Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 22.08.2017., 15:16   #1
Pretjerani osjećaj odgovornosti za tuđu sreću

Posljednjih mjeseci događaju mi se velike životne promjene, usudila bih se reći najveće dosad. Očekujem dijete i jako sam sretna zbog toga, bilo je planirano i suprug i ja smo bili presretni kad je uspjelo bez previše muke, za razliku od mnogih u našoj bližoj i daljnjoj rodbini tj. prijateljima.

Koliko god sam se bojala trudnoće u fizičkom smislu, ništa se loše nije dogodilo, i to je super, no nisam ni očekivala da bi mi se mogle dogoditi neke psihičke stvari koje su me zadesile ovih mjeseci. Ne mislim na klasične promjene raspoloženja i ostalo o čemu slušamo kod trudnica, već na neke moje introspekcije koje nemaju nužno veze s hormonima (u tom trudnočkom smislu), nego više s pripremom na nešto što dolazi, a bitno je. Ja bih to nazvala nekom vrstom emocionalnog čišnjenja, kao da mi tijelo i um govore "očisti se za dijete". I mislim da je jako dobro da to prolazim sad.

Nisu posrijedi nikakvi ekstremi koji me ometaju u funkcioniranju, niti se osjećam izrazito sretno ili nesretno, samo...kao da sam zauzela stav prema vlastitom dosadašnjemu životu po principu Gibonnijevih stihova "nit' te volim, niti mrzim - ja te samo jasno vidim ovaj put". I ta osoba kojoj se obraćam tim stihovima sam isključivo ja sama.

Ukratko, u jednom od svojih posjeta roditeljskom domu tijekom ove trudnoće, otišla sam toliko daleko da sam pokupila sve svoje dječje / pubertetske dnevnike koji su ostali tamo i nisam ih dotaknula već godinama. Neke još uvijek nemam snage otvoriti jer ne znam jesam li spremna, ali konkretno ovaj najraniji, koji sam pisala još u prvom osnovne, me BAŠ rasturio. Znam da sam oduvijek bila blago tjeskobna i da sam imala raznorazne psihosomatske pokazatelje toga i da, koliko god su se njima bavili, moji ukućani su ih većinom pripisivali mojoj "hipohondriji" i smijali im se. Ne ono - hahaha, glupačo, nego - ma daj, ajde, proći će.
No, nisam očekivala da će me iz tih stranica uvrebati malo užasno nesretno i usamljeno dijete, totalno neshvaćeno i većinu dana u kurcu, bez previše nekih dana bezbrižnosti i djetinje sreće ili nevinosti o kojoj obično slušamo kao odrasli, kad se divimo tomu minulomu razdoblju.

Ja se svojemu djetinjstvu ne divim, niti se želim vraćati, ali sam uvijek mislila da je to tako samo zbog rata. Čitajući svoje dnevnike, vidim da nije samo zbog rata, nego iz niza razloga, a navrnule su mi i neke uspomene koje su me očito toliko potresle da ih ni tada nisam zapisala. Uglavnom, veći dio djetinjstva bila sam u banani, blago depresivna i trudila se napraviti sve da nikog ne razočaram - to mi je bilo glavno i time sam mjerila uspješnost svojega života. Što je jako tužno.

Kada sam dalje nastavila razmišljati, shvatila sam da je to obrazac ponašanja koji se nastavio i dalje, daleko daleko u moju odraslost. Nije da se nisam trudila biti sretna - svi to radimo, nego sam svoju sreću percipirala kroz tuđu i svoje vrijednosti bazirala na tome što mi netko drugi nameće. Većinu vremena, moja se tuga nije svodila na to da nisu ispunjene moje želje, nego da JA NISAM ISPUNILA TUĐE. Ono, razočarala sam, povrijedila sam, nisam uspjela...i sada svi misle to i to.
Što je najjače, ja cijelo vrijeme mislim da spadam među one rijetke ljude koji NISU takvi ("people pleasers"), da bih tek nedavno evo shvatila kako uopće ne znam što točno mene usrećuje. Kao, imam ja neku otprilike ideju, ali pojma nemam gdje prestaju ljudi koje volim (obitelj i bliski prijatelji), a počinjem zbilja JA i nitko drugi.

Trenutno se trudim što više ugađati sebi i svojemu djetetu i ne, ne namjeravam njega kad se rodi zanemarivati jer "ne želim biti people pleaser". Djeca su druga priča i oko njih se moraš truditi i njihovu sreću moraš stavljati na barem vrlo visoko, ako ne i prvo mjesto.
Ipak, odlučila sam više ne ići svima niz dlaku, već jasno artikulirati svoje želje, i to tako što ću kad me nešto povrijedi pojačati taj glas u sebi koji mi govori "tebi se ovaj osjećaj ne dopada". I da, katkad ću to morati učiniti i nauštrb svoga djeteta (kad bude veće, naravno) jer jedino tako neću biti frustrirana mater.


Zanima me imate li sličnih iskustava, tj. imate li tih trenutaka u životu kad ste shvatili da se zapravo puno i previše dajete i kad su vam se ti trenuci dogodili. Meni je jako drago da se meni to događa sad i dosta sam mirnija (ne mogu reći "sretnija", ali mislim da je mir ionako najvažniji od svega u životu) nego li do prije recimo godinu dana, ali se, nažalost, i dalje borim s osjećajem da...nisam dobar čovjek u trenutku kad slušam svoje potrebe, ne znam kako da to objasnim...

Evo samo jednoga od primjera: shvatila sam da me moj svekar stravično ispunja negativnim emocijama. Shvatila sam ja to odavno, istinabog, ali svih ovih godina otkako sam u vezi sa svojim mužem, ja zapravo serem samoj sebi da njegov stari zaslužuje više razumijevanja nego li zbilja zaslužuje. Mojega razumijevanja, naravno - ne želim uopće ualziti u to što bi drugi trebali i kako bi drugi trebali ophoditi se prema njemu, o tome nek razmišljaju oni sami.
Ima on svoje razoga zašto je govno i nije totalno govno. Ali, toliko koliko JE govno - govno je, nemojmo se lagat. I sad sam ja nejga počela izbjegavat jer mi govna sve manje pašu, i moja, a kamoli ne bi tuđa.
I premda sam razgovarala s mužem o tome, na lijep način ali koliko god je moguće otvoreno, i premda me on razumije, ja se ne mogu oteti osjećaju krivnje jer sam "loša prema njegovomu ocu", niti se mogu oteti toj konstatnoj navici koja me prati cijeloga života, a ta je da predviđam koja katastrofa bi se mogla dogoditi ako ne ispunim očekivanja

I moram priznati da se, kad me ulovi takvo katastrofiranje, ipak osjećam luzerski jer imam previše godine da bih samu sebe tako bičevala.
Dogurala sam daleko, ali ne znam kako dogurati još maaaaalo malo malo dalje, a to je kako da dođem do suzbijanja konstatnog osjećaja straha i krivnje.

Vjerujem da vas ima još takvih pa me zanima - je li ikome od vas uspjelo u potpunosti?
Ako ne u potpunosti, je li ikom uspjelo u velikoj mjeri?
Kako?
U kojim trenucima vam se taj nepotreban osjećaj ipak javlja?

Nuspojava javljanja toga osjećaja kod mene je ta da često želim biti posve sama sa svojim mislima i slušati što mi tijelo i um zapravo govore.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.08.2017., 20:14   #2
Slična priča. Oduvijek me prati taj osjećaj da ne mogu biti okej ako svima oko mene nije okej. Znala sam ići stvarno daleko u pokušaju rješavanja tuđih problema - ne zato da bi drugi imali dobro mišljenje o meni nego zato što sam jednostavno 'morala' to činiti. A onda je puklo, u trenutku kad sam shvatila da nikome zapravo nije stalo do mene - stalo im je samo do toga što ja mogu učiniti za njih. I to nikad nije bilo dovoljno dobro. Tada mi je postala jasna jedna vrlo bitna stvar - neki ljudi jednostavno žele biti nesretni jer tako parazitiraju na tuđem suosjećanju i kao da uživaju u kukanju i emocionalnim ispadima. A na meni nije da to mijenjam. Štoviše, nemam pravo na to.

Sada malo više gledam sebe, izbjegavam negativne ljude koliko god to mogu, ali još uvijek ne znam što želim. Osim da me se pusti na miru.
__________________
#HoldMyRakija
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.08.2017., 22:06   #3
Ja sam nedavno otvorio temu o pružanju i traženju da se pruženo uzvrati. Mislim da je na tragu ove tvoje teme, jer zapravo priča tu i kreće. Netko nas je uvjerio da vrijedimo ako se uklopimo u nekakav obrazac prihvatljivog ponašanja. A to obično biva da nastojiš biti dobra prema drugima, pristupačna, susretljiva, popustljiva, uvijek tu kad drugima zatreba, da opraštaš i razumiješ druge ako su govna prema tebi..
Roditelji su ti usadili taj mentalni sklop. Kaznili su te ako si svoja i nagradili ako si njihova, dakle slušaš, poštuješ, prilagođavaš se, dobro učiš, marljiva si, zamoliš, šutiš ako ti se kaže ne.
I tako postaneš debil koji vlastitu vrijednost mjeri prema tome koliko su usrećila druge. Ti sama sebi nisi važna, nikad te nitko nije ni poticao da bude važno ono što ti voliš, želiš i misliš...

I sad kao odrasla žena svjesna da dolazi dijete i da to dijete zaslužuje i treba svu tvoju pažnju otvaraš te dnevnike "dresure" iz djetinjstva i to je užasno za čitati.

Gle, pogrešno su nas učili. Možda nekad davno kada si živjela u istoj sobi sa mužem, puncem, punicom, njegovom majkom i bakom tada je bilo normalno i svrsihodno da trpiš, poštuješ i ponižavaš se. Život u zajednici ne trpi individualnost, jasno se zna tko je gazda i tko odlučuje pa drugima pravo ili krivo. No ti živiš sa svojim mužem i imaš svoju obitelj. Nemaš se kome zašto prilagođavati na vlastitu štetu, zar ne? Čemu i zbog čega?
No kako nisi naučila drugačije ti to i danas radi, kao dresirani pas.
Loši ljudi trebaju izaći iz naših života, odnos moramo svesti na nama prihvatljivu mjeru, umjesto zadovoljavanja tuđih potreba mi moramo nastojati naučiti prepoznati vlastite.
Za to treba jako mnogo vremena, preispitivanja sebe i rekao bih dosta ljutnje. Ljutnja ti je pokretačka snaga kada treba drugima reći dosta, jer je to nama jako teško. Zašto? Pa osjećamo ogromnu krivnju. Krivnja je ona pokretačka snaga koja nas je čitavog života dijelila od nas samih. Ako pokušaš zadovoljiti svoje potrebe odmah nastupa krivnja i govori ti, to nije u redu, ne možeš tako, ne smiješ, loša si, ne zaslužuješ, treba te kazniti i slično. Borba da se ta krivnja prevlada je zapravo najteža u životu. Noćima nećeš spavati i osjećat ćeš se odvratno zbog te krivnje, jer ne dopuštaš sebi da budeš čovjek. Izjedat će te to ali ako budeš imala podršku i prevladaš to sve ostalo će biti da prostiš pičkin dim. Otpast će mnogi ljudi koji su kao pijavice životarili na tebi i energiju ćeš usmjeriti na sebe i svoju obitelj. Meni je za to trebalo ček da zbrojim, 5...8..12 dugih godina, i uz sebe sam imao ženu od koje sam mogao učiti. Ali ja sam tvrdoglavo magare i mazohist, nisam realno mjerilo..
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:19   #4
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post

Sada malo više gledam sebe, izbjegavam negativne ljude koliko god to mogu, ali još uvijek ne znam što želim. Osim da me se pusti na miru.
Bojim se da u ovom boldanom ima istine. Ali i u tome da želim da me se pusti na miru, što je, rekla bih dosta dobar početak.
Sretno nam!

Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Ja sam nedavno otvorio temu o pružanju i traženju da se pruženo uzvrati. Mislim da je na tragu ove tvoje teme, jer zapravo priča tu i kreće...
Je, slična je tema zapravo.


Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Netko nas je uvjerio da vrijedimo ako se uklopimo u nekakav obrazac prihvatljivog ponašanja. A to obično biva da nastojiš biti dobra prema drugima, pristupačna, susretljiva, popustljiva, uvijek tu kad drugima zatreba, da opraštaš i razumiješ druge ako su govna prema tebi..
I, šta je najgore, mislim da me to nitko nije svjesno uvjerio, nego je jednostavno nastavljeno ono u što se njih uvjeravalo. Prenose svoj obrazac.
Jebate, kako mi je drago da sam se otrijeznila pa nemam namjeru dijete odgajati kako sam ja odgajana!


Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Roditelji su ti usadili taj mentalni sklop. Kaznili su te ako si svoja i nagradili ako si njihova
Da, točno to.
Samo što je jedan od njih u nekom trenu skužio da je pogriješio pa se koliko-toliko sad trudi i ne mogu zanemariti taj trud.
Volim ih, jebiga. Je li to stockholmski sindrom ili nešto drugo, teško je reći, ali ih volim. No to što ih volim, stvarno ne znači da ću ih i dalje bespogovorno slušati, dapače. Među ostalim baš zato što ih volim, neću - previše mi je stalo da bih im samo tako lagala kako mislim da su u pravu. Toga je bilo sasvim dosta, i s njima i sa svima ostalima.

Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Noćima nećeš spavati i osjećat ćeš se odvratno zbog te krivnje, jer ne dopuštaš sebi da budeš čovjek. Izjedat će te to ali ako budeš imala podršku i prevladaš to sve ostalo će biti da prostiš pičkin dim.
...
Meni je za to trebalo ček da zbrojim, 5...8..12 dugih godina, i uz sebe sam imao ženu od koje sam mogao učiti. Ali ja sam tvrdoglavo magare i mazohist, nisam realno mjerilo..
Heh, a tako će nekako bit i meni, mislim, nisam ni ja puno drukčija, a i ko sretna (as in "lucky", ne "happy") budala sam naišla na čovjeka od kojega mogu učiti i koji me prihvaća svoju. To i JE jedan od razloga mog buđenja - što prosto nisam mogla povjerovat da nekom možeš reći "ja to ne bi" pa ne doživjet emocionalnu ucjenu.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:47   #5
Quote:
morcego kaže: Pogledaj post
Da, točno to.
Samo što je jedan od njih u nekom trenu skužio da je pogriješio pa se koliko-toliko sad trudi i ne mogu zanemariti taj trud.
Volim ih, jebiga. Je li to stockholmski sindrom ili nešto drugo, teško je reći, ali ih volim. No to što ih volim, stvarno ne znači da ću ih i dalje bespogovorno slušati, dapače. Među ostalim baš zato što ih volim, neću - previše mi je stalo da bih im samo tako lagala kako mislim da su u pravu. Toga je bilo sasvim dosta, i s njima i sa svima ostalima.



Heh, a tako će nekako bit i meni, mislim, nisam ni ja puno drukčija, a i ko sretna (as in "lucky", ne "happy") budala sam naišla na čovjeka od kojega mogu učiti i koji me prihvaća svoju. To i JE jedan od razloga mog buđenja - što prosto nisam mogla povjerovat da nekom možeš reći "ja to ne bi" pa ne doživjet emocionalnu ucjenu.
Imaš zdrav stav, to mi se sviđa.
Većina djece se zapravo muči sa postavljanjem granica prema roditeljima, odnosi su tu uvijek dosta nategnuti. No opet postoji razlika, jedno su roditelji koji malo dave, a drugo su oni koji te guše i završiš psihički bolesna zbog njih.. Ja sam veze morao potpuno prekinuti, ali ono zakrviti se do laktova da bi iz toga i za mene i za njih izašlo nešto produktivno. Zakrviti sam se morao jer priča godinama nije davala nikakve rezultate. Da cijepanje pupčane vrpce je jako teško, baš te ono izjeda krivnja dok se odlučuješ ili ja ili oni, kakav sam ja to čovjek, pružili su mi sve a ja tako, zašto mora biti tako, zašto nisu malo drugačiji, zašto ne pokušaju razumjeti.. No čovjeka tek teške okolnosti tjeraju na razmišljanje i promjenu. I tako odnos sa apsolutne nule kreneš razvijati u smjeru koji tebi odgovara. Nekako uhvatiš uzde, sad ti određuješ dinamiku odnosa a nisi u submisivnoj poziciji da pokušavaš ugoditi bez efekta. I tu se oni mijenjaju, sad pristupaju u rukavicama jer imaš moć reći neću, sad imaju respekta prema tebi i tvojoj obitelji. I to je taj napredak i kontrola nad vlastitim životom..
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 11:53   #6
Quote:
radical change kaže: Pogledaj post
Imaš zdrav stav, to mi se sviđa.
Većina djece se zapravo muči sa postavljanjem granica prema roditeljima, odnosi su tu uvijek dosta nategnuti. No opet postoji razlika, jedno su roditelji koji malo dave, a drugo su oni koji te guše i završiš psihički bolesna zbog njih.. Ja sam veze morao potpuno prekinuti, ali ono zakrviti se do laktova da bi iz toga i za mene i za njih izašlo nešto produktivno. Zakrviti sam se morao jer priča godinama nije davala nikakve rezultate. Da cijepanje pupčane vrpce je jako teško, baš te ono izjeda krivnja dok se odlučuješ ili ja ili oni, kakav sam ja to čovjek, pružili su mi sve a ja tako, zašto mora biti tako, zašto nisu malo drugačiji, zašto ne pokušaju razumjeti.. No čovjeka tek teške okolnosti tjeraju na razmišljanje i promjenu. I tako odnos sa apsolutne nule kreneš razvijati u smjeru koji tebi odgovara. Nekako uhvatiš uzde, sad ti određuješ dinamiku odnosa a nisi u submisivnoj poziciji da pokušavaš ugoditi bez efekta. I tu se oni mijenjaju, sad pristupaju u rukavicama jer imaš moć reći neću, sad imaju respekta prema tebi i tvojoj obitelji. I to je taj napredak i kontrola nad vlastitim životom..
Tako nekako, s tim da ja nikad nisam mislila da su mi "pružili sve, a ja njima tako" - dosta sam svjesna toga da mi nisu pružili ni koliko su trebali, a kamoli sve. Ne mislim da im dugujem zahvalnost, nego sam sto posto sigurna da su mislili da rade dobro. Ono, nisu radili ni blizu dobro, ali jebemu mater, drogirani su nečim i sami ili koji god kurac... Nisu znali za bolje i ne želim ih kažnjavati zbog toga. Ovoga puta ne zato što ću ih "razočarat", nego jer ću ih prilično nezasluženo povrijedit. Čovjek je zaslužio onda kad je namjerno ili inertno đubre, a ne kad se trudi ko magare, ali UPORNO fulava.
E, s mojima je bio taj slučaj, a ne da ih je bolila neka stvar, kužiš...
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2017., 12:09   #7
ista stvari i kod mene
od malena nekako povučena, osamljena i preplašena

mama mi uvijek govorila da moram biti dobra curica inače me mama neće voljeti
mislim da mi se ta rečenica toliko duboko urezala u podsvijest da sam ju tek nedavno detektirala i prilično sam sigurna da je to upravljalo mojim odlukama kroz život

uvijek sam udovaljala (mami pogotovo), a ljudima sam se bojala suprotstaviti jer sam se bojala da će me odbaciti i prestati voljeti

bojala sam se pažnje, isticanja i nekako sam uvijek bila postrani iako imam kvalitete vrijedne pažnje i isticanja
bojala sam se da će me drugi odbaciti jer sam pametnija, talentiranija pa sam se nekako potupljivala kako bi se uklopila
odrasla sam u maloj sredini prepunoj jako ljubomornih i zavidnih ljudi

u društvu pametnijih i iskusnih sam se uvijek sklanjala sa strane jer sam sebe uvjeravala da pripadam onim prosječnima i da je moje mjesto tamo
i dan danas ne mogu pogledati u oči ljudima koje cijenim (npr nekim profesorima) jer imam neki osjećaj bezvrijednosti, kao da mi neće ni upamtiti ime, a svima drugima hoće

ne znam ni ime svog "poremećaja", a rado bih ga saznala da mogu malo istražiti i raditi na tome
Pjegavi poriluk is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.08.2017., 15:48   #8
Evo, ja za sebe mislim da je žalosno da u svojim 30-ima moram doci na ovu temu i opravdati svoj osjecaj koji imam prema obitelji. Cijeli život od stare slušam kako sam ja bez nje nitko i nista. Nažalost, ni sa 29 se to nije puno promijenilo. Plesala sam kako stara svira. Od svete slike majke i njene brige za mene u jednom periodu izgubila je potpuno sebe i usudim se reci cak i kontrolu nad svojim rijecima i postupcima. Odvratna mi je nekad. Sve je započelo kada sam se razboljela od MS. Od bolesti je bila gora samo moja obitelj koja je pokazala apsolutnu nulu brige oko osobe oboljele od MS dok je stara koja je jedina brinula otišla predaleko da me to počelo gusiti. Otišla sam. Ni vlastita bolest me nije sprijecila da se osamostalim. No trauma ostaje. I osjecaj odgovornosti sto sam im uskracivala kak ti zahvalnost za sve sto su ucinili za mene. U toj krivnji izgubila sam sebe potpuno.
MaloJa is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.08.2017., 19:33   #9
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Inače, nisam sklona ugađanju da bih dobila nešto zauzvrat, spriječila napuštanje i blabla.
skidam kapu!
ja bih voljela doci do toga. trudim se ali ide malim koracima. inace idem "niz dlaku" kako bih izbjegla nepotrebne konflikte. ali to je ono sto je nezdravo za mene (kao i tvoja briga o drugome neovisno o posljedicama). niti jedna krajnost nije zdrava. ali jebga, tesko je naci sredinu


Quote:
MaloJa kaže: Pogledaj post
Od bolesti je bila gora samo moja obitelj koja je pokazala apsolutnu nulu brige oko osobe oboljele od MS dok je stara koja je jedina brinula otišla predaleko da me to počelo gusiti. Otišla sam. Ni vlastita bolest me nije sprijecila da se osamostalim. No trauma ostaje. I osjecaj odgovornosti sto sam im uskracivala kak ti zahvalnost za sve sto su ucinili za mene. U toj krivnji izgubila sam sebe potpuno.
zao mi cuti ovo sto si napisala. ali najblizi cesto u najboljoj namjeri debelo prelaze nase granice - sto iz razloga jer ne znaju drugacije a sto iz razloga jer misle da znaju sto je najbolje za tebe. tesko je ostati svoj i ugoditi drugima. gotovo nemoguce. u toj borbi jedna linija puca - bilo ona da udovoljis sebi ili njoj/njemu/njima
__________________
gdje je nestao covjek?? gdje se skriva on???
mejan is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.09.2017., 07:32   #10
jedino mos biti odg za sebe. eventualno nekog usreciti s pokloncicem za rodendan.

ali sad kao suosjecat s nekim tko si ne zna dupe sam obrisati jer je nesposoban ili s nekim tko non stop prica o negativii i trosi tvoje vrijeme koje mos provest pametnije i produktivnije... to je skroz krivo. kad prestanes bit rupa bez dna i odj takve, ooo da vidis kako se preokrene mlin, onda ti isti ti krenu pljucat po tebi i podmetati.

ugl, prvo sebe i svoje vrijeme organiziraj, a ostali ako imaju zalopojke koje mos unaprid predvidit posalji ih u crkvu il psihicu, ti nisi duzna slusat sr.... nit rijesavat probleme i suosjecat s nekim ko je ko ocerupana kokoska.
Splićankaa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 11:19   #11
Još jedna stvar koje se nisam uspjela riješiti - iracionalni strah da se nekome nešto ne dogodi. Ono, znam da se znaš brinuti za sebe, dokazao si to x puta ali mene i dalje dere paranoja. Istroši me to skroz.
__________________
#HoldMyRakija
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 21:45   #12
Quote:
MaloJa kaže: Pogledaj post
Evo, ja za sebe mislim da je žalosno da u svojim 30-ima moram doci na ovu temu i opravdati svoj osjecaj koji imam prema obitelji. no.
Neki ne shvate nikada.

Evo ja sam podvukla granicu da mater necu informirati o daljnjem skolovanju nit joj se opravdavati ako odlucim ici u npr. Nigeriju za odmor, boli me kiflica hoce li ona bit budna cilu noć strepeći oko mene, svoje strahove nek drzi za sebe, samnom moze samo o pozitivnik temama pricati, o svom zdravlju nek prica sa svojom doktoricom i ne zelim cut tko je umro i o tuđim sprovodima (ljudi koje nikad u zivotu nisam vidila).
sokirana je bila kad san joj rekla da ne zelim slusat o zdravlju, al bome ne prica o tome više.

Mene je smetalo sto mi je stvarala presing oko obrazovanja cak i kad sam bila prosjecan student, nije to dovoljno dobro, jer nisam SVE polozila predmete u godini, nju to jako brine šmrc.
čak san tad pušila tu priču i osjecala se ko nesposobna. Al sad sam rekla sebi. Necu joj nista govorit o planovima. Jer mi njene upute i kritike štete iako su dobronamjerne.
Dopustene teme su kad cu doc ju posjetit (kad ja budem htjela), o hrani, o vremenskoj prognozi i tko me pozdravio.
ostale negative ne zelim cut.
Najvaznije je gledat svoju komunikaciju s ljudima.
osobno me se boli briga ako neko visi s mamom 0-24 na whats appu i reportira svaki svoj korak. Ja to ne zelim i nemam se sta osjecat manje vrijednom ako sa svojom imam manje tema za razgovor i ako meni odg 1tjedno komunikacija.
cak mislim smanjit na 1 mjesecno.
Briga me se oce li ljudi mislit da sam kuja bezobzirna.
Splićankaa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 22:35   #13
Quote:
Prajapati kaže: Pogledaj post

dodijeljena im je uloga majke i žrtve dok recimo otac može "među ljude" kako bi se kod nas reklo
naravno, to se sada mijenja, ali generacije naših baka i majki su tako živjele
nekoć je dijete bilo pomoć u polju, u obiteljskom poslu, a sad je zapravo samo smetalo o kojem treba brinuti
dijete je ekonomski neisplatljivo i tu dolazimo do onog žrtvovanja nizašto
Zanimljiva teorija.

Imam klince, male. Očekujem da se u jednom momentu osamostale i imaju vlastiti život.
Ne mislim voditi njihov život isto kao što ne želim da oni žive moj život.

Baš me zanima kako će sve to ići.

__________________
Fuck it!
8472 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 22:49   #14
Quote:
8472 kaže: Pogledaj post
Zanimljiva teorija.

Imam klince, male. Očekujem da se u jednom momentu osamostale i imaju vlastiti život.
Ne mislim voditi njihov život isto kao što ne želim da oni žive moj život.

Baš me zanima kako će sve to ići.

Očekujem da će ići dosta dobro jer koliko vidim po napisanom, razumno si i dobro biće, pa ćeš sigurno biti i dobra majka svojoj djeci.
Martian7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 22:52   #15
Quote:
Martian7 kaže: Pogledaj post
Očekujem da će ići dosta dobro jer koliko vidim po napisanom, razumno si i dobro biće, pa ćeš sigurno biti i dobra majka svojoj djeci.
Hvala na moralnoj podršci, ali jako me strah da ne zajebem.
Za sad sam zajebala to što se ponašam kao moja stara premda sam to odavno sebi rekla da nikako ne želim biti takva.
__________________
Fuck it!
8472 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 22:59   #16
Quote:
8472 kaže: Pogledaj post
Hvala na moralnoj podršci, ali jako me strah da ne zajebem.
Za sad sam zajebala to što se ponašam kao moja stara premda sam to odavno sebi rekla da nikako ne želim biti takva.
Svi mi nesvjesno pokupimo poneki obrazac od staraca, ali ako je ona nešto ozbiljno zeznula u tvom odgoju, a ti to kužiš, onda sam sigurna da nećeš ponoviti njezine pogreške.
Martian7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.09.2017., 23:23   #17
Quote:
Martian7 kaže: Pogledaj post
Svi mi nesvjesno pokupimo poneki obrazac od staraca, ali ako je ona nešto ozbiljno zeznula u tvom odgoju, a ti to kužiš, onda sam sigurna da nećeš ponoviti njezine pogreške.
O da, nesvjesno ponavljam njena kardinalna sranja .
Kužim da su me zeznuli, ali ne kužim sve finese. Pa su tu isprepletene i životne okolnosti, podneblja, razne naravi. Kompleksno je. Kao i uvjek.
Ali krećem na psihoterapiju pa se nadam da će mi pomoći da izmjenim te sj*bane obrasce ponašanja.


Evo konkretno, mene je sjebao patrijarhat s dozom anarhizma, indiferencije, egocentrizma i neznanja.
Uglavnom elementi kad ih zbrojiš dobiješ kupus.

Moram si ovo prepisat u tekicu za pokazat psihićki, prebolesno je da se tog toka misli sjetim ponovo
__________________
Fuck it!
8472 is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 13:01.