Priča o velikoj hrabrosti jedne mame

[ludakravica]

ne mogu odoliti a ne podijeliti... suze su mi išle dok sam čitala...
http://www.e-beba.com/blog/osobna-is...-veliki-borci/

[freya7]

i meni....

[Jelica Izjelica]

ovo je zbilja potresno, ali na kraju sretna, sretna priča

[lotus_flower]

Imam ogromnu čast poznavati hrabru majku Željku i mogu samo reći da je to jedna predivna prekrasna osoba koja ništa drugo osim hepi enda nije ni zaslužila

a na ovo sam ridala jer mi se vratilo moje iskustvo, bilo je gotovo identično:

Tog jutra sam se probudila neuobičajeno rano, tjeskobna, vrlo tužna i plačljiva. Nekako mi baš nije bio jasan razlog takvog raspoloženja dok se nisam sjetila kako sam se, zapravo, tijekom noći više puta budila i opipavala svoj trbuh. Imala sam neki “gadan feeling” kako nešto nije u redu. To je ono što vas muči negdje duboko u podsvjesti, ne da vam mira, izjeda vas… Počela sam ponovno maziti trbuh, nadajući se kako će mi moj bebač odgovoriti kao i obično, no on se nije javljao, a obično je to činio u to vrijeme svakog jutra. Polagano me hvatao strah i moje maženje prešlo je u bjesomučno treskanje, koje je već bilo za mene prilično bolno, no moj bebač se i dalje nije javljao.

[sandra i marko]

Kada sve tehnike vrhunske medicine daju sve od sebe i kada se više ne može dati, tu je On koji odlučuje što i kako dalje i hvala Mu što je odlučio ostaviti našeg Dominika na ovom svijetu, duboko vjerujem s nekim ciljem, još ne znam kojim, no život je pred nama…

Tako i moj Marko....

[Amrićak]

Jako me ganula snaga hrabre mame.Divim joj se na svemu...

[cvijetić]

Bože dragi, kakva priča...koliko sam suza izlila.
prekrasno čudo, preogromna snaga i vjera i neizmjerna ljubav!

[Nova0303]

predivno...sa tako sretnim završetkom...

[Orlandica]

Bog je velik
A hrabra mama je zaslužila puuuuuuno sreće i blagoslova

[disident]

divim joj se i želim puno sretnih godina i trenutaka s obitelji

[Jelica Izjelica]

lotus_flower kaže:

a na ovo sam ridala jer mi se vratilo moje iskustvo, bilo je gotovo identično

i ja sam se tebe sjetila

[anchibananchi]

Ja tulim na poslu

Predivna priča! Svaka čast hrabroj mami

[Absolutely*]

Ne mogu uopce otvoriti link Ne radi.
Ako netko ima,moze postati sadrzaj tu da vidimo?

[8472]

Naka modovi obrišu kad se pročita.



Priča mame Željke

Cijeli život maštala sam kako ću imati puno djece,”navlačila” klince iz susjedstva, prematala i oblačila bebice… S nepunih 12 godina moj san se srušio. Operirala sam cistu na desnom jajniku i tom prilikom odstranjen mi je jajnik, a drugi je bio policističan.

Bila sam dijete i nisam baš razumjela “sve te šeme” – sve dok jednoga dana nisam čula jednu liječnicu kako razgovara s mojim roditeljima. Vjerojatnost da će se moj san ostvariti, prema njenim riječima, bila je gotovo nikakva. Ridala sam i vrištala, no nisam se dala. Rekla sam kako ću im svima jednoga dana pokazati da nisu u pravu. Velika podrška bio mi je i prim. Slade iz Klaićeve koji me stalno tješio i govorio da ću jednoga dana doći k njemu, a on će mi reći da sam trudna. Tako je i bilo.

S nepunom 21 godinom došla sam mu na pregled i on je ustanovio trudnoću. Ne moram Vam ni reći koliko pusa je taj čovjek tada dobio i koliko mi je to značilo.

Naš najstariji sin Sandro rodio se nakon puna 42 tjedna trudnoće prirodnim putem u, za prvorotku, relativno kratkom vremenu. Danas ima 18 godina.

Kada je Sandro imao 4 godine, zanijela sam Katarinu. Trudnoća katastrofalna od prvog tjedna. Već sa pet tjedana rečeno mi je da neću “iznijeti” do kraja i da je možda bolje da pobacim. Ne mogu Vam opisati koliko mi se zamjerio liječnik koji je to rekao mom suprugu. Odlučila sam pokušati, pa kako Bog da. Gotovo cijelu trudnoću preležala sam u bolnici, izboli su me sa svih strana,”natočili” infuzijama prepara i uspjela “dogurati” do 35 tjedana i 3 dana.

Nakon silnih prepara nije bilo šanse roditi normalno, iako su pokušali “to izvesti”. Na kraju su, ipak, napravili carski rez. Katarina je po porodu težila 2200 kg, bila je dugačka 48 cm i nije imala nikakvih problema osim što je pala na težini, pa smo morali čekati “težinu” da možemo kući. Kako smo suprug i ja zdravstveni radnici, odlučili smo potpisati i uzeti je kući već sa 1890 kg. Po dolasku kući, naša “štruca” se pretvorila za čas u “bumbara” i danas je, Bogu hvala, vesela i zdrava tinejđerica u punom naletu puberteta (13 godina).

Nisam se još kako treba ni oporavila, a već sam bila trudna s Magdalenom. Sa pet tjedana ponovo sam prokrvarila. Tablete, injekcije… Užas, sve ispočetka. U dobi od oko 10 tjedana ustanovljena je blizanačka trudnoća, ali se jedan plod prestao razvijati pa je bilo upitno što će biti s drugim. I ovaj put sam odlučila zadržati trudnoću, pa kako Bog da. I dao je. Ubrzo se odumrli plod sam “očistio” i uz mnoštvo terapije trudnoća je krenula dalje bez većih problema. Savršeno sam funkcionirala sve do 35. tjedna. Tada mi je počela curiti plodna voda jer je vodenjak, navodno, prsnuo na gornjem polu. Primljena sam u bolnicu, a ubrzo su počeli i trudovi, no s obzirom da sam ipak njihov djelatnik, oni su, naravno, čekali da porod krene prirodnim putem.

Kako se niti nakon tri dana nisam otvorila ni centimetra, a beba je već od silnih kontrakcija bila loše i ovaj put su morali napraviti carski rez. Magdalena je rođena sa 2200 kg, 49 cm, reanimirana po porodu, Appgar 5,6. Šest dana “visila” je između neba i zemlje, respirator, usponi i padovi, a sedmi dan živnula kao da ništa nije ni bilo. Čudo, rekoše… Kada se sve stabiliziralo, rečeno mi je da je sve o.k. i da se samo čeka težina. Kako težinu nismo čekali ni s Katarinom i ovaj put smo potpisali i uzeli je kući s 1980 g. Sve je bilo u redu dok ja nisam primijetila da dijete uopće ne odiže lijevu ručicu niti nožicu, a desna normalno funkcionira. Naravno da sam tom konstatacijom zaprepastila liječnicu koja ju je pregledavala u ambulanti za nedonoščad, jer se “luda” mama sjetila izmišljati gluposti. Po njenom je bilo sve o.k.

Nisam odustala, ustrajala sam u svom “ludilu” i otišla obiteljskom pedijatru koji me je odmah poslao dalje. Neuropedijatru, na UZV mozga, fizijatru itd. Jako nas je zaprepastio UZV mozga koji je samo par dana prije kod spomenute liječnice bio “o.k.”. Magdalena je imala veliko krvarenje u desnoj strani mozga s hematomom centralno i to je, zapravo, bio uzrok oduzetosti lijeve strane. Nisam se slomila, znala sam da sam joj sada najpotrebnija i ako ja puknem, ni od nje neće biti ništa. Ta misao me nosila.

Tri godine raznih pretraga, pregleda, upornog vježbanja bez određenog vremena, vježbali smo stalno, cijeli život smo pretvorili u vježbu, svaki pristup bio je vježba. U te tri godine bila sam joj više maćeha nego majka, no uspjele smo. Magdalena je s tri godine krenula u normalan vrtić i sve je sada konačno o.k. Danas ima skoro 12 godina, tu i tamo ima problema s bronhitisom, kažu čak i astma, što je također vjerujem posljedica nedonešenosti i postporodjajnih komplikacija, no sve ostalo je, Bogu hvala, u redu i nitko nikada ne bi rekao da je nekada nešto bilo.

Tada smo suprug i ja čvrsto odlučili da više nećemo imati djece jer smo, jednostavno, bili iscrpljeni i nismo imali snage – ni za još jednu trudnoću, niti za još jednom proći takvo što.

No, nikad ne reci nikad, jer ne odlučujemo samo mi o takvim stvarima, uvijek postoji nešto iznad.

Zanijela sam Dominika. Heroja, junaka, borca zbog kojeg je ova priča i pisana. Koliko god sam se od prvog dana veselila toj trudnoći i još jednom bebaču, toliko sam u podsvijesti osjećala strah. Znala sam da u današnje vrijeme nije nimalo jednostavno živjeti s četvero djece, milijun puta su mi prošle kroz glavu moje prethodne trudnoće, no i ovaj put sam digla glavu i odlučila zaboraviti sve što je bilo te krenuti hrabro naprijed, unatoč negodovanju mog supruga.

Trudnoća s Dominikom bila je savršena: bez lijekova, bez pikanja, onakva kakva treba biti. Radila sam u smjenama, na vlastiti zahtjev sve do 6,5 mjeseci trudnoće. Po cijele dane i noći bez umora, bez muke, bez problema i još sam po dolasku s posla obavljala, naravno, i sve kućanske poslove sa zadovoljstvom. Bila sam jako ponosna na svoj trbuh i svima govorila kako ću ovaj puta prenijeti, jer sam se osjećala zaista savršeno. Otišla sam na godišnji sa 6,5 mjeseci trudnoće i već za par dana počela se osipati, porasle su mi jetrene probe. Pila sam Pronison i to se smirilo, panika je prošla, no ne zadugo…

[8472]

Nastavak...


DOMINIKOVA PRIČA počinje jedne subote, točnije 31. 5. 2003. godine.

Tog jutra sam se probudila neuobičajeno rano, tjeskobna, vrlo tužna i plačljiva. Nekako mi baš nije bio jasan razlog takvog raspoloženja dok se nisam sjetila kako sam se, zapravo, tijekom noći više puta budila i opipavala svoj trbuh. Imala sam neki “gadan feeling” kako nešto nije u redu. To je ono što vas muči negdje duboko u podsvjesti, ne da vam mira, izjeda vas… Počela sam ponovno maziti trbuh, nadajući se kako će mi moj bebač odgovoriti kao i obično, no on se nije javljao, a obično je to činio u to vrijeme svakog jutra. Polagano me hvatao strah i moje maženje prešlo je u bjesomučno treskanje, koje je već bilo za mene prilično bolno, no moj bebač se i dalje nije javljao. Uplašila sam se i rekla suprugu da nešto nije u redu. On me pokušao utješiti rekavši da najvjerojatnije samo spava. Nije me zadovoljio takav odgovor. Skočila sam iz kreveta i nazvala rađaonicu na Svetom Duhu, gdje radimo suprug i ja. Liječnica koja mi se javila rekla je da dođem, da će sve pogledati i napraviti CTG. Na brzinu sam se obukla i odjurila na Sveti Duh. “Mama se brzo vraća, idem samo doktorici da posluša bebu” – viknula sam ostaloj dječici jureći kroz vrata.

Pri ulasku u bolnicu “naletjela” sam na svog liječnika koji mi je pratio trudnoću. Kako sam mu pričala zbog čega sam došla, njegov izraz lica postajao je sve zabrinutiji i odmah me poveo na UZV. Pripremajući se za pregled, pričala sam s kolegicama koje su me tješile riječima kako beba najvjerojatnije spava. Prislonivši sondu liječnik je ustanovio da srce kuca. To je bilo najbitnije. Sve je o.k. -pomislila sam i ustala s kreveta, no oštar glas liječnika brzo me vratio nazad. Nastavio je pregled, a njegovo lice postajalo je sve zabrinutije, oči su mu se punile suzama. Teško je reći nekome koga znaš godinama, nekome za koga znaš koliko želi to dijete, da će dijete najvjerovatnije umrijeti. Pogledao me suznim očima i rekao da Dominiku radi još samo srce i mozak, a sve drugo je otkazalo. Pun je vode. Tekućina u trbušnoj šupljini (ascites), tekućina u prsnom košu (hydrothorax)… Počela sam plakati, bjesomučno vrištati, a potom cviliti i moliti da ga spase. Tu mi se gubi film…

U času sam se našla u rađaonici gdje su mi liječnici (ginekolog i pedijatar) još jednom objasnili da su izgledi da Dominik preživi vrlo mali. Bol, neopisiva bol, strah, nevjerica. Bože, zašto ja, zašto on, zašto meni, zašto nama… Ne ostavljaj me Gospodine, ne sada, nemoj mi ga uzeti, molim te… S nevjericom gledam svoje kolegice iz rađaonice kako me pripremaju plačući. Tješe me, a ni one same ne mogu suspregnuti suze.

U kratkom roku već sam na stolu i tonem u anesteziju s krikom boli i nemoći na usnama… Spavam, no sve čujem, sve osjećam. Nešto nije u redu! Pokušavam se pomaknuti, barem jednim pomakom prsta dati im do znanja da me nisu uspavali, da me boli, da ih čujem! Strava!! Sve osjećaš, a ne možeš se ni pomaknuti, reći im da boli! (Kasnije sam razgovarala sa anesteziologicom koja je kazala kako mi nisu smjeli dati jaču anesteziju zbog Dominikovog lošeg stanja). Izvlače Dominika i daju mi valjda nešto jače pa konačno spavam.

Budi me oštra bol, zaključujem da sam još na stolu i da kolegice završavaju sa “čišćenjem”. Već skroz budnu stavljaju me na kolica i voze na intenzivnu. Prilazi mi kolegica sva uplakana vičući: “ŽIV JE! ŽELJAC, ON JE IPAK ŽIV!”. “Znala sam, on živi, on mora živjeti, njega Bog voli, podario mu je život i neće mu ga uzeti” – odgovaram tiho, a oni svi me gledaju “nekako čudno”, misleći vjerojatno da sam poludjela. Tada ugledam svog supruga koji me grli dok mu se suze slijevaju niz lice. “On živi” – prozbori tiho i slomi se…

Doveli su me na intenzivnu. Bogu hvala, u sobi je još samo jedna žena koja spava pa neću morati pričati jer za to sada zaista nemam snage niti volje. Liječnici i sestre se polako razilaze i ostavljaju me samu s mojim mislima. Teškom mukom pridižem se i tražim mobitel. Nazivam župni ured naše crkve (sv. Antuna Padovanskog), razgovaram sa župnikom i molim ga da dođe krstiti Dominika. Obećava mi da će doći iza 20 sati ako ne bude kasno, dat će Bog da ne bude.

Ne prolazi ni deset minuta kad ulazi sestra s pedijatrije i kaže mi da je svećenik došao. Pita me za ime. Dominik, naravno, to je tatina želja, iako bih ja da se zove Borna (borac od rođenja), što mu i priliči u ovoj situaciji. Kroz neko vrijeme svećenik dolazi k meni. Molim ga za blagoslov, plačem. On me tješi govoreći kako nije tako loše. “Sada sam ga dala u Božje ruke i znam da me Gospodin bar malo voli i da mi ga neće uzeti sada kada mi ga je već podario” – izgovaram naglas i znam da je tako, to me drži živom i normalnom.

Navečer dolazi pedijatar i opisuje mi u detalje Dominikovo stanje te sve ono što su dotad oni radili oko njega. Aktivno sudjelujem u razgovoru, zabrinuta, ali još uvijek pri stavu da on ne može umrijeti, ne smije, iako znam da su mu šanse da preživi gotovo nikakve.

Sljedeće jutro, taj isti pedijatar dolazi još zabrinutiji i kaže mi kako je on napravio sve što je mogao, ne može mu više pomoći i seli ga na intenzivnu u Klaićevu. Dolazi i moj suprug: blijed, ispijen, uplašen… On će ići s njim i javljat će mi kakvo je stanje.

Čini mi se kao da je prošla cijela vječnost dok se prvi puta javio. Dominik je dobro podnio “transport” i sada je na intenzivnoj, obrada je u tijeku, javit će mi se… Dominik je na operaciji… Dominika opet operiraju… Loše je… ponovo je na “stolu”… Ludim, plačem, bojim se… Ne smijem ga izgubiti…

Poslijepodne već ustajem iz kreveta unatoč izričitom protivljenjenju sestara i “vježbam hodati”. Čvrsto sam odlučila sutra otići kući i posjetiti Dominika. U ponedjeljak ujutro dolazi moj suprug i govori mi da Dominika ponovo operiraju – ovaj puta crijeva, jer probava ne radi… Tražim liječnike da me puste kući. “Ne dolazi u obzir, smiri se, ne smiješ, tek si prekjučer imala carski”, s pravom mi govore. Smirujem se na časak. Uzimam mobitel i zovem Klaićevu. Liječnica mi govori da je Dominik loše, da je otišao u arest tijekom operacije, pa su ga ponovo oživljavali (već treći put) i da su mu šanse minimalne. Zovem muža da dođe po mene, razgovaram s liječnicima i odlazim kući. Poslijepodne odlazimo vidjeti Dominika nakon cjelodnevnih “psihičkih priprema” od strane moga supruga. Znam kako izgleda nedonošče jer se u svom poslu svakodnevno susrećem s njima. Uostalom, i cure su nam nedonoščad, jedna i druga, ne vidim razloga da me toliko priprema.

Ulazim u intenzivnu, uplašena, pomalo se i tresem. Prilazim inkubatoru… U njemu je moj život, moja ljubav, moj mali heroj, junak, borac, moj predivni mali anđeo. I nema veze što iz njega viri bezbroj cjevčica, što oko njega tuli nekoliko aparata, što je malen i bolestan, ON JE PREDIVAN, NAJLJEPŠA BEBA KOJU SAM U ŽIVOTU VIDJELA.

Stojimo nad inkubatorom i gledamo u to malo hrabro biće koje se svim silama bori za svoj mali život. Govorim mu, iako znam da me ne čuje, mazim ga mazeći stjenke inkubatora, ohrabrujem ga, govorim mu da mora izdržati, da ne smije posustati,da mora biti hrabar, da me ne smije ostaviti… Prilaze nam liječnici, razgovaraju s nama, loše je, izrazito loše, nitko ne daje nikakve prognoze, šanse su mu gotovo nikakve.

Prolaze dani, iz dana u dan sve isto, kao po nekakvoj shemi. Cijele dane provodim u iščekivanju tih posjeta Dominiku. Sat vremena, dva puta dnevno, stojimo kraj inkubatora, gledamo našeg malog borca, očekujemo bar jedan mali mig, pokret ručice, bilo što… Nekoliko puta je zažmigao okicama, veselimo se, no sestra kaže da to radi jer ga boli. Svaki put kada to napravi, zaboli i mene…

[8472]

Nastavak...


Osmi dan njegovog života odlazimo ujutro u crkvu, svi, cijela obitelj s dječicom. Idemo moliti za bracu ovaj put. Pri samom ulasku u crkvu, kod kipa sv.Antuna počinjem plakati kao nikad u životu. Od boli i suza ne mogu ni sudjelovati u Misi, već samo plačem i molim se svim svecima da mi ga čuvaju i da mu daju snage da izdrži, da se izbori za svoj mali, ali vrijedan život.

Poslijepodne dolazimo u bolnicu. Sestra mi odmah s vrata govori da se idem izdojiti. To me šokiralo jer do sada nije bilo šanse da dobije moje mlijeko. Prilazeći inkubatoru, nakon izdajanja, primjećujem kako mi se muž zadovoljno osmjehuje. Gledam u Dominika i ne vjerujem što vidim… on nema više niti jedne cjevčice!!!!! Prilazi nam liječnica sa širokim osmjehom na licu: “DANAS SE MOŽE REĆI DA JE VAŠ MALI HEROJ PREŽIVIO, NE ZNAM KAKO, ALI JEST.” To je rečenica koju ću pamtiti cijeli svoj život. Tu je sve krenulo. Drugi dan su ga skinuli s respiratora, treći dan maknuli cistofix… svaki dan nešto novo, svaki dan neki pomak nabolje… proradili su bubrezi, pa pomalo i probava, pa je jetra krenula pomalo, nalazi se počeli popravljati… SVE OD TE NEDJELJE!

Ubrzo je Dominik premješten na kirurgiju, a potom i otpušten kući. Čudo, veliko čudo s obzirom da još prije par dana nije imao šanse da preživi…

Po dolasku kući, svaki tjedan smo bili na nekakvoj kontroli, pregledalo ga je bezbroj liječnika i svi su se čudom čudili gledajući papire, jer nisu vjerovali da je on sada potpuno normalna i zdrava beba, bez ikakvih posljedica. Zahvaljujući samo Gospodinu Bogu, uvijek sam naglašavala, jer bez obzira što znam da je današnja medicina napredna, nekad ni ona ne može sve. A onda je tu On koji rješava ono što medicina ne može.

Dominik je super napredovao i bio potpuno zdrava beba do 4,5 mjeseci. Tada nam je jedan, naizgled običan laringitis okrenuo život naopako. Pokušali smo ga liječiti klasično kao i ostaloj djeci, no njegovo stanje se iz dana u dan pogoršavalo te je naš pedijatar odlučio da mora ići u bolnicu. Primljen je uz prognozu da će se stanje popraviti nakon dan, dva, no njegovo stanje iz dana u dan, uza svu terapiju bivalo je sve gore. Počela sam polako “pucati”. Ludjela sam što nitko ništa ne govori, ništa se ne događa, ništa mu ne pomaže. Sate i sate provodio je na inhalatoru, a čim sam ga skinula, jedva je disao. Kad ga je konačno pogledao otorinac, rečeno mi je da mora na endoskopiju u totalnoj anesteziji.

Gotovo sam poludjela sjetivši se da je u posljednjoj anesteziji gotovo umro. Tješili su me i objašnjavali da je onda bio loš, a sada nije tako strašno itd, itd. No, što to znači jednoj mami čije dijete ide u anesteziju već osmi put. Vrisnula sam kada su ga prenijeli u salu, nisam ga stigla ni poljubiti, pozdraviti se s njim… Stajala sam bespomoćno pred velikim staklenim vratima i molila se. Činilo mi se kao da je cijelu vječnost unutra, no zapravo je bilo gotovo za kakvih pola sata. Iznijeli su ga i odveli na intenzivnu, a ja sam bila sretna jer sam čula da plače, što je značilo da je živ, a to je u tom trenutku bilo najvažnije. Liječnik je rekao da su nađene dvije ciste ispod dušnika koje zatvaraju 2/3 prostora za disanje te ukoliko se stanje bude pogoršavalo, ako ciste postanu veće, morat će se učiniti traheotomija, što znači da će mu se uvesti cjevčica direktno u dušnik, izvana, kroz koju će disati. Zar da Vam uopće opisujem kako nam je tada bilo, što smo osjećali…

Provodila sam uz njega u bolnici po deset sati dnevno, naslušala se raznih dijagnoza, raznih prognoza i gotovo izludjela čekajući kontrolnu endoskopiju koja je pokazala da je stanje nepromijenjeno. U Klaićevoj su rekli kako nisu u mogućnosti operirati ga zbog tehničkih i organizacijskih nedostataka. Unatoč izričitom protivljenju nadležnih liječnika, jer bi svaki i najmanji infekt mogao dovesti do smrti, uzeli smo ga kući na potpis i potražili pomoć profesora na Šalati koji također nije bio baš siguran kako bi on to mogao izvesti.

Na putu kući donijeli smo odluku da idemo u Graz koji nam je u jednom razgovoru spomenuo otorinac iz Klaićeve. Tada smo se našli pred zidom od nekoliko tisuća eura i nismo znali kako ga prijeći. Sljedeći dan odvela sam cure na igraonicu u crkvu i časna me pitala za Dominika. Ispričala sam cijelu priču i ona je rekla da će mi se javiti. Navečer me nazvala i rekla da je sve sređeno i neka se javim jednom gospodinu na Hrvatski katolički radio.

HKR je preuzeo medijsko pokroviteljstvo i pokrenuo akciju za pomoć Dominiku. Za svega 72 sata skupljen je novac za operaciju. Zid je srušen zahvaljujući tisućama dobrih ljudi koji su nazvali Dominikov broj 060 600 400, i uplatili novac na žiro račun. Stotine ljudi su nazivale i kod nas kući, pitali za Dominika i molili se s nama za njegovo ozdravljenje. Naš pedijatar sve je to vrijeme bio u kontaktu s Grazom, dogovarao operaciju. Dobili smo i odgovor iz Graza: termin je bio 9.12., tek za tri tjedna. Predugo za čekanje, predugo za Dominika.

Naš pedijatar je odmah krenuo nazivati profesore u Grazu znajući koliko je čekanje opasno za Dominika. I uspio je. To poslijepodne javio nam je da putujemo ujutro, da moramo biti tamo u 9 sati. Sve ono što je bilo daleko, za što smo se pripremali danima, sada je tu. Došlo je možda i prebrzo. Ponovno strah, neizvjesnost. Cijelu noć nismo ni oka sklopili. Ujutro smo krenuli prema Grazu i u dogovoreno vrijeme stigli u kliniku. Već prvi dan primili su ga u bolnicu, izvadili mu krv, napravili UZV vrata, magnetsku rezonancu vrata i prsišta u totalnoj anesteziji (10. po redu), CT, pregledalo ga je šest liječnika raznih profila i već u 16 sati su nam rekli da je operacija sutra u 10. Ostali smo šokirani brzinom događanja svega toga; cijeli dan nismo ništa u usta stavili, a bila sam sto posto sigurna da sad tek nećemo. Drugo jutro dočekala sam budna u bolničkoj sobi uz Dominika. I sav taj komfor, svi ti dobri i ljubazni ljudi koji vas neprestano obilaze i brinu se za vas, ne mogu vam ublažiti strah od onoga što nosi novi dan.

Bolničari su došli po Dominika točno u dogovoreno vrijeme i sanitetom ga prevezli do druge zgrade gdje će biti operiran. Cijelo vrijeme bili smo uz njega, do trenutka kada su ga vodili u salu. Rekli su da možemo pratiti tijek operacije na monitorima ili otići negdje na kavu i vratiti se za oko sat, sat i pol.

Pukla sam kad su ga odveli, no profesor me iznenađeno pogledao i rekao da nemam razloga za suze jer je to za njega rutinska operacija. Nisam vjerovala da čovjek može biti tako samouvjeren, no zaista je tako i bilo. Operacija je trajala dva sata. Sve to vrijeme iz Zagreba su nam stizale brojne poruke podrške i ohrabrenja. Ne mogu Vam opisati koliko nam je to značilo, kao da nas je dizalo iznad svega, jačalo nas i ulijevalo nam hrabrost i snagu za dalje.

ZAGREB JE S VAMA… ČITAVA HRVATSKA MOLI S VAMA… NE BOJ SE JER JA SAM S TOBOM I PODUPIREM TE POBJEDNIČKOM DESNICOM – samo su neke od poruka koje nikada neću zaboraviti, jer znam koliko su mi tada značile.

Nakon dva sata pozvali su me da vidim Dominika u sobi za buđenje. Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna kad sam vidjela kako se smješka ispod one maske s kisikom, a još se nije do kraja ni probudio iz anestezije. Sve ih je očarao tim svojim smješkom, svi su pričali o njemu. Smijao se svugdje i svakome, čak i na stolu prije operacije, dok ga nisu anestezirali.

Nakon par sati Dominik je vraćen u svoju sobu na odjelu. Taj dan je dobivao lijekove protiv bolova i protiv spazma, te takodjer i drugi dan ujutro. Poslije mu više ništa nisu davali i sve je bilo o.k., osim što je u subotu navečer “digao” cijeli odjel na noge, pa smo već mislili tko zna što je sada. Plakao je sat vremena bez prestanka. Doktor je već htio raditi endoskopiju da vidi što se događa, no jedna sestra je donijela Dentinox kapi, namazala zubno meso i on je u trenu zaspao i odspavao do jutra. U nedjelju su rekli, ako bude sve o.k, da u ponedjeljak idemo kući. Tako je i bilo.

U pet dana riješena je agonija koja je trajala punih pet tjedana, nevjerojatno. Dominik na jesen kreće u školu i gotovo se ni ne sjećam kada smo zadnji put posjetili liječnika. On je svoje odbolovao, nadajmo se…

I zato vjerujem u čuda, jer ona se dogadjaju… zar ne? Ni u kojem trenutku ne smijemo odustajati, ma kako loše zvučalo, ma kako crno izgledalo. Naša hrabrost je njihova snaga. Ma koliko grozno zvučalo, duboko sam uvjerena da našim odustajanjem, odustaju i oni, gube snagu za daljnju borbu… nemaju mota… ne znam dali razumijete, ali iz iskustva znam da je to zaista tako!

Kada sve tehnike vrhunske medicine daju sve od sebe i kada se više ne može dati, tu je On koji odlučuje što i kako dalje i hvala Mu što je odlučio ostaviti našeg Dominika na ovom svijetu, duboko vjerujem s nekim ciljem, još ne znam kojim, no život je pred nama… vremena napretek, saznati ćemo kad bude vrijeme…

[plagra]

željka je jedna divna,ma pre pre divna osoba i nemam riječi kojima bi je dovoljno opisala.
Bogu hvala na lijepom završetku-čudni su putevi Gospodnji.

[Aida*]

Neopisivo snažna priča....Hvala dragom Bogu na krasnom završetku!

[Absolutely*]

8472, hvala ti

[tockica83]

ja tulim sa svojom štrucom u rukama i zahvaljujem Bogu što je zdrava beba. i uopće nisam ljuta što neće danas spavati nikako osim meni na rukama. kakva saga. divim joj se skidam kapu do poda