moj upropasten zivot

[Saroor]

nebi otvarao novu temu ali neznam gdje da smjestim svoju pricu.depresija,odrasla djeca alkoholicara,samoubojstvo,granicni poremecaj osobnosti,anksioznost...sve je tu.to je zivot koji zivim,sve to objedinjuje i jos puno toga moj tuzan i upropasten zivot.pa da krenem.

rodjen sam u siromasnoj obitelji kao sin jedinac.odtkad znam za sebe ne sjecam se nicega osim svadja,konstantnog i svakodnevnog fizickog i psihickog nasilja.tata mi je bio alkoholicar,vrlo nasilan i agresivan covjek.cesto bi dolazio doma pijan i mama i ja smo se tresli od straha da nebi izgovorili neku krivu rijec,uputili krivi pogled.tada bi nastao pakao.posto smo svi troje spavali u istoj sobi nerijetko bi me bilo strah leci kad bi svadje trajale,bjezao sam kod dede i bake(svi smo bili u istom stanu) ali oni bi dosli u njihovu sobu i vukli me kao zivotinju nazad.nije ni mama bila svetica.i ona me tukla za svaku glupost,gusila me,pretjerano kontrolirala,bio sam lisen svakog prava i slobode da iskazem svoj osjecaj i da se izrazim kao slobodno ljudsko bice.u skoli sam bio najbolji,jako inteligentno dijete kojemu je sve islo od ruke.ali to se od mene ocekivalo.ako bi dosao doma s cetvorkom pocela su vrijedjanja i zlostavljanje.podrske za ono sto sam volio nikad nije bilo.nikad mi nisu nista pokazali,nikad me nisu nicemu naucili.kad bi pokusao nesto sam potjerali bi me ili mi uzeli stvar iz ruku pod izlikom "ti to neznas".
uvijek sam se jako bojao drugih i imao osjecaj manje vrijednosti(kao i danas).
zbog toga sam nerijetko bio izrugivan od strane svojih vrsnjaka,tako da sam i u skoli i doma zivio pod konstantnim strahom i pritiskom.

krajem osnovne skole cure su se pocele zanimati za mene jer sam bio zgodan decko ali nikad nije bilo nista jer me bilo strah i sram.nisam smio nikud izaci,stalno sam bio pod kontrolom bolesno brizne majke i ekstremno agresivnog oca.u to vrijeme sam se i poceo baviti glazbom koja me oduvijek privlacila.mama je svirala dok je bila mlada ali kad je otac dosao u kucu sve je to prestalo.i muzika i zabava i druzenje.ubio je u njoj svaku iskru zivota.naravno da podrsku za to nisam imao ali to je bio neki moj bijeg iz stvarnosti,to je bilo jedino sto sam mogao raditi da se oni ne uplicu(jer to nisu znali).upisao sam gimnaziju i nastavio skolovanje.tamo je bilo malo bolje,nasao sam oke drustvo i poceo malo izlaziti.situacija doma je i dalje bila ista,nista se nije mijenjalo.pokusao sam bezbroj puta intervenirati ali uzalud.uvijek sam ja za sve bio kriv.vec u to vrijeme su se pocele javljati prve misli o samoubojstvu.cura i dalje nisam imao,bio sam jako strasljiv,nisam znao s njima pricati,jednostavno bi me steglo u grlo i nisam mogao izustiti ni rijec.gledao sam sve prijatelje oko sebe kako mijenjaju cure,zive zivot,uzivaju a ja sam bio samo promatrac.bavio sam se i dalje glazbom i postao jako dobar gitarist.u tome sam jedino nalazio neko ispunjenje,kad bi svirao ljudi bi me slusali i divili se.ali ako ste mislili da je to povecalo moj uspjeh kod suprotnog spola varate se.nista.

nakon srednje nasao sam se u totalno praznom prostoru.htio sam se i dalje baviti glazbom ali mi je to zabranjivano,nisam znao sto bi drugo radio u zivotu makar sam talentiran i za pisanje i za crtanje pa i za matematiku koju sam kratko vrijeme studirao.nije islo.frustracije su se pocele nakupljati sve vise i vise,bijes u meni je rastao kao i strah.zbog mog neuspjeha na fakultetu trpio sam svakodnevna vrijednjanja."sad si obican usrani sljaker" bilo je jedino sto bi mi otac znao reci u treznom stanju a u pijanom bi pljustale zestoke uvrede.
sve cesce sam se poceo buditi s napadima panike i lupanjem srca slusajuci njihove svadje prije odlaska na posao.prva misao ujutro- "da bar umrem,da me nema vise".mama je u to vrijeme zavrsila kod psihijatra istih problema,nije vise mogla sjest u auto,bojala se izac iz kuce.njegov alkoholizam nije prestao.
ja sam imao sve cesce ispade bijesa pokusavajuci im reci kako se osjecam ali uvijek bez uspjeha.odlucio sam negdje duboko u sebi da cu ih kazniti time sto cu sebe upropastiti.

ipak,skupio sam zadnje atome snage i krenuo s 23 u muzicku skolu ispocetka.radio sam nesto usput.moj san je bio da upisem muzicku akademiju.svi osim mojih doma su mi govorili da sam jako talentiran ali kao da im nisam vjerovao.mislio sam da to govore jer vide koliko sam jadan.s curama i dalje nisam imao uspjega ili da budem precizan-nisam jos nikad imao curu s 23,24 g.izlazio jesam,cure se jesu zanimale ali kad bi vidjele koliki je strah u meni sve bi se brzo maknule.nisam to mogao sakriti.frustracija je bila ogromna.
svadje doma su bile stalne,molio sam majku da se rastane,da ucini nesto ali nikad nije prstom maknula.on je navikao da moze radit sto hoce i ubijat nas kako god hoce.par puta sam se zarezao po ruci,prijetio da cu se ubiti,tukao se s njim.nista,status quo."ubi se samo" je bio njihov ogdovor.

s 27 sam upoznao svoju prvu i jedinu ljubav.bila je iz slicne familije ko i ja pa smo se dobro razumjeli.bilo je tesko jer nismo bili iz istog grada ali bili smo jako zaljubljeni.vidjali smo se kad smo mogli.ja sam njoj bio prvi a i ona meni s tim da je ona bila dosta mladja od mene(6 g ).nisam mogao vjerovati da bi tako zgodna cura mene htjela,da bi se uopce u mene neko mogao zaljubiti.tek sam tada spoznao sto je sreca i kako je imati jedan kompletan odnos pun ljubavi,razumijevanja,iskrenosti.godinu dana kasnije sam upisao akademiju i sve kao da je krenulo,jedno vrijeme sam bio stvarno sretan.medjutim ubrzo su poceli problemi,posto je ona mladja brze je zavrsila faks i htjela je novi zivot daleko od staraca,nas dom.ja nisam zaradjivao i nisam joj to mogao pruziti a i ona nije mogla naci posao.vidio sam da je sve nesretnija.pruzila joj se prilika da ode u inozemstvo kod rodbine dobila je novac za pocetak i za put od brata.bio bi isao s njom ali moji nisu imali novaca,mama se u to vrijeme tesko razbolila od raka i sve je islo na njeno lijecenje.pustio sam ju da ode sama i nakon mjesec dana je prekinula sammnom,rekla mi je da nas dvoje vise nemam sta raditi.ja sam ostao ona je otisla i to je kraj.srusio mi se cijeli svijet i pokusao sam samoubojstvo i zavrsio na psihijatriji.dijagnoza-granicni poremecaj licnosti.molio sam ju,da cu doci cim skupim novac al sve bez uspjeha.potom mi se dogodila strasna nesreca u kojoj sam skoro poginuo i radi toga sam morao prekinuti studij.ako covjek moze pasti u deveti limb pakla ja sam tamo bio(i jos uvijek jesam).

od tada sam sam,nemam nikog.izoliran sam od cijelog svijetanemam posao ni ikakve sanse da ga nadjem..mama mi je nedavno umrla u teskim mukama,rak ju je pojeo do kraja.ja sam ostao sam doma sa covjekom kojeg najvise mrzim na svijetu-svojim ocem.oboje smo socijalni slucajevi,jedva imam sto za jesti.moj zivot je najgori pakao koji si itko moze zamisliti.sa navrsenih 35 godina sjedim po cijele dane u izolaciji,potpuno sam,rijetko izadjem,ne prilazim nikom od srama.nemam jos ni polozen vozacki,nemam ni kune u dzepu.svaki dan razmisljam o samoubojstvu.bio sam par puta kod psihijatra ali sta mi oni mogu pomoci osim dat hrpu tableta koje ce me pretvoriti u zombija.budim se svako jutro s 1000 tona olova na prsima,imam nocne more,cijelo tijelo mi se trese.po cijele dane sam potpuno sam,ne pricam vise s nikim.mrzim se sto sam se doveo u ovu situaciju ali sad shvacam da sam si sam kriv.ne zelim vise kriviti nikoga.da,ja sam kriv.sad je kasno za sve.muskarac od 35 g koji je u naponu snage i trebao bi imati obitelj,raditi,stvarati biti samostalan ovisi o starom zlostavljacu koju mu baci hranu na stol kao psu.ne vidim vise nikakav izlaz osim zavrsiti ovaj tragican zivot na najbrzi moguci nacin.

eto htio sam to izbaciti iz sebe,znam da je pisano malo konfuzno ali pod tabletama sam za smirenje i misli mi lutaju,situacije mi bljeskaju pred ocima dok se svega prisjecam.ne ocekujem od nikog ovdje neku posebnu pomoc jer sam spoznao da mi niko nemoze pomoci a sam si ocito nemogu.samo zelim da ljudi znaju,da procitaju moju pricu,ja sam oduvijek slusao tudje probleme a nisam nikom govorio svoje,nisam htio ljude zamarati.potpuno sam sam u svemu tome i samoca koju osjecam je beskonacna,strasna je spoznaja da tvoj unutarnji svijet nitko do kraja nemoze razumjeti,cak ni skolovani strucnjaci.vecina ce me osuditi i to je u redu, i ja sam sebe osudjujem.
neznam koliko cu jos izdrzati ali shvacam da je sad kasno za sve,moja mladost je prosla u agoniji,depresiji,nisam nista prosao ni iskusio.star sam vec i osjecam se umorno,jako umorno.zenski dodir nisam osjetio vec 2 godine.
ne sjecam se sto je radost,veselje,zadovoljstvo,ljubav.to su za mene samo rijeci koje nemaju znacenje.

eto molio bih moderatore da ne brisu ovaj tekst,mogu ga i zakljucat al nek ga ostave bice mi velika utjeha u mom malom tuznom zivotu da znam da je bar netko procitao ove retke.lijep pozdrav svima i sretno

[nikey]

ti trebaš za početak naći bilo kakav posao i maknut se od starog, pa razmisliti što bi radio u životu, možda otići i van ako treba, nastaviti svirati u slobodno vrijeme da ne prosviraš, kad se malo središ potražit curu, ništa nije upropašteno

[Puzzled]

Najprije, žao mi je zbog majke i okolnosti, ali prefatalistički shvaćaš stvari - ti si bespomoćan, nitko te ne može razumjeti... Ne želim zvučati pregrubo, ali kao da si ti jedini kojem životne okolnosti nisu išle na ruku. Prepustio si se, pišeš da ne vidiš izlaz, a nigdje ne pišeš što si sve pokušao da se iskopaš iz situacije u kojoj jesi. Nemoj se opterećivati s onim "imam toliko i toliko godina, trebao bih imati/raditi to i to", tu si gdje jesi, ali ne moraš tu zauvijek i ostati. Nađi bilo kakav posao, idi korak po korak. Zadaj si neke ciljeve i tjeraj. Prestani sa samosažaljevanjem i okrivljavanjem sebe. 35 godina nije toliko puno kao što ti se čini. Znam masu ljudi u tim godinama, bez kučeta i mačeta što bi se reklo pa im samoubojstvo ne pada na pamet. Nemaš vozački? Koliki ljudi ga nemaju, u čemu je problem? Kao da je to nekakva sramota, potpuno ti je kriva perspektiva. Promjeni ju, napravi si plan i mic po mic možeš doći do svega - i cure i obitelji i tog vozačkog Izbaci se iz tog crnjaka, uživaj u glazbi, zaboravi što je bilo i gledaj naprijed. Želim ti puno sreće

[Daracpoparac]

iskreno meni je život s roditeljima oduvijek bio ok, nisam imao nekh većih problema, iako me je stari razočarao jer ima dost labav odnos sa starom, čini mi se da su oni možda čak i jednom bili zaljubljeni , ali nekako su se previše distancirali i ne doživljavaju više jedan i drugog,a nekada mi djeluju ko da bi se zbpg najveće gluposti mogli pokačiti. Stara je dobila rakonju kostiju i pitanje je dana kada će umrijeti, tak da je u obitejli dosta onako nezgodno stanje. Meni se život srušio otkad sam počeo dobivati prve depresivne epizode, a to je još u razdoblju srednje škole, to je u početku bilo vrlo blago pa sve do intenzivnih napadaja panike i paranoje. U meni kao i u tebi ima dosta straha, kolko zbog lošeg utjecaja okoline kroz vrijeme, jer znali su me maltretirati verbalno kao klinca a boga mi i fizički zlostavljati, ali ništa od toga nije bilo preozbiljno, ali opet ima utjecaja tolko sam bio i sramežljiv. E sad kad bi ti ispričao svoju priču s djevojkama , vjerojatno se ti ni ne bi tolko loše osjećao, nije da sam bio izbjegavao djevojke, ali ono bio sam cica mica kad bi morao nešto napraviti jer sam bio u strahu konstantno uglavnom neću ti tu prepričavati priče s djevojkama to ti mogu u inboxu ispričati. Kod tebe bi bilo dobro ako imaš nekih prijatelja, da te oni malo poguraju s nečim, nisam vidio da si spominjao frendove nekakve, bilo bi dobro da nekome od njih kažeš kak se osjećaš, curu nađi kad se središ i nađeš posao,za anksioznost ti imam ja bolje rješenje od tableta pa ću ti to poslati ui inbox, ja sam trenutno na tabletama i kad se skinem planiram primjeiniti to što ću ti poslati, ništa , tolko od mene, probaj ne odustati, meni se samoubojstvo isto mota po glavi, ali nekako se trudim vjerovati da ću se jednoga dana bolje osjećati i postići nešto u životu , nekako ću probati i raditi na tom. Čekiraj inbox

[Kleopatrica]

Čitam i čitam i ne mogu vjerovati...
Evo kako alkoholizam uništava obitelji.
Moja preporuka je da odeš od oca, ja sam tako od svoje mame otišla, teško mi je sada jer svaku kunu okrenem prije nego potrošim, sve radim sama, kuham (ovo je stvarno užasno, nije to za mene), ali živim i moram priznati, nemam vremena ni za što. Nemam vremena za gledanje televizije pa sam to izbacila. Čini se strašno, ali ja sam zadovoljna. Prezadovoljna. Nisam našla taj mir koji mi treba, ali sam definitivno mirnija, opuštenija, a čak mi se i kilaža počela normalizirati.
Nemoj skrivati osjećaje, oni su tu da bi se izrazili
Također, imaš pm.

[hullu]

imaš razlog da budeš tužan.

evo nešto dobro..

u skoli sam bio najbolji,jako inteligentno dijete kojemu je sve islo od ruke.
zgodan decko
jako dobar gitarist
talentiran i za pisanje i za crtanje pa i za matematiku

ali, kako je moguće

ne sjecam se sto je radost,veselje,zadovoljstvo,ljubav.

ako si umjetnička duša?

di ti je mašta? ukrale su je okolnosti. možda.
vrati je? uzmi gitaru, nema tablete za tugu, sviraj, pivaj.
možda si moga bit vrhunski gitarist dosad, pa makar svira samo za sebe.

a možda još možeš. imaš još, koliko? bar 30 god ispri sebe.

posal sigurno nećeš nać. al i bolje da ga ne nađeš, ako mene pitaš. iako ne pitaš.

tako da.. ne znam, nauči se sam šta te akademija nije stigla. to je samo papir.
budi umjetnik, stavi šešir na pod i sviraj. jer, časno je radit šta voliš i radit za sebe

i ništa te ne košta, reka bi jedan.

ako si još živ, naravno.

izoliran sam od cijelog svijeta

od oca?

ako si sposoban napravit kompletnu izolaciju od svita onda si se sposoban i izolirat od onog s kim živiš. nisi dite.

i nema ništa loše u izolaciji. obitelj i društvo su te učinili ludim, al nisi ti lud. da granicni poremecaj licnosti.
dr jekyll and mr hyde. haha, svašta.

al zašto?
biće si blokira neka sjećanja? ja sam imala, ono, ok djetinjstvo pa ga se opet ne sićan. i to jer ga se nisam prisjećala pa sam zaboravila. a ti još imaš i dobar razlog zašto si zaboravia sve.
ne mogu virovat koja ti je dijagnoza.

priživit ćeš ti, vidiš da je najgore prošlo. i priživia si.

i sad, kad bi triba bit najjači, ti si najslabiji.

u tebe to obrnuto, biće?

budim se svako jutro s 1000 tona olova na prsima,imam nocne more,cijelo tijelo mi se trese

ostavi se tableta. da nisu ovo nuspojave?

psihijatrija nema nikakve temelje za izdavanje tableta. organizirani legalni kriminal. dobro poslujući. vidiš da si i ti bia.

[Pringles]

hullu kaže:

psihijatrija nema nikakve temelje za izdavanje tableta. organizirani legalni kriminal. dobro poslujući. vidiš da si i ti bia.

Joj dajte prestanite s tim na ovom pdf-u ako ne želite biti kartonirani. Pročitajte pravila pdf-a, što bi i nalagala elementarna pristojnost prije postanja. I kad idete nekome u kuću valjda se držite kućnog reda. Tako i ovdje vrijede neka pravila. Kome se ne sviđa - Alternativa i zurenje u sunce su koji pdf niže.

I ovo je moderatorsko upozorenje, nema veze što nije u boji.

[katarina32]

Ćao!

I ja sam isto borderlajn ali nisam imala ni približno tako tešku situaciju kao ti pa sam se nekako iskoprcala...ako si u Zg probaj se javiti:

http://ludruga.hr/

oni imaju besplatne sastanke podrške, možda pomogne....ako si blizu Splita javi se na pp pa se možeš uključit u naše druženje ako želiš...

[tonkica27]

ti tužni čovječe, evo ti zagrljaj. daj si još jednu šansu, pokreni se, odi od starog i opet ces se smijati.
nemoj bit tuzan, sve jos moze biti ok.

p.s. uplati i loto

[Iskra94]

http://www.youtube.com/watch?v=Zas8lF3szpo

Zašto misliš da je kasno da promeniš život sa 35 ?
Još uvek možeš da nađeš posao ili pokreneš lični biznis, sada postoje razni programi podrške za pokretanje biznisa.
Još uvek nije kasno da osnuješ porodicu.
Kad su se moji roditelji uzeli mama je imala 40godina , a tata 47. Znam da su onda bila druga vremena, i da su oboje imali stalan posao i dobru platu, eto ja sam dete starijih roditelja i nije mi to pretstavljalo problem.
Hoću da kažem da još uvek nije kasno da oživiš svoje snove.

[Saroor]

hvala svima na odgovorima.bice bolje valjda jednog dana....

[Moraxella]

Nevjerojatno upravo ovog trena sam htjela napisat skoro identičnu temu, isto mi došlo dosta svega, i onda naletim na ovo,
prošla sam jako slično što si ti prošao i još prolazim, isto agresivan otac, zlostavljanje, majka glupa, nema razumijevanja,
ja sam imala 5.0 unatoč tome svemu, i siromaštvu, završila sam faks koji mrzim iz dna duše samo zato jer sam znala da će mi taj faks donijeti sigurnu zaradu i samostalnost.

No eto sad finaliziram neke stvari vezane uz struku da se mogu zaposlit, inače studirala sam i stažirala daleko od svojih i ovo sada kratko što sam doma mi je vratilo traume, i njima je problem što sam to kratko kod njih, ja moram puno učit a nemam gdje ni kako, s jedne strane mrzim svoju struku, da se bar imam čemu nadat kad to završim sve ali ovako nemam ni tu nadu, samo mučenje iz dana u dan, i kad si pomislim kolike sam godine provela u muci da se iskobeljam iz ove situacije i na kraju sam upala samo u gore, a toliko sam se mučila, stvarno mi je dosta,
ne vidim više kako se ovo može popravit, živim iz dana u dan, kao zombi, radim stvari koje normalno ne bi radila samo da preživim, nemam nikoga, nikad nisam imala neko društvo, sad više nemam nikoga ni za kavu a to bi mi puno značilo da se bar imam gdje maknuti preko dana.

No najgore znam šta drugi misle kao treba se borit da se iz toga čovjek izvuče no eto ja sam se borila maksimalno, završila najteži faks u državi sve na vrijeme, no eto, to je sve bilo pogrešno i na silu.

Ne znam što da ti kažem osim da te stvarno jako jako razumijem, a koliko god govorili, ljudi koji to nisu prošli ne shvaćaju.

Nekad ne mogu vjerovati šta sam sve prošla u životu, i kako je težak, čini mi se kao da me netko zajebava.

Sama se pitam čemu dalje nastavljam, samoubojstvo bi vjerojatno bilo bolje rješenje, no eto glupi nagon, glupost, nada, i želja od nepoznatog (smrti) me još sprečava.
No bilo bi mi bolje tipa spiskat ono malo novaca što imam i ubit se.
Jer ja se borim protiv ovoga ali sudbina mi uporno ne da.

[bingulinaxy]

Slična je i moja priča,otac alkoholičar,disfunkcionalna obitelj,granični poremećaj ličnosti,a sad i depresija ...Sad kad bi napisala što je meni bio okidač za depresiju mnogi bi se smijali,ali ljudi su različiti,a mi navodno s ovim poremećajem imamo povećan podražaj na bilo kakav stres,no ne smijemo se poistovjećivat sa svojom dijagnozom...tako govore bar meni...ali kako ne kad su mi svi ti napadi panike,tjeskobe,straha u tolikoj mjeri uništili najbolje godine životaInače meni je trenutni najveći problem samopouzdanje i nemogućnost da povjerujem kako nije kasno i kako ću sve moći kad se riješim tableta,al me ta stiska vremena baš razdire,trebala sam već ovo,ovo i ovo,a nisam ništa.Hoću ti reći da potpuno suosjećam s tobom,totalno te razumijem,al doslovce i samo bi pitala ove što pišu savjete tipa odseli se od oca itd.KAKO netko totalno depresivan,s totalnim padom samopouzdanja sorry ako griješim,al sa svim dolazi i to , to je najveći problem ubiti,ubijen od nesretnog života,razočaran,potpuno sam(pretpostavljam),na dosta tableta,već duže vrijeme izoliran od ljudi može uopće naći u tom stanju,da ne spominjem stanje u državi posao da napravi takav potez?????

[Svjetlosni]

Sve sto nam se dogadja je tu zbog nekog viseg razloga, ma koliko god se to tebi cinilio crno, ludo.
Uvjek postoji neki izlaz, samo je pitanje uspjevamo li ga uocit ili nam je ego ogroman.

[Moraxella]

Svjetlosni kaže:

Sve sto nam se dogadja je tu zbog nekog viseg razloga, ma koliko god se to tebi cinilio crno, ludo.
Uvjek postoji neki izlaz, samo je pitanje uspjevamo li ga uocit ili nam je ego ogroman.

Ja se ponekad nadam da postoji neki viši razlog.
Što se ega tiče, nama većini na ovoj temi je problem što imamo PREMALI EGO,
zbog uvjeta u kojima smo odrasli,
a sad da konkretno govorim o sebi da sam imala veći ego i samopouzdanje mogle su stvari ispasti bolje za mene.

Što se izlaza tiče, nema skoro opcije o kojoj nisam razmišljala, baš sam imala otvoren um za svašta, no jednostavno mi se rijetko što do ništa činilo realno ostvarivo (no tu opet igra ulogu skrhani ego i manjak samopouzdanja).

[deni__]

Moraxella kaže:

Ja se ponekad nadam da postoji neki viši razlog.
Što se ega tiče, nama većini na ovoj temi je problem što imamo PREMALI EGO,
zbog uvjeta u kojima smo odrasli,
a sad da konkretno govorim o sebi da sam imala veći ego i samopouzdanje mogle su stvari ispasti bolje za mene.

Što se izlaza tiče, nema skoro opcije o kojoj nisam razmišljala, baš sam imala otvoren um za svašta, no jednostavno mi se rijetko što do ništa činilo realno ostvarivo (no tu opet igra ulogu skrhani ego i manjak samopouzdanja).

nije sramota što uz takav život nisi imala veći ego i samopouzdanje....mnogi ljudi ( uključujući i mene ) imaju neusporedivo lakši život ,pa opet nešto fantaziraju.....

kad vidim ovakve postove, bude mi malo neugodno zbog sebe ...i vidim koju sam sreću imao...

ali svaka ti čast što se i dalje držiš i što si završila faks....ja sam siguran da bi ja tvom mjestu već davno odustao od svega...

a što se tiče toga da nemaš društvo....nemoj krivo shvatit ,ali po tvojim postovima na ovo forumu imam dojam da si dosta nepristupačna, nervozna i hladna osoba ..vjerojatno si takva i u RL....sad razumijem zašto je to tako, ali vjerujem da je to samo obrambeni mehanizam....ali ipak tako tjeraš ljude od sebe...

[zoki89]

Žao mi je što prolazite tako težak život. Nadam se da će vam krenuti na bolje. Mogu samo savjetovati da pokušajte postepeno graditi čim pozitivniji stav, jer čak i kad situacije nisu idealne, stav čini ogromnu razliku za naše zdravlje, sreću i uspješnost. Mnoge probleme može preokrenuti u prilike.

[Hakal10]

Saroor kaže:

nebi otvarao novu temu ali neznam gdje da smjestim svoju pricu.depresija,odrasla djeca alkoholicara,samoubojstvo,granicni poremecaj osobnosti,anksioznost...sve je tu.to je zivot koji zivim,sve to objedinjuje i jos puno toga moj tuzan i upropasten

Hej stari!

Čitam tvoj post i u jednoj mjeri razumijem te, ima nas još koji smo bili u tom mraku. Ja sam se teško, ali uporno se uspio izvući.

Slušaj me, znam da ne nalaziš više ni atom energije da se pokreneš, ali ovo što si napisao ovdje je dobro, piši još, izbaci to, ja sam isto u to vrijeme dosta pisao, pisao sam pisma sam sebi. Htio bi te ohrabriti i reći ti da pokušaš opet, znam da možeš, nije kasno pokušat ponovo sastaviti rasuti život. Na žalost ne mogu ti reći kako to napraviti, jer to samo ti možeš znati, ali evo, želim ti reći da se možeš ponovo se pokrenuti i isplivati iz mraka, nemoj odustajati, ti jedini možeš napraviti da ti bude bolje, iskoristi to, uzmi gitaru, sjedni na pločnik, stavi ispred kofer od gitare i sviraj, sviraj ono što želiš, netko će ti ubaciti koju kintu u taj kofer, na kraju dana se nećeš osjećati beskorisno, upoznati ćeš nekoga, bit ćeš među ljudima, možda uspiješ uvidjeti da koliko život je okrutan, da može na trenutke biti i lijep. Odi u prirodu, prošetaj se, udahni zrak, sad je proljeće, možda ti to da inspiraciju, možda dobiješ ideju što napraviti dalje. Stvarno se nadam da nećeš ovo moje mišljenje samo odbaciti bez razmišljenja, znam da ti je teško, ali isto tako znam da ima izlaza, makar znam da ga ti ne vidiš, ali ja vidim.

Ako hoćeš razgovarati, javi se na PM slobodno.

[Saroor]

bingulinaxy kaže:

Slična je i moja priča,otac alkoholičar,disfunkcionalna obitelj,granični poremećaj ličnosti,a sad i depresija ...Sad kad bi napisala što je meni bio okidač za depresiju mnogi bi se smijali,ali ljudi su različiti,a mi navodno s ovim poremećajem imamo povećan podražaj na bilo kakav stres,no ne smijemo se poistovjećivat sa svojom dijagnozom...tako govore bar meni...ali kako ne kad su mi svi ti napadi panike,tjeskobe,straha u tolikoj mjeri uništili najbolje godine životaInače meni je trenutni najveći problem samopouzdanje i nemogućnost da povjerujem kako nije kasno i kako ću sve moći kad se riješim tableta,al me ta stiska vremena baš razdire,trebala sam već ovo,ovo i ovo,a nisam ništa.Hoću ti reći da potpuno suosjećam s tobom,totalno te razumijem,al doslovce i samo bi pitala ove što pišu savjete tipa odseli se od oca itd.KAKO netko totalno depresivan,s totalnim padom samopouzdanja sorry ako griješim,al sa svim dolazi i to , to je najveći problem ubiti,ubijen od nesretnog života,razočaran,potpuno sam(pretpostavljam),na dosta tableta,već duže vrijeme izoliran od ljudi može uopće naći u tom stanju,da ne spominjem stanje u državi posao da napravi takav potez?????

ti razumijes kako je.ponekad je covjek pred zidom,ne samo subjektivno u svojoj glavi nego i objektivno.posla nema.gdje god sam bio svi su se smijali kad bi spomenuo burzu.sve je sjebano.zivot mi vise nema smisla,nema nikakvog veselja,nade,ljubavi..nicega,ama bas nicega.samo zaljenje za godinama koje su nepovratno prosle i vise se nikad nece vratiti.moja mladost,moj zivot.vise se nikad nece vratiti a buducnosti nemam.ah jedan jadnik manje na svijetu,niko nece previse zaliti a niti bi ja to htio.samo zelim da bude game over.

[DarkStar]

Pozdrav autore,
godinu sam stariji od tebe i iako nisam imao tako uzasnu proslost kao ti znam predobro kako se osjecas i kako je to zaliti za upropastenim zivotom.
Mene nisu upropastili roditelji, ni alkohol vec majka priroda.
Ukratko tesko mi je gledati druge ljude okolo kako zive svoje koliko-toliko sretne zivote, rasturen sam do te mjere da ne mogu naci ni bilo kakav posao jer vise nisam sposoban za rad (jako ozbiljni problemi s ocima a tu su i drugi zdravstveni problemi).
Ipak, molim te da se ne predajes, kako su ti drugi vec napisali, makni se iz te sredine, i kreni izpocetka. Ja vjerujem da ti to mozes, iz tvojih postova se vidi da si pametan zreo covjek koji zna sto hoce.
Necu ti lagati da za neke stvari nije kasno, rana mladost je ipak prosla i ne mozes zivjeti 20-te u 30im,
medjutim to ne znaci da ne mozes krenuti iz pocetka i osjetiti srecu i zadovoljstvo prije nego napustis ovaj svijet,
Cvrsto vjerujem da ti to mozes, samo ako sebi das sansu i vjerujes sam u sebe.
Ono sto sam naucio iz vlastitih iskustava u zadnjih 10 godina, jest d s u ljudi generalno jako sebicni i prokleti i misle samo na sebe i svoju korist i smao gledaju kako ce te preveslati i iskoristiti i onda odbaciti kao staru krpu, i zato slusaj ove moje rijeci:VJERUJ SEBI I UZDAJ SE U SEBE DRUGI TI NITKO IONAKO NE TREBA! KADA nesto napravis od sebe zahvaljujuci samo sebi i samopouzdanje i sreca ce doca s vremenom bez d aih dozivas.

Sretno i ne predaj se i zapamti da uvijek ima drugih kojima je lose kao i tebi pa se ne predaju!
Kad se jednom oslonis na svoje noge, drugo sve ce doci smao od sebe.