Biti u ljubavi, izvan svake konkurencije

[walter]

Jednog sam ljeta volio Mirjanu Balenović

Buljava, a jedno umjetno. Tko li ju je samo prokleo? Kako si ga izgubila, neugodnog li pitanja. Stakleno oko ne prati ono pravo. Premlada je za stakleno oko, u to vas uvjeravam. Stakleno oko, kao da je to detalj po kojem ju pamtim. Postoji li uzrečica: Nikad se ne zaljubljuj u ženu sa staklenim okom? Ali i s onim jednim što je ostalo vidi ona i previše. Gleda to oko kroz dušu, baš kroz dušu, negdje iza, toliko dobro vidi, zna da mi je duša prozirna.
Donja usna ispupčena kao skakaonica. Prednji zubi izbočeni, kao u konja. Sve žene koje sam volio odavno su se pretvorile u karikature, bit će da je to nekakav obrambeni mehanizam. Manje boli kad se sjećaš nekog lika iz stripa. Iako ni oni nikad ne umiru. Oh!
Noge joj nisu bile umjetne, nijedna. Obje je priroda isklesala, dajući mi još jedan razlog da joj se divim.
Drugi nisu to vidjeli. Drugi se se zadržavali na zbijanju šala na račun tog faličnog oka. Sklanja li dok spava, stavlja li ga u čašu vode kao starci svoje zube? Pada li joj u piće ukoliko pogleda u čašu? Koliko se trepavica u njemu umnoži prije nego što shvati zbog čega joj se smiju?
Volio bih da mogu opisati njen karakter, oživjeti ga nekim sitnim detaljima, ali nije mi dala šansu. Prokleta bila Mirjana Balenović i njeno oko i njen karakter. I moje nemušto izražavanje i sram i kalkuliranje i komformizam i nedostatak upornosti i sve čega se sjetim.
***
Došao sam tog petka kod Romana. Roman je bio najveći jebač ikad, bio je u ratu i karao je u bulju i mogao popiti litru rakije bez da se sruši, već je tada imao svoj automobil i stan u centru Osijeka, imao je Roman Vasilijevič sve o čemu smo sanjali da ćemo imati jednog dana, smisao za humor, žene, znao je kuhati, mogao je preživjeti u pustinji, skakao je s padobranom, mogao zaroniti sto metara na dah, sve je imao.
Zatražio je da mu statiram pred objektivom, da ga namjesti. Lezi na ovaj krevet, ja ću davati upute, lezi na sredinu, pomakni se prema lijevom rubu, pomakni se prema desnom rubu, digni jednu nogu, daj sad ruku, gledaj u kameru, to, bravo, tako, tu negdje dakle... Stavio je ispod kamere dvije knjige, Karamazove i Jadnike. Intelektualac, mogao je o Dostojevskom danima, ali nije, nije ga imao tko slušati.
Dobro, neka ostane tako, pripremam iznenađanje.
U dnevnom boravku tri gajbe Osječkog. Pričaju se dogodovštine koje se pričaju kad se ljudi upoznaju, većinom pijane nezgode i jebovi.
***
Večeras je veliki tulum u dvorani, preko dvjesto ljudi, moramo se pripremiti. Pojedite nešto da vas ne ulovi prebrzo, brine se Roman za nas. On bi sve dao za nas, on je platio te gajbe i udomio nas. Da mu ostane samo komad kruha i njega bi sa nama podijelo.
Ne brini, Romane, nismo djeca.
Nisam to ni mislio.
Faca je, nedvojbeno.
Trebali li ti pomoći da spremiš, pitam.
Ne budi pička, imam ženu za to, odgovara.
Sve ima!
***
Ulazimo u dvoranu, puno svijeta. Zadimljeno, preznojeno, buka.
Mirjana je tamo, uvijek zauzeta. Iz svake njene geste vidi se da ima plan promijeniti svijet, razrađen plan, strastevna je, maše ručicama, čak joj i umjetno oko žari. Sugovornik ne zna da li se divi ili da se smije, Mirjana je u napadu, potpuna ofenziva, nitko ne može doći do riječi, ona ima loptu, za dvije godine svima će biti bolje samo ako dovoljno vjerujemo u to, zar je to mnogo, to nije mnogo, vjerujte!
Mirjanče, sjeća li me se uopće? Nemam hrabrosti provjeriti. Pivo u plastičnoj čaši. Još jedno, još jedno. Ne gleda prema meni, približujem se oprezno. Koristim ljude kao zidove, da me zaštite od njenih laserskih očiju. Iako me još uvijek ne gleda. Provirujem iza nečijeg ramena.
Trenutak, sudbina, osmijeh - Ivane jesi li to ti?
Pusto sanje.
Što to vidim, Roman u njenom pravcu? Krči prolaz kao vuk u stadu janjadi. Više nema dvojbe, pojest će ju. Još jedno, još jedno. Gledam kako se topi, kako se naslanja na njega, gleda u svoje cipele, rumena, pada. Za njega je to rutinska akcija. Savladava ju bez većeg napora, iznad njenog ramena škica još par žrtava, namiguje im, pokazuje svoj jezik, broji ih, raspoređuje po satima, njegov raspored je zauzet sljedećih par tjedana ali oh da, Mirjana, ti si ipak nešto posebno, ugurat ću te između dvije manekenke. Što, misliš da to ne zavrjeđuješ? Bedasto moje, manekenke nemaju strasti, a tvoje oči pucaju od nje. Molim? Ne boj se, ne smatram te gubljenjem vremena.
Ponosno napušta dvoranu. Dobila je premiju. Dovoljno je vjerovala.
***
Roman peče jaja, dobre je volje. Ja nisam nimalo. Misli da je to od mamurluka, zašto ne, nećeš valjda Romanu proturiječiti.
Sjećaš li se iznenađenja od sinoć, pita.
Klimnem ramenima.
Ima da se dobro nasmijemo, kaže.
***
Dolazi ekipa. Pivo u limenkama, pivo u staklu, vino u plastici, vino u staklu, konjak, pelinkovac, trava, dobra volja.
Roman Vasilijevič nas raspoređuje ispred televizora. Nema dovoljno mjesta, viši su iza, stoje. Mi manji sjedimo. Netko zamračuje prostoriju.
Stavlja kazetu u video, sjeda pored nas, u ruci mu daljinski.
Počinje film. Prva scena - Roman se udaljava od kamere, govori: A sad predstava. U gaćama je. Rasvjeta, kaže. Pali noćnu lampu prekrivenu nekom krpom. Sad je u krevetu, čeka pokriven plahtom. Otvaraju se vrata. Zašto si upalio svjetlo, čuje se ženski glas. Romantika, odgovara.
I ona se zavlači pod plahtu. Smijulji se. I mi se smijuljimo, scenarij je predvidljiv.
Uvaljuje joj jezičinu, pohotnik ju dira. Ona gori od strasti, drhti, stenje, uživa. Zna Roman sa ženskadijom. On bi i bukvu natjerao da svrši.
Dolazi do akcije, skida plahtu, ona kreće prema njegovoj muškosti, stavlja ju u usta. Krivi je kut, vidi se samo njena kosa.
Kosa ide ponekad brže ponekad sporije. Romanova se glava smije u oko kamere. Namiguje. Publika je na nogama, čuje se prvi pljesak. Roman smiruje: Čekajte, tek je početak.
Sad su bočno prema kameri, Danijel ju uzima odozada. Ona rukama čupa plahtu. Sad su već svi odložili čaše. Danijel ševi li ga ševi. Čovječe na čemu si ti, pitaju fanovi. Traže njegovu ruku, daju mu pet.
Nije to ništa, pričekajte!
Odjednom, žena se isključi iz svoje strasti. Stani! - govori.
Zašto? Previše te boli?
Stani, govori ona i rukama nešto traži.
Ispalo joj oko, nema oka. Njega traži. Mirjana traži svoje oko.
Ljudi padaju na pod, ja povraćam, Roman premotava i pušta usporeno. Oko pada u slow-motionu.

Zašto? Zašto si odabrala njega? Suze, u oba oka.

[Sudden Sid]

Svaka zena kurva,
Svaka zena bi se jebala sa strucu kruva,
Ali s nekim drugim

Lijepa prica

[d@d@]

lijepo, tužno, moguće

[walter]

"Ja ti baš i ne znam pisati ta ljubavna pisma, nikad ih ni nisam pisao. I ovo koje sad pišem, pitanje je hoću li ti ga poslati, nekako me sram. I misli su mi smušene, tri je ujutro, smjena mi je počela u šest popodne, završili smo obračun tek oko dva, uvijek neki manjak. Ali ne žalim se. A i inače ne volim baš ljude koji se žale. Žalio se ne žalio svejedno moraš gurat.
Prije par dana sam ti počeo pisati jedno pismo, i vjerujem da je bilo dobro. Sve sam ti napisao, kad sam te prvi put pogledao kao ženu, kad mi je srce prvi put preskočilo, što si nosila, što si pila, koliku si mi napojnicu ostavila. I znaš što, kad sam ti to pisao, sve si mi se više i više sviđala, čudna stvar. A onda je neki crni oblak došao i postao sam tužan, onda sam pisao nešto tužno, skroz tužno, toliko tužno da je monitor proplakao. Slova su počela bježati s ekrana, padala su preko ruba, a ja sam brisao monitor spirkom i skupljao slova u zdjelice. Spasio sam slova, ali smisao se izgubio.
Da, znam na kompjuter, mislim, nisam baš cijelog života htio postati konobar, ovo je više onako, znaš kako to ide, počneš raditi bilo što da ne čekaš da počneš raditi ono što voliš, pa na kraju shvatiš da je i to što radiš dovoljno dobro. I tako sam ja sad konobar. Koji zna na kompjuter.
Serem, znam, izvini, kasno je.
Ti već godinu dana dolaziš kod mene ujutro na kavu. Možda i više, ali ja sam te primijetio prije točno godinu dana. Pišem dnevnik pa znam. Vidiš, volio bih te pitati pišeš li ti dnevnik.
Čudno mi je to, imao sam recimo, tristotinjak šansi da ti priđem. Pazi, da te ne lažem, mi konobari imamo sto šansi dnevno da priđemo nekoj curi. Svi prilazimo, ponekad one priđu nama, nije uopće problem imati curu kad si konobar, problem je ostati s njom, kraj toliko drugih koje vidiš svaki dan. Ja čak, možda zvuči bahato, rutinski prilazim djevojkama. Svaki razgovor znam već na pamet, iznenadila bi se kad bi shvatila koliko su žene slične, kako sve imaju slične odgovore, i pitaju slična pitanja.
A tebi ne mogu prići. Bojim te se. Bojim se sebe. Onog što bi bilo. Više se bojim da me ne odbiješ, nego da me odbiješ.
Ne bih te htio plašiti, ali u mojoj glavi, mi smo već godinu dana zajedno. Ja glumim tebe u našim razgovorima. I mogu ti reći da si dobra, duhovita si i otvorena.
Znaš, ponekad bih najradije pljunuo u tu kavu koju ti donosim, obično onda kad ti ju donesem, a ti gledaš kroz mene i pričaš s nekim kao da me uopće nema. Čak ni razgovor ne prekidaš. Obično ljudi prekinu razgovor kad im konobar donese piće. Mislim, nisam nikad pljunuo, ni ne bih, i oprosti ako te to plaši. I nemoj reći mojem gazdi, dobio bih otkaz. Možda to ne bi ni bilo tako loše, ali svejedno, prešuti.
A ima i dana kad toliko tužno i pokislo izgledaš da bih odmah skinuo svoju pregaču i zagrlio te. Samo da znaš da ima netko, pa makar bio i konobar, tko dijeli tvoju tugu. Možda ti to pomogne, možda se dio tvoje tuge u tim danima preseli na mene, snažan sam momak, nosim tri gajbe odjednom, mogao bih podnijeti i malo tvoje tuge.
I tako, danas nam je godišnjica, prije točno godinu dana postao sam te svjestan. Dobiješ sutra kavu na moj račun, eto vidiš, mogao sam ti ju i danas pokloniti i objasniti ti sve ovo, umjesto da ovako mrtav umoran pišem gluposti. Ali to je to, meni takve ideje padnu na pamet tek nakon što odeš.
Znaš ono, vraćam se s posla, stvarno kao da sam budala, vraćam se s posla, nakon što je prošlo pet sati otkako si izašla, i razmišljam o tebi, o onoj jednoj običnoj rečenici koju si mi rekla, i sjetim se odgovora! Onako, dobrog odgovora. Ja, koji pristupam ženama rutinski. I to uspješno!
Uopće ne kužim što je to na tebi što me izbaci iz takta, ali izbaci me svaki put. Više bih volio da te mrzim nego da te volim, i uostalom, znaš i sama da tu ne može biti govora o nekoj ljubavi kad te ni ne poznajem, ali takav nered u glavi imam zadnjih godinu dana, a ne mogu ga sam pospremiti, govorimo o godinu dana, nije to malo.
Dođe mi ponekad stvarno da te primim za uši i izvučem van i kažem ti sve što mi je na duši. Uh! Ponašam se kao pička, da izvineš. Sigurno nikad nisi bila s takvom papčinom. Sa glupim konobarom. Za tebe su odvjetnici. Mislim to na dobar način.
Uostalom, znaš što, poslat ću ti ovo pa ti vidi, reci mom šefu da ima jednog zaljubljenog, sjebanog konobara koji mu kvari posao i dat će mi otkaz. Ne bih htio da zbog ovog pisma promijeniš birtiju, jer vidim da ti je ugodno ovdje.
I daj molim te, nemoj se praviti n akon što dobiješ ovo pismo da ništa nisi primila i nemoj mi se smijati kad se zacrvenim kad ti sljedeći put donesem kavu, samo želim napokon biti iskren s tobom.
Ispričavam se ako sam te uvrijedio."
Potpisao je pismo, prešao rukom preko očiju da provjeri jesu li mokre i srušio se na krevet.

II

Sjedio je na stolici iza šanka i koristio svaku slobodnu priliku da još jednom pregleda pismo. Iako su mu pojedini dijelovi pisma zvučali nedovršeno, čitajući ga otkrivao je u sebi čitav spektar emocija za koje nije znao da postoje. Srce mu je gorjelo ispod košulje.
Poželio je nazvati sve djevojke kojima je slomio srce i ispričati im se. Poželio je okrenuti jednu rundu na svoj račun, oprati šank, natjerati čaše da se sjaje poput njegovih očiju.
Došlo mu je da podere gostima dnevni tisak i uzvikne: "Zaplešimo!"

III

Odložila je kišobran pored vrata i prošla rukom kroz kosu. Pogledao je kroz prozor, vani je pljuštalo. Bojao se da se ne prehladi.
"Možda imam ručnik u skladištu, želite li da vam ga donesem?" - pitao je.
"Ne treba... Nisu najavili kišu za danas. Morala sam se vratiti po kišobran."
"Lijep kišobran." - rekao je i pocrvenio. Potom se nasmijao svojoj gluposti. Stajao je pred njom i osjećao se kao da je gol do kostiju. Morao je nešto reći da ispravi dojam posljednje rečenice.
"Znate, vaš dolazak mi uljepša dan."
Zbunio ju je. Sad je ona bila ta koja se zacrvenila.
"Oprostite, nisam mislio ništa loše. Kava s mlijekom i mineralna?"
Klimnula je u znak potvrde.

IV

Došla je do šanka i rekla: "Da platim."
"Dvanaest kuna."
Dala mu je dvadeset. Čekajući ostatak novaca, upitala ga je: "I, koliko ti djevojaka uljepša dan?"
"Oprostite, nisam vam to smio reći."
"Da, prekoračio si ovlasti. A koliko ih padne na tu rečenicu?"
"Nikad dovoljno", odgovorio je vraćajući joj osam kuna.

V

Nije joj predao pismo. Zažalio je što joj je rekao da mu je uljepšala dan. Bila je u pravu, to je zaista kliše. Predložak prema kojem svi konobari ovog svijeta pristupaju svojim gošćama. Ali njegovo klišeizirano srce nije ga manje boljelo zbog toga.
"Stani!" - povikao je za njom.
Okrenula se.
Htio joj je predati pismo, ali nešto ga je zaustavilo. Umjesto toga, pokazao je na kišobran. Uzela ga je.

VI

"I, koliko ti djevojaka uljepša dan?"
"Samo jedna. Ona koja zaboravlja kišobran."
Kakav kliše...

[Silajn]

Zašto si mijenjao Janka


Ja ti baš i ne znam pisati ta ljubavna pisma, nikad ih ni nisam pisao. I ovo sad što pišem, pitanje hoću li ti ga poslati, nekako me sram. I misli su mi smušene, tri je ujutro, smjena mi počinje u šest popodne, završimo obračun tek oko dva, uvijek neki manjak. Ali ne žalim se. A i inače ne volim baš ljude koji se žale. Žalio se ne žalio svejedno moraš gurat.
Prije par dana sam ti počeo pisati jedno pismo, i vjerujem da je bilo dobro. Sve sam ti napisao, kad sam te prvi put pogledao kao ženu, kad mi je srce prvi put preskočilo, šta si nosila, šta si pila, koliku si mi napojnicu ostavila. I znaš šta, kad sam ti to pisao, sve si mi se više i više sviđala, čudna stvar. A onda je neki crni oblak došao i postao sam tužan, onda sam pisao nešto tužno, skroz tužno, toliko tužno da je monitor proplakao. Slova su počela bježati s ekrana, padala su preko ruba, a ja sam brisao monitor spirkom i skupljao slova u zdjelice. Spasio sam slova, ali smisao se izgubio.
Da, znam na kompjuter, mislim, nisam baš cijelog života htio postati konobar, ovo je više onako, znaš kako to ide, počneš raditi bilo što da ne čekaš da počneš raditi ono što voliš, pa na kraju shvatiš da je i to što radiš dovoljno dobro. I tako sam ja sad konobar. Koji zna na kompjuter.
Serem, znam, izvini, kasno je.
Ti već godinu dana dolaziš kod mene ujutro na kavu. Možda i više, ali ja sam te primjetio prije točno godinu dana. Pišem dnevnik pa znam. Vidiš, volio bih te pitati pišeš li ti dnevnik.
Čudno mi je to, imao sam recimo, tristotinjak šansi da ti priđem. Pazi, da te ne lažem, mi konobari imamo sto šansi dnevno da priđemo nekoj curi. Svi prilazimo, ponekad one priđu nama, nije uopće problem imati curu kad si konobar, problem je ostati s njom, kraj toliko drugih koje vidiš svaki dan. Ja čak, možda zvuči bahato, rutinski prilazim djevojkama. Svaki razgovor znam već na pamet, iznenadila bi se kad bi shvatila koliko su žene slične, kako sve imaju slične odgovore, i pitaju slična pitanja.
A tebi ne mogu prići. Bojim te se. Bojim se sebe. Onog što bi bilo. Više se bojim da me ne odbiješ, nego da me odbiješ.
Ne bih te htio plašiti, ali u mojoj glavi, mi smo već godinu dana zajedno. Ja glumim tebe u našim razgovorima. I mogu ti reći da si dobra, duhovita si i otvorena.
Znaš, ponekad bih ti najrađe pljunuo u tu kavu koju ti donosim, obično onda kad ti ju donesem a ti gledaš kroz mene, i pričaš s nekim kao da me uopće nema. Čak ni razgovor ne prekidaš. Obično ljudi prekinu razgovor kad im konobar donese piće. Mislim, nisam nikad pljunuo, ni ne bi, i oprosti ako te to plaši. I nemoj reći mojem gazdi, dobio bih otkaz. Možda to ne bi ni bilo tako loše, ali svejedno, prešuti.
A ima i dana kad toliko tužno i pokislo izgledaš da bih odmah skinuo svoju pregaču i zagrlio te. Samo da znaš da ima netko, pa makar bio i konobar, tko dijeli tvoju tugu. Možda ti to pomogne, možda se dio tvoje tuge u tim danima preseli na mene, snažan sam momak, nosim tri gajbe odjednom, mogao bih podnijeti i malo tvoje tuge.
I tako, danas nam je godišnjica, prije točno godinu dana postao sam te svjestan. Dobiješ sutra kavu na moj račun, eto vidiš, mogao sam ti ju i danas pokloniti, i objasniti ti sve ovo, umjesto da ovako mrtav umoran pišem gluposti. Ali to je to, meni takve ideje padnu na pamet tek kad odeš.
Znaš ono, vraćam se s posla, stvarno kao da sam budala, vraćam se s posla, nakon što je prošlo pet sati otkako si izašla, i razmišljam o tebi, o onoj jednoj običnoj rečenici koju si mi rekla, i sjetim se odgovora! Onako, dobrog odgovora. Ja, koji pristupam ženama rutinski. I uspješno, bez preseravanja!
Uopće ne kužim što je to na tebi što me izbaci iz takta, ali izbaci me svaki put. Više bih volio da te mrzim nego da te volim, i uostalom, znaš i sama da tu ne može biti govora o nekoj ljubavi kad te ni ne poznajem, ali takav nered u glavi imam zadnjih godinu dana, a ne mogu ga sam pospremiti, govorimo o godinu dana, nije to malo.
Dođe mi ponekad stvarno da te primim za uši i izvučem van i kažem ti sve što mi je na duši. Uh! Ponašam se ko pička, da izvineš. Sigurno nikad nisi bila s takvom papčinom. Sa glupim konobarem. Za tebe su odvjetnici. Mislim to na dobar način.
Uostalom, znaš šta, poslat ću ti ovo pa ti vidi, reci mom šefu da ima jednog zaljubljenog, sjebanog konobara koji mu kvari posao i dat će mi otkaz. Ne bih htio da zbog ovog pisma promijeniš birtiju, jer vidim da ti je okej ovdje.
I daj molim te, nemoj se praviti nakon što dobiješ ovo pismo da ništa nisi primila, i nemoj mi se smijati kad se zacrvenim kad ti sljedeći put donesem kavu, samo želim napokon biti iskren s tobom.
Ispričavam se ako sam te uvrijedio.

Janko

[Silajn]

Jednog sam ljeta volio Mirjanu Balenović