Hinduizam

[Beljki]

ne temi na duhovnosti se pojavila ideja boljeg upoznavanja sa hinduizmo radi cega je i jedna stara tema sa religije tamo prebacena. Iako mislim da nema toliko interesa i znam da se dugacki enciklopedijski postovi ne vole citati ako ipak ima interesa kopipejstirao bi nesto sto pisah na jednom drugom mjestu, a nekako mi se cini da ipak vise spada na religiju nego duhovnost, osim u nekim segmentima same duhovne prakse. AKo ju treba selit slobodno....

Naravno tema je dalje otvorena onda za svaku diskusiju o toj religiji.

Moram napomenuti da pisem iz najcescih stajalista. Kao i kod drugih pitanja vjerske povjesti postoje razlike u tumacenjima, vjernici se recimo u pravilu ne slazu sa teorijom arrijevske invazije vec smatraju sve autohtonim. Ili pak sve sto pise u puranama smatraju doslovnom povijesnom istinom. Osobno sam se s time cak i slagao, no nakon podrobnijeg proucavanja dokaza i "dokaza" obije strane opet se priklanjam tradicionalnijim povjesnim teorijama koje se ipak vise oslanjaju na dokaze nego na vjersku ideologiju dok je ova druga struja znala i podmetati fotoshopirane dokaze koji su cak i u skolske udzbenike usli dok je desnica bila na vlasti.

No greske su uvijek moguce, ali i ovako su tekstovi dugacki pa neka te sporne stvari ostanu za diskusiju, a ovi uvodi na sljedecim stranicama ce biti vise enciklopedisjkog tipa izbjegavajuci tumacenja raznih vjerskih skupina.

Nemam vremena kontrolirati i ponovno citati posto pisem sa posla, ako uocite greske slobodno ispravite

tematske cjeline u "skolskom" djelu (po podnaslovima):

1 - hinduizam opci pregled
2 - vedsko razdoblje
3 - vede
4 - klasicna filozofija
5 - vedanta
6 - vaishnavizam
7 - shaktizam
8 - shaivizam (jos nije napisan pa ce malo sacekati)
9 - yoga i tantra
10 - hinduizam danas

neke stvari se preklapaju u razlicitim tematskim cjelinama.

[Beljki]

Hinduizam kao najstarija zivuca religija i treca po velicini (nakon krscanstva i islama) je termin koji su skovali stranci, prvotno Perzijanci, iz sanskritskog imena rijeke Ind da bi opisali religiju indijskog podkontinenta. Ono sto obuhvaca hinduizam je skupina tradicija cesto medjusobno prilicno razlicitih, a koje povezuje stvarno ili nominalo pozivanje na odredjene zajednicke izvore i pprihvacanje iste drustvene strukture. Budhizam npr koji se odvojio kao zasebna religija bi lako moguce ostao jedna od hindu sljedbi na se nije i u drustvenom smislu odvojio ne priznajuci kaste, odbacujuci autoritet veda, koristenje samskrita kao sluzbenog jezika svetih spisa itd.

Sami indijci cesto upotrebljavaju izraz Sanathan Dharme, u doslovnom prevodu vjecni zakon.

Neki „opci momenti“ kojima se bave i razlicito ih tumace gotovo sve tradicije su karma (uzrocno-posljedicni odnosi), samsara(svjetovnost, uvjetovano postojanje), moksha(osobodjenje), dharma(ucenje, priroda stvari, moralni zakon), yoga(duhovna praksa), atma(dusa), Brahman(neosobni i neuvjetovani Bog), Ishwara (osobni Bog sa svojstvima) itd.

[Beljki]

Uz Indiju hinduizam prevladava u Bangladeshu, Nepalu i Mauricijusu, a znacajnije je prisutan u Sri Lanci, Pakistanu, Indoneziji, Maleziji, Singapuru, Fiđiju, Gvajani, Surinamu, Trinidadu i Tobagu.

Prvo povjesno poznati dokazi hindu/vedske civilizacije vode nas u kasni neolit i civilizaciju Harrape (5500-2600 pk) sa starom vedskom vjerskom praksom. Sastojala se od stovanja bozanstava, posebno Indre , Varune i Agnia te Soma i yajna (vatreno zrtvovanje) ritualima, no bez hramova i idola. Ima slicnosti sa zoroastrizmom. Kasnije u pocetku razdoblja epova i purana zapisuju Mahabharatu i Ramayanu, nekoliko stoljeca p.k (ranije je usmeno prenoseno). Vremenom nastaju ostali tekstovi purana koji opisuju dogodovstine raznih bozanstava.



Opcenito se smatra kako glavne izvore danasnjeg hinduizma mozemo naci u toj staroj vedskoj i svecenickoj tradiciji s jedne te predvedskoj i puckoj tradiciji/tantri s druge strane te njihovim razlicitim mjesanjima.

[Beljki]

Danasnji popularni hinduizam je uglavnom takva mjesavina, puno se vise oslanja na kasnije puranske, tantricke isl tekstove nego na stare vedske obicaje koji su ostali prisutni u odredjenim obredim praksama, ali puno manje u vjerskim stavovima.



Nakon vedskog i nakon(uz) ranog puranskog razdoblja nastopa period obiljezen jainizmom, budhizmom i upanishadskom filozofijom. Jainizam i budhizam su „otcjepljene“, nastika, ne-ortodoksne skole, a na upanishadama se razvijaju ortodoksne skole koje ne izlaze iz okvira hinduizma.




Nakon drugog stoljeca polako se oformljue sest klasicnih filozofskih skola (samkhya, yoga, nyaya, vaisheshika, mimasa, vedanta). U sestom se oformljuje i Charvakina materialisticka, ateisticka skola.

[Beljki]

Nakon cetvrtog stoljeca pocinje preporod i ponovno sirenje hinduizma na ustrb budhizma, a pod presudnim utjecajem upanishadske filozofije vedante i duhovnosti purana. Prvo intelektualno i filozofski usmjerena Shankarina nedualisticka filozofija i praksa advaita vedante, a potom i „ljudskija“, teisticka filozofija i praksa predanosti i stovanja velikih vaishnavskih acharaya (Ramanuja, Madhava, Vallabha, Nimbaraka, Chaitanya).




Na uzavrelu duhovnu scenu u tom razdoblju (od 7.st.) uz hindu (i inter hindu) – budhisticku (i interbudhisticku) pricu ulazi i islam na krilima osvajackih pohoda. Ponekad (ovisno o vladaru) nasilan u zelji za unistavanjem „pogana“, a ponekad tolerantan i sirokogrudan (Akbar) imao je snzan uticaj i na duhovne pokrete posebno sjeverne indije bilo kroz neposredni prelazak stanovnistva na islam bilo pos-redno uticuci na sam hinduizam.

[Beljki]

Budhizam vremenom prakticki odumire, Jainizam ostaje vjerska manjina a Islam i razni pravici vedante te velike vaishnavske, shaivisticke i shaktisticke tradicije nastavljaju vise manje jednakim tempom do modernih vremena.



Posljednji bitni momenat je kolonialno te postkolonialno razdoblje.
Kolonijalno razdoblje (a vjerojatno i predhodna muslimanska osvajanja) uzrokuju odredjeni pad samopouzdanja i samopostovanja, posebno medju visim i obrazovanijim slojevima blizim osvajacima. U kolonijalno vrijeme javlja se u velikim centima sloj modernih gradjanski i zapadno obarovanih euro-indijaca koji se udaljavaju od svojih nacionalnih i vjerskih izvora. Posebno se to moze promatrati na primjeru Calcute, grada kojega su na podrucju nekoliko malih sela izgradili u potpunosti evropljani i koji je svjevremeno bio centar kulture, ali i indijskog nacionalnog preporoda sa velikim brojem znacajnih licnosti u poltici, umjetnosti i duhovnosti. Stovise bengalci su cak razvili jedanpomalo rasisticki kompleks i osjecaj vise vrijednosti, ne potpuno bez razloga s obzirom na svoju vodecu ulogu o obnovi nacionalne svjesti.
Ta sredina i sloj ljudi koja je stvorila i sloj ljudi skloniji zapadu nego vlastitom nasljedju stvorila je i jedno novo duhovno zariste suvremenijeg pogleda na hindu duhovnost i njeno sirenje i odredjeni broj pokreta koji su istu propagirali (Brahmo samaj, Arya samaj, Ramakrishna math su prvo sto mi pada na pamet). Tu su zaceci onoga sto se naziva ponekad neo-hinduizmom, a stro je kasnije sve prisutnije u sirokim masama. A to je jedan sinkretisticki stav koji je tolerantan i naklon raznim duhovnim pravcima za razliku od ranije vise suprotstavljenih skupina.

[Beljki]

Iako ova nova engleska vlast nije tolko vjerski utjecala kao sto je to bio slucaj sa islamskom odredjeni utjecaj krscanstva je ostao. Brahmo samaj je od navedenih imao odredjene krscanske uticaje, a imali su i mnogi drugi. Dakle nije tu bilo toliko konvertita, a koji su bili bili su najcesce iz materijalnih razloga, koliko je bilo posrednog uticaja biblijskih prica koju su poneki hindusi rado prihvatili u „kos“ sa ostalim vlastitim pricama i idealima.

Postkolonialno razdoblje je nastavilo na krilima nacionalnog ponosa traziti vlastiti vjerski ponos, razvija se niz novih organizacija, propovjeda se, prilagodjava novom vremenu, neke stare hermeticne tradicije se otvaraju prema javnosti itd. No kako se hinduizam reafirmira, pa potom dobiva i stranu publiku (i novcanike) tradicionalni vjerski prevaranti taodjer nalaze nove mogucnosti, metode i tehnologije (medije) sirenja „biznisa“.

[Beljki]

U zapadnom interesu za istok mozemo izdvojiti prvi val koji su s jedne strane cinili zacetnici indologije poput M. Müllera (posebno zasluzan za proucavanje vedske tradicije) ili J. Woodroffa (posebno znacajan za proucavanje tantricke tradicije) koji su na zapad donjeli prve prevode spisa, a s druge misticne/ezotericne organizacije u skladu s modom tog vremena poput teozofskog drustva koje su s manje znanstvenog zara i objektivnosti, ali svakako vise maste cinile slicno. Znacajna licnost tog razdoblja je bio Ramakrishna, nepoznat osobno na zapadu ali je njegov ucenik Vivekananda bio prvi izvorni hindu propovjednik/monah koji je zapalio zapad osobnom karizmom i dubinom poruke religije koju je predstavljao. Veliki uticaj na zapad je imao nesto kasnije Yogananda koji je donio vise raja/hatha yogicki pristup te Ramana Maharishi (jnana yoga). Kasnije i danas najrasirenije yoga skole na zapadu mozemo povezati sa dvije licnosti. Jedna je Krishnamacharya na jugu, a druga Swami Shivananda na sjeveru. Ni oni nisu tolko osobno uticali koliko su to ucinili njihovi ucenici. Vecina velikih i priznatih skola yoge na zapadu moze svoje podrijetlo vezati za jednog od njih, no o tome vise na temi o yogi. Od ostalih znacajniji utjecaj su imali Sri Aurobindo (posebno na filozofske krugove zahvaljujuci svojem prosjecnom covjeku vrlo teskom i hermeticnom pristupu), Swami Rama (yoga), Maharishi Mahesh (TM) itd. Treba izdvojiti Swami Prabhupadu kao jedinog znacajnijeg predstavnika bhakti yoge (i vaishnavizma) na zapadu. Ako se zeli osjetiti duh danasnjeg hinduizma na zapadu osim ako u blizini postoji indijska manjina sa hramom najlakse ce se to uciniti u nekom od centara tog pokreta koji je puno blizi „puckoj“ duhovnosti od ponesto hermeticnije yoge i advaite.

[Beljki]

Dakle glavne danasnje tradicije unutar hinduizma, koje redovno vise paznje polazu na novije spise nego na vede (samithe) mozemo svrstati u:

-Tradicionalne:

Shaivizam

Shaktizam

Vaishnavizam

-Neohinduizam (skloniji vjerskom sinkretizmu, pocesto dosta povrsnom).

To su podjele po vjerskim skupinama. Mozemo djeliti po filozofskim nacelima, duhovnoj praksi isl. Npr svaka od ovih skupina ima i vise yogicke i vise tantricke i vise vedske i vise ovo i ono orjentirane smjerove. Npr netko moze biti bhakta i shakta, bhakta i vaishnava, yogin i shakta, yogin i vaishnava. Shaiva i bhakta, shaiva i tantrik, shaiva i advaitin itd.

Dakle imamo podjelu po vjerskom opredjeljenju (gore navedeno), po tipu duhovne prakse(bhakti, raja, jnana, hatha, vamachara itd) i po filozofskom usmjerenju (nedualzam, dualizam, panteizam itd) te sve njihove najraznovrsnije kombinacije.

U to necemo ovdje dublje ulaziti posto ce tim tradicijama biti posvecene zasebne teme.
Takodjer ce konkretnoj duhovnoj praksi biti posvecene zasebni uvodni tekstovi.

[Beljki]

Spise na kojima se zasniva hinduizam tradicionalno djelimo na Shruti (objavljeno, doslovno „ono sto se culo“) i Smriti („ono sto se pamti“).

Ne radi se o spisima nastalima u neko odredjeno vrijeme vec kroz duze povijesno razdoblje.

Shruti spisi ne priznaju autore vec se smatra da su Rishiji (vidioci, proroci) zapisali sto su jednostavno „culi“, a sto je u stvarnosti vjecno i neovisno znanje.

Danas postoje cetiri vede (u pocetku ih je bilo 3, Atharva je kasnija, a medju njima je Rig Veda najizvornija, druge pocesto od nje posudjuju)):

Rig Veda

Yajur Veda

Sama Veda

Atharva Veda

[Beljki]

Uz njih vezemo kasnije tekstove metafizickog karatera koje nazivamo Aranyakama i Upanishadama te razne komentare.

Cesto se i Bhagavad Gita ili cak cijela Mahabharata svrstava u Shruti.



Smriti mozemo opisati kao sve svete tekstove koji nisu Shruti (objave). Iako tradicionalno imaju manju vaznost u praksi modernog hinduizma duhovni zivot se de facto bazira na tekstovima koji spadaju u Smriti, posebno Puranama i Tantrama.



Bitna razlika je u tome sto Shruti prihvacaju svi, dok Smriti uvelike ovisi o pojedinim sljedbama koje se najcesce upravo na njima kako je receno zasnivaju dok je duhovnost cistog starovedskog tipa rjetka.

[Beljki]

Podjele Smritia variraju, no ono sto se svakako mora spomenuti jest::

Vedanga - pomocne vedske discipline: Shiksha (fonetika i fonologija), Vyakarana(gramatika), Chandas (metrika u poeziji), Nirukta(etimologija), Jyotisha(astrologija), i Kalpa(rituali).

Itihasa ili Mahavakya (Epska poezija Mahabharate i Ramayane)

Purana (spisi koji se najcesce bave Vaishnavskom ili Shaivistickom tematikom)

Zatim su tu:

Dharmashastra (bavi se moralnim pravilima i zakonima)

Agama (doktirine – prvenstveno Vaishnavske, Shaivisticke i Shaktisticke)

Dharshana (6 klasicnih filozofija Nyaye, Vaisheshike, Sankhye, Yoge, Vedante, Mimase. Ili Uttara Mimase i Purva Mimase umjesto posljednje dvije, ovisi o podjeli).

Ponekad i:

Upaveda (svjetovna znanja: Ayurveda (medicina), Dhanurveda (strelicarstvo), Gandharvaveda (glazba i ples), Shastrashastra (vojno umjece).

Uz navedene znacajnu ulogu imaju i rasireni su, ali vise ograniceni na pojedine sljedbe Shiva Sutre, Agame, Yoga Sutre, Devi Mahatmaya, Sevi Bhagavata, Manusmriti itd. U stvari u tako saroliko vjerskoj „sceni“ i povijesti broj svih postojecih relevantnih i od raznih skupina stovanih vjerskih spisa je prevelik za nabrajanje, ako je uopce tako nesto i moguce definitivno popisati.

[Beljki]

Kronoloski pregled:

Kameno doba .................. 70,000-3300 PK
-Mehrgrah civilizacija ............... ~7000-3300 PK
civilizacija doline inda ............. 3300-1700 PK
Harappa .................................. 1700 – 1300 PK
Vedski period ....................... 1500-500 PK
zeljezno doba ........................... 1200-300 PK
-Maha Janapadas ........................ 700-300 PK
-Magadha .................................. 545-320 PK
-Maurya .....................................321-184 PK
Sredisnja Kraljevstva ............... 230 PK – 1279
-Satavahana ............................ 230 PK – 199

[Beljki]

-Kushan .................................... 60-240
-Gupta ................................... 280-550
-Pala ..................................... 750-1174
-Chola .................................. 848-1070
Islamski sultanati ................. 1206-1596
- Delhijski .............................. 1206-1526
- Dekanski ............................. 1490-1596
Hoyosala ............................... 1040-1346
Kakatiya ............................... 1083-1323
Vijayanagara ......................... 1336-1565
Mogulsko carstvo .................... 1526-1857
Maratha ............................... 1674-1818
Konfederacija Sikha ................. 1716-1849
Britanska Indija ...................... 1858-1947
Suvremene drzave .................. 1947-danas

[Beljki]

Vedskim razdobljem i vedskom civilizacijom nazivamo vrijeme kada su nastale Samithe, Brahmane, Aranyake i Upanishade cetiri veda (Rig, Sama, Yajur, Atharva).





Necemo detaljno ulaziti u datiranja i mjesta nastanka te vjerodostojnost teorija o arijanskoj invaziji na tlo danasnje indije, to uvijek izazove previse polemika buduci ortodoksne hindu skupine nisu sklone toj teoriji i iznose dokaze koje ju pobijaju, a znanstvene uz neke odklone (je li se radilo o invaziji ili postepenijem naseljavanju isl) i moderne ne – ortodoksne/tantricke skupine su vise sklone prihvacati takvo tumacenje.

Opcenito ova znanstveno-neortodoksna skupina smatra da su izvori vedske civilizacije u prapostojbini te kulture i da je ona bila aktivna u razdoblju od drugog tisucljeca do sestog stoljeca pk. Ortodoksne pak skupine smatraju da je puno starije i da je izvorno indijaska tradicija.

Kraj tog razdoblja obiljezava doba klasicne samskrtske literature i pocetak razvoja budhizma.

Buduci nema puno drugih odrtednica to povijesno razdoblje se najvise proucava kroz same vedske tekstove koje lingvisticki djelimo na nekoliko razdoblja:

[Beljki]

1- Rigvedsko: najstariji i najarhaicniji vedski tekst kojeg danas poznajemo, posebno 2-7 i 9 knjiga. Sadrzi jezicne i sadrzajne Indo-Iranske (predvedske?) elemente kojih nema u drugim tekstovima. Jezicna razlicitost ukazuje na nastanak kroz visestoljetno razdoblje koje zavrsava u vecem djelu oko sredine 2. tisucljeca p.k. Po zapadnim povjesnicarima, neki indijski osporavaju takvo datiranje i stavljaju nastanak u stariji period. Ovo se razdoblje poklapa sa datiranjima arheoloskih nalazista tzv civilizacije doline Inda. Problemi u datiranju dolaze vec iz spomenutih predvedskih elemenata u Rig vedi koje je gotovo nemoguce vremenski smjestiti, ne mozemo znati kada su se poceli pojavljivati pa niti tako definirati najranije tekstove na kojima se kasnije mogla rig veda izgraditi. Osim tga vjeruje se da se radilo o nomadskoj civilizaciji (vec i samo nepostojanje fikscnih hramskih objekata i vjerski obredi na otvorenom na to upucuju) sto otezava i geografsko lociranje izvora civilizacije.



2- mantricko: prozni i metricki oblik samavede, yayurvede, djela rigvede i atharvavede. U velikoj mjeri su navedeni tekstovi kopirani iz rigvede ali sa izmjenama jezicne i sadrzajne prirode. Povjesno se poklapa sa ranim zeljeznim dobom sjeverozapada Indije, oko 12 st. p.k.

[Beljki]

3- proza samitha: u ovom razdoblju se sakuplja i definira vedski kanon. Ponovno dolazi do znacajnih jezicnih promjena. Ovdje spadaju komentari Yajurvede. Povjesno razdoble obiljezava seljenje “centra moci” na Gangu.

4- proza brahmana: period brahmana i najstarijih upanishada

5- sutre: zadnji period vedskog samskrta u kojemu nastaju neke sutre (Shrauta, Grhya) i upanishade (Katha, Maitra). Zavrsava oko sredine prvog tisucljeca p.k.



6- epovi i klasicni samskrt. Ovo je vec kraj vedskog i ulazak u post-vedsko razdoblje nastanka Mahabharate i Ramayane u razdoblju nakon 5st p.k. Kada se oformljuje klasicni Paniniev samskrt dovrsavajuci kodificiranje veda, ali i oznacavajuci kraj vedskog razdoblja. Poceci vedante i buddhizma.

[Beljki]

Pocinju strane invazije (Darius I), Indo-Grcka kultura, imigracije (Abhira, Shaka) te nesto stoljeca kasnije islamske invazije koje neizbjezno utjecu na domacu kulturu. Na zalost nema puno historijskih dokaza sve do kraja srednjeg vijeka , cak najstariji i spisi koje danas posjedujemo nisu odvec stari zbog propadljive prirode materijala (lisce) na kojemu su pisani. Vazan izvor podataka o post-vedskoj Indiji je grcki povjesnicar 2. st. Arrian.


Praktican vjerski zivot vedske civilizacije je zasnovan na obredima sastavljenima od samog obrednog zrtvenog postupka i pratecih mantri. Obredi se uglavnom iz prozaicnih, materijalnih razloga (bogatstvo, stoka, sinovi).

[Beljki]

Glavna bozanstva:

Indra- vladar bogova, pandan grckom Zeusu
Agni – bog vatre, “prosljedjuje” zrtve prinjete obrednom plamenu
Soma- personifikacija svete biljke (halucinogene?) koja je vrlo bitna u vedskim obredima
Varuna(mitra)- voda?
Vayu – zrak, vjetar

Boginje:
Ushas – zora
Prithvi – zemlja
Aditi – majka bogova, povezana s kravom

Rijeke imaju bozanski status.
Vjerski obredi su trgovackog tipa (dajem nesto bozanstvima da bi dobio nesto za uzvrat), a u kultu some, vatrene zrtve i zrtvovanja konja (ashvameda) ocituje se povezanost sa starom Indo-Iranskom.

[Beljki]

Danas ritualisticku vedsku praksu odrzava konzervativna shrauta tradicija, dok je kasniji razvoj veceg djela hindu kulture isao drugim smjerovima konacno se definirajuci u najvecoj mjeri kroz vedantu i yogu.

Starija vedska civilizacija je u drzavnom uredjenju na celu imala kralja (rajan, gopa, samrat), moguce izbornog. Bilo je cetiri sabora: sabha, samiti, vidhata i gana. Glavni kraljevi pomocnici bili su purohita(svecenik, savjetnik, carobnjak) i senani (vojskovodja). Vojska se pretezno sastojala od pjesastva i kocija sa strelcima. Drzava je bila podjeljena na jane zatim prema nize na vishe i najmanje grame (sela) .
Kaste postoje i nastoje se (posebno od strane brahmina) jace ucvrstiti, no jos nisu tako rigidne kao sto ce to biti kasnije dok se drustvo jos pretezno djeli na 4 varne po funkciji koje kasnije postaju vise okvir za klanovsko-rodovsko nasljedno drustvo.
Brahmani su predstavljali vjersku i intelektualnu elitu te savjetodavnu ulogu, a kshatrije svjetovnu i politicku vlast, centar moci i bogatstva.