Pretjerani osjećaj odgovornosti za tuđu sreću

[Prajapati]

evo još jedne

imam osjećaj da su uglavnom ženska djeca robovi tih osjećaja
valjda se djevojčicama usađuje osjećaj odgovornosti za druge ljudi budući da će jednog dana biti majke i skrbiti za obitelj

voljela bih čuti iskustva muškaraca koji su možda u toj situaciji?

uglavnom, ja sam stalno bila osluškivač potreba svoje majke pa sam se tako i kasnije pretvorila u pravi stroj za tuđe potrebe
mogla sam namirisati kad me netko treba i eto mene odmah

sad me više-manje zaboli
pomoći ću savjetom ako mogu i ako me tko izričito pita, ali bavim se više sobom i izgradnjom sebe
prije nisam mogla zaspati jer mama pati, baba pati, susjed pati, frendica s posla pati

baš mi je u jednom trenutku došlo da stanem na neko povišeno mjesto i samo se izderem BOLI ME KURAC ZA VAS!
oprostite, ali stvarno je bilo tako

da ne spominjem kako moje probleme nije nitko detektirao, a ja sam se pravila da je sa mnom sve ionako u redu
mlada sam, školovana, dobro izgledam, nisam sirotinja
kako se ja nezahvalnica uopće usuđujem tražiti da netko brine za moje osjećaje?

čak bi mi i mama rekla da koji vrag hoću, da bar ona ima moje (upiši po želji) bi bila najsretnija na svijetu

tužno je to sve

[morcego]

Sad ću napisat nešto što kao osviještena borkinja za ženska prava možda i ne bih "smjela", ali nažalost stvarno tako mislim, a nadovezuje se na mišljenje iz posta prije mojeg. Naime, ne mislim da su ženska djeca tome sklonija, ali mislim da su žene sklonije nabijanju tog osjećaja drugima. Jako često su mame te koje daju do znanja da su razočarane, a tate ti koji su i previše distancirani i ni ne trebaju tu svoju sirotu djecu da bili sretni.
Ali ima iznimki - moji svekar i svekrva su živi primjer toga, a moj muž primjer osobe koja se užasno boji da će povrijediti tatu.

[Prajapati]

mislim da je to zato što se žene jednostavno nisu ostvarile

dodijeljena im je uloga majke i žrtve dok recimo otac može "među ljude" kako bi se kod nas reklo
naravno, to se sada mijenja, ali generacije naših baka i majki su tako živjele
nekoć je dijete bilo pomoć u polju, u obiteljskom poslu, a sad je zapravo samo smetalo o kojem treba brinuti
dijete je ekonomski neisplatljivo i tu dolazimo do onog žrtvovanja nizašto

možda sam sad svašta nadrobila, ali mislim da je to sklop kojeg su nam usadili a i posljedica društveno-ekonomske situacije

[morcego]

Prajapati kaže:

mislim da je to zato što se žene jednostavno nisu ostvarile

dodijeljena im je uloga majke i žrtve dok recimo otac može "među ljude" kako bi se kod nas reklo
naravno, to se sada mijenja, ali generacije naših baka i majki su tako živjele
nekoć je dijete bilo pomoć u polju, u obiteljskom poslu, a sad je zapravo samo smetalo o kojem treba brinuti
dijete je ekonomski neisplatljivo i tu dolazimo do onog žrtvovanja nizašto

možda sam sad svašta nadrobila, ali mislim da je to sklop kojeg su nam usadili a i posljedica društveno-ekonomske situacije

Ne, ima smisla sve što kažeš.
I još dok sam tipkala prvi odg, palo mi je na pamet da možda mame više "naggaju" jer su više osjećale odgovornost za tuđu sreću (hint - tema posta )pa sad misle da zaslužuju da im se vrati.

E, pa to ja nećem i zato se i trudim sve istjerat vani sada, da mi ne bi slučajno kakvim primozgom palo na pamet kako me moje dijete treba činit sretnom. Ni u ludilu mu ne želim takvu odgovornost davat - previše ga volim da bih mu htjela svoje djetinjstvo (svoju odraslost mu čak i želim donekle...ali tu me se ionako neće ništa pitat, jedva čekam ).

[mejan]

radical change kaže:

Netko nas je uvjerio da vrijedimo ako se uklopimo u nekakav obrazac prihvatljivog ponašanja. A to obično biva da nastojiš biti dobra prema drugima, pristupačna, susretljiva, popustljiva, uvijek tu kad drugima zatreba, da opraštaš i razumiješ druge ako su govna prema tebi..
Roditelji su ti usadili taj mentalni sklop. Kaznili su te ako si svoja i nagradili ako si njihova, dakle slušaš, poštuješ, prilagođavaš se, dobro učiš, marljiva si, zamoliš, šutiš ako ti se kaže ne.
I tako postaneš debil koji vlastitu vrijednost mjeri prema tome koliko su usrećila druge. Ti sama sebi nisi važna, nikad te nitko nije ni poticao da bude važno ono što ti voliš, želiš i misliš...
....
Ljutnja ti je pokretačka snaga kada treba drugima reći dosta, jer je to nama jako teško. Zašto? Pa osjećamo ogromnu krivnju. Krivnja je ona pokretačka snaga koja nas je čitavog života dijelila od nas samih. Ako pokušaš zadovoljiti svoje potrebe odmah nastupa krivnja i govori ti, to nije u redu, ne možeš tako, ne smiješ, loša si, ne zaslužuješ, treba te kazniti i slično. Borba da se ta krivnja prevlada je zapravo najteža u životu.

radical change kaže:

Većina djece se zapravo muči sa postavljanjem granica prema roditeljima, odnosi su tu uvijek dosta nategnuti.

slazem se!

Pjegavi poriluk kaže:

mama mi uvijek govorila da moram biti dobra curica inače me mama neće voljeti
mislim da mi se ta rečenica toliko duboko urezala u podsvijest da sam ju tek nedavno detektirala i prilično sam sigurna da je to upravljalo mojim odlukama kroz život

uvijek sam udovaljala (mami pogotovo), a ljudima sam se bojala suprotstaviti jer sam se bojala da će me odbaciti i prestati voljeti

grozno je to sto ti je govorila... uzas. roditelji nisu svjesni kako to sto kazu utjece na dijete. recenice poput "necu te voljeti" ili "otici cu" su valjda nesto najgore sto dijete moze cuti... naravno da dijete postaje nesigurno i radi sve kako bi pridobilo roditeljsku paznju i ljubav. i onda zanemaruje sebe jer uci "ispravna ponasanja" i onda kada se treba u zivotu izboriti za sebe - blokira! zasto? zato sto zna da ako se suprotstavi - druga strana (pogotovo ako je autoritet) ce otici i dijete (sada covjek) ce opet ostati sam, nevoljen i odbacen...

Prajapati kaže:

imam osjećaj da su uglavnom ženska djeca robovi tih osjećaja
valjda se djevojčicama usađuje osjećaj odgovornosti za druge ljudi budući da će jednog dana biti majke i skrbiti za obitelj
......
pa sam se tako i kasnije pretvorila u pravi stroj za tuđe potrebe
mogla sam namirisati kad me netko treba i eto mene odmah

i s ovim se slazem.

trenutno ne znam sto bih jos pametno napisala a da vi vec niste. ali pratim temu...

[Prajapati]

jučer sam došla kod mame na more i jutros je opet grintala kako je morala čistiti apartman i tražila je valjda od mene da se kajem jer sam spavala čak do 8, a ona se digla u 7 i već očistila apartman

stara ja bi se požderala od muke
nova ja si je otišla napraviti čaj i jela smokve na terasi bez grižnje savjesti

[Martian7]

Prajapati kaže:

jučer sam došla kod mame na more i jutros je opet grintala kako je morala čistiti apartman i tražila je valjda od mene da se kajem jer sam spavala čak do 8, a ona se digla u 7 i već očistila apartman

stara ja bi se požderala od muke
nova ja si je otišla napraviti čaj i jela smokve na terasi bez grižnje savjesti

Bravo za novu ti!

[Leteća]

morcego kaže:

Radical je u pravu što se tiče nekada i nesvjesnoga bivanja neiskrenim prema samome sebi, primjerice u vidu kovanja partnera u zvijezde jer je to lakše nego li reći "zajebo sam".
Ja trenutno mislim da sam u dobrom braku, ali vrijeme će pokazati. Jer iskreno, da mi je netko prije dvije godine rekao kako ću drastično lošije mišljenje imati o svojoj obitelji, ne bih ni blizu vjerovala. Ja sam dugo mislila da smo mi najbolja obitelj, posebice odnos s bratom i sestrom, a sad vidim da je i tu puno guilt trippanja i ovisnosti. I ne osjećam se dobro u njihovoj blizini.
Uzmem li to u obzir, plus činjenicu da se tek sad budim i pokušavam shvatiti što mene zapravo usrećuje, vrlo je teško ijedan odnos u mom životu posve objektivno sagledati - to su sve ljudi koje sam odabrala ili su mi dani u fazi moga vlastitog zanemarivanja sebe.
Nadam se da ima iznimki i mislim da znam koje su (stariji brat, muž, najbolja frendica). Ali trenutni prioritet sam si ja i moje dijete, a ne drugi ljudi, to je poanta.

Jasno, ima i toga, događalo mi se u nekim hormonalnijim fazama. Ali kad skužiš da ti jebeni leptirići samo rade kaos u glavi fino ih potamaniš pa možeš realno procijeniti situaciju - zašto si tu gdje jesi i kako dalje. Ne pada mi na pamet pisati da imam fenomenalan brak, kao ni da je loš. Onakav je kakav jest, a ja sam za njega najveći stručnjak ovdje jer - živim u njemu.

Inače, nisam sklona ugađanju da bih dobila nešto zauzvrat, spriječila napuštanje i blabla. Sama sam sebi dovoljna i najsretnija bih bila da sam svjetioničarka na pustom otoku. Jebe me baš ovo iz naslova - osjećaj odgovornosti. Ako preuzmem na sebe da se brinem za nekoga, onda ću ići do kraja, bez obzira na posljedice. Svjesna sam da je to jako nezdravo za mene ali radi se o vrlo starom uzorku koji si ne mogu samo tako iščupati iz glave - postala sam 'mama' s nepunih osam godina i jebiga sad.

[MaloJa]

Evo, ja za sebe mislim da je žalosno da u svojim 30-ima moram doci na ovu temu i opravdati svoj osjecaj koji imam prema obitelji. Cijeli život od stare slušam kako sam ja bez nje nitko i nista. Nažalost, ni sa 29 se to nije puno promijenilo. Plesala sam kako stara svira. Od svete slike majke i njene brige za mene u jednom periodu izgubila je potpuno sebe i usudim se reci cak i kontrolu nad svojim rijecima i postupcima. Odvratna mi je nekad. Sve je započelo kada sam se razboljela od MS. Od bolesti je bila gora samo moja obitelj koja je pokazala apsolutnu nulu brige oko osobe oboljele od MS dok je stara koja je jedina brinula otišla predaleko da me to počelo gusiti. Otišla sam. Ni vlastita bolest me nije sprijecila da se osamostalim. No trauma ostaje. I osjecaj odgovornosti sto sam im uskracivala kak ti zahvalnost za sve sto su ucinili za mene. U toj krivnji izgubila sam sebe potpuno.

[mejan]

Leteća kaže:

Inače, nisam sklona ugađanju da bih dobila nešto zauzvrat, spriječila napuštanje i blabla.

skidam kapu!
ja bih voljela doci do toga. trudim se ali ide malim koracima. inace idem "niz dlaku" kako bih izbjegla nepotrebne konflikte. ali to je ono sto je nezdravo za mene (kao i tvoja briga o drugome neovisno o posljedicama). niti jedna krajnost nije zdrava. ali jebga, tesko je naci sredinu

MaloJa kaže:

Od bolesti je bila gora samo moja obitelj koja je pokazala apsolutnu nulu brige oko osobe oboljele od MS dok je stara koja je jedina brinula otišla predaleko da me to počelo gusiti. Otišla sam. Ni vlastita bolest me nije sprijecila da se osamostalim. No trauma ostaje. I osjecaj odgovornosti sto sam im uskracivala kak ti zahvalnost za sve sto su ucinili za mene. U toj krivnji izgubila sam sebe potpuno.

zao mi cuti ovo sto si napisala. ali najblizi cesto u najboljoj namjeri debelo prelaze nase granice - sto iz razloga jer ne znaju drugacije a sto iz razloga jer misle da znaju sto je najbolje za tebe. tesko je ostati svoj i ugoditi drugima. gotovo nemoguce. u toj borbi jedna linija puca - bilo ona da udovoljis sebi ili njoj/njemu/njima

[Splićankaa]

jedino mos biti odg za sebe. eventualno nekog usreciti s pokloncicem za rodendan.

ali sad kao suosjecat s nekim tko si ne zna dupe sam obrisati jer je nesposoban ili s nekim tko non stop prica o negativii i trosi tvoje vrijeme koje mos provest pametnije i produktivnije... to je skroz krivo. kad prestanes bit rupa bez dna i odj takve, ooo da vidis kako se preokrene mlin, onda ti isti ti krenu pljucat po tebi i podmetati.

ugl, prvo sebe i svoje vrijeme organiziraj, a ostali ako imaju zalopojke koje mos unaprid predvidit posalji ih u crkvu il psihicu, ti nisi duzna slusat sr.... nit rijesavat probleme i suosjecat s nekim ko je ko ocerupana kokoska.

[Leteća]

Još jedna stvar koje se nisam uspjela riješiti - iracionalni strah da se nekome nešto ne dogodi. Ono, znam da se znaš brinuti za sebe, dokazao si to x puta ali mene i dalje dere paranoja. Istroši me to skroz.

[judolino]

Leteća kaže:

Slična priča. Oduvijek me prati taj osjećaj da ne mogu biti okej ako svima oko mene nije okej. Znala sam ići stvarno daleko u pokušaju rješavanja tuđih problema - ne zato da bi drugi imali dobro mišljenje o meni nego zato što sam jednostavno 'morala' to činiti. A onda je puklo, u trenutku kad sam shvatila da nikome zapravo nije stalo do mene - stalo im je samo do toga što ja mogu učiniti za njih. I to nikad nije bilo dovoljno dobro. Tada mi je postala jasna jedna vrlo bitna stvar - neki ljudi jednostavno žele biti nesretni jer tako parazitiraju na tuđem suosjećanju i kao da uživaju u kukanju i emocionalnim ispadima. A na meni nije da to mijenjam. Štoviše, nemam pravo na to.

Sada malo više gledam sebe, izbjegavam negativne ljude koliko god to mogu, ali još uvijek ne znam što želim. Osim da me se pusti na miru.

Pa zar baš nikome nije stalo do tebe, majku mu staru & grbavu?

[Detektor]

Leteća
Slična priča. Oduvijek me prati taj osjećaj da ne mogu biti okej ako svima oko mene nije okej. Znala sam ići stvarno daleko u pokušaju rješavanja tuđih problema - ne zato da bi drugi imali dobro mišljenje o meni nego zato što sam jednostavno 'morala' to činiti. A onda je puklo, u trenutku kad sam shvatila da nikome zapravo nije stalo do mene - stalo im je samo do toga što ja mogu učiniti za njih. I to nikad nije bilo dovoljno dobro. Tada mi je postala jasna jedna vrlo bitna stvar - neki ljudi jednostavno žele biti nesretni jer tako parazitiraju na tuđem suosjećanju i kao da uživaju u kukanju i emocionalnim ispadima. A na meni nije da to mijenjam. Štoviše, nemam pravo na to.

Sada malo više gledam sebe, izbjegavam negativne ljude koliko god to mogu, ali još uvijek ne znam što želim. Osim da me se pusti na miru.

Ista stvar samnom. Igram nogomet,pazim da nekoga ne povrijedim i dobim nesmotren od tog čovjeka kojeg sam obranio veći nego u bitki. Napadne mi prijatelja,ne bi to trebao biti moj problem,startam umjesto njega. Treba nešto napraviti a ne smijem,napravim to radi društva. Kad sam vidio da je meni sve gore počeo sam čitati knjige. Pročitao anti-kršćanske filozofske knjige i shvatio da je kršćansko suosjećanje bilo moj glavni problem a slična stvar je i sa komunizmom koji je ateistička verzija kršćanstva. Ovo govorim zato jer je tebi pretpostavljam ta ideja bliska. Kad sam shvatio da svu tu energiju koju sam dao drugima mogu dati sebi,napravio sam to i stvari idu na bolje. Vidiš tvoj lijevi svjetonazor je izmišljen samo za tuđu sreću. Ti trebaš promijeniti način razmišljanja i shvatiti da postoje desni ateisti koji na znanstveni način objašnjavjau svijet oko sebe a to je da ako si evolucionist,ne možeš biti egalitarist jer u svijetu vlada opća nejednakost i ono što ti misliš da je dobro za drugoga to ne znač da je to dobro za tebe. Imam jednu "bombu" za tebe od knjige koja će ti promijeniti način razmišljanja ali moraš obećati da ćeš ju pročitati,knjiga u detalje objašnjava zašto je tvoj pogled na svijet negativan (objasnila mi je zašto je nemoguće biti desničar i kršćanin što je za mene bio šok ali kroz desnu prizmu) pa onda budeš prevarena od ruku specijalnih igrača. Ako želiš znati koja,daj pošalji pp.

[Splićankaa]

MaloJa kaže:

Evo, ja za sebe mislim da je žalosno da u svojim 30-ima moram doci na ovu temu i opravdati svoj osjecaj koji imam prema obitelji. no.

Neki ne shvate nikada.

Evo ja sam podvukla granicu da mater necu informirati o daljnjem skolovanju nit joj se opravdavati ako odlucim ici u npr. Nigeriju za odmor, boli me kiflica hoce li ona bit budna cilu noć strepeći oko mene, svoje strahove nek drzi za sebe, samnom moze samo o pozitivnik temama pricati, o svom zdravlju nek prica sa svojom doktoricom i ne zelim cut tko je umro i o tuđim sprovodima (ljudi koje nikad u zivotu nisam vidila).
sokirana je bila kad san joj rekla da ne zelim slusat o zdravlju, al bome ne prica o tome više.

Mene je smetalo sto mi je stvarala presing oko obrazovanja cak i kad sam bila prosjecan student, nije to dovoljno dobro, jer nisam SVE polozila predmete u godini, nju to jako brine šmrc.
čak san tad pušila tu priču i osjecala se ko nesposobna. Al sad sam rekla sebi. Necu joj nista govorit o planovima. Jer mi njene upute i kritike štete iako su dobronamjerne.
Dopustene teme su kad cu doc ju posjetit (kad ja budem htjela), o hrani, o vremenskoj prognozi i tko me pozdravio.
ostale negative ne zelim cut.
Najvaznije je gledat svoju komunikaciju s ljudima.
osobno me se boli briga ako neko visi s mamom 0-24 na whats appu i reportira svaki svoj korak. Ja to ne zelim i nemam se sta osjecat manje vrijednom ako sa svojom imam manje tema za razgovor i ako meni odg 1tjedno komunikacija.
cak mislim smanjit na 1 mjesecno.
Briga me se oce li ljudi mislit da sam kuja bezobzirna.

[8472]

Prajapati kaže:

dodijeljena im je uloga majke i žrtve dok recimo otac može "među ljude" kako bi se kod nas reklo
naravno, to se sada mijenja, ali generacije naših baka i majki su tako živjele
nekoć je dijete bilo pomoć u polju, u obiteljskom poslu, a sad je zapravo samo smetalo o kojem treba brinuti
dijete je ekonomski neisplatljivo i tu dolazimo do onog žrtvovanja nizašto

Zanimljiva teorija.

Imam klince, male. Očekujem da se u jednom momentu osamostale i imaju vlastiti život.
Ne mislim voditi njihov život isto kao što ne želim da oni žive moj život.

Baš me zanima kako će sve to ići.

[Martian7]

8472 kaže:

Zanimljiva teorija.

Imam klince, male. Očekujem da se u jednom momentu osamostale i imaju vlastiti život.
Ne mislim voditi njihov život isto kao što ne želim da oni žive moj život.

Baš me zanima kako će sve to ići.

Očekujem da će ići dosta dobro jer koliko vidim po napisanom, razumno si i dobro biće, pa ćeš sigurno biti i dobra majka svojoj djeci.

[8472]

Martian7 kaže:

Očekujem da će ići dosta dobro jer koliko vidim po napisanom, razumno si i dobro biće, pa ćeš sigurno biti i dobra majka svojoj djeci.

Hvala na moralnoj podršci, ali jako me strah da ne zajebem.
Za sad sam zajebala to što se ponašam kao moja stara premda sam to odavno sebi rekla da nikako ne želim biti takva.

[Martian7]

8472 kaže:

Hvala na moralnoj podršci, ali jako me strah da ne zajebem.
Za sad sam zajebala to što se ponašam kao moja stara premda sam to odavno sebi rekla da nikako ne želim biti takva.

Svi mi nesvjesno pokupimo poneki obrazac od staraca, ali ako je ona nešto ozbiljno zeznula u tvom odgoju, a ti to kužiš, onda sam sigurna da nećeš ponoviti njezine pogreške.

[8472]

Martian7 kaže:

Svi mi nesvjesno pokupimo poneki obrazac od staraca, ali ako je ona nešto ozbiljno zeznula u tvom odgoju, a ti to kužiš, onda sam sigurna da nećeš ponoviti njezine pogreške.

O da, nesvjesno ponavljam njena kardinalna sranja .
Kužim da su me zeznuli, ali ne kužim sve finese. Pa su tu isprepletene i životne okolnosti, podneblja, razne naravi. Kompleksno je. Kao i uvjek.
Ali krećem na psihoterapiju pa se nadam da će mi pomoći da izmjenim te sj*bane obrasce ponašanja.


Evo konkretno, mene je sjebao patrijarhat s dozom anarhizma, indiferencije, egocentrizma i neznanja.
Uglavnom elementi kad ih zbrojiš dobiješ kupus.

Moram si ovo prepisat u tekicu za pokazat psihićki, prebolesno je da se tog toka misli sjetim ponovo