Želim da nikad nisam imala dijete, je li to normalno?

[anneb]

imam 31 godinu i sincica od 7 godina, muz i ja oboje radimo i nemamo nekih vecih problema u braku, volimo se i reklo bi se da nam je dobro koliko god nam moze biti dobro s obzirom na ekonomsku situaciju u hrvatskoj

obozavam svoje dijete, ali jednostavno mrzim biti majka
mrzim odgovornosti koje dolaze s tim, mrzim sto mi nitko nije ni najmanje zahvalan (sto drustvo, sto obitelj, sto vlastito dijete) zbog uloge koju zivim 24 sata dnevno, mrzim opcu iscrpljenost koju mi ta uloga uzrokuje i mrzim odgovornost koju zbog nje nosim na ledjima

jos cu jednom ponoviti, obozavam svoje dijete i bez problema bih, kad bi situacija to zahtijevala, dala vlastiti zivot za njega, ali kad bi imala priliku vratiti zivot u vrijeme prije nego sto sam ga rodila, nikad se ne bi dovela u situaciju da opet zatrudnim

ima li ovdje bar netko tko me i najmanje razumije ili sam stvarno uzasno ljudsko bice?

[nuklea500]

Ja sam se ovako osjećala prvih godinu i pol života mog djeteta. Onda je postalo lakše. Sada ima 2g i 9 mj. i samo je povremeno teško, uglavnom nam ispunjava kuću smijehom i osjećam sreću kakvu nisam osjećala dok nju nisam rodila.

E sad, zašto to kod tebe traje 7 godina, ne znam. Ima li malac neke poteškoće u razvoju, je li često bolestan... Što je to što te toliko iscrpljuje?

Možeš li sebi povremeno priuštiti vikend bez malca? Bilo bi dobro ako postoji način da imaš jedan vikend mjesečno samo za sebe, da se potpuno relaksiraš, ali i shvatiš koliko je kuća bez njega pusta.

Ideš li na fitness, kave, u šetnje bez sina? Ili ste stalno zajedno?

[anneb]

nuklea500 kaže:

E sad, zašto to kod tebe traje 7 godina, ne znam. Ima li malac neke poteškoće u razvoju, je li često bolestan... Što je to što te toliko iscrpljuje?

Možeš li sebi povremeno priuštiti vikend bez malca? Bilo bi dobro ako postoji način da imaš jedan vikend mjesečno samo za sebe, da se potpuno relaksiraš, ali i shvatiš koliko je kuća bez njega pusta.

Ideš li na fitness, kave, u šetnje bez sina? Ili ste stalno zajedno?

nema problema sa zdravljem, stvarno je najnormalnije moguće dijete
čak se ne mogu požaliti ni na njegovu hiperaktivnost, u usporedbi s nekom drugom djecom koju znam je stvarno anđeo

rijetko kad si mogu priuštiti cijeli vikend samo za sebe, eventualno jednom godišnje kad se tisuću stvari poklopi pa onda mali ostane kod roditelja mojeg muža ili kod njegove sestre i njenog dečka tako da ja i muž možemo negdje otići, ali čak i onda to bude na način da odemo u subotu ujutro i jurimo natrag već u nedjelju rano popodne
ne znam, možda bi tako nešto pomoglo, ali nije da ja ne provodim vrijeme bez djeteta, pa barem 8 sati dnevno koliko sam na poslu ne vidim malog

od fitnessa i vremena provedenog na otvorenim prostorima ionako nikad nisam bila, ali tu i tamo odem na kavu s kolegicama ili prijateljicama s fakulteta i srednje škole
ne mogu se požaliti što se tiče toga, muž stvarno bez ikakvih problema ostane sam s malim kad god situacija to od njega zahtijeva

Meadow kaže:

A jesi li ti planirala dijete i namjerno ostala trudna, ili se omaklo?
Pitam jer ipak si ga rodila s 24, što i nisu neke godine... mlado je to još, i nisu svi spremni na tu ulogu. Je li možda u tome problem, što nije bio pravi tajming? Bi li bila sretna da si pričekala još neko vrijeme i imala ga tek sada?

Ja te potpuno razumijem i shvaćam, i ne mislim da si užasna zbog toga.
Malo je nezgodno jer ti actually imaš dijete, ovdje i sada, i ne možeš natrag. Ne možeš se vratiti 8 godina unatrag i promijeniti prošlost.

Jesi li probala razgovarati s nekim o tome kako se osjećaš, imaš li podršku bliskih ljudi? Što ti kaže suprug, ima li i on slične osjećaje? Želiš li ti živjeti drugačijim životom a misliš da ti sin u tome smeta? Što bi htjela a da sada nemaš?

Mnoge žene kad dobiju dijete zaborave da su one i dalje osobe koje imaju svoje želje, snove, vizije života... i da je skroz OK da dijete nije 24/7 uključeno u svaki aspekt njihova života. Ako si zapostavila sebe, probaj to ispraviti.

nismo planirali dijete u pravom smislu riječi, ali oboje smo završili fakultete, imali posao, vjenčali se i počeli živjeti zajedno tako da smo se složili da neće biti problem ako se ''dogodi'' i jednostavno nismo razmišljali o tome

suprug obožava život koji živimo i ne dolazi u obzir da mu kažem išta o ovome ili mu to u najmanjoj mjeri dam naslutiti jer i ja njega neopisivo volim, on je čovjek mojih snova i radije bih se ubila nego ga povrijedila na ovaj način

puno sam razmišljala o tome što bih htjela i kakav život bi me u potpunosti zadovoljio i ne mogu reći da sam ikad došla do točnog odgovora
znam da nikako ne bih htjela biti sama i nikako ne bih htjela biti bez supruga, tj osobe koja je uz mene, sama titula supruga mi je nebitna jer bih bez razmišljanja provela život uz njega i bez prstena
nedostaje mi vrijeme kad smo bili sami, nedostaju mi jeftina novogodišnja putovanja u gradove istočne europe i spavanja u jeftinim hostelskim sobama, nedostaju mi nedjeljna buđenja u 1 popodne i nebriga oko toga što ćemo taj dan pojesti, nedostaju mi spontani odlasci u kino petkom u 23:00 jer nam je u stanu dosadno

muž i mali su otišli u shopping centar kupiti nešto odjeće, a ja sam ostala kod kuće kuhati ručak i samo pišući zadnji odlomak sam se raspala na komadiće, plačem i ne znam hoću li se uspjeti sabrati prije nego se vrate
možda je ovo ipak topic za podforum psihijatrija, a ne za RiD

[vlovrec]

anneb kaže:

nedostaje mi vrijeme kad smo bili sami, nedostaju mi jeftina novogodišnja putovanja u gradove istočne europe i spavanja u jeftinim hostelskim sobama, nedostaju mi nedjeljna buđenja u 1 popodne i nebriga oko toga što ćemo taj dan pojesti, nedostaju mi spontani odlasci u kino petkom u 23:00 jer nam je u stanu dosadno

D

i meni. kao da mene opisuješ

[MMovca]

Mogu ti samo reci da ti nitko ne moze potvrditi da bi vas odnos i zivot nastavio biti takav.

Imam dijete dobi tvoga i jos jedno od 2,5. Nedostaje mi mnogo toga, nedostaje mi ponajvise onaj osjecaj da imam izlaz, da sam slobodna, da mogu zalupiti vratima na neko vrijeme i pritom ne uništiti dva nevina života. Sama činjenica da nemas to pravo jednom na godinu kad ti se skupi vlastitih sranja jest ružna.

Ma zapravo imas ti to pravo, samo te sprjecava ta goruća ljubav prema partneru i djeci.

Svi mi izgorimo, netko prizna da gori, netko ode u potroši lovu koju nema na bespotrebno, netkoto u sebi odboluje i racionalizira.

Mozda da promislis... nije to zelja da nisi rodila krasnoga dječaka, nego mozda alarm da trebate nesto činiti drukčije. Djeca su mnogo sretnija kad su im roditelji zadovoljni nego kad su neprestano djeci posvećeni. Ako imas mogucnos dječaka ostaviti baki, sestri na par dana, uzmite godisnji i idite u hostel u Bugarsku.

A mozda ste si samo nabili prejak ritam, mozda te dijete vise toliko ne treba, a ti se osjecas zbog toga duboko unutra iznevjerena jer nisi dovoljno bila ti, a on sad ima svoje ja.

Meni nije cudno da se to događa sad kad malac ima 7... Ja sad imam cak i uz maloga vise vremena za sebe, samo ne znam bas sto bih s njim sama, tim vremenom, polako otkrivam nove stvari i nove vještine, neke vadim iz naftalina i dograđujem, ne uzimam odnos s partnerom kao jedino za sto bih se trebala držati i sto mi nedostaje.

[SummerNight]

MajaMama kaže:

, mozda te dijete vise toliko ne treba, a ti se osjecas zbog toga duboko unutra iznevjerena jer nisi dovoljno bila ti, a on sad ima svoje ja.

ja bi rekla da te pere kriza i da si trebas naci nesto "svoje"
dijete je sve vece i vece i ne treba te vise toliku prisutnost fizicku. a psihicku i emotivnu ces puno lakse dati ako imas nesto sto te ispunjava i zadovoljava van obitelji.

mene je jako jako bilo strah ovoga sto pricas, mm i ja smo imali divan ustaljen ritam zivota, uzivali i zajedno i svaki u svojim zanimacijama.... oboje smo se bojali sto ce dijete tome napraviti. ono, If it ain't broke, don't fix it

ali dobro je ispalo, valjda jer smo se bojali pa smo se pripremili

[Meadow]

anneb kaže:

nema problema sa zdravljem, stvarno je najnormalnije moguće dijete
čak se ne mogu požaliti ni na njegovu hiperaktivnost, u usporedbi s nekom drugom djecom koju znam je stvarno anđeo

rijetko kad si mogu priuštiti cijeli vikend samo za sebe, eventualno jednom godišnje kad se tisuću stvari poklopi pa onda mali ostane kod roditelja mojeg muža ili kod njegove sestre i njenog dečka tako da ja i muž možemo negdje otići, ali čak i onda to bude na način da odemo u subotu ujutro i jurimo natrag već u nedjelju rano popodne
ne znam, možda bi tako nešto pomoglo, ali nije da ja ne provodim vrijeme bez djeteta, pa barem 8 sati dnevno koliko sam na poslu ne vidim malog

od fitnessa i vremena provedenog na otvorenim prostorima ionako nikad nisam bila, ali tu i tamo odem na kavu s kolegicama ili prijateljicama s fakulteta i srednje škole
ne mogu se požaliti što se tiče toga, muž stvarno bez ikakvih problema ostane sam s malim kad god situacija to od njega zahtijeva




nismo planirali dijete u pravom smislu riječi, ali oboje smo završili fakultete, imali posao, vjenčali se i počeli živjeti zajedno tako da smo se složili da neće biti problem ako se ''dogodi'' i jednostavno nismo razmišljali o tome

suprug obožava život koji živimo i ne dolazi u obzir da mu kažem išta o ovome ili mu to u najmanjoj mjeri dam naslutiti jer i ja njega neopisivo volim, on je čovjek mojih snova i radije bih se ubila nego ga povrijedila na ovaj način

puno sam razmišljala o tome što bih htjela i kakav život bi me u potpunosti zadovoljio i ne mogu reći da sam ikad došla do točnog odgovora
znam da nikako ne bih htjela biti sama i nikako ne bih htjela biti bez supruga, tj osobe koja je uz mene, sama titula supruga mi je nebitna jer bih bez razmišljanja provela život uz njega i bez prstena
nedostaje mi vrijeme kad smo bili sami, nedostaju mi jeftina novogodišnja putovanja u gradove istočne europe i spavanja u jeftinim hostelskim sobama, nedostaju mi nedjeljna buđenja u 1 popodne i nebriga oko toga što ćemo taj dan pojesti, nedostaju mi spontani odlasci u kino petkom u 23:00 jer nam je u stanu dosadno

muž i mali su otišli u shopping centar kupiti nešto odjeće, a ja sam ostala kod kuće kuhati ručak i samo pišući zadnji odlomak sam se raspala na komadiće, plačem i ne znam hoću li se uspjeti sabrati prije nego se vrate
možda je ovo ipak topic za podforum psihijatrija, a ne za RiD

Nema ništa od plakanja. Plakanje neće riješiti problem.
Zato glavu gore i lijepo staloženo, razmisliti.

Vidi: kažeš da ti je život nezamisliv bez supruga jer je on TAJ u svakom smislu.
S druge strane kažeš da mu ne možeš reći kako se osjećaš??
Misliš li da je to pomalo kontradiktorno?
Ako je on TAJ u svakom smislu, onda on mora biti taj kojemu ćeš se otvoriti. Požaliti. Reći što te muči. Reći da nisi sretna.

On ti može pomoći. On ti može biti podrška. On ti može omogućiti da opet imaš (imate) život kakav ti sada nedostaje.

Ljudi na forumu ti to ne mogu dati.
Čak ni sama sebi to ne možeš dati, bez njegove pomoći.
Jer skupa ste. Zajednica ste. I dijete postoji.

Suprug obožava život koji živite... možda zato jer misli da ga i ti obožavaš, da si sretna. No bi li ga i dalje obožavao da zna što si upravo ovdje napisala? Ako te voli, zasigurno ne bi. Ne mogu ga povrijediti tvoje riječi samo zato jer želiš malo uzdrmati učmalu svakodnevicu, jer želiš malo više adrenalina i života vas dvoje bez djeteta, bezbrižnosti... pa nije to nikakav bauk, nije kao da si mu rekla da imaš ljubavnika i da ga ostavljaš.

Po ovome ispada da ćeš radije nesretna živjeti u nekoj iluziji života nego stvarno promijeniti nešto. Što na kraju krajeva, i ne bi trebalo biti tako pretjerano teško, zar ne? Dijete ima 7 godina. Nije dojenče. A i dojenče se može ostaviti nekom drugom i otići negdje. Ne treba previše komplicirati.

I na kraju, možda sin uopće nije "prepreka" bezbrižnom životu koji si imala prije. Možda bi to danas bio upravo suprug. Možda se on promijenio u ovih 8 godina. Možda on više ne želi bezbrižnost, nesputanost, neizvjesnost trenutka. Što ako je on to prerastao? I to je bitan faktor u cijeloj priči.

Zato smatram da bi trebala otvoreno razgovarati sa suprugom; ne na način da kažeš da svoju majčinsku ulogu vidiš kao zatvor, već da bi željela da provodite više vremena sami kao par, da putujete, uživate, istražujete svijet jer ti nedostaje taj dio vašeg odnosa.

I onda ćeš znati... tko zna, možda ti on više ni ne može dati takav odnos. A možda i on sam osjeća nešto slično, i bit će sretan da se malo prodrmate. I dobiješ pravo razumijevanje i potporu od osobe koja ti je najvažnija.

[Dragonfly]

anneb kaže:

nema problema sa zdravljem, stvarno je najnormalnije moguće dijete
čak se ne mogu požaliti ni na njegovu hiperaktivnost, u usporedbi s nekom drugom djecom koju znam je stvarno anđeo

rijetko kad si mogu priuštiti cijeli vikend samo za sebe, eventualno jednom godišnje kad se tisuću stvari poklopi pa onda mali ostane kod roditelja mojeg muža ili kod njegove sestre i njenog dečka tako da ja i muž možemo negdje otići, ali čak i onda to bude na način da odemo u subotu ujutro i jurimo natrag već u nedjelju rano popodne
ne znam, možda bi tako nešto pomoglo, ali nije da ja ne provodim vrijeme bez djeteta, pa barem 8 sati dnevno koliko sam na poslu ne vidim malog

od fitnessa i vremena provedenog na otvorenim prostorima ionako nikad nisam bila, ali tu i tamo odem na kavu s kolegicama ili prijateljicama s fakulteta i srednje škole
ne mogu se požaliti što se tiče toga, muž stvarno bez ikakvih problema ostane sam s malim kad god situacija to od njega zahtijeva




nismo planirali dijete u pravom smislu riječi, ali oboje smo završili fakultete, imali posao, vjenčali se i počeli živjeti zajedno tako da smo se složili da neće biti problem ako se ''dogodi'' i jednostavno nismo razmišljali o tome

suprug obožava život koji živimo i ne dolazi u obzir da mu kažem išta o ovome ili mu to u najmanjoj mjeri dam naslutiti jer i ja njega neopisivo volim, on je čovjek mojih snova i radije bih se ubila nego ga povrijedila na ovaj način

puno sam razmišljala o tome što bih htjela i kakav život bi me u potpunosti zadovoljio i ne mogu reći da sam ikad došla do točnog odgovora
znam da nikako ne bih htjela biti sama i nikako ne bih htjela biti bez supruga, tj osobe koja je uz mene, sama titula supruga mi je nebitna jer bih bez razmišljanja provela život uz njega i bez prstena
nedostaje mi vrijeme kad smo bili sami, nedostaju mi jeftina novogodišnja putovanja u gradove istočne europe i spavanja u jeftinim hostelskim sobama, nedostaju mi nedjeljna buđenja u 1 popodne i nebriga oko toga što ćemo taj dan pojesti, nedostaju mi spontani odlasci u kino petkom u 23:00 jer nam je u stanu dosadno

muž i mali su otišli u shopping centar kupiti nešto odjeće, a ja sam ostala kod kuće kuhati ručak i samo pišući zadnji odlomak sam se raspala na komadiće, plačem i ne znam hoću li se uspjeti sabrati prije nego se vrate
možda je ovo ipak topic za podforum psihijatrija, a ne za RiD

Super, osvijestila si da ti je naporna uloga roditelja i ne ispunjava te uopće i još k tome ti je "ukrala" partnera. To je ful ok, jer bolje da si toga svjesna, nego da se samozavaravaš jer iz te kože ne možeš, ali možeš dalje odrediti svoje postupke.

Prvo, angažiraj dadilju da biste ti i muž imali puno više slobodnih trenutaka, zatim pošalji malog na zimovanja, ljetovanja i slične radionice jer si tako možeš osigurati i po tjedan dana slobode i treće, podveži jajnike u slučaju da suprug vidi vašu zajednicu s dvoje ili troje djece

I sjeti se da ćeš kad mali bude imao 20, ti imati 44, a to su ti super godine da se opet vratiš načinu života koji obožavaš

I da, vjerujem da duboko voliš svoje dijete i ne dijelim mišljenje većine koja smatra da si loš roditelj ako ti se ta uloga ne sviđa.

Živjela!

[MMovca]

anneb kaže:

imam 31 godinu i sincica od 7 godina, muz i ja oboje radimo i nemamo nekih vecih problema u braku, volimo se i reklo bi se da nam je dobro koliko god nam moze biti dobro s obzirom na ekonomsku situaciju u hrvatskoj

obozavam svoje dijete, ali jednostavno mrzim biti majka
mrzim odgovornosti koje dolaze s tim, mrzim sto mi nitko nije ni najmanje zahvalan (sto drustvo, sto obitelj, sto vlastito dijete) zbog uloge koju zivim 24 sata dnevno, mrzim opcu iscrpljenost koju mi ta uloga uzrokuje i mrzim odgovornost koju zbog nje nosim na ledjima

jos cu jednom ponoviti, obozavam svoje dijete i bez problema bih, kad bi situacija to zahtijevala, dala vlastiti zivot za njega, ali kad bi imala priliku vratiti zivot u vrijeme prije nego sto sam ga rodila, nikad se ne bi dovela u situaciju da opet zatrudnim

ima li ovdje bar netko tko me i najmanje razumije ili sam stvarno uzasno ljudsko bice?

Nisi jedina, znam ih još i vecinom ta faza prođe.

Ako i ne prođe, nisi losa majka.

[Meadow]

anneb kaže:

imam 31 godinu i sincica od 7 godina, muz i ja oboje radimo i nemamo nekih vecih problema u braku, volimo se i reklo bi se da nam je dobro koliko god nam moze biti dobro s obzirom na ekonomsku situaciju u hrvatskoj

obozavam svoje dijete, ali jednostavno mrzim biti majka
mrzim odgovornosti koje dolaze s tim, mrzim sto mi nitko nije ni najmanje zahvalan (sto drustvo, sto obitelj, sto vlastito dijete) zbog uloge koju zivim 24 sata dnevno, mrzim opcu iscrpljenost koju mi ta uloga uzrokuje i mrzim odgovornost koju zbog nje nosim na ledjima

jos cu jednom ponoviti, obozavam svoje dijete i bez problema bih, kad bi situacija to zahtijevala, dala vlastiti zivot za njega, ali kad bi imala priliku vratiti zivot u vrijeme prije nego sto sam ga rodila, nikad se ne bi dovela u situaciju da opet zatrudnim

ima li ovdje bar netko tko me i najmanje razumije ili sam stvarno uzasno ljudsko bice?

A jesi li ti planirala dijete i namjerno ostala trudna, ili se omaklo?
Pitam jer ipak si ga rodila s 24, što i nisu neke godine... mlado je to još, i nisu svi spremni na tu ulogu. Je li možda u tome problem, što nije bio pravi tajming? Bi li bila sretna da si pričekala još neko vrijeme i imala ga tek sada?

Ja te potpuno razumijem i shvaćam, i ne mislim da si užasna zbog toga.
Malo je nezgodno jer ti actually imaš dijete, ovdje i sada, i ne možeš natrag. Ne možeš se vratiti 8 godina unatrag i promijeniti prošlost.

Jesi li probala razgovarati s nekim o tome kako se osjećaš, imaš li podršku bliskih ljudi? Što ti kaže suprug, ima li i on slične osjećaje? Želiš li ti živjeti drugačijim životom a misliš da ti sin u tome smeta? Što bi htjela a da sada nemaš?

Mnoge žene kad dobiju dijete zaborave da su one i dalje osobe koje imaju svoje želje, snove, vizije života... i da je skroz OK da dijete nije 24/7 uključeno u svaki aspekt njihova života. Ako si zapostavila sebe, probaj to ispraviti.

[vlovrec]

i ja se često tako osjećam
ali mislim da je to meni jer sam rodila u već (dosta) poznim godinama, pa nisam više u formi
a i nakon grozne i teške trudnoće rodila bolesno dijete, pa stalno po bolnicama, pregledima, pazi ovo, pazi ono, ne smije dobiti temperaturu, ne smije pojesti bilo kaj, koliko se pokakao danas, jer ga boli kad piša,...
pa gledam druge, djeca zdrava vesela, jedina im briga šta će im obući taj dan

a onda gledam druge s puno bolesnijom djecom, pa si mislim dobro da je samo to

pa tako ukrug

i naravno, pomoglo bi da se bar malo možemo odmoriti a njega ostaviti nekome na čuvanju, 2-3 sata bar, ali nemamo kome, pa guramo kako možemo (čitaj: ja sama s njim praktički cijeli dan)

ali ja si nekako mislim, kad krene u školu, sve će biti lakše.

[Điđe T.]

Auuu koja tema

Nisi jedina. Generacija smo, ja sam friska mama, pa se ponekad tako osjecam...samo sto mislim da ce mi biti lakse kad ne bude vise toliko ovisna o meni, tocnije, sisi

Mozda jesam dobila dijete u zrelijim godinama od tebe, ali smo sve sklepali na brzinu i uselili se skupa tek s djetetom, pa mi je i dalje zao nekih propustenih stvari.
A mozda i nisu propustene, ko zna

Nego, mm zna sve moje sumnje, tuge i kukanja jer sam mu popila mozak oko toga, pa mi samo dobaci kratku "navikni se vise da je ona sad tu".

Mislim da ti treba mali odmak..dobro su ti cure gori napisale- ako imas kome ostavit maloga (vec je velik pa mozes), organizirajte se vas dvoje i otidjite negdi.
ako si majka,ne znaci da ne trebas zivit i mimo te uloge.

Uzmi papir i napisi sve sta te muci.
bolje je to sve stavit na papir nego vrtit po glavi,jer mozak ne zna stat

I jos sam htjela rec vezano uz ovu temu kako me nervira stav da je majcinstvo ultimativna uloga i zelja svake zivuce rasplodne zene. Ispaljujem na to.
Nedavno sam pricala s jednom rodicom, i kako s moje i njene strane nama vrlo bliske osobe ne mogu imat djecu, ona pocela dramatizirat (inace je sklona tome): pa kako oni to podnose, ja bi odma na umjetnu oplodnju, bla bla...
ja kazem: eto ja ne bi.
A ona: pa sta bi ti sad bez nje?
Ja: pa snasla bi se...

Je li ovo za nemajke






Poslano sa mog SM-G800F koristeći Tapatalk

[kavopija-14]

anneb kaže:

puno sam razmišljala o tome što bih htjela i kakav život bi me u potpunosti zadovoljio i ne mogu reći da sam ikad došla do točnog odgovora
znam da nikako ne bih htjela biti sama i nikako ne bih htjela biti bez supruga, tj osobe koja je uz mene, sama titula supruga mi je nebitna jer bih bez razmišljanja provela život uz njega i bez prstena
nedostaje mi vrijeme kad smo bili sami, nedostaju mi jeftina novogodišnja putovanja u gradove istočne europe i spavanja u jeftinim hostelskim sobama, nedostaju mi nedjeljna buđenja u 1 popodne i nebriga oko toga što ćemo taj dan pojesti, nedostaju mi spontani odlasci u kino petkom u 23:00 jer nam je u stanu dosadno

jesi ti ja?

šalu na stranu, skroz te razumim. jedina razlika između ovoga šta ti pišeš i onoga šta ja prolazim je u tome šta bi ja, i da mogu vratit vrime, ponovno ostala trudna. bez razmišljanja. imat dite je puno teže tj. zahtjevnije od onoga kako sam ja to u svojoj glavi zamišljala, ali me čak ni to ne bi spriječilo da sve isto napravim.

ono šta me u tvom postu najviše iznenadilo je to šta ti dite ima 7 godina i zato mislim da je majamama pogodila u sridu. tvoj problem vjerojatno više nije to šta zbog diteta ne možeš ništa nego to šta, bez obzira šta ti obveze oko diteta dopuštaju veću slobodu nego prije, više ne znaš šta bi od sebe i svog života.

također, mislim da bi tribala pričat s mužem, pogotovo ako ste toliko bliski koliko pišeš. zapravo, ako ste toliko bliski, on vjerojatno već osjeća da nešto nije u redu.

ja svom sve kažem ... ne mislim da sam loša mama ako mi je ponekad neizdrživo s ditetom. nije dite krivo niti je zbog toga volim manje, misusovo, ali neće ljubav sama od sebe skuvat ručak, niti će otić kupit pelene, niti će mi stvorit slobodno vrime. neke žene su rođene da budu žene-majke-kraljice. ja nisam. i to je to.

off-topic @điđe ... ja mislila ti neka mulica, kad ono, istih smo godina.

[paprenjak]

Potpuno te razumijem.
I ja se tako osjećam. Nervira što okolina više ne mari za tebe već se sve svodi na našu curku. Naprimjer sveki dođe u posjetu i samo sa malom, a sa mnom o njoj priča. Svaka tema koju započnem o drugome a pogotovo o sebi svodi se na a šta ćeš,nije to sad važno,čestita mi rođendan uz uzdah ah prošla su vremena za slavlje i tak.
Najviše frustrira što zbog djeteta nemogu raditi svoj posao koji volim (jer vrtić ne radi vikendom i popodne)..i tak.
A opet bez svoje curke nemogu zamisliti svoj život.
Ali da se vratim puno bi toga drugačije .

[kavopija-14]

meni je super šta se dio pažnje sa mene skrenija na malu. nikad nisam volila pažnju, dapače, nervirala me, tako da mi je to dobro došlo.

[Francesca]

Ja ne mogu to razumjeti, zao mi je, već par dana čitam ovu temu i ne mogu razumjeti

Mogu razumjeti i shvatiti da ne vole sve žene djecu i da ih ne žele, ali takve to znaju oduvijek i velika je vjerovatno da djecu ni nemaju
Da sam ja osobno takva, dobro bi se pobrinula da do djeteta ni ne dođe
Jer sa 22-23 bi možda razmišljala da ne želim djete, ali sa 35 bi se možda i predomislila. Možda i ne.

Ovo što autorica mrzi jer ju nitko ne cijeni ni ne dožviljava i ustvari ne razumije što znači biti majka (ni obitelj, ni djete, ni država) mi je čak i jasno, nije da baš to sve tak mrzim ali da je pošteno - nije...
Ali to je tako, to si trebala znati prije nego si imala djete
Neki su više a neki manje odrasli sa 22-23 godine
Vjerujem da vam se djete desilo i da si mislila da ćeš to moći, ali ne možeš, tj. možeš ali ti je teško i nesretna si
Nije sramota potražiti stručnu pomoć koja bi ti sigurno pomogla da bolje prihvatiš situaciju u kojoj si se našla
Imaš već veliko djete (iz moje prespektive) i možeš si organizirati svoj dio života po svojim željama, pa učini to
Imaš i muža, zar ne? Nek i on malo podbaci svoju kičmu da bi tebe više rasteretio i oslobodio ti vrijeme za tebe

Nemojte me sad krivo shvatiti ali bilo bi puno bolje kad bi se djeca stvarno planirala.
Jasno mi je da se djeca dogode, ali ako stvarno jako ne želiš da se dogode, onda se stvarno jako pobrineš da se ne dogode
Jer ako ne poduzmeš ništa da se ne dogode, onda ih valjda bar malo želiš jer znaš da uvijek postoji mogućnost da se dogode
Valjda ste me skužile

[kavopija-14]

kliknila sam na ovu temu ne zato šta sam se poistovjetila sa naslovnom nego baš zato jer mi nikako nije leglo, ali me zaintrigiralo. na kraju se ispalo da sam se pripoznala u jednom dijelu teksta.

ja sam planirala imat dite, dakle, želila sam je, i ka šta sam već napisala, da se mogu vratit unazad, opet bi sve ponovila. to je bitna razlika u odnosu na autoricu ove teme, ali da je lako - nije. mislila sam da će bit jednostavnije. naravno, bila sam svjesna da je dite, osim velikog veselja, i velika odgovornost, da sa sobom donosi puno obveza, i da ću se nekih stvari morat odreć, ili ih barem privremeno stavit sa strane, ali svejedno nisam bila spremna na ovakav dnevni raspored.

ono šta me tješi je da mi je iz tjedna u tjedan lakše, bolje se organiziram, ja i moja mala cura postajemo dobar tim, i sigurna sam da će s vrimenom sve sist na svoje misto. zapravo, već je sve na svom mistu, samo se ja moram malo dovest u red. ne bi se vratila u dane kad sam bila bez nje, a kad bi se kojim slučajem i vratila, opet bi radila na tome da je šta prije dobijem.

također ponavljam da mi se čini da kod anneb nije problem dite nego neke druge stvari.

[agathos]

Francesca kaže:

Ja ne mogu to razumjeti, zao mi je, već par dana čitam ovu temu i ne mogu razumjeti

Mogu razumjeti i shvatiti da ne vole sve žene djecu i da ih ne žele, ali takve to znaju oduvijek i velika je vjerovatno da djecu ni nemaju
Da sam ja osobno takva, dobro bi se pobrinula da do djeteta ni ne dođe
Jer sa 22-23 bi možda razmišljala da ne želim djete, ali sa 35 bi se možda i predomislila. Možda i ne.

Prvo bih se osvrnula na ovo poboldano: zašto ljudi smatraju da žene koje ne žele djecu (ili ih ne žele do ''nekih'' godina) ujedno ne vole djecu? Ne prozivam tebe niti ikoga, već me zanima zbog čega ljudi na taj način rezoniraju stvari?
Npr. ja volim djecu i već su mi neke bliske frendice ono korak do poroda i bila sam prehappy kad sam čula da su trudne, raspametila se na samu vijest i na to da ću im sad za klince kupovati plišance i koje kakve gluposti, baš ono full full, ali mi na kraju pameti nije vlastito dijete.
Mlađa sam godinu dana od autorice teme, a djeca su mi zadnja po listi prioriteta, a zbilja volim djecu. Nije što nisam iživljena ili nešto takvog, ali trenutno imam više drugih prioriteta i stvari koje su mi u prvom planu i koje želim napraviti prije nego se odlučim za taj korak, iako i to je upitno jer jesam sklona pretjeranoj brizi i dok to sama sa sobom ne riješim, nema šanse ići na dijete. Osim toga nije ni da mi situacija u državi baš nešto daje vjetar u leđa pri toj odluci.
Radije razmislim, promislim i izvažem milijun puta, nego da se upustim u nešto zbog čega neću biti sretna kasnije ili će mi dijete patiti jer sam dopustila da dođe na svijet na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Iskreno mogla bih ne imati djecu uopće, ukoliko ne bih mogla imati djecu, ne bih išla na umjetnu, posvojila bih... i ta odluka je definitivna i tu se moj partner mora apsolutno slagati sa mnom (ili ću ga u suprotnom voditi u dom gdje su napuštena djeca koja čekaju posvajanje pa neka proba pomislit na umjetnu)

zombie_chicken kaže:

Ja se mogu potpuno poistovjetiti sa naslovom teme, ali ne i sa razlozima autorice. Naime, ja sam se dovoljno iživila prije djeteta, i ne nedostaje mi baš nešto društveni život. Čak mi ni pažnja ne fali od drugih ljudi, nisam baš zahtjevna po tom pitanju.

Ja sam milijun puta zažalila zašto sam imala dijete zbog užasnih strahova koje sam razvila, zapravo paranoje da će mu se nešto dogoditi. Tako da se jako teško kontroliram da ne stavim malog u staklenu neprobojnu kutiju i hranim na slamčicu.
Ovako kad me ljudi vide u RL, djelujem prilično bezbrižno, jer to nastojim jako dobro sakriti. Kako sam introvert, ne prakticiram niti pričanje o tome sa poznatima. Mislim da ljudi koji nisu roditelji, a i neki koji jesu bi to jako teško razumjeli. Borba je skoro svakodnevna, anksioznost oko svega što se tiče djeteta, a i redovne noćne more, tako da sam premorena jer užasno malo spavam.
Kad moram na službeni put, sleđena sam, ako ne uzmem neke tablete za smirenje.
Nažalost, taj osjećaj se sad širi i na moju užu i širu obitelj. Bojim se za sve oko sebe, da im se nešto ne dogodi. Nikad u životu se za sebe nisam bojala, a niti za ljude oko sebe prije djeteta.
Često mi pada na pamet -šta mi je to uopće trebalo?
Nekako sam postala fiksirana na to da nisam imala dijete, živjela bi i dalje bezbrižno.
Zapravo sam svjesna da je to sve bolesno, i da nisam kriva što se tako osjećam, ali sam mislila da će se sa vremenom to sve smanjiti, međutim, pogoršava se.
Naravno, vjerojatno sam imala predispozicije prije djeteta za tako nešto, a okidač je bio preuranjeni i težak porod i dijete sa hrpom dijagonza, od kojih, na svu sreću, skoro ništa nije ostalo.
Osim maming ludila..

I da, sve češće razmišljam o posjetu nekoj ustanovi, ili doktoru..

Mene brine upravo ovo što si navela. Brinem se jako do ljudi do kojih mi je stalo i tu je ponekada zbilja teško ići protiv samog sebe. Još odrasla osoba to nekako ishendla, otvoreno sjedneš i porazgovaraš, objasniš strah i riješite to, ali dijete? I ta energija koja se prenosi na dijete - strah koji kasnije prelazi u gušenje, posesivnost, ljubav koja to nije, već strah i mučenje za obje strane, to nikako ne. Haha nemojte me krivo shvatit, ali čovjek mora sa sobom ipak biti što više može načisto sa masom stvari općenito u životu, a naročito kad je u pitanju dijete. Dijete mora postati samostalna, zrela, odgovorna osoba, a ne fiksacija roditelja i sve ono što roditelj nije postigao ''dijete će''.
Promatram kako ljudi dišu, to mi je jedan od omiljenih hobija i primjećujem svašta lijepog i ne-lijepog u odgoju i već sam ljudima oko sebe rekla da jednog dana ako budem imala dijete, slobodno mi ga mogu oduzeti (ako treba potpisat ću i ovjerit kod bilježnika), ako se prema njemu budem ponašala kao histerična, psihotična, pretjerano brižna majka koja mu ne da da diše i koja će ga pilati i kontrolirati svaki njegov korak. Upravo zbog toga treba sam sa sobom raščistiti gro stvari prije tog koraka, a mnogi nažalost još uvijek idu na dijete - jer je vrijeme, pritisak okoline, godine su tu itd itd...

Autorici teme preporučam da sjedne i otvoreno razgovara s mužem, treba joj ispušni ventil i iskreni razgovor makar i sa stručnom osobom - nisam pročitala cijelu temu, možda se nešto i razriješilo u međuvremenu, u svakom slučaju sretno, nije to tako strašno dok god se ne odražava na dijete, ali pronađi nešto što te usrećuje, drugačije ćeš gledati na svijet oko sebe!

[SummerNight]

@Fran, ja se slazem s tobom ali cinjenica je da se jako malo ljudi prije djece bavi razmisljanjima i odgovornosti roditeljstva.
O trajnosti te obveze, o dubokim i sveobuhvatnim promjenama koje taj mali pinklec donese sa sobom. Ljudi oce malu bebu buci buci ili jer ih tepu hormoni ili zato kaj je vrijeme. A o tome da su sad roditelji, odgovorni za malo bice i da vise nista tu cinjenicu na svijetu ne moze promijeniti uope ne razmisljaju
mozda je i bolje tako, da ne izumremo

[Francesca]

kavopija-14 kaže:

kliknila sam na ovu temu ne zato šta sam se poistovjetila sa naslovnom nego baš zato jer mi nikako nije leglo, ali me zaintrigiralo. na kraju se ispalo da sam se pripoznala u jednom dijelu teksta.

ja sam planirala imat dite, dakle, želila sam je, i ka šta sam već napisala, da se mogu vratit unazad, opet bi sve ponovila. to je bitna razlika u odnosu na autoricu ove teme, ali da je lako - nije. mislila sam da će bit jednostavnije. naravno, bila sam svjesna da je dite, osim velikog veselja, i velika odgovornost, da sa sobom donosi puno obveza, i da ću se nekih stvari morat odreć, ili ih barem privremeno stavit sa strane, ali svejedno nisam bila spremna na ovakav dnevni raspored.

ono šta me tješi je da mi je iz tjedna u tjedan lakše, bolje se organiziram, ja i moja mala cura postajemo dobar tim, i sigurna sam da će s vrimenom sve sist na svoje misto. zapravo, već je sve na svom mistu, samo se ja moram malo dovest u red. ne bi se vratila u dane kad sam bila bez nje, a kad bi se kojim slučajem i vratila, opet bi radila na tome da je šta prije dobijem.

također ponavljam da mi se čini da kod anneb nije problem dite nego neke druge stvari.

ma nije nikome lako, ni najvećim ŽMK
ja sam jako željela djete i jako puno i vremena i novaca i zdravlja potrošila na to da ga dobijem, i opet kažem da nije lako
Ali ja sam znala da neće biti lako jbg

SummerNight kaže:

@Fran, ja se slazem s tobom ali cinjenica je da se jako malo ljudi prije djece bavi razmisljanjima i odgovornosti roditeljstva.
O trajnosti te obveze, o dubokim i sveobuhvatnim promjenama koje taj mali pinklec donese sa sobom. Ljudi oce malu bebu buci buci ili jer ih tepu hormoni ili zato kaj je vrijeme. A o tome da su sad roditelji, odgovorni za malo bice i da vise nista tu cinjenicu na svijetu ne moze promijeniti uope ne razmisljaju
mozda je i bolje tako, da ne izumremo

Imaš pravo