao je zanimljivu biografiju - ne samo zato što je radio kao grobljanski radnik i kipar! (od gline je radio modele ljudskih glava koje su često imale prave zube!)
Nije snimio puno albuma i bio je daleko od matice mainstream popularnosti ali je bio i jedan od posljednjih velikih majstora delta bluesa.

Hard Times

Mississippi Delta Blues Man (1981)

Monologue on Bottlenecks steel-guitar

Beefsteak Blues

[KingCrimson]

Heavy blues rock DANSKOG kvarteta Crowd. Album "Another Concert Somewhere 1968-1969" objavljen je tek 2007. a sastoji se uglavnom od covera ("Crossroads", "Hush", "Sunshine of Your Love"...)

[saugaro]

http://www.youtube.com/watch?v=3dlw1WCG1CY - Greg Brown - Some day when we're both alone

bez riječi ... ima i izvedba Marie Maldaur, ali nema na netu ..

[KingCrimson]

Big John Wrencher rođen je 1924. na plantaži u Mississippiju a mladost je proveo kao putujući (usni) harmonikaš po bespućima Tennesseja i Arkansasa. Godine 1958. stradava u automobilskoj nesreći u Memphisu i ostaje bez lijeve ruke. Prisiljen je razviti vlastiti stil sviranja i ranih 60-ih godina odlazi u Chicago, gdje se smješta u poznatoj "glazbenoj" četvrti Maxwell Street (područje u kojem su se od 1920-ih do 1960-ih okupljali i svirali blues glazbenici - i amateri i profesionalci (Little Walter, Hound Dog Taylor) i pred prolaznicima svirali za novac - ako ga dobiju.) Big John Wrencher ili One-Arm je svirao uglavnom nedjeljom, jer se onda najviše može zaraditi, i to non-stop od 10 ujutro do 3 popodne. Držeći u ruci istovremeno i mikrofon i usnu harmoniku i pjevajući kroz ruku, Big John Wrencher je uglavnom nastupao samo uz električnu gitaru i bubanj, ali je razvio izrazitu zabavljačku vještinu (stalno u pokretu i plesu jer je trebalo preživjeti). Njegov blues uglavnom su opisivali kao country blues koji je donešen u grad i sviran uz maksimalno odvrnuto pojačalo. Unatoč izrazitom izvođačkom talentu, diskografski opus mu je "kriminalno" tanak i nedokumentiran. Uglavnom je svirao kao session glazbenik (Robert Nighthawk) a jedini njegov "pravi" album pojavio se tek 70-ih godina. Nakon godina sviranja u Maxwell Streetu i po europskim blues festivalima, Big John se 1977. odlučio vratiti kući, u Mississippi. Dok je prijateljima i rodbini pričao svoje doživljaje u brijačnici svoga prijatelja, bluzera Wadea Waltona, u Clarksdaleu, iznenada se sruši i umre od srčanog napada (u dobi od 54. godine). U znak sjećanja, Wrencherova posljednja boca whiskeya još uvijek stoji na polici Waltonove brijačnice.

Album je preporučljiv, ne samo za ljubitelje usne harmonike.

Maxwell Street Alley Blues

[KingCrimson]

"American Folk Blues Festival" događaj je koji je po prvi put pokrenut 1962. a u svrhu popularizacije američkog bluesa u Europi (misli sa prvenstveno na Veliku Britaniju, iako su nastupalii u Njemačkoj i Francuskoj) s namjerom da se održava svake godine. Na koncertnoj turneji nastupala su prvorazredna imena, od kojih mnogi po prvi puta izvan granica SAD-a (i budimo iskreni, pred tolikim mnoštvom mlade, bjelačke publike!). Ti majstori su samo potpomogli u što bržem nastanku "britanskog blues booma" te "britanske invazije" jer su njihove utjecaje (nešto ranije, s rijetkih gramofonskih ploča) već prihvatili "Rolling Stonesi", "Animalsi"...
Negdje krajem 70-ih godina beogradski PGP RTB je objavio ploču "American Folk Blues Festival 1963" koja mi se odmah dopala. Nastupila su velika imena (Memphis Slim, Big Joe Williams, Willie Dixon, Victoria Spivey, Matt "Guitar" Murphy, Sonny Boy Williamson, Lonnie Johnson, Otis Spann i Muddy Waters), a blues je bio raznovrstan, opušten i - odličan.

[KingCrimson]

Divlja, heavy blues-rock psihodelija.

Malo se toga zna o ovoj ploči/čovjeku a i to što se piše uopće nije pouzdano (jer je uglavom preuzeto s propagandno-marketinškog teksta s ploče).

Neki izvori navode da je Joseph Longeria (gitara, vokal) iz Teksasa a drugi da je iz Tennesseeja. Uglavnom, niti jedan drugi glazbenik nije naveden na ploči! Glazbeni producent Steve Tyrell navodno je otkrio Josepha u Houstonu, na nekakvom takmičenju blues bendova i s njim potpisao ugovor za izdavanje ploče. To je već malo iznenađenje jer je label "Scepter Records" uglavnom bio orijentiran na sredovječne i ne previše izazovne MOR glazbenike (tipa Dionne Warwick). Oni su, ipak, 1970 objavili, kako se pokazalo, jedini Josephov album - "Stoned Age Man". Album je snimljen za samo 48 sati u slavnom American Sound studiju u Memphisu. Producirali su ga Chips Moman, Mark James i Glen Spreen, a James i Spreen su i supotpisali većinu do devet pjesama albuma koji traje samo 30 minuta! Bizarno je (i nevjerojatno) da je Joseph imao samo naslove pjesama - ne i samu liriku/tekstove pa su ostatak benda(?) i producenti napisali i glazbu i liriku u skladu s naslovima!? A naslovi su sami po sebi čudni i uvrnuti i svakako jedni od najbizarnijih u rocku: "I Ain't Fattenin' No More Frogs for Snakes", "Cold Biscuits and Fish Heads", "I,m Gonna Build a Mountain", "Mojo Gumbo"...
Glazbeno, Josephov glas možda nije vrhunski bluzerski ali je sasvim uvjerljiv a bend doista djeluje svježe, razigrano, inovativno i neopterećeno.
Nikada se više ništa nije čulo o Josephu a album je danas kolekcionarski vrijedan i tražen.

[SLIKA OBRISANA]

[Senor Chael]

Da ne bude Crimson okupirao temu i da bumpam nesto. Ne mogu pronaci Blues Rock temu pa cu ovdje preporuciti; TLDR; Claude Hay.

I love hate you
https://www.youtube.com/watch?v=E_RgH6LVI58

Where have you gone
https://www.youtube.com/watch?v=C9V-Pb4kPkk

Borracho (mocan video)
https://www.youtube.com/watch?v=mOe7ztqCeNM

Get me some
https://www.youtube.com/watch?v=W3ZYWxLrm-s

[JackWhiteIII]

Pod blues ide i Son House?

[princeskrafnica]

son house JE blues. i to ravno iz delte mississippija. vjerojatno se već pisalo o njemu jer sumnjam da je ova tema prošla bez sona housea, a uvijek možeš i proguglati kaj te zanima.

pretpostavljam da si slušao samo ono kaj je JW obradio. poslušaj si još nekaj, evo ova kompilacija ima vrlo bombastičan naziv.

[JackWhiteIII]

princeskrafnica kaže:

son house JE blues. i to ravno iz delte mississippija. vjerojatno se već pisalo o njemu jer sumnjam da je ova tema prošla bez sona housea, a uvijek možeš i proguglati kaj te zanima.

pretpostavljam da si slušao samo ono kaj je JW obradio. poslušaj si još nekaj, evo ova kompilacija ima vrlo bombastičan naziv.

Ma ne, makar su mi one koje je on obradio dobre, ali Son Housove verzije su mi bolje. Robert Johnson i Crossroads, slijepi Willie McTell, Willie Johnson, i jos su tu mnogi delta glazbenici koji mi se sviđaju.

[KingCrimson]

Svaki čovjek ima svoj blues

[Ajutokintumi]

Loan Me A Dime