Modna psihokul-tna maska

[lady38]

[QUOTE=descender;63316189]"Ab-normalije" samo kao konceptualne "zadanosti". Ab-normalno je jesti 3 obroka dnevno i istovremeno biti empatičan prema tamo nekoj "sirotoj dječici" koja kao plafon, ako je dostupno, kopaju po smeću, ne bi li se prehranili/preživjeli. 2 ili jedan obrok dnevno, sve dok nema "sirote dječice" koja na dnevnoj bazi umiru od gladi, bilo bi opcija, u bivanju u kojem - "a poslije sve više prema drugima sebi, nama, u mi.r." - "eksternalizirani" pojedinac osobni mir nalazi u harmoniji koju želi.. za sebe.. prvenstveno. No nije tako. Nije opcija. Samo "teoretsko-empatijska" izdrkotina iz epicentra solipsizma.. svakog od krajnje humanih koji "mir traži u okolini". Boli ga.. koji god organ.. ga boli.. ili ju.. za gladnog, za silovanog, za mučenog, za masakriranog, za spaljenog, za zaklanog, za mačetom raskomadanog, za..... To nije njegov svijet. To je samo mentalni koncept straha. Ne događa se njemu te time, nije istinit. Na istoj postavci neistinitosti, moguće je okrenuti paradigmu i "djelovati" tamo gdje i kada je moguće, koliko je osobno moguće. Kao nekakva kupovina osobnog mira. Licemjerje, dvoličnost.. ljudskost, individualnost, osobnost. Bljuvotina. "Ab-normalnost". Da je po istome "zatvaranje model".. Hitler (i ini) bi bio sasvim racionalan i praktičan.. krajnje human.. ili bolje, čovječan pojedinac najboljih namjera.


podari nas takve ovdje informacijom što si ti osobno poduzeo da to ne bude tako....

[Zitaa]

Sve je stvar percepcije.
Iskustvo koje doživljavamo gledajući na okolinu, osobno iskustvo i inteligenciju..

Pa tako se ljudi i odnose prema drugima i sebi.

[The Maystor]

Pitajmo gazdu {i njegove} kako se odnose prema predmetima pluralnog druśtva.

90-te je bilo fenomen biti ponosan, a za to vrijeme paźnja je rijetko bila usmjeravana prema onima koji....hm su uprizorili ono sto danas lici na teatar apsurda {ono śto danas dovodi do istih pogreśaka...kao i stoljećima prije} . Gdje je dostojanstvo?

[descender]

lady38 kaže:

podari nas takve ovdje informacijom što si ti osobno poduzeo da to ne bude tako....

"Nas takvi ovdje", prepoznat će se kao "mi takvi gdjegod", po uvrijeđenosti. Osobno ne upirem prstom. Nemam ništa od toga. Da imam, moguće, vjerojatno ili sigurno bi. Crtica na mogućnost uopće nepostojanja (sve je normalno).. ili postojanja više od jednog sloja "ab-normalnost". Što i kako poduzeti protiv ab-normalnosti osobnog licemjerja, minimalno (ja vs..) dvostrukog mjerenja, kuta percepcije, sebi svrhovite autosugestije ili autohipnoze..? Ako ne smeta, apsolutno ništa. Ako smeta, samo "se nemoj".. re-maskirati, pre-odjevati, .. "i vidi" što i da li, ako, ostaje/ostane. Možda je "ab-normalno".. što ne znači da kao "istina" ili "ono nešto" ogoljeno od pretvaranja.. kao takvo, nije sasvim normalno. Normalnost kao koncept. Bez obzira na volju, želju ili ne, umijeće, darovitost, sposobnost za biti (i) pisac, redatelj, scenarist, glumac.... život kao pozornica. Pod drugačijim svjetlom, da se ponovim, bez upiranja prstom.. "Hitler" (i ini); veliki philanthropist, utopist.... De-hipnotizer(i) - bez obzira na trud, generalno nuspješni i samo, možda, na tren, unutar - svojeg vremena.

[Zitaa]

The Maystor kaže:

Pitajmo gazdu {i njegove} kako se odnose prema predmetima pluralnog druśtva.

90-te je bilo fenomen biti ponosan, a za to vrijeme paźnja je rijetko bila usmjeravana prema onima koji....hm su uprizorili ono sto danas lici na teatar apsurda {ono śto danas dovodi do istih pogreśaka...kao i stoljećima prije} . Gdje je dostojanstvo?

Te godine se trebaju gledati kao baš te godine iz te perspektive. .

O kojim točno pogreškama misliš?

[The Maystor]

Pogreske u sustavu, pogreske u upravljanju lokalnim sredinama, nepotizam, pogreske u vodjenjima firmi na lokalnim i globalnim razinama {i zato i je danas takvo kakvo je}

[jamesbond]

lady38 kaže:

podari nas takve ovdje informacijom što si ti osobno poduzeo da to ne bude tako....

I mene je to zanimalo. Al on dalje filozofira.

[Fantasist]

Jel' bi to pokrivala tzv. transakcijska analiza ? (nešto sam čitao ali nisam upoznat u tančine..hoće reći da svi imamo ili igram neku ulogu..može se naći sličnosti sa jungovskom 'personom', kako više preferiram dubinsku psih onda mi nije legla dotična teorija..ali ima smisla, uloge se daju zapaziti kdo ljudi, to nije sporno )

[Happyning]

Ultra pogled nekako nadrasta, prekoračuje uobičajeni standardni smisao i objašnjenja raznih brojnih teorija psihologije.
Nekako se u sebi počinju uviđati vlastiti mehanizmi i način funkcioniranja, "psihologija". Nešto kao čitanje vlastite unutrašnje "dubinske psihologije"/knjige/sebe koja se sve više otkriva sve "dubljim", ultra dolaženjem, približavanjem sebi. Više si ne stvaraš dodatne probleme jer je "do
kraja" viđeno što si radimo, te postaje totalno besmisleno i dragocjenog vremena uludo potračeno, raditi si nešto loše ili nepotrebno.
Ne možeš si više lagati.

Kao da se okreneš za 180', prema sebi i prvi put zagrliš, samog sebe.
Tada počinješ znati, znaš za sebe. Puno je lijepoga u nama "sakriveno".

[infra red]

Pa humanisticki pravci u psihoterapiji (Rogersova terapija usmjerena na klijenta, Gestalt, Emocionalno fokusirana psihoterapija, Egzistencijalistickaii ostale) se temelje na tome o cemu govoris. Dakle put do samog sebe. Osoba u terapiji uz pomoc terapeuta koji je empatican, kongruentan i prihvaca osobu takvu kakva jest, postepeno odbacuje ono sto je tijekom zivota pokupila od drugih, prvenstveno roditelja tijekom odrastanja, ali i ostalih, pa stvara vlastiti sustav vrijednosti i znacenja, zasnovan na vlastitom iskustvu.
U terapiji osoba polako prihvaca sebe i postepeno integrira one dijelove sebe koji prethodno nije prihvacala. Tako dolazi do svojevrsne revizije strukture licnosti pa osoba postaje sve vise to sto stvarno jest a manje to sto bi trebala biti jer tako od nje ocekuju drugi....

[Happyning]

infra red kaže:

Pa humanisticki pravci u psihoterapiji (Rogersova terapija usmjerena na klijenta, Gestalt, Emocionalno fokusirana psihoterapija, Egzistencijalistickaii ostale) se temelje na tome o cemu govoris. Dakle put do samog sebe. Osoba u terapiji uz pomoc terapeuta koji je empatican, kongruentan i prihvaca osobu takvu kakva jest, postepeno odbacuje ono sto je tijekom zivota pokupila od drugih, prvenstveno roditelja tijekom odrastanja, ali i ostalih, pa stvara vlastiti sustav vrijednosti i znacenja, zasnovan na vlastitom iskustvu.
U terapiji osoba polako prihvaca sebe i postepeno integrira one dijelove sebe koji prethodno nije prihvacala. Tako dolazi do svojevrsne revizije strukture licnosti pa osoba postaje sve vise to sto stvarno jest a manje to sto bi trebala biti jer tako od nje ocekuju drugi....

To je jako pitko napisano.
Slažem se.

Valjda u svakoj psihološkoj ili dubljoj, inoj teoriji nečega postoje realitetni fragmenti viđenja i zapažanja koji bacaju svijetlo i na neki specifičan aspekt psihe. Bilo bi dobro to nekako udružiti u sintezu, mapiranje psihe. Po tome psiha nije toliko složena koliko se to misli i vjeruje.

Osobno vidim, da se nakon nekoliko iznenadnih uvida (koji nisu po kvaliteti nešto posebni osim što su "dublji", ultra) psiha počela obraćati neprerušeno/direktno bez podsvjesnih simbola. Nekomplicirano i nekomleksno što izuzetno olakšava rad na sebi prema sebi, Počinje se živjeti baš svoj život na oslobođen način i istovremeno dajući drugima slobodan prostor da i oni budu više to što jesu, vlastiti, jer će tako i oni biti zadovoljniji.

Kao da se izražavanjem samoga sebe počinje otpuštati ili oslobađati ugodni tjelesni biokemijski proces i balans koji dalje vodi do "realnije", vedrije i zdravo razumske percepcije a dalje na ponašanje. To nije prakticiranje nekakvog stila, filozofije života, nego otkrivanje sebe i življenje vlastitog života na sve ležerniji i zadovoljniji vlastiti način, jedini način, za svakog samo svoj način.
Nisam ja ništa otkrio, niti sebi niti za druge, jer svatko ima sebe.

[infra red]

Happyning kaže:

To je jako pitko napisano.
Slažem se.

Kao da se izražavanjem samoga sebe počinje otpuštati ili oslobađati ugodni tjelesni biokemijski proces i balans koji dalje vodi do "realnije", vedrije i zdravo razumske percepcije a dalje na ponašanje. To nije prakticiranje nekakvog stila, filozofije života, nego otkrivanje sebe i življenje vlastitog života na sve ležerniji i zadovoljniji vlastiti način, jedini način, za svakog samo svoj način.
Nisam ja ništa otkrio, niti sebi niti za druge, jer svatko ima sebe.

Hvala.

Pa da, izrazavanje i otpustanje emocija dovodi do svojevrsne katarze vec samo po sebi. Ovi humanisticki pravci se fokusiraju na emocije jer su one svojevrsni vodici koji upucuju na postajanje konflikta unutar covjeka.
Mogu ti preporuciti knjigu od Carla Rogersa "On becoming a person" u kojoj on pise o osnovnim postavkama njegove nedirektivne, na osobu usmjerene psihoterapije. Ne znam je li prevedena na hrvatski, ali ima izdanje na srpskom - Kako postati licnost. Jako dobra knjiga. Ja inace koristim person-centred pristup u radu s klijentima i sve sto je Rogers pisao u velikoj mjeri stoji.

[Happyning]

boo-boo kaže:

puno sam se kitila i fejkala niti ne znajući da to radim, potpuno uvjerena da je to "moje". I bilo je "moje" ali nametnuto, nalijepljeno, unešeno... od drugih dodano. Svih drugih koji su me dotakli na bilo koji način i uselili svoje emocije, stavove, uvjerenja u "rupe" mojeg zbiljskog postojanja. Potpuna identifikacija sa svojim maskama - množina . Potpuna, bez imalo odmaka.

otkidanje tih nekada tuđih a sada mojih svojina je jako teško i mučno, kako za jedinku tako i za okolinu (jer nema više mogućnosti da se vežu, sišu, kidaju, manipuliraju...pa nastaju ljutnje, bijesovi, tuge, nerazumijevanja..nastavi niz : ).

drugome se može posijati sjeme spoznaje koje ima mogućnost proklijati samo ako se u tom drugome nalazi jaka potreba za samospoznajom, jaka volja i hrabrost za suočavanje sa svime što je na tom putu. Bez vlastite odluke nemoguće je putovati. Odluka nije racio, odluka dolazi iz nutrine u obliku potrebe.

Super si! Ti si daleko dofurala ka sebi.

[kikakm]

descender kaže:

I iza istih, ima (retrospektivni) iza.. smrtonosne bolnosti.
Proces nema (ima no..) konačnicu.

Please, do explain.?

descender kaže:

Pogled u oči "eutanizera", egzistencijalnim sobom, humano friško otuširanim, sposobnim za obnašanje ispravnosti predodređenog modela.. eutanazije.. čegakogagod.. kao pitanje : "stvarno ćeš u socijalnoj (na(d)ređenosti) potrebi to napraviti?" Hoće. Maska je stabilna. Sve dok je netko drugi, zajedno s kožom ne otkine.

Uvijek može odbiti, ali to onda snosi posljedice poput gubitka posla, a svi znamo kako je to teškooo, jer treba otplatiti kredite, za treći auto, a žena treba roditi peto dijete...blabla. Same old shit around the world.

The Maystor kaže:

Spuśtanje na/za Zemlju {po}nekad ode miljama ispod nje {moźda sreća nije suðena}

Nakon škole se ne ide s prijateljima zabavljati po lokalnim birtijama, već teškom mukom zarađivati Nekima je ispod zemlje dom, smisao života.

[Happyning]

Ima krajnosti, ima i iza krajnosti ali te krajnosti su rijeđe vjerojatnosti; i najviše su nepredvidljivog i neočekivanog karaktera i pojavljivanja u životnom procesu, u svakodnevnici.

Najviše se život/ svakodnevnica događa između krajnosti.
Tu najviše boravimo i to je najčešća, ali i najčešće psihi ne-željena "uobičajena", individualna realnost i očita bit, a meni, za mene je to najveća bitnost nakon okusa povremenih bljeskova krajnosti i onkraj tih krajnosti.

Krajnosti i onkraj krajnosti su me uputile, naučile da je bit upravo međukrajnost/obična svakodnevnica, koja je najčešća, najuobičajnija, najobičnija i zato je baš neprestano posebna (čak i sa svakodnevnim ne-željenim mi, problemima).
Krajnosti me upiru, prema ovome, ovdje-me/sam/ja; ovo, što mi je upravo ispred, i iza nosa, sada.

Zašto ne bi uŽivio u životu koji svoj izraz neprestano, fleksibilno oslikava na platnu svakodnevne svakodnevnice. "Obićno" svakodnevno platno koje se neprestano svježe svakim trenutkom i događajem oslikava, transformira. Platno je živo-t, ništa čarobno, ništa krajnje, ništa onkrajnje, ništa spešl. Čemu tragati ili posezati/bježati za krajnjim, posebnim kad je sve već tu, kao što sam i ja uvijek tu, takav kakav jesam. Tko sam ja? Ja sam svašta, najčešće svakodnevno, obićno i neprestano preoblikujuće živo čovječje platno.

Krajnosti, "ekstremni događaji", iznenadni "olujni" ili "močvarni" zaglibljeni teški trenuci se isto tako događaju kod svakoga kao i za samu planetu zemlju te cijeli svemir. Psiha svemira.

U svezi bilo koje krajnosti postoji tendencija obrtanja prema drugoj krajnosti preko međukrajnosti prema drugoj krajnosti kad se dostigne vrhunac, ekstrem, krajnosti nečega. Neupitan zakon pravednosti, ravnoteža pravice. Sve se plaća (pogotovo bilo koji namjerni oblik zlobe/neravnoteža) - sve se vraća, okreće.

Meni, pomak u, ili iza krajnosti , iza među-krajnosti stvara urođenu abnormalnost (ne krivnjom) i "abnormalije" zbog ne-želje/htjeti običnu svakodnevnicu/sebe između krajnosti bježanjem u krajnosti (opet ne krivnjom, ali ovaj put kao dio procesa do sebe, do međukrajnosti).

Dovoljno je zadovoljno biti običan čovjek, a za to ne treba bježati ili tragati u ili iza krajnosti. Prirodne krajnosti se ponekad same i neočekivano dogode bez nas, a ne željene "krajnosTi" si sami stvaramo i sami za to plačemo i plaćamo ali i zbog toga rastemo i odrastamo.

Grdo je, bolno, "poremećajno" i naporno željeti i naprezati se biti nešto spešl, jer to nismo, ali jesmo ak smo zapravo ono što svatko jest, sebi obični ali i svoji.

Obićnost, spuštanje na zemlju i odustajanje od levitacije je zakon jer tek tada možemo punije i slobodnije, nesputanije nesavršeno, ne vlastito zamišljeno, ne tuđi i od sebe otuđeni...nego baš svoji, individualno Biti.

[Happyning]

radical change kaže:

Ljudi ovdje nisu psihijatri niti se mogu dijeliti neku stručni savjeti i dijagnoze.
Ja ti kažem što mislim, to je moja stvarnost i ono što sam o svijetu naučio živeći već 37 godina i prolazeći kroz baš
svakakva sranja. Ako ti savjet pomogne super, ako ne voziš dalje.

Neki jesu, i daju.
Od tebe sasvim prizemljeno i fer.

Fantazist kaže:

Vjerojatno ima, ali ne u smislu
krajnosti su na kraju isto. To vrijedi možda u nekim
površnijim smislovima. Tipa političkih ideja, to mi odmah palo na pamet. Međutim u onom komentaru sam mislio na 'volju', koja je u
suštini sam život. Što ne znači da oni depresivnije
melankoličnije pesimistične a možda i previše realistične osobe, da je njihov zor na život
pogrešan, štoviše pa oni tako vide što drugi ne (ako nisu pijavice energije, u smislu bolestan sam i to mi je
uloga)..uzmimo samo poeziju koju ja zapravo ne osjećam kao neki, što puno kaže o meni..ali
nismo svi isti tipovi osobnosti. (neki vide, neki čuju, neki osjete, neki imaju vizije) Kad to znamo onda druge ne ravnamo prema sebi već ih pokušamo prihvatiti kakvi jesu,.. doduše nije lako. (što kaže da se trebamo razvijati u
smjeru u kojemu smo
deficitarni)

samodeficitarno!

Zitaa kaže:

Sve je stvar percepcije. Iskustvo koje doživljavamo
gledajući na okolinu, osobno iskustvo i inteligenciju.. Pa tako se ljudi i odnose prema
drugima i sebi.

/ Je, često puta nas naše vlastite oči prevare, jer su naša maštanja u svojem zamišljenom fokusu kićenja i fejkanja zbog lajkanja od "drugih", a zapravo da bi voljeli/lajkali sebe.
Sve dok ne dođe do nekog "sloma"/krajnosti. Ali jbg. život je nepobjediv u stvaranju ravnoteže. Fer je.