Elysiumovo "Prenoćište rečenica"

[brezovka]

Evo sad sam završila sa čitanjem.Nije moglo brže.Dosta sam riječi htjela usvojiti.
Neću napisati frazu,pa makar bila i moja...

Patnja zna kako se piše..iskrenost i bogatstvo duha.
Kad se sve to pomiješa dobiju se ovako složene riječi,koje se malo poigravaju,pa stanu čudeći se,a onda se odjednom,bez upozorenja strmoglave u skrivenu,zadnju odaju duše.


Eh,i zaduže me, da im se opet vratim,možda i vraćam.

[Kluna]

Ovu priču sam pročitala.. pa, pre jedno dve nedelje možda i vrtela mi se u glavi, dok se nisam skrasila i ispreletala forumom da je nađem. Da, kraj jeste neočekivan, ali nije mi cilj da ponavljam druge, već misao zašto to - zašto baš TO? Šta te je navelo na takav kraj? Jel te inspirisalo nešto što si čuo o tome ili si imao priču ali ne i kraj, pa si izabrao nešto snažno?

Imam duboki strah, ha, svi ga zapravo imamo, ali mi prelazi u granice taboo-a kad je o tome reč. Svaka pomisao na to podseti me na scenu iz filma Gia - kada majka sedi kraj njenog bolničkog kreveta i vidi prolivanje krvi, pridigne je... a deo nje ostane..
Užasnuta sam.
Začuđena izborom.
I baš plava boja... (zašto ne crvena?)

[Elysium]

Dugo me nije bilo..
za razliku od gazde, Prenoćište je zamrlo

pa ipak, jedan ne tako davni natječaj stvorio je ovu priču
kao i svaki poticaj, za ovaj barem nije nedostajalo inspiracije
bila je tu
inspiracija

[Elysium]

Daleko je miris zapaljenih svijeća




Da se zapita, ni sam ne bi znao koliko dugo na tom mjestu stajaše. Negdje sa zorom se prvi put mimoiđe s mislima koje ga sada opet pozvaše na red. Mjesto, maleni gradić, živješe svojim životom negdje iza leđa mladića, tiho i privatno, a opet s njim tijesno povezano. Točnije, i ovaj dolazak na osamljeni greben trebaše reći koliko će njegova povezanost s ovim mjestom doista biti ili će se rastati, bez zagrljaja ili stiska ruke, uz "sretan put i lijep život, dobri čovječe."
Što ga sudba takva snađe ili da je upravo pozdravi uz osmijeh?, razmišljaše mladić, kupan bojama mora i mirisom uzdignuta vala. Što/tko bješe on? Tek mladić, što god drugi bi rekli. Godine ga maziše, Zavjet buđaše nemir.
"O Bože, Zavjet.. Ne zazivam Ti ime uzalud. Čuvaj me u nemiru. Izdiži iz dvojbe" promišljaše molitvom poluglasno. Stajaše tako mladić na grebenu praznom, a mirovaše i duh njegov pred odlukom teškom. Dati Zavjet, tako svemoćan i svet ili ostati ondje gdje nemiran već jest, a ipak u nadi?



Sjećao se oca svoga kako ga je otpravljao u ovo mjesto, uz malo riječi i znamenite poglede kojima je darivao sina tek kad ovaj ne bi gledao. Preteško je to bilo, kud još da se riječi upuste u tešku maglu nejasnosti, u harmoniju koju glas narušava čim se pokrene? Majka je, ionako, plakala te dane, svjesna dobrote koju odluka sina njezina je krila, a još svjesnija svoje sebičnosti koju od sebe tjerala je - ali baš nijednom dovoljno snažno. Morila je mladića, onomad, žalost njegove majke i tišina oca, kao da je želja da stupi u službu Božju loš čin nepromišljena duha. I prijatelji su se bili zgrozili nad odlukom, sjećao se razgovora, sa svakim od njih šestero.



"A bilo je tako nedavno" razmišljaše sada o tome, ali njihovim očima. Duhom drugačijim, ali očima istim. Umiriše se vali moru pruživši mistiku mirnoće, avetske i varljive; koče već svojim putem pođoše, s mrežama još polegnutim jer kasnije će biti čas - kada bacaju se u dubinu, u nadi ali i u brizi. Bez ulova bijedna je sudbina ribara, pa tako svako isplovljavanje iz luke nosi boru straha i drhtaj oko usana. A svak svoj drhtaj nosi..
"A što sam ja no posrnuli ribar, moreplovac duše grešne, što u Božjem utočištu smiraja ne nalazi? Je li moja mladost izlika ili pravi ispit pred očima Boga moga? Daruj mi, moj Blagi Prijatelju, spokoj čisti i um razborit, da ne lutam zemljom stranom, nit' putovima koji mi namijenjeni nisu…"
Galebi se okupiše na hridi nedaleko mladića, a pjesma glasanja njihova ne naruši pjev molitve kojoj mlad čovjek se preda u potrazi za sobom. Bijaše mu bolno, svaki put, kad dotaknuo bi umom mjesto unutar sebe gdje osjećaše da žudi snažnije za ženom jednom i njenim očima, no za Bogom koji mu bijaše sve i ništa osim svega; prije no što mu srce ne upozna i jedan drugačiji život, ništa siromašniji od onog za kojeg mišljaše kako je jedini.
Razotkriven, uplašen, gledaše u daljinu, tražeći na pučini i na obzoru znamen maleni da izdajica Boga svoga nije, samo zato jer jedna žena utječe i mijenja Zavjet za koji, otkako zna za se, osjećaše da je jedini i njegovu životu namijenjen.
"Što znači pristupiti Bogu? Što znači voljeti Boga? Što znači Zavjet dan za Njega i u ime Njegovo?", ooo, koliko ga sluđivahu misli što kotiše se jedna za drugom.



Kada je stigao na otok, ne tako davno, u mirno i spokojno mjesto kamenom podignuto, zelenilom okruženo, a morem opasano, nije ni slutio što sve čeka na njegovu dušu. Otac ga je ostavio kod pristaništa, puštajući da trajekt, okupan bojom sumornog i ne rječitog stranca, odnese sina njegovog u mjesto daleko i strano. Ne imenom, već odlukom koja je majku i oca ostavila zatečenima. Dok je gledao oca s vrha palube kako se umanjuje i nestaje, znao je točno od čega su bježale misli poznatog bradatog čovjeka, onako ukopanog s pogledom uprtim u trajekt.
"Odlazi i obitelj ostavlja, a da svoju stvarat' ne misli", mogao se zakleti da je otac upravo tako bio razmišljao.
Bili su to tužni dani u domu njegovu kada je obznanio da svećenikom se osjeća. Nije mladić tražio razumijevanje, poznavao je svoje roditelje, ali toliku tugu nije očekivao. Pobožni su mu bili roditelji i pretpostavljao je kako s vremenom duh će im se umiriti, ali svakim jutrom bivalo je sve teže gledati ih i osjećati očevu šutnju i majčine bolne molbe. Pa je, stoga, tada na trajektu mladić proživljavao stanovito olakšanje što otišao je iz okružja šutnje i razočaranja. Bilo mu je teško pri srcu što je s takvim mislima odlazio s ognjišta svoga, ali do tog očaja od obiteljskog suživota nije došlo njegovom krivicom, tješio je bio i uvjeravao savjest svoju. Nije se utješio, ni onda pa nijednog narednog dana. I tek kad dijelom smirio je nemir, a dane svoje posvetio Bogu, molitvi i predanju - Zavjet kojim je bio posvećen i obuzet razbaštinila je jedne noći djevojka blijede puti. U kasne sate došla je na ispovijed, župnika nije bilo; čuo je potom kako od časne Klare onda traži tek nekoga za razgovor. Časna sestra Klara bila je dobra i pravična osoba, ali pred ponoć gotovo uvijek umorna i pospana. Katkad noć, znao je mladić često razmišljati, donese i grijeh i ljepotu umotano u jedno. Spustio se mladić, tada božji čovjek, da pomogne ženskom glasu koji tražio je pomoć. Spustio se mladić i poveo djevojku u kuhinju kao božji čovjek u neznanju da grijeh se zakotrljao.
Čvrsto je mladić vjerovao da svakom srijedom u sedam uvečer uzdiže dušu jedne djevojke; nije znao da djevojka ljubi i zaljubljuje se. Mjesecima kasnije, kada prvi put dodirnula ga je, znao je samo da je taj dodir priželjkivao.
- Sagriješih - reče joj mladić nedugo nakon dodira.
- Nadam se zbog mene - uzvrati mu tiho, ali spremno. - Jer, ja već mjesecima griješim, nikad sretnija.


Eh, te muke dana koji uslijediše. Skoro dva mjeseca koji su prolazili da sporije nisu mogli. Isprva je mladić izmišljao razloge i poslove zbog kojih srijedama više nije mogao primati djevojku. Bijedne su bile isprike kojima je izražavao svoju spriječenost, osjećao je i sam preko župnog telefona kako glas djevojke pogađa prave razloge. A on sam je nijekao. I nju, i točnost svega što govori, i samog sebe. Sve je pripisivao samo mahnitoj sluđenosti trenutka koji će proći, evo samo što nije; i onom razdoblju koje će neminovno stići, a koje će pokazati kako Bog je i služba božja ono što samo na trenutak je poljuljano bilo, zbog đavla koji nikada ne miruje.
Sve do dana kada odlučio je dušu svoju staviti na kušnju (osjećao je kako su ga molitve tih dana osnažile i za najveće borbe, a kamoli ne za slabost prema jednoj ženi - pred kojom je sada osjećao da slabosti više nema) i pozvati djevojku da mu se pridruži na šetnji uz stazu kojom je volio koračati. Namjera mu je bila za svagda raskrstiti s pojmom žudnje prema putenom i odveć svjetovnom; dušu svoju osvijetliti mirom i opravdanom mišlju kako žena i ovozemaljska ljubav jest za ljude, ali ne i za njega. Ta, on je bio čovjek koji je vrlo jasno čuo glas i poziv božji, sumnji u bliskost i povezanost s Njim nije bilo - tek test i kušnja samog đavla koji vrši dužnost svoju, revno i predano. I šetnja je bila takva; djevojka je bila presretna što ga nakon gotovo tri tjedna konačno vidi, puno je pričala, na mahove i nesuvislo, a mladić je gospodario rečenicama, smiren i odriješit, a ipak ne hladan ili grub. Svaki njezin pokušaj topline nailazio bi na zid mladićevih rečenica o njegovom božjem poslanju, Zavjetu kojem se čvrsto i bez pogovora odlučio predati. Svaki jecaj djevojke ušutkavao bi spomen ljubavi prema Bogu. Svaki susret očiju i nadanja djevojke kako će ga svojim pogledom uvjeriti da griješi u svom odabiru, završavala bi nemogućnošću da u tome i uspije.
Mladiću je bilo teško što nanosi bol srcu jedne djevojke, no ipak, bio je zadovoljan što čvrst mu je karakter, a misao duboka, kao božjom rukom vođena; što se uvjerio kako je bilo pametno pozvati djevojku u šetnju, ne izbjegavati je više, jer time samo, osjećao je, upire put nečastivom. Ovako joj je razjasnio koji je njegov put, a odluka da mu je konačna. Šetalo se, tako, dvoje mladih ljudi, svak duboko zaljubljen, a nepotpunost i jedinstvo zemaljskog izmicalo im je, kao što barka izmiče potpunom mirovanju. I tamo, u mjesečevoj sjeni zadnjeg bora odigrala se sudba. Djevojka je zaplakala, bez da je mladić primijetio žalost njenih očiju, prošla mu dlanom po obrazu, udaljavajući se tijelom od njega. A on, koji je stajao i znao kako će s tog mjesta djevojka dalje nastaviti šetnju sama, učini nešto što oboma bilo je jednako neshvatljivo - njenu ruku koja je spala s obraza uhvatio je svojom te je potegnuo tako snažno da se u tren oka našla tik pred njim, obraz uz obraz. Mladić nije govorio, kao ni djevojka, ali snebivao se nad dodirom kojeg je počinio. Zašto mu je u zagrljaju kad Bogu se predao, njegov se um mučio.
"Tren prije bijah božji, a gledaj me sada", morio se savješću.
Tu noć prvi put je poljubio djevojku blijede puti.
Tu noć prvi put je poljubio djevojku uopće.

[Elysium]

~ (2) ~



Dane nakon ćutio je kao da se svo breme svijeta nakalemilo na njegova leđa. Pred Bogom se gledao kao otrcani grešnik, nedostojan dah da vuče. Pred djevojkom se osjećao, pak, kao živ čovjek. Nije znao što će ljudi pričati, no oni uglavnom nemaju ništa dobrog i lijepog za reći. Ni roditeljima nije znao kako pred oči izaći; hoće li ga prihvatiti ili će ih još dublje razočarati, jer ni svojoj vjeri i čvrstoj odluci nije znao ostati predan. Noću je mladić ležao u krevetu, onemoćao, tužan što nikome ne može pohrliti u zagrljaj, osim djevojci, koja i uz najnježnije i najljubavnije riječi nije uspijevala istjerati grešnu ćud koja se klatila nad mladićem i sjekla kožu njegovu. Mladić bješe razapet, kivan i nesretan što nikome ne donosi dobro. Htjede da bježi, ali kuda pobjeći; Bog sve vidi, svugdje jednako je prisutan, kao i muka mladićeva koja i u dalekoj i stranoj zemlji jednako reže kao i na ovom otoku gdje je srce, umjesto kod Boga, jače udaralo u naručju jedne djevojke.
Knjige što ih je ponio sa sobom nisu ga više smirivale, priča o jednom svecu što prije ga je nadahnjivala i služila kao putokaz sada bila mu je strana; Biblija koju je držao uz uzglavlje više noću nije počivala u mladićevim rukama, a svakodnevne molitve su se prorijedile - osjećao je kako huli Boga, da licemjerno izgovara riječi kojima više nije bio brat, već stranac. I plakao je s križem u ruci; plakao za danima kada mislio je da zna tko jest.

~ ……….. ~

I tako mladić stajaše na svojoj hridi, a po bolovima u nogama i suncu koje prošlo je svoj zenit osjećaše da vrijeme i minute nekad i nisu u službi dobrog pastira. Razdiraše ga Zavjet što da ga pred Bogom u svojoj samoći, onih dana kada bijaše svoj. A danas, evo, muči muku s križem što ga stavi sebi oko vrata, nemoćan pred Bogom, a još slabiji pred ženom. I razmišljaše o tom istom Zavjetu, je li pravi i nije li kasno da se od njeg' odvrati. Da prigrli jedan drugi Zavjet, Bogu valjda jednako mio, ako je od srca čista i duha pravednog.
"Bože sveti, daj da srcem ljubim srce kojem težim. Ako Tvoj sam, učini me jakim. Ako njen sam, učini me još jačim."
I moljaše se mladić Bogu svome, zatvorenih očiju i duhom usmjerenim nebesima, da prosvijetli ga Otac njegov - Onaj kojem nijedno pitanje bez odgovora nije, nit' dvojba bez rješenja.
Ništa se ne događa u magnovenju, a opet, sve se upravo tada i tako događa. Osjeti da je blizu, da mu Bog govori, a on da krivo osluškuje; i promotri more, ima li ono što za reći; gledaše i valove, no premali mu bijahu da prenesu poruku; i povjetarac u kosi ili na licu očekivaše, ne bi li mu vjetar božju milost donio. Sve oko mladića bijaše bez odgovora, no molitvom se zato zaodjenu još jače, baš kao što prije tjedan dana odluči da post produži na još jednu sedmicu.
Možda Bog je baš u magnovenju, možda se ljepota otkucaja srca za života upravo tako tka, jer ništa ne stiže, a da trenutkom nije ovjenčano. Kao što ni slučaj nije slučaj, osim ako se takvim ne nazove.
"Koji Zavjet si mi namijenio, Bože moj i utočište moje? Koji Zavjet zapisan je na Nebu, a da moje ime nosi?" reče te raspusti usnicama molitvu Oca njegova.
I izmoli. I pristigne čas. I ljubav božja.
Otvori mladić oči i ugleda more, ljeskavo i osunčano. I prođe ga misao, jednom pročitana, jednom od djevojke kroz šapat izrečena..
"Poljubac je susret najljepši na svijetu."
Osmjehnu se mladić, pruži ruke, sretan što Bog ga ljubi, što Zavjet svoj pronađe u Njemu i uz pomoć snage Njegove. I sazna mladić koja nota sviraše u njegovoj duši, čas prije no što sjena pored njega progovori glasom ljupkijim od svega..

- Oče.. - zasta djevojka. - Sagriješih bludno.
A vjetar nejak puhnu, pomaknuvši mu crni habit oko nogu, kao da pleše na muziku koja se ne čuje; i štola mu se dignu uvis, zatreperi kao plamen svijeće.



- Bog sluša - reče čovjek s kolarom oko vrata.
- Lako za Boga, On već zna - odgovori djevojka. - Drugi ne znaju.
I probode ga, ali ništa ne reče. Osta stajati s pogledom uprtim na pučinu, a djevojku pusti da stane tik uz njegov desni bok, ponovno ne pustivši glasa.
- Poželjeh muškarca kojeg ne smijem - nastavi djevojka. - Da grijeh bude veći, i volim ga.
- Nije grijeh voljeti muškarca - odgovori čovjek u crnom, kao da sebi objašnjava jednu priču.
- Nije. Ali s ovim jest.
- Zašto? Oženjen je? - upita svećenik kao da nastavlja igru, kao da čeka određene riječi.
- Je, oženjen je. Za Boga je oženjen - reče prkosno, a opet s toliko ljubavi u glasu.
Oboje na tren ušutiše, djevojka se osvrnu, nešto promrmlja za sebe pa reče:
- Evo, ljudi prolaze. Sigurno već pričaju i spletkare.
- Pa, imaju o čemu - odgovori.
- Ma, o čemu imaju? O svećeniku koji dvaput dodirnuo je ženu i jednom je poljubio?
- Sasvim dovoljno.
- Ma, dragi moj, - zausti djevojka, a svećeniku od tih milih riječi sve srsi prošli niz leđa -da tako pričaju, srca bi im bila takva da bi ispovijedi postale suvišne.
- Grešan sam - reče joj. - Ne mogu nit' smijem ovako. Razmišljao sam o nama i što mi je činit'.
Ne usudi se djevojka više ništa zapitati, bojaše se što bi mogla čuti. Zadrhti, ali ne od povjetarca koji stizaše sa sjevera.
- Uredio sam neke stvari. Na hrid sam došao samo da potvrdim sumnje ili da odagnam nemir.
Nije znala što za nju bolje je, pa sad još jače zadrhti, kao da je studen, a ne proljeće u svitanju.
- Govorim o Zavjetu, mila - reče te glavu okrene i pogleda je, a djevojci sva rumen udari u lice.
I bijaše mu lijepa, kao da ljepša ne umije biti.
- Svaki čovjek ima svoje Zavjete - nastavi. - Za mene postoje samo dva i oba su ljubavna. A skupa ne idu.
- I ja sam razmišljala - započe djevojka, jer strahovaše nad riječima za koje bijaše uvjerena da će upravo čuti od čovjeka kojeg ljubljaše. - Bolje da odem, jer paklene ću muke priskrbit i tebi i sebi.
- Kud bi išla? - iznenađeno će svećenik.
- Imam rodicu u Zagrebu, uzet će me pod svoje. Maknut ću se s otoka, vidjet svijeta. A i tebe ću spasit nemira. Kad se dvoje ljudi vidjet ne može, lakše dani prođu dok uspomene ne zamru.
- Ne misliš tako - zausti mladić u crnom.
- Jalovo mi to što mislim il' ne mislim, kad gledam čovjeka pred kojim mi srce i diše i umire.
I mladiću posta teško oko srca kad začu kakve riječi govori o njemu. Krenu rukama da je zagrli i umiri, ali zasta.. zbog svega onog nebitnog. I ovaj put se zasrami pred Bogom, što donedavno u tom istom vidio je svoju snagu.
Prva se koča vraćaše u luku, polako klizivši po pučini; sigurno uloviše dovoljno - tako je barem bilo ljepše za razmišljati, no pretpostaviti da neka ih je nedaća snašla. Mirno bijaše, osim vjetra što plesaše uokolo. Zvuk trube se odlomi, a svećenik mahnu i dignu ruku u znak blagoslova ribara.
- Ostani - reče joj tiho, kao isposnik nade.
- A Bog? Što će Bog reći? - upita ga.
- Razumjet će.
Nasmiješi se djevojka na te riječi, toplo i mazno, ali osjeti i gorak okus te odvrati pogled.
- Volim i žudim, - reče mu - ali na grijeh neću da te navodim. Takvu sebičnost si ne bi oprostila.
- Nema grijeha jednom kad se čovjek odluči - odgovori. - Zavjet mijenjam, ali Bog će razumjet. I blagoslovit.
Djevojka se namršti, osjećajući kako njen ljubljeni priča odveć u zagonetkama, a bijaše uplašena da pita ga izravno; pa trpješe u neznanju pazeći da ne pokvari trenutak nekom nepromišljenom riječju.
- A ljudi? Pričat će o nama - zausti djevojka. - A Bog? Što kad jednom osjetiš da si krivo odabrao, a sve zbog slabosti prema jednoj ženi?
- Neću se tako osjećat.
- 'Oćeš. I onda ćeš se kajat.
- Jel' se ti bojiš ljudi il' mene? - zapita je uplašeno.
- Bojim se.. - zasta s odgovorom. - Ljudi i Boga. Njih se bojim.
Pa nanovo ušutiše.
- Ljudi su zli i vide samo ono što im se prohtje - nastavi djevojka. - A Bog, On sve vidi. Zapravo, to je jedino dobro, jer onda i ljubav vidi, ako slijep nije. Ali ljudi ne vide nit' razumiju, a njih se plašit treba.
Pomisli mladić na roditelje svoje, što će reći jednom kada čuju; pomisli na djevojku i na život uz nju; pomisli na mjesto gdje priča i govorkanja neće biti - i u času osjeti da beskrajno je živ i da ljubi.
Magnovenje.. Na jednom otoku. Uz jednu ženu. Pred Bogom stvoriteljem.
- Da sutra možeš bit' sretna sa mnom, bi li htjela da tako već od sutra bude?
- Više od svega - odgovori mu, ponosito.

Mladić spusti ruku uz tijelo i kao nakon više godina žudnje dotakne ruku djevojke, jedva osjetno. Jedva im se prsti dodirnuše, tolika im ljubav bješe.
- Daleko je sutra - prošapuće mladić.
- Je, mili moj, daleko je…




~ the end ~

[smallnumber8]

Elysium kaže:

~ (2) ~


~ the end ~

Svaka čast Elysium, svaka čast...

I komentaru LeneB...


…i onda, odjednom,
po rasporedu mladeza na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je
u koje zvezde treba da se zagledam….

[Svjetlosna]

Divno te je čitati opet....
Zadivljuje me koliko ljepote i profinjenosti, misaone snage i emotivnog naboja uspiješ izbalansirati sa jednostavnošću i skromnošću pojedinih detalja.
Divno...

[Self-portrait]

Lijepo, Ely . Posebno mi se svidio drugi dio u kojem je kompozicija pazljivo razradjena . Unutarnja podvojenost, razdiranja... Neki dijelovi , neke recenice, mogu i stajat sami za sebe (poput otoka) ; u sto nisam ni sumnjala
Svidja mi se sto se drzis svog stila (bez obzira na "komercijalan", masovan ukus) ; volim onaj feeling koji je postignut ponesto arhaicnim jezicnim stilom, bravurama...Stilski si " izbrusen ", suptilan, emotivan, mastovit...
A da sve ne ostane samo na pohvalama (jer ipak ces se ti zasigurno jos razvijati...) mozda jedna smjernica (subjektivno je, dakako) : razmasi jos vise mastu i likove ucini strastvenijima ! Znam da se doima suludo, kontradiktorno, spajati suptilnost, nedorecenost , pritajenost sa emotivnim eksplozijama. Odnosno, mozda se na prvi pogled cine nespojivima tri tocke i usklicnici, banalno receno .
Ali vjeruj mi, puno smo podvojeniji, kontradiktorniji nego sto se cini...S godinama smo sve veci "shizophrenici"
Zato mi se cini da si dodajuci svojoj prici jos vise boja i strasti u valovima, ipak mogao jos uvijek zadrzati i taj osnovni suptilan, nevin i pomalo distanciran ton .
Ne znam kuzis li me, ali mislim da si u stanju napraviti i jaci, kontrastniji mix emocija...Uz tvoj izgradjeni stil i odlican osjecaj za kompoziciju, i suptilnost, bilo bi - pun pogodak !
Jednostavno receno : prevrsi mjeru ! (naravno, jos uvijek, s uzdama u rukama. Da te bas ne opeku tipke na tastaturi )

[Baby-poc]

Elysium kaže:

Postoje minute koje nepovratno odu, kakav god život imao. Prođu i ne osvrnu se, ni na što. O Bože, koliko trpljenja?
Taj divan čovjek crne kose sjedio je uz prozor naše spavaće sobe. Ležala sam u krevetu i promatrala mu ruke. Čeznula sam za rukama svoga muža. Koliko sam puta samo plakala, a bez ijedne suze. I bivala sve više razapeta mržnjom na samu sebe što čeznem, a znam da ću dobiti i što primam sve bez ijedne geste zahvale. A smrt me nije htjela. Nijemu utjehu pronalazila sam u spoznaji kako bih sve isto i ja učinila za njega, da nas je zadesila takva sudbina samo u izmijenjenim ulogama.
Bio je prosinac i zadnje noćne magle zamijenili su prvi snjegovi, vidjelo se jasno kako sipe pahulje i čine hrbate na limu prozora. Tako noćas diše grad. A tako smo se i upoznali, meni bijaše davno sada kada se prisjećam, na vidikovcu našeg grada, pod narančastim svjetlom ulične rasvjete u društvu malenih bijelih bogova svuda oko nas. Snijeg je bio njegovo utočište pogleda i svijet van svih svjetova. Bio je i ostao čovjek vođen ljubavlju, nedokučiv u nježnosti slika kojima se bio izražavao i onog ostavljenog neizrečenim.
I eto..
Čak ni večeras, u odrazu prozora, nisam mogla prepoznati kojim to dijelom duše voli sve ono što odavno nema…
Kojim to srcem ljubi ženu poput mene, jednako zanesen i predan…
Čini li to iz obzira? Možda iz bogobojazni? Čini li tako iz tuge ili pokore? Zašto izbjegavam riječ Ljubav?
Zar nisam bila dovoljno darivana..?

Odavno se posteljina više ne gužva, nabori su s jedne strane mrtvački točni i jednolični i isti. Kopnim, a da ni ne znam. Svjesna sam svega, a ipak me nema. Volim kao sablast, kao duh, jer drugo ni nisam.
I svaku noć je uz mene, uz moje uzglavlje, šapuće stihove, neke tako divne da poželim opet ih čuti. Pamtim neke, neke zaboravljam, neke ne čujem do kraja, a trudim se pamtiti njegove riječi. Bože, trudim se! Trudim se…
Dodiruje me po zapešću, klizi mi niz ramena, osjećam mu dah na obrazima. Svaku noć me ljubi, ali ja bih željela da vodi ljubav sa mnom. Nekad mi u krevetu dodiruje bedra, tada, u tim trenucima sam ispunjena. Čim prođe nježnost i strast ostaje gorčina, bijes što i dalje živim, tuga u čijem se beskraju gubim. Ako sam igdje živa, tada je to svijet Sjete.
Kako su grozni sati koje provodim sama sa sobom…
Godine koje me guše svojom podmuklom tišinom i usporenošću trajanja…
Ovo nije život…
Sklupčao se uz mene, njegova ruka na mom golom trbuhu. Pogled mu je negdje u mojoj kosi. Noćas plače. Dakle, i ova noć je jedna od onih koje znaju doći u naše živote.. Kako su godine prolazile, sve manje je plakao. No, i on je samo čovjek. I noćas je samo čovjek…

Prije 14 godina i dva mjeseca, točno, sestra me nazvala s kolodvora, rekla da je stigla i da će me pričekati na starom mjestu. Noć je tek navukla svoje haljine, jedino je kiša već satima stvarala čudnovatu harmoniju. Bila sam kod auta i već okrenula bravu, kada sam osjetila da ipak želim svom mužu reći to preko portafona. Ne znam.. Postoje neki trenuci u kojima smo svi zatočena ili oslobođena djeca, trenutak u kojem sam na usnicama imala rečenicu. I željela je podijeliti s jedinom osobom s kojom se takvo što moglo podijeliti. Tog dana on je bio moje sve, a u tom trenutku imala sam rečenicu za kojom sam bila tragala.
Ništa važno…
Ništa pretjerano, što bi oduzelo dah…
I ništa bitnije od toga…
I nisam mu stigla izreći tu rečenicu. Jedan taksi me poveo u vožnju, uz škripu kočnica i nedovoljnu sreću da izbjegne jedinu osobu u ulici te kišne večeri.
I još uvijek me vozi…
Još me nije ostavio…
Još mu nisam rekla da me zaustavi i vrati natrag u život.
I dalje sam nijema. I nepokretna. I bespomoćna. I žalosna…
I sve to u istom krevetu, sve ove godine. U krevetu koji je, ako izuzmemo mene, i dalje jedan raj…


Teško ga je slušati kako plače. Kada se uzdigne i izvine iznad mene, gledati ga uplakanog, razumjeti sve, znati sve, a ništa ne moći reći. Gledam ga u oči i ne razumijem shvaća li uopće da sam živa, uz njega, da ga tješim neizgovorenim riječima, da ga milujem nepokretnim rukama, da ga ljubim mrtvim usnama.
Ima li vjere u mene kao živu…
Ili kao mrtvu osobu…?
"Što je ono što sam mu htjela reći na portafon one večeri?" prisjetim se s vremena na vrijeme. I shvaćam kako svom mužu imam daleko toga divnijeg za reći.
"Sve vezano za tebe je podijeljeno.. na lijepo i ljepše."
Zar se takve rečenice uopće pamte?
Tko ih pamti?

A danas mu i dalje poklanjam…
Daleko ljepše rečenice…
A on me ne čuje

ovo me je uzasno potreslo..
uzasno..
podsetilo na mog oca...
divna prica..

[Elysium]

nekog podsjete..
nekog uznemire

drago mi je vidjeti reakciju
svima vama koji ovdje navratite
koji ostavite svoj trag
za ubuduće

[Elysium]

nije me bilo već neko vrijeme.
pa dođoh.

ova je jednostavna.
i baš zato što je toliko jednostavna, meni je bila teška. emocionalna.
i sve te stvari koje ne razumijem
i ti odnosi..
tako nikakvi a tako blizu
i sve te nepotrebne tišine.

nastala na jednom otoku:


Izigrana tišina

[Elysium]

Izigrana tišina



- Pa jebem mu.. Što, da te slučajno nisam nazvao, ne bi ni znali da smo na istom otoku? - poviče Robert prijatelju kojem je dolazio u susret.
- Tko još u svibnju ide na more? - uz osmijeh mu odvrati Dean. - Bok, stari - reče i pozdrave se već dobro poznatim stiskom.
- Dvojica koja se vjerojatno opet izvlače s bolovanjem - nasmije se i udari ga po ramenu.
Opet su trgovali slobodnim danima u svojim firmama, jer nerado su uzimali godišnje. Dean je ionako bio pred otkazom, a Robert je o tome sve predanije promišljao.
- Jebote, već sam mislio da neću imat' s kim na kavu - reče Robert, birajući kojom ulicom krenuti.
- A nisi s djevojkom? - upita Dean.
- Koja djevojka?! Jedva sam dočekao da se i od nje maknem.
Izraz nerazumijevanja uhvati Deanovo lice, protekle je mjesece nekako očekivao da mu prijatelj uz pivo obznani kako se zaručio. Konačno.
- A ne, ne brini, - kao da je predosjetio misao - ništa strašno. Samo mi se već popela na vrh glave. U zadnje vrijeme neprestano kvoca. Ma, znaš kako je sa ženama.
Mjesto bijaše pusto. Nikoga na uskim ulicama, a glasovi im preglasno odjekivahu. Nisu navikli na takvo što u mjestu vječne zabave.
- A ti? - započe Robert. - I dalje solo? Pišeš li?
Dean je bio pisac bez ijednog objavljenog djela. Čekao je trenutak već nekoliko godina. Više nije znao jesu li mu struka i posao bili životni odabir ili samo izgovor za sve manje slobodnog vremena za pisanje. Trudio se, a da nitko nije razumio taj trud; na potporu je nailazio možda triput godišnje - u društvu neke djevojke koja ne bi znala što prikladnije reći osim da mu želi sve najbolje u daljnjem pisanju.
Robert je, pak, bio čovjek bez većih ambicija, osim da zaradi što više može, ali svejedno bez jasne vizije. Strastven tek u komentiranju žena, no s pojavom odabranice u društvu, svoju strast bi morao brzo anulirati. Možda nekome normalna i prirodna prilagodba, ali zapravo potpuno abnormalna jer umjetno mijenja narav jednog čovjeka do granice tužnog. Svaki manjak slobode je poniženje.
- Uzeo sam dva tjedna za dovršit' neke tekstove, možda napišem nešto novo - odgovori Dean.
- Znam da curice padaju na to tvoje pisanje. Je l' ševiš neku?
- Je l' bi sad bio s tobom na ovom otoku da seksualni život postoji?
- A u kurac - odvrati Robert. - Pa ti si u još gorem stanju od mene. Jebeš kavu, idemo popit' nešto žestoko.
Sunce je još jače zagrijalo i tek je vjetar kvario pravi osjećaj ljeta u dolasku. A njih dvojica kao pravi jebeni turisti - jedini u kratkim hlačama; ionako su došli na odmor, na more, nisu marili što je malo hladniji svibanj.
- Jesi primijetio kako je ovdje drugačije, nego gore u gradu? - krenu Robert s novom temom, nije volio tišinu.
- A možda i nije drugačije. Možda je sve isto, samo mi nismo navikli.
- Ajd' ne seri - odvrati Robert.
- Sviđa ti se što si tu bez djevojke i što bi mogao malo barit', samo da dobiješ priliku.
- A i to što kažeš - reče i udari ga po ramenu.

[Elysium]

~(2)~



Još nikog nisu susreli na ulicama, makar je podne već bilo prošlo. Konačno su izbili na tržnicu i ugledali prve znakove života. Kafići su bili slabo popunjeni, vjerojatno zbog vremena, tek nekoliko turista na ulazu hotela i jedan bračni par srednjih godina na terasi s novinama u rukama i tek pripaljenim cigaretama.
- Znaš šta? Ajmo u onaj naš, na kraju ulice. Na onom raskrižju.
Svidjela se Deanu ideja, volio je taj kafić, uvijek se u sezoni puštala dobra muzika.
- Može. Al' ajd' prvo da kupim razglednice pa da onda pijemo u miru - reče Dean.
- Kakve jebene razglednice?
- Znaš.. ono što se šalje ljudima kada si na moru.
- Misliš da je nekome stalo do razglednice?
- Pa, nadam se - odgovori Dean, gotovo automatski.
- Hoćeš da ti kažem istinu-dvije o tim razglednicama? - zapita ga Robert.
- Ajde - odgovori mu, zadovoljan što Robert ipak nije inzistirao prvo na piću.
Nije pretjerano volio trenutke kada bi Robert krenuo filozofirati, makar je nerijetko znao reći jako pametne stvari, ali sada mu je svjesno dao priliku jer barem su zajednički izbili na rivu u potrazi za otvorenim kioskom, a i nisu se natezali oko pića.
- Koliko dugo već nisi u gradu?
- Sad će tjedan - odgovori Dean.
- I u tih tjedan dana, te osobe kojima ćeš slati razglednice, koliko puta su te se sjetile pozivom ili sms-om?
Tu se Dean malo zamislio i sukladno oborio glavu, ali bio je iskren:
- Nijednom - reče.
- Nijednom - ponovi Robert.
Galeb na rubu malog mola im na trenutak odvrati pažnju.
- A ti ćeš im poslati te razglednice svejedno, jer…
- Nemoj me sad jebat' - povisi Dean malo glas. - Ionako sam dvojio danas oko toga.
- Eno štanda s razglednicama - pokaže Robert rukom ispred sebe, a glasom tako apatičnim kao da namjerno tjera prijatelja da počini glupost.
Dean ubrza korak, ništa ne govoreći.
- Znaš kada završava žalost s tim razglednicama?
- Ne znam - ljutito će Dean.
- S prvom mišlju osobe koja primi razglednicu.
Tik pred štandom Dean zasta i pogleda prijatelja:
- Ne razumijem.
- U redu, svaka osoba bude sretna što je dobila razglednicu, - započe Robert, - ali prva misao u tvom slučaju, kada vidi od koga je, neće biti zadovoljstvo što si je se sjetio. Već, što ti radiš na moru u ovo doba i kako to da ona nije znala da si na moru, i koliko već dugo tako izbivaš iz grada. Prvo se zadovoljavaju osobni nemiri, tek onda zadovoljstvo što te se netko sjetio.
- Dakle, sve ljude pokreće sebičnost? - uvrijeđeno dovrši Dean.
- Ne svakog. I ne uvijek. Samo.. kažeš da se tjedan, a i više, niste čuli. Dakle, sumnjivo prijateljstvo. Ili samo odraz modernog vremena? - cinično mu Robert namignu. - Plus, nije era godišnjih odmora, razglednica se ne očekuje. Ti reci meni koja će joj biti prvo misao?
- Odjebi.
- Kupi jebene razglednice i idemo - mirno će Robert, praveći se kako ga odjednom zanimaju sezonske ogrlice.

Dean nije niti pazio niti je bio prisutan duhom pri biranju razglednica pred sobom; razmišljao je o riječima svog prijatelja i stavljao ih u kontekst. Prolazila ga je volja za bilo kakvim javljanjem. Spopade ga ona mučnina što je uopće silazio u mjesto naći se s Robertom, makar je loše stajao s pisanje i vrlo vjerojatno bi poslijepodne prespavao u lijenosti; pa ipak, proganjala ga je zadnja misao koju je Robert iznio o razglednicama.
- Aha, - priđe mu Robert bliže pa uzme jednu od razglednica - još moraju biti i oku ugodne povrh svega.
- Ne volim ove s natpisom mjesta - odgovori Dean. - Nekako su mi pre..
- Seljačke? Turističke? - dovrši Robert.
- Obične.. sam mislio. Koliko su vam ove? - podignu Dean glas da ga prodavačica primijeti.
Žena u kasnim tridesetima. Niska. Preplanula. Lica i kose koja ne nose ništa što se desetak minuta kasnije ne bi zaboravilo.
- 4 kune. Ove ovdje, - pokaže na one "turističke" o kojima je Robert pričao - te su vam po 2 kune.
- Ionako kupujem samo dvije - reče tiho Robertu, kao da se opravdava.
- Gle, - započe Robert - ti si tip koji pazi na detalje. Jebene razglednice, što je na slici, javljanje i ostala sranja. Ti nikada nećeš povjerovati u ono što sam rekao. Znaš zašto? Zato jer si pisac. Ti slijepo vjeruješ da će u svemu ovome najbitnije biti ono što ispišeš, tvoje rečenice. Ma… to bi bilo prelijepo. Da je istinito.
- Znači, uopće nije bitno što napišem? - cinično Dean kaže i odmahne glavom.
- Ne, bitno je. Ne možeš napisati glupost. Ali što god lijepo da napišeš toj osobi, neće te pomaknuti dalje od onog što već jesi, ili nisi, u očima te osobe. Jer, već ima mišljenje o tebi. Jebi ga, ja nisam romantičar i ne padam na te fore. Jebeš razglednice. Ali dobro, ti si pisac, ti sigurno vjeruješ..
- Ma, u kurac ja vjerujem! Pišem jer sam budala. I tražim budalu sebi sličnu - prekine ga Dean.
- Ej, nemoj sad tako..
- A mogu vam prodati i za 3 kune - cijeli razgovor prekinu prodavačica.
- Zašto za 3? - upita je Dean malo iznenađeno.
- Pa, djelujete mi kao da se nećkate, pa eto, da vam spustim - odgovori.
- A mi djelujemo kao da nemamo 4 kune? - upita je Robert.
- Nisam tako mislila.
- Znate što? Mi ćemo vama platiti 5 kuna svaku - odrješito će Robert. - Je l' može tako?
Dean poklopi prstima lijevo oko i povuče dlan niz obraze i bradu. To je bio Robertov način, uvijek neka kontra.
- Može - reče mu prodavačica.
- Nevjerojatno - kaže Robert, iznenađen što se snašla. - Sad da plaćam još i više nego što košta?
- Pa, sami ste tako rekli.
- Daj nam ove dvije, - pokaže joj na one što ih je Dean držao u ruci - to je 8 kuna i bok - reče i poče vaditi sitno iz džepa.
- Zašto ti plaćaš moje razglednice? - upita ga Dean.
Smeo se. Jedan od onih trenutaka.
- Ma, jebem ti i tebe i tvoje razglednice! - zadere se, pomalo smiješno, i demonstrativno se korakom udalji.
Dean je platio i uhvatio Roberta koji je već bio odmaknuo. Po hodu se osjetilo da ga je nervoza prošla.

[Elysium]

~(3)~



- Kome pišeš? - upita ga Robert.
- Jednoj svojoj susjedi iz kvarta i..
- I?
- I jednoj djevojci - odgovori Dean.
- Jednoj djevojci - ponovi Robert. - Ne znam je l' to pogubnije kao kategorija ili kao životna zbilja.
- Vrag će ga znati - neodređeno će Dean.
- A reci mi, za tu jednu djevojku, imaš već unaprijed smišljene rečenice ili nemaš blage veze što ćeš napisati? Trenutno razmišljam koja je bolje od te dvije kategorije. Posebno.. kada je o piscu riječ.
- Ne jebi - odbrusi mu Dean.
Narednih osamdesetak metara, koliko im je trebalo da dođu do pošte, proveli su u tišini. Robert je, isprva, zvao svoju djevojku, ali ubrzo se predomislio i odlučio za sms. Dean je promišljao o Robertovim zadnjim rečenicama, a i o onima od prije. Vjetar je malo popustio i osjećao se pravi dašak ljeta.
- Ja ne mislim sad stajat' i gledat' te kako pišeš razglednice - konačno će Robert.
- Odi preko, naruči mi isto k'o i sebi i dođem čim ih napišem.

Dvadeset minuta kasnije, možda koju minutu više, sjeo je uz svog prijatelja na terasi i otpio prvi gutljaj.
- Paše mi - reče Dean, makar nije više bila tako hladna.
- Barem znamo iz koje kategorije je bila ona jedna djevojka - reče Robert čitajući neki članak iz politike u dnevnim novinama.
- Ajd' dosta o tim razglednicama - odvrati mu.
Izvadio je kutiju cigareta, posudio upaljač sa susjednog stola i pripalio. Već nekoliko dana nije bio zapalio cigaretu. Nije bio siguran uživa li u dimovima ili samo umiruje dušu na krivi način. Robert je uglavnom komentirao ili novine ili rijetke prolaznike koji bi naišli niz ulicu.
- Konačno nešto dobro! Gledaj, stari - glasno će Robert. - A, koje jebene sise.
Dean se zagledao u cigaretu među prstima, došle su mu slike pred oči. Stana. Žene. Pogleda koje je krao dok nije gledala; dok bi odlagala šalicu kave naginjući se; dok bi mu pružala svoje fotografije iz mladosti; dok bi palila cigarete.
- Zbilja jebene - prozbori Dean.
- Daj ne seri! Nisi je ni pogledao - reče Robert i pokaže na auto i na neku djevojku koja je baš sjela na suvozačevo mjesto.

Dean povuče dim. Krene pričati nešto o vremenu, o plaži na koju bi bilo najbolje otići, o tome kako već dugo nije jeo ribu, ali nije pomoglo. Nije joj mogao uteći.




~ the end ~

[seamless]

ajme, E, jesi napisao tešku priču. a sve zbog zadnje rečenice.

[Elysium]

život ti satka razne trenutke
ti se samo trudiš najbolje ih razumjeti







edit: Wall je ukazao na "ije"/"je" pogrešku u ovom postu
ispravljeno.
hvala
volim predanost u čitanju

[naiirobi]

Elysium kaže:

U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…

Ovo je TA koja mi je oduzela dah...
Zelim ti jos mnogo ovakivih slika koje obaraju jednostavnoscu i bliske su svakom tijelu i dusi.

[Morgana]

Elysium kaže:

nekog podsjete..
nekog uznemire

drago mi je vidjeti reakciju
svima vama koji ovdje navratite
koji ostavite svoj trag
za ubuduće

Elysium... Od srca ti hvala na prekrasnim poklonjenim postovima.

Citam, i ponovo putujem kroz svoju dushu, kroz izmaglice sjecanja i snova i ljustim slojeve sebe, ... ili ... ne sebe... vec neceg sto se po meni nahvatalo vremenom i zarobilo njeznost i mastu, kao duboko skriveni biser u skoljci... Ljudski je da posumnjas ponekad da ono sto ne vidis mozda vise i ne postoji, i da se, ko zna zasto je to tako, odreknes bas onog najboljeg dijela sebe kao najslabijeg... Da li se to zove prezivljavanje? ... ili se razum samo trudi da ponudi neko logicno pojasnjenje za ono sto smo vec ucinili iz emocija, u afektu...

Rijetko mi naviru rijeci kao nekada, i sve su teze i oporije, te ih stoga sa velikom opreznoscu izgovaram, a sa jos vecom stavljam na papir... Ima u njima memle od stajanja, okusa fine knjiznicke prasine s najvisih polica, arome zrenja mirisnog crnog grozdja, ali i neceg shto bi, plashi me, u vecoj kolicini od nekoliko kapi moglo otrovati... hm, onog ko pishe ili citatelja? ... ne znam...

Stoga k'o sutljiv vampir uglavnom crpem moc iz zvjezdanog neba i tudjih rijeci Onih koji josh nisu sklopili svoj pakt sa vragom. I, srecom, josh uvijek umijem da kazem hvala...

[nisa]

....pročitala sam sve tvoje priče i jedva čekam ostale.....

[naiirobi]

besmrtno djelo ne dogada se ovdje. vise nagore. vise iznutra. a ono sto je unutra, dogada s eizmedu covjeka i boga. dogodilo se. i onda kada nitko ne zna za to. B.H.

malo rijeci da te razvesele kad se vratis!