Kad odrasteš kod roditelja koji te ne vole...

[lucija]

disclamer: dragi ucesnici u diskusiji, skrecem pozornost na datum pokretanja teme, te vas molim da procitate, ako ne citav, onda barem nasumicne dijelove topica prije no sto krenete odgovarati na pitanje od prije par godina. dodajem i link na cesto spominjanu i trazenju knjigu "Otrovni roditelji", Susan Forward. putnica

Dragi moji forumaši od kad sam se rodila imam problema s roditeljima.

Bila sam plačljivo i osjetljivo dijete i moja je majka odlučila da sam «bezobrazna» i da se neće baviti mnome (u čemu ju je podržao i otac), pa me je ostavljala u kolicima na dvorištu da plačem i tome slično. Brigu su preuzeli djed i baka, koji su živjeli s nama. Oni su bili ok (iako dosta rezervirani da ne ulaze u konflikt s mojima), ali sam ja dobijala po glavi za svaki rat između njih; moje pernice, olovke i odjeća bili su ratište – otac bi mi radije uskratio neku potrebnu stvar, nego dozvolio baki da mi kupi nešto u vremenu kad su oni imali konflikt, ili kad su imali konflikt sa mnom. Skrivanje stvari, konspiracije, nestašice.. bili su moja svakidašnjica.

Kad se rodila moja seka, ona je postala «mamina i tatina» i ja sam stalno bila uspoređivana s njom na svoju štetu (normalno da dvomjesečna beba ne razbija čaše i ne pokida hlačice... ali njima je to bio prilično valjan argument...) i odbacivana. Bila sam u par navrata kod liječnika zbog psihosomatskih problema s disanjem (gušenje) i liječnici su govorili (vidjela sam to u medicinskim kartonima) da je riječ o ljubomori na mlađe dijete itd. Imala sam pet godina. Roditelji nisu ništa učinili. Bila sam jako mala (osam godina) kad sam shvatila da mi nitko ne može pomoć i da mi je bolje da se pobrinem za sebe, pa su gušenja prestala.

O zapostavljanjima i zlostavljanima raznih vrsta mi se ne da pisat – da ne oduljim ovaj post preko svake mjere. Pogledajte popis, izuzmite seksualno zlostavljanje i sve će vam biti jasno... nažalost... Uglavnom, bilo je prestrašno i roditelji nisu tajili da očekuju od mene da se udaljim iz kuće kad odrastem. Kao maloj, otac mi je to pričao u formi alegorije o ptićima koji izlete iz gnijezda i više nikad ne dođu pogledat svoje roditelje. Ja sam na to plakala, a on bi otišao i ostavio me u suzama.

U srednjoj su stvari bile grozne; tata je govorio da sam delikventna i luda i poslao me k psihologu; ja sam s radošću otišla jer sam vjerovala da mi žena može pomoć. Porazgovarale smo i rekla je da je sa mnom sve u redu, ali da misli da moji roditelji imaju ozbiljnjih problema i da neka dođu sa mnom idući put. Upozorila me na mogućnost nasilja ako im to kažem i neka to umotam u fini celofan; ja sam to probala i dobila premlaćivanje. Ni prvi ni zadnji put. Otac je rekao da neće njemu neka ženturača zabadat nos u život... I to je bilo to.

Ne znam da li da idem u detalje, je li uopće bitno; poanta je da sam otišla od kuće ko oparena čim sam završila srednju školu i krenula na fax. Nešto su me kao financirali (nisu mi pomogli da nađem stan, nisu se raspitali za dom, dali su mi 1000 kn i stavili na bus i na dušu rođacima), ali kad sam nakon dva mjeseca dobila stipendiju 500 kn, smatrali su da imam dovoljno za život (100 dem bio mi je samo stan), pa sam radila i studirala itd. U nekim periodima su mi se toliko smučili da nisam ni razgovarala s njima.

Kad sam se jednom rasplakala ocu da nemam za jaknu (ispiti, bila sam bolesna i nisam mogla raditi...) i da mi je zima, predložio mi je da prekinem studij jer sam očito "psihički labilna" što mu je bila izlika za svako odbijanje moje želje ili potrebe. (A nisam labilna, majkemi). Nisu imali puno love, ali seka je tada, kao srednjoškolka, imala par večenjih haljina, putovala je svuda okolo, tata joj je davao npr. za kazete (što meni nikad nije), imala je poneke kreatorske stvari itd.

Nisu ni oni imali idealne živote, ali su bili hladni i okrutni na svoje moje molbe. Pokušavala sam biti dobra, ne pričati, pričati, pisati pisma; točno se vidjelo kako uživaju u mojoj slabosti.

Sad radim, neovisna sam, daleko od njih, u zadnjih par godina bila sam nekoliko puta doma i skoro svaki put je bilo grozno.

Iako imam sretan život, dobar posao, dečka kojeg volim i koji je super, frendove, jako često osjećam prazninu u sebi, kao da dijete u meni vapi za roditeljskim zagrljajem; ja nikad od roditelja nisam čula nijednu lijepu o sebi.

U nekim trenutcima (osobito sad, nepunih dva tjedna nakon povratka iz njihove kuće u moj grad) to postaje neizdrživo. Od svega na svijetu najviše bih voljela doživjeti jedan jedini roditeljski zagrljaj, lijepu riječ, toplinu i povjerenje. Jer se to NIKAD NIKAD nije dogodilo. Majka me jednom zagrlila – i to kad je bila neka svađa u obitelji, pa je srala da će se ubit i skočila mi je za vrat u nekoj histeriji i ja sam je odgurnula.

Kad čitam sve postove vas koji ste brižni i topli roditelji strašno se rastužim i poželim na trenutak biti u poziciji vaše djece... iako sam već velika i odrasla cura. Na pozadini onog što osjećam u sebi sve, baš sve (osim dečka i njegovog zagrljaja ) mi je glupo, površno, nebitno i želim se sklupčati i otprilike umrijeti. Ne mogu plakati; samo mislim na to koliko mi je potrebno da imam osjećaj da su me starci voljeli i da im je bitno što se sa mnom zbiva...

Eto, to sam željela podijeliti s vama...

[Tinchi]

Luce, ja se nemrem načuditi, al ti si ispala super persona...

Ljudi s ovakvim pričama obično završe.. hm.. svakako.

Stvarno si strong

Ne znam što bih rekla na to, eto možda samo da si me natjerala da malo otvorim oči i oprostim starcima neke muhe jer realno gledano nisu uopće toliko loši prema meni.

[lucija]

Tinchi kaže:
Luce, ja se nemrem načuditi, al ti si ispala super persona...

Ljudi s ovakvim pričama obično završe.. hm.. svakako.

Stvarno si strong

Ne znam što bih rekla na to, eto možda samo da si me natjerala da malo otvorim oči i oprostim starcima neke muhe jer realno gledano nisu uopće toliko loši prema meni.

Tnx... valjda sam strong, nemam pojma, al znaš kako bih voljela da nisam... da sam nježna curka... bez pretjeranog životnog iskustva u preranoj životnoj dobi...

Po mojem su mišljenju svi roditelji koji vole djecu, to im pokazuju i uvažavaju djetetove riječi pa makar iz pedesete... dobri.

Ja bih svojima sve oprostila da mi sad dođu s isprikom i shvaćanjem. Which is SF, znam

[Tinchi]

Ako smijem pitati - bila si neplanirana, jelda?

Ja bi većini ljudi zabranila da prerano imaju djecu jer ovakve priče su česte ko vrag..

Da, strong si... pogotovo jer bi im imala snage oprostiti

A to prerano iskustvo.. koliko god ponekad bilo žalosno - uglavnom te može obogatiti. Barem ja tako gledam.

[lucija]

Tinchi kaže:
Ako smijem pitati - bila si neplanirana, jelda?

Ja bi većini ljudi zabranila da prerano imaju djecu jer ovakve priče su česte ko vrag..

Da, strong si... pogotovo jer bi im imala snage oprostiti

A to prerano iskustvo.. koliko god ponekad bilo žalosno - uglavnom te može obogatiti. Barem ja tako gledam.

Mislim da nisam bila neplanirana, ali mislim da je majka planirala bebu kakva bi pasala njezinim potrebama; da ne plače, da je ne budi, da nije nježna i tako to.

A otac je htio muško



pa sam bila razočarenje...

Baš sam tužna... čak mi je glupo da se ovak prosipam po Forumu al nekak ne mogu zdurat te odvratne feelinge, ma koliko pričala i dečku i frendovima o tome. Tko to nije prošao... sretan je.

[Tinchi]

Ajme sad sam malo razmislila..

Davno mi mama pričala da je moj tata baš htio prvo curicu i da je bio presretan kad sam se rodila.

Volimo se i koljemo najviše na svijetu. Tata i ja. Svašta si kažemo Nekad bude i problem.

Al nekako.. ne znam... ispadne dobro.... Uvijek.

Danas je po prvi valjda put svađa prerasla u razgovor a ne u zaljupljivanje vratima.

Imaš malko sebične roditelje... Jedino ti preostaje biti totalna suprotnost prema svom bebaču...

Moji starci su imali oboje koma situacije doma... Prema meni se trude biti dobri. No nekad puknu i postanu nemogući. Ali to je valjda ostalo iz njihovih kuća pa nekad izađe van. Ali trude se, to je bitno. Tako i ti, trudi se da tvoja buduća minijatura ima super mamu Daj joj sve što tvoji tebi nisu.

Luce, imamo svi doma većih ili manjih problema, to je valjda normalno... Ti samo piši ako imaš potrebu forum za to i služi

[mihael]

Imam dvije kčeri(jedna se zove Lucija) imam i dobrih i loših dana ,ali nebi nikad dozvolio da djeca ispaštaju radi toga.Kako god bilo želim da pamte sretno i lijepo djetinjstvo ,roditelje i bake i djede koji ih vole .Mislim da uspijevamo u tome.A cure su ko i sva djeca ,živa ,razigrana,ponekad nepromišljena...Moj komentar je samo da trebamo biti ponosni da su takva djeca jer su sva djeca takva i ne treba ih kažnjavati za svaku glupost.Kraće rečeno:kad ima ljubavi sve je lako.

[bigblue2010]

Lucija, neke stvari o tvom odnosu s roditeljima su se dale naslutiti iz tvojih ranijih postova, ali ovo sto pises je gore nego sto sam mislila.

Iskreno, ne mogu si ni zamisliti kako ti je, jer je za mene ljubav mojih roditelja normalna kao disanje.

To ti sad nitko vise ne moze nadoknaditi. Ali ti si postala dobra i cvrsta osoba, a to je najvaznije. Ako osjecas potrebu za psihologom, nemoj se sramiti.

Uskoro ces imati svoju obitelj i bit ces svojoj djeci sve ono sto su tvoji roditelji trebali biti tebi, i to ce te ispunjavati. Tako da ce tvoja tuga pomalo blijediti i postat ces emocionalno kompletna osoba. I taman kada se to desi, tvoji roditelji ce biti toliko stari i nemocni, da ce ti se objesiti oko vrata i traziti da im das ljubav koju oni tebi nisu dali. Pripremi se na to i znaj unaprijed da li ces ih odbiti ili prihvatiti.

I nemoj se zacuditi ako ce tvoji roditelji htjeti biti dobri baka i djed tvojoj djeci. Jer na taj nacin ce ponovno pokusati dati ti do znanja da je problem bio u tebi, a ne u njima, jer je sigurno da im savjest nije cista.

Najgore je proslo. Nemoj gledati natrag. Stisni zube i uzmi sto imas, nemoj zaliti za onim sto nisi imala.

Ja vjerujem da te oni vole, jer je prakticki nemoguce da roditelj ne voli svoje dijete, ali tvoji roditelji nisu bili u stanju izaci na kraj sa svojim problemima, nego su tebe pretvorili u poligon za izivljavanje svojih frustracija. Ako se stvrno lose osjecas, strucna pomoc bi ti nesto znacila u smislu da poslozis osjecaje i racionaliziras ih, mozda bi ti bilo lakse. A mozda bi uspjela shvatiti zasto su se ponasali tako kako jesu i mozda bi uvidjela da ih nije pokretala neljubav prema tebi, nego nesto sto s tobom i nije imalo puno veze.
Ako i ne mozes oprostiti, razumijevanje bi ti mozda pomoglo.

[Winona]

nemam ti nis pametno za napisati, ali tako mi je zao.

Tako zao

[lucija]

bigblue2010 kaže:
Lucija, neke stvari o tvom odnosu s roditeljima su se dale naslutiti iz tvojih ranijih postova, ali ovo sto pises je gore nego sto sam mislila.

Iskreno, ne mogu si ni zamisliti kako ti je, jer je za mene ljubav mojih roditelja normalna kao disanje.

To ti sad nitko vise ne moze nadoknaditi. Ali ti si postala dobra i cvrsta osoba, a to je najvaznije. Ako osjecas potrebu za psihologom, nemoj se sramiti.

Uskoro ces imati svoju obitelj i bit ces svojoj djeci sve ono sto su tvoji roditelji trebali biti tebi, i to ce te ispunjavati. Tako da ce tvoja tuga pomalo blijediti i postat ces emocionalno kompletna osoba. I taman kada se to desi, tvoji roditelji ce biti toliko stari i nemocni, da ce ti se objesiti oko vrata i traziti da im das ljubav koju oni tebi nisu dali. Pripremi se na to i znaj unaprijed da li ces ih odbiti ili prihvatiti.

I nemoj se zacuditi ako ce tvoji roditelji htjeti biti dobri baka i djed tvojoj djeci. Jer na taj nacin ce ponovno pokusati dati ti do znanja da je problem bio u tebi, a ne u njima, jer je sigurno da im savjest nije cista.

Najgore je proslo. Nemoj gledati natrag. Stisni zube i uzmi sto imas, nemoj zaliti za onim sto nisi imala.

Ja vjerujem da te oni vole, jer je prakticki nemoguce da roditelj ne voli svoje dijete, ali tvoji roditelji nisu bili u stanju izaci na kraj sa svojim problemima, nego su tebe pretvorili u poligon za izivljavanje svojih frustracija. Ako se stvrno lose osjecas, strucna pomoc bi ti nesto znacila u smislu da poslozis osjecaje i racionaliziras ih, mozda bi ti bilo lakse. A mozda bi uspjela shvatiti zasto su se ponasali tako kako jesu i mozda bi uvidjela da ih nije pokretala neljubav prema tebi, nego nesto sto s tobom i nije imalo puno veze.
Ako i ne mozes oprostiti, razumijevanje bi ti mozda pomoglo.

Tnx!

Jel i drugi misle da ovakve stvari blijede kad se zasnuje vlastita obitelj? Ja jedva čekam priliku da se omajčim i iskreno se nadam da moje loše iskustvo neće imati loš utjecaj na male Lucijiće.



Što se tiče mojih roditelja kad ostare - platit ću što treba platit, al prić im da me zahaklaju svojim sranjima kojih je previše i kad su zdravi - no way.

A za unuke - mogu im prić samo u kontroliranim uvjetima, kroz staklo ili uz pomoć web- camere.

Usput, ja manje više kužim tko su oni i koji su njihovi bedovi, pa im ja već odavno ništa ne zamjeram. Ono s čime se ja borim su osjećaji koji su ostali u meni; bol, praznina, tuga, napuštenost. To odavno nema veze s ljudima s kojima ja popričam tu i tamo telefonom uz pomoć par nebitnih fraza.

Shvaćanje i praštanje pomažu da se ne ulazi u nove sukobe i očekivanja koji rađaju novim ranama, ali nemaju utjecaja na ono što se iznutra nekad davno dogodilo.... nažalost.

Jel ima još tko ovakvih iskustva?

[Winona]

ako ti se da ima jedna krasna knjiga ( na cro i na engleskom) Otrovni roditelji - od S.Forward.

Napisala ju je psihologinja sa dugogodisnjim iskustvom bas na temama o kojima gore pises.

[lucija]

Winona kaže:
nemam ti nis pametno za napisati, ali tako mi je zao.

Tako zao

Hvala!!!

[lucija]

Winona kaže:
ako ti se da ima jedna krasna knjiga ( na cro i na engleskom) Otrovni roditelji - od S.Forward.

Napisala ju je psihologinja sa dugogodisnjim iskustvom bas na temama o kojima gore pises.

Obavezno ću pogledat, hvala na savjetu Winnie.

[Kikica]

teško mi je bilo čitati sve to, ali reći ću ti nešto što ti možda bar malo pomogne...
Životna priča mog tate je jako slična tvojoj, jedina razlika je da su ga znali premlatit tako da je imao polomljene kosti i jednom bio 3 dana bez svijesti. od kuće je otišao sa 16, završio 2 srednje i fax. Za prvu plaću kupio je kekse, prvi puta ih je tada jeo u životu... Dugo je bio nesretan zbog toga, pričala mi mama, a s njom je bio 7 godina prije vjenčanja...
Duša mu se ispunila kad je moja mama rodila mene, sve ono što ga je godinama tištilo i zbog čega je strašno patio, moj je tata pretvorio u bezgraničnu ljubav i nježnost prema meni i mome bratu, a danas čak i još više prema svome unuku...
Ljubav prema nama zalječila mu je te rane koje je dugo nosio u sebi...
Znam da ćeš i ti jednog dana biti predivna mama...
A mome tati jedno veliko hvala na svoj ljubavi za nas

[gea]

lucija,

.... evo, malo je i meni glupavo pisat o tome...

moj je život bio isti, skoro identičan tvome. uz neke dodatke (a možda ih samo nisi napisala) i izuzetke, al sve je to tu negdje.

pročitala sam knjigu. ovu o kojoj Winona piše. stvarno ju pročitaj.

i

[lucija]

mala kikica kaže:


teško mi je bilo čitati sve to, ali reći ću ti nešto što ti možda bar malo pomogne...
Životna priča mog tate je jako slična tvojoj, jedina razlika je da su ga znali premlatit tako da je imao polomljene kosti i jednom bio 3 dana bez svijesti. od kuće je otišao sa 16, završio 2 srednje i fax. Za prvu plaću kupio je kekse, prvi puta ih je tada jeo u životu... Dugo je bio nesretan zbog toga, pričala mi mama, a s njom je bio 7 godina prije vjenčanja...
Duša mu se ispunila kad je moja mama rodila mene, sve ono što ga je godinama tištilo i zbog čega je strašno patio, moj je tata pretvorio u bezgraničnu ljubav i nježnost prema meni i mome bratu, a danas čak i još više prema svome unuku...
Ljubav prema nama zalječila mu je te rane koje je dugo nosio u sebi...
Znam da ćeš i ti jednog dana biti predivna mama...
A mome tati jedno veliko hvala na svoj ljubavi za nas

Ganula me je ova tvoja priča Baš lijepo!!!

Možda je glupo, al sad kad imam posao, stan without them, sve kako štima, osjećam se gore nego ikad.

kad sam studirala, radila, stalno sam bila u nekom spidu i nisam zapravo ni stigla mislit. Kad bi mi rodica (koja je znala sve) znala reć da kako ja to sve super hendlam, kak sam jaka i kako mi sigurno nije lako ja sam je gledala ko da je s Marsa pala - meni teško? Ma da Nisam znala ni za što drugo osim takvog načina života - borit se rukama i nogama.

Sad kad mi je svanulo, kad imam vremena pogledat oko sebe i kad sam se snašla i kad imam divne ljude koji znaju sretno obiteljski živjet ja sam naprosto slomljena. Valjda je sve došlo na naplatu.

I jako, jako želim svoju obitelj i klince

[lucija]

gea kaže:
lucija,

.... evo, malo je i meni glupavo pisat o tome...

moj je život bio isti, skoro identičan tvome. uz neke dodatke (a možda ih samo nisi napisala) i izuzetke, al sve je to tu negdje.

pročitala sam knjigu. ovu o kojoj Winona piše. stvarno ju pročitaj.

i

I tebi A knjigu ću nabavit još jučer ako je moguće...

[magic]

lucija kaže:
Tnx!

Jel i drugi misle da ovakve stvari blijede kad se zasnuje vlastita obitelj? Ja jedva čekam priliku da se omajčim i iskreno se nadam da moje loše iskustvo neće imati loš utjecaj na male Lucijiće.

.
.

Jel ima još tko ovakvih iskustva?

Tvoja pricha toliko je slichna mojoj da sam ponovo iskopala kosture iz glave....

Sjecam se dok sam nocu plakala u svojoj sobi, govorila sam sebi i zaklinjala se sama sebi kako nikad nikad NIKAD mome djetetu necu chiniti i govoriti ono shto su moji roditelji meni...

Kasnije sam na puno mjesta chitala kako djeca takvih roditelja budu ista prema svojoj, jer ne znaju drugachije.

Ja nikad nisam osjetila njezhnost moje majke, nikad pohvalu i priznanje, nikad mi nije rekla da me voli, da sam lijepa, da se ponosi samnom...ja to svome Junioru ponavljam svaki dan...svaki...ima 15 godina i josh uvijek ga pomazim i pomilujem kad mi pridje i pohvalim ga za svaki njegov i najmanji uspjeh jer znam koliko mu to znachi...i bude mi lakshe.


A taj osjecaj da ti je gore sad kad je sve doshlo na svoje mjesto, jako mi je poznat...nazhalost.

No proci ce to, vidjet cesh

A ukoliko mislish da te malko previshe puca, moj skromni savjet bi bio da odesh psihologu.

[lucija]

LJudići, baš ste dobri i dragi, odmah mi je lakše!

Odoh malo spremat, subota je , pa ću onda opet doć zavirit da vidim šta ima

I hvala Magic, na savjetima i iskustvima, razmišljat ću o svemu dok rifljam po stanu

[gea]

izgleda da su nam se svima kosturi malo pomakli iz dobro uglavljenih ležišta....

magična, lucija

izgleda da smo sve ispale dijametralno suprotne svojim starcima, nakon ovakvih iskustava, nema tu više sredine....i drago mi je zbog toga.

lucija, bit ćeš ti supermamalucija