Sto je duhovnost i razlike spram religije

[filozof30]

pukovnikz kaže:

Pokušat ću ti dat svoj odgovor: Duhovnost je kad se čovjek okrene svojoj nutrini i upozna sebe, posloži neke stvari u sebi.

Ovo je vrlo apstraktan odgovor. Što bi bilo upoznavanje sebe i posloživanje stvari u sebi, nutrina, a što vanjština?

Nekad davno zagovarao sam neke kvazi moralne principe i kad sam otkrio da je to samo maska za moje komplekse i frustracije tad sam bio sretan da to sebi mogu priznat. Znači možemo reć da kad čovjek u sebi otkrije izvore mentalnih tendencija i analizira ih to je nekakav korak ka duhovnosti. Dalje tragamo sve dublje i dublje.

Moralni principi tiču se društvenih odnosa, i ovdje se u tvom odgovoru vidi nagli skok, kada je od duhovnosti riječ sa "ja" na neko "stado", što još više zamagljuje odgovor na pitanje što bi bila duhovost. Ako je riječ o preispitivanju nekih vrijednosti, pravila, učenja (koja smo stekli kroz socijalizaciju, odgoj) što se da zaključiti iz odgovora, nije li onda duhovnost isto što i filozofija - ljubav prema mudrosti, osjetljivost prema znanju, žeđ za istinom...?

a razlika između kršćanstva i istoka je više pitanje tradicije pa o tome ne bi pričao.

Kršćanstva ima na istoku, Africi, po cijelom svijetu i, kao i svaka religija, lako zadobiva posebne elemente s obzirom na određenu naciju, kulturu... Isto kao što je Budizam u Kini i Budizam Indiji, ili Islam u Afganistanu i Islam u državi u kojoj nije zabranjeno sviranje i slušanje muzike s druge strane. Međutim mene zanima kakve veze ima duhovnost s nekom religijom, koja utvrđuje pravila, ako je duhovnost preispitivanje? Religije potiču na vjernost određenim pravilima...

Jednom rječju duhovnost je živjeti čisto i svjesno. Ono što nas inspirira je dobro za nas a ono što u nama budi religijski kompleks je loše za nas. Mislim da religijski kompleks je jedna od najvećih prepreka u duhovnosti jer nam ograničava vidik. Da bi ipak bio blizu teme dodat ću da pod kršćanskom duhovnošću podrazumjevam sljeđenje Isusa, služenje bližnjih i poštivati svako drugačije mišljenje.

Ne znam koja religija poziva na poštovanje drugačijeg mišljenja, gdje nalaziš primjer? Takkođer, "služenje bližnjih" je uvjetovano onim što religija označava kao poželjno, a slijeđenje Isusa je utoliko različito da imamo, još od najranijih faza kršćanstva, sekte koje su činile grupna samoubojstva (donatisti), slijedeći "Isusa" (isto danas), pa do onih koji tvrde da je samoubojstvo grijeh itd. Ako postoji nešto kao kršćanska duhovnost to bi značilo da postoje neka tumačenja Isusovih riječi u barem protestantizmu, rimokatoličanstvu i pravoslavlju, a za što bi svi podcrtali kao ispravna. Međutim, ne bih htio ni ući u tu tematiku prije zadovoljavajućeg odgovora na pitanje - što to "duhovnost" uopće je? U okviru kojih vjerskih pravila nalazimo upute za "duhovnost"? Je li to npr. molitva, post, vršenje obreda, način gledanja na Boga? Što u okviru neke religije jest pitanje duhovnosti, a što nije?

[filozof30]

Pray kaže:

Reći ću ti jednostavno što je za mene duhovnost. Za mene je to osjećaj jedinstva sa svime i svakim, osjećaj da sam dio Boga, a opet imam slobodnu volju. Ta spoznaja u meni rađa ljubav kojom bih htjela zagrliti cijeli svijet.Osjećaj koji rađa veliku zahvalnost i divljenje, ushit.

Manjkava mi je ta definicija duhovnosti. Postoji u "svemu i svačemu" niz pojava poput silovanja, mučenja, klanja, igranja nogometa s odrubljenim dječjim glavama itd. Ne znam zašto bi bilo tko osjećao zahvalnost i udivljenje zbog jedinstva sa svime i svačim.

Razliku između kršćanske i židovske duhovnosti ti ne bih znala objasniti.

Zapravo smatram da je duhovnost osobni osjecaj i da o njemu može pisati samo pojedinac.

Slažeš li se u tom slučaju da ne može postojati "kršćanska", niti "hrvatska" niti "zagrebačka"?

Što se tiče krščanske duhovnosti, vidi se da nisi duhovan na "toj relaciji", jer da si iskusio , ne bi tako pisao.

Kako znaš da nisam?

Kršćanska duhovnost nije niti bijeg od realnosti, niti terapija anksoznosti, stresa, a nipošto odricanje, niti ikakav oblik asketizma.To je osjećaj univerzalne ljubavi spram svega, a to sve je Bog, ne u panteističkom smislu, naravno. Ta ljubav nije pasivni spokoj, već aktivni pokretač.

Složio bi se sa posljednjom rečenicom. Ljubav se razvija prema onome što nam nedostaje, što još nemamo. Tako djeluje kao pokretač. Što se tiče opetovanog tumačenja duhovnosti da je to univerzalna ljubav prema svemu, što je Bog, a ne u panteističkom smislu (?), sada mi je još manje jasno - možeš li biti decidirana - što je Bog, a što nije?

Sada iz te duhovnosti proizlazi moral kao nužna posljedica iste. Ako u svakoj osobi vidiš ljubav, dio Boga, ne želiš joj nipošto nauditi, stoga joj praštaš ako je potrebno, i koriš je ako smatra da je potrebno, milosrdan si spram nje....i da sada ne pišem cijeli esej.., tako bismo mogli analizirati korak po korak cijeli moral.

Da zaključimo što si napisala - duhovnost je sve - sve je Bog - nije panteizam - iz svega/duhovnosti proizlazi moral - ako u osobi vidiš ljubav (što je dio Boga) - tada praštaš i koriš i milosrdan si

[Dragan]

Ispricavam se ako prekidam vas dijalog, ali mislim da bi bilo zgodno da se ovde nastavi.
Sa jedne strane onaj topic bi trebao biti vise orjentisan ka krscanskoj duhovnosti,
a s druge strane pitanja koja postavlja filozof30 su dovoljno interesantna i znacajna,
da se obrne jos jedan "krug" o tome sto je duhovnost.
Slicnih tema je vec bilo dosta, kao na pr. :
Sto je to Duhovnost ?
i
Sto je to "Duhovnost" ?

[arna]

Duhovnost je osvještavanje božanskog u sebi i ostvarivanje istoga življenjem.
Razlika spram religije je očita, obzirom da ona boga stavlja izvan čovjeka, te ga tako otuđuje od vlastite esencije.

Jednostavan primjer je rečenica " stvori bog čovjeka na svoju sliku", koju duhovnost "čita" u smislu da je čovjek utjelovljeno duhovno biće, dok je religija tumači sasvim suprotno- pripisujući bogu atribute čovjekove tjelesnosti.

[filozof30]

arna - rekao bih da mi zapravo nemamo pojma što je to Bog i koji su njegovi atributi, a definicija duhovnosti koja mi se svidjela je ova: "Kada govorimo o duhovnosti, mislimo upravo na to: zaboraviti naučeno, zaboraviti gotovo sve što su vas naučili. Volja da se zaboravi naučeno, da se sluša." (Anthony de Mello - Svjesnost), zbog čega bih rekao da je duhovnost bliža filozofiji (koja pita), nego religiji (koja tvrdi) i vrlo čovječna - tj. kada čovjek sebi dopušta da "zna da ništa ne zna", kad je otvoren za stjecanje novog znanja. Bogu, kao tvorcu je svojstveno znanje, čovjeku je svojstveno neznanje i kad netko iz opreza prema svom neograničenom neznanju, postupa tolerantno, otvoreno, bez predrasuda onda za nekoga mogu reći nešto kao da je duhovan - odnosno široko otvorene svijesti.

Nešto kao duh mi je sumnjivo, to zapravo odbacujem, pa tako i pojam izveden iz njega, ja bi isto pričao o svijesti i svjesnosti, a ne o duhu i duhovnosti, a uzimati to dvoje kao sinonime ide u korist religije, koja stvara nekakav duh, a tijelo počesto proglašava manje ili više nevažnim, počesto potrebe tijela grešnim itd. ... Rastavlja se čovjeka napola. Tako bi rekao da religijama nedostaje duhovnosti, tj. svjesnosti, a prisutno je viška fanatizma, sljedbeništva, prijetnji, straha, čak se i "zapitkivanje" gdjegod označava kao nešto negativno i zbog toga su mi odbojne - dakle suprotne osviješćavanju, lišene pod parolom "vjere" - "duhovnosti" ako bi je tako mogao nazvati - međutim duhovnost u okvirima religioznih ipak pokazuju mnogi svećenici, i za nju ostaje mjesta zbog dvosmislenosti i nedorečenosti u okvirima raznih religija - u okvirima "svetih" spisa i zastarijevanjem jezika, izraza, konteksta vremena u kojem je što izrečeno, učinjeno itd. Molitve i obrede dovodim u vezu s duhovnošću samo utoliko koliko i ako oni pomažu oslobađanju svijesti od opsjednutosti materijalnim problemima i sličnim, ako smiruju svijest, ali opet ih vidim štetnim ako su samo sredstvo da robovanje tim problemima zamijene robovanjem religioznim strahovima i dogmama...

Navodnu "ljubav prema svemu", koju Pray spominje (a ne shvaćam kako i zbog čega je želi razdvojiti od panteizma?), doživljavam sam kao logičan izbor. Ali ne kao pitanje ljubavi već pitanje straha. Bilo što oko nas, ako se nalazi u stanju neugodnog trpljenja (bilo to biće, stvar ili Bog!), em je neugodan prizor za nas, a s druge strane možemo pretpostaviti kako svako nezadovoljstvo traži načine da se neutralizira, uništi, da prijeti reakcijom, kojoj s obzirom na stanje nezadovoljnog ne možemo pretpostaviti tijek - čime je potencijalna prijetnja nama...

[arna]

filozof30 kaže:

Nešto kao duh mi je sumnjivo, to zapravo odbacujem, pa tako i pojam izveden iz njega, ja bi isto pričao o svijesti i svjesnosti, a ne o duhu i duhovnosti...

OK.
No, ja svijest promatram kao manifestaciju materijalnog, tj. tjelesnog aspekta čovjeka. Podsvijest, pak, promatram kao njegov duhovni aspekt. Stoga mi svijest/ ego/ materija, i podsvijest/ duh/ antimaterija, nikako ne mogu određivati jedan/ isti dio čovjekove osobnosti.

[filozof30]

arna kaže:

OK.
No, ja svijest promatram kao manifestaciju materijalnog, tj. tjelesnog aspekta čovjeka. Podsvijest, pak, promatram kao njegov duhovni aspekt. Stoga mi svijest/ ego/ materija, i podsvijest/ duh/ antimaterija, nikako ne mogu određivati jedan/ isti dio čovjekove osobnosti.

Gledam na sve kao manifestaciju materijalnog, a svijest - uključenja razuma i procesa donošenja zaključaka kao na rođenje onoga što bi mogli donekle nazvati duhom... Podsvijest ne gledam kao ništa "sveto", prije kao nešto što mehanički reagira na podražaje, i tada tijelo reagira što osjećajima, što grčenjem organa u vezi s njima, bili ugodni ili neugodni. Na svijest gledam kao na rješavača neosviještenih problema iz "unutra prema vani", kao faktora "pomirbe", a tu podsvijest bi razdvojio od nagona kao nagomilane ekspres-utiske koje svijest nije stigla obraditi zbog nekog predinamičnog stila življenja, pa djeluju pozadinski. Na svijest gledam kao na razliku između čovjeka i biljke, a podsvijest bi možda i njoj pripisao. Na snove, neuroze i tikove, te donekle umjetničke sklonosti gledam kao rezlutat potiskivanja i djelovanje podsvijesti i to netko naziva s duhom, a netko duhom mudre i promišljenje izreke, otvorenost "očiju", a ne zatvorenost... Možda s vremenom budemo imali različite riječi za sve ono što bi netko htio nazvati duhom.

Pojmove ego, duh i antimaterija bih preskočio, kao i odvajanje čovjekove osobnosti. Čovjekovu razumnost slavim kao njega samog...

[pukovnikz]

Naglasio bi da religija traži da se oblikujemo "izvana", pa su lako mogući sukobi između raznih koncepcija, sukobi s okolinom i sukobi sa samim sobom jer se naše biće buni prema vanjskom nametanju.
Duhovnost znači prodirat u sebe i u sebi nalazit cilj i snagu i tada se prirodno oblikujemo jer iz korjena rastemo, polako i sigurno.

Mi smo JA (Viši Ja, Atma, Bog) i taj Ja osvještava i psihu i razum i svijest (nesvijesno, podsvijesno) i tada stvaramo indentitet (niži ja). U sebe prodiremo meditacijo (uz gorivo kao što je mantra, joga ,molitva, vizualizacija, pažnja...)

[Duh sa sjekirom]

Duhovnost je ono od čega smo sazdani, ono što je bit našeg putovanja koje se zove Život.
Religija je mentalno uvjerenje neke grupacije u neki princip. Iako to može biti uvjerenje u najširem smislu, kao politička religija (komunizam, kapitalizam), kao društvena dogma (kanibalizam), danas mi religiju prepoznajemo kao uvjerenje u određenu "duhovnu" doktrinu.
Postoje religije koje se trude doprijeti do duhovnosti, kao što je hinduizam, kršćanstvo, islam. No, obzirom da se duhovnost bazira na osobnoj spoznaji, religijsko uvjerenje ugrožava samu duhovnost kao takvu, jer se svaka religija sastoji od nametnutog mišljenja pojedinca (ili nekoliko pojedinaca) koje često iskrivljuje osobnu duhovnu stazu sljedbenika. Alat religije se zove vjera, jer ako se u predstavnika religije sumnja, tada cijela priča pada u vodu. Dakle kada neki svečenik kaže to je tako i tako, to tako i mora biti za sve sljedbenike te religije. Sva suvišna propitkivanja ukazuju na pomanjkanje "vjere", a to je u religiji nedopustivo. Ili kako bi se to u tehnici reklo: PERPETUM MOBILE!