Imate li autoritet nad svojim školarcima?

[Lord Byron]

glora's bastard kaže:

nemam autoritet nad djecom, ja im jesam autoritet

Ajde, da ne moram sve ja . Naizgled sitna jezična razlika, a zapravo suštinski drugačiji pristup roditeljskom autoritetu.

Iskreno, jako ću se potruditi ne sudjelovati u ovom topicu; naime, napisano je nekoliko rečenica koje me, priznajem, uvijek uzrujaju. Najdoslovnije, uzrujaju: onak', od fejspalmanja nadalje. U to ime, tek nekoliko natuknica koje ću svim silama pokušati ne braniti - reakcije na te natuknice su uvijek iste i uvijek jednako agresivne, prepune izvrtanja teza, navođenja besmislenih ekstremnih primjera i tak'.

Sve počinje od grozne, grozne, grozne rečenice "mora se znati tko je roditelj, a tko dijete". Ovu rečenicu tako radosno prigrle i oni roditelji kojima je agument snage (umjesto snage argumenta) u roditeljstvu nužan k'o kruh i voda: naime, u toj rečenici nema argumentacije, nema potrebe da se djetetu dokaže/objasni kako je i zašto je roditeljsko mišljenje o nečemu "ispravno/korisno/poželjno/nužno" - čista sila "to je tako zato što ja tako kažem, tako će biti dok si pod mojim krovom, a poslije radi što hoćeš, čekaj magare da trava naraste, heee, heeee, heeee". Takav način postavljanja "dobrodošlih granica" je odvratan.

Napisani primjeri "neravnopravnosti" su - bedasti. To je jeftina doskočica koja mi se uvijek servira, a koja se temelji na bukvalnom tumačenju "prava". Argumentacija "ne možeš voziti motorno vozilo -> nemaš pravo na mišljenje i stav u stvarima kojima si dorastao" (koja nije izrečena, ali koja implicite slijedi iz činjenice da su ovi primjeri ponuđeni kao odgovor na upit o djetetovim manjim pravima) je na razini crnohumornog vica "nema ruke, nema pekmez". Ja sam jasno postavio pitanje primjera koji bi ilustrirali razliku ("granicu") po kojoj bi djetetova riječ/stav bila "manje vrijedna" od roditeljeve - a dobivam "neravnopravnost" koja zapravo favorizira i štiti dijete zbog njegove ranjivosti WTF, ne možeš voziti sutomobil, pa onda ne možeš reći da ti je vruće nego ćeš nositi jebenu jaknicu zato što ja, ja, ja znam da ti treba???.

BTW, upravo je kaciga sjajan primjer razloga zbog kojih me ironiziranje dječjih prava uzruja: "mora se znati tko je roditelj, a tko dijete" završi tako da se djetetu objašnjava zašto i kako mu treba kaciga - a uz njega vozi bez kacige. To znači "imati autoritet", a ne "biti autoritet".

"Imati autoritet" znači upravo ono što je spomenuto: da vas dijete sluša (užasna formulacija o kojoj bi se mogla napisati zasebna plahta, kao i o još užasnijem pojmu "poslušno dijete" kao poželjnoj djetetovoj osobini). Takav autoritet je roditeljevo oružje u ratu, koje mu se našlo u rukama čistom podjelom uloga ("mora se, jel'te, znati..."). Biti autoritet je nešto sasvim drugo: "dobar pastir jer što kaže inom, to i svojim potvrđuje činom". Dijete čiji roditelj jest autoritet, slijedi roditelja i - čak i u onim ratobornim pubertetskim godinama - zna da iza roditeljskih rečenica stoji neka logika, razlog; da nisu izrečene kao puka posljedica nekakve hijerarhije.

Konačno, uzrujani primjeri "Šta, šta, 'oće onda djeca odlučivat' o svemu, a? A? A? Oće onda jest' samo pizzu i piti Coca-colu, ne ić' u školu, a? A? A? Hoće ići goli na -20,a? A? A? Hoće skakat' s nebodera, a? A? A?" su duboko podcjenjivanje djece - recimo i to: to su neinteligentni argumenti. Djeca nisu idioti. Aj ripit: djeca nisu idioti. Navedeni primjeri i to tako jako potrebno "postavljanje granica" u praksi redovito završavaju tako da roditelj zna je li djetetu vruće/hladno, roditelj zna je li dijete gladno/žesno/pospano, roditelj zna što dijete treba raditi/govoriti/misliti... a dijete mora poštovati presudu autoriteta.

Nitko ne zagovara dječju vladavinu svijetom - ali, u društvu u kojem je toliko zapuštene djece, u kojem se čovjek tako često susreće s roditeljskim argumentom sile (najčešće temeljene upravo na roditeljskom "pravu" postavljanja granica svim raspoloživim sredstvima), sprdanje s pojmom "dječja prava" i zagovaranje "postavljanja granica" (koje uvijek ima totalitaristički prizvuk i laganu tradicionalističku nostalgičnu crtu za dobrim starim vremenima kad se poštovalo roditelje, a ne kao danas, blablabla), su ne samo tužni - mene to najozbiljnije iznervira.

BTW, uz dužno poštovanje prema svakome znanju: to što je netko psiholog ni najmanje ne znači da mu je svaka rečenica nužno jedanaesta Zapovijed: u životu sam nailazio na psihologe čije bi rečenice trebalo klesati u kamene ploče i ispisivati po jumbo-plakatima, ali i one čiju bi diplomu trebalo dezintegrirati za dobrobit čovječanstva.

Eto. A sad se jako, jako moram potruditi da se više ne petljam u ovu raspravu.

[manja mama]

Lord, nitko nije rekao da se dijetu treba reći, treba to i to bez objašnjena. Možda to sinoć kasno nisam dobro shvatila. Ali sam mislila na roditelje koji stavljaju djetetu granice, koje naravno i sami poštuju i da to ima objašnjenje, inače, kako graditi kod djece mišljenje o životu. Kaciga se ne nosi jer je mama rekla, nego zbog opasnosti i sl. Inače, mislim da sam negdje spomenula, da je ljubav bitna. Dijete iz svakog postupka roditelja treba znati koji je razlog za to i da iza toga stoji briga i ljubav. Ne znam imaš li djecu, jer nema namjeru pratiti što je tko tu i pamtiti što tko piše po postovima, samo čitam postove.
Uglavnom, sve što si napisao je točno, ali mislim da smo razmišljali u različitom smjeru, ipak trebaš znati da je dosljednost temelj svakog dobrog odgoja, ako postoje pravila, svi ih se trebaju držati... Ne mora značiti da je moja riječ jedanaaesta zapovijed i sama bih tražila pomoć ako bi mislila da nešto nije dobro, samo kažem da to što dijete sluša svoju mamu, nije loša stvar ili možda ipak je? A to što mami govori što joj je baka rekla i sl. vjerojatno ima u mamu povjerenja, dakle imaju dobar odnos, a i pričaju o tati i sl. Ne treba stvari gledati jednostrano, treba sve detalje pogledati, pogotovo kad se radi o djeci. Nitko ne veliča to da se dijete treba držati na strogim pravilima, ali ako pravila postavljate tako da dijete jednog dana zna zašto su ta pravila i samo će si recimo znati staviti granice u pubertetu, to je dobra stvar...

[Lord Byron]

manja mama kaže:

ako postoje pravila, svi ih se trebaju držati...

Drugim riječima, svi su ravnopravni.

[manja mama]

Lord Byron kaže:

Drugim riječima, svi su ravnopravni.

Možda, ali ipak pravila postavljaju roditelji (u većini slučajeva, nije isključeno da može i dijete, ali teško da bi se to i dogodilo) Mišljenja se trebaju uvažavati, ali se ipak mora znati tko je roditelj, kao oslonac i onaj tko će naći rješenje iako se problem djetetu čini prevelik, ali i reći kad se prelazi određena granica. Samo to.

[Lord Byron]

manja mama kaže:

Možda

Mogu samo reći da mi je drago da si u razmjerno kratkom vremenu došla do ovoga od početnog garda "Jesam li ja to čula da dijete od 9 godina i roditelji trebaju biti ravnopravni????? Gledaj kao psiholog kažem da ispravno postupaš. Iskreno, nema ravnopravnosti među roditeljima i djecom, "

[manja mama]

Pod tim sam samo mislila da se mora znati tko je roditelj, a tko dijete, čisto zbog ne miješanja životnih uloga, jer one postoje s razlogom i vjeruj mi za djetetovo dobro... Imaš djecu???

[Lord Byron]

manja mama kaže:

Pod tim sam samo mislila da se mora znati tko je roditelj, a tko dijete...

To nema nikakve veze s ravnopravnošću. Redovito objašnjavam da roditelj ne smije biti djetetov prijatelj (u smislu pokušavanja zamjene roditeljske uloge prijateljskom) - ali, to je nešto sasvim drugo od tvojih zgroženih upitnika.

Zamisli da ja napišem "Jesam li ja to čuo da muškarci i žene trebaju biti ravnopravni????? Iskreno, nema ravnopravnosti među muškarcima i ženama" i onda to "opravdam" potrebom da se "mora znati tko je muškarac, a tko žena" - bilo bi to malo, onak', bedasto.

[onix]

Lord Byron kaže:

Drugim riječima, svi su ravnopravni.

A, ne. U situacijama u kojima se kompromis ne može postići, ja zadržavam pravo veta.

Primjer: Klinjo misli da ne mora rješavati zadaće, ja mislim da mora. Nakon razumnog uvjeravanja tipa - škola, tvoje znanje, tvoje dobro, budućnost, štogod, klinjo donese doma par jedinica jer i dalje ne rješava zadaće. E, tu kreću sankcije tipa "prvo obaveze, onda zabava", dakle, tu ravnopravnost prestaje.

[Lord Byron]

onix kaže:

E, tu kreću sankcije tipa "prvo obaveze, onda zabava", dakle, tu ravnopravnost prestaje.

Pogrešan primjer, potpuno. Tu itekako postoji ravnopravnost - ali, u smislu da prednost obvezama pred zabavom posve jednako vrijedi i za odrasle. Dijete se ne može zajebavati sa svojim obvezama jednako kao ni stariji sa svojima.

Neravnopravnost prije svega znači da je roditeljima samim njihovim položajem "u redu" nešto što se priječi djetetu.

[manja mama]

Lord Byron kaže:

Pogrešan primjer, potpuno. Tu itekako postoji ravnopravnost - ali, u smislu da prednost obvezama pred zabavom posve jednako vrijedi i za odrasle. Dijete se ne može zajebavati sa svojim obvezama jednako kao ni stariji sa svojima.

Neravnopravnost prije svega znači da je roditeljima samim njihovim položajem "u redu" nešto što se priječi djetetu.

Pa iskreno je, roditeljima je dopušteno biti na kompu koliko žele dnevno, ali djeci nije i to se ograničava za njihovo dobro. Roditelji mogu na tv-u gledati sve, ali djeca ne. Roditelji mogu na spavanje kad žele, ali djeca moraju u određeno vrijeme. Roditelji mogu ne jesti cijeli dan, ali ako moje dijete ne želi baš jesti, pa ja ga postovim za stol i ne dopuštam mu da ide dok ne pojede sve. Jesmo li različiti, jesmo itekako. Mogu li ja svom dijetu reći da je dosta gledanja tv-a? Mogu i moram ako pretjeruje. Može li to meni moje dijete, ne ne može. Jesam li loš roditelj zbog toga možda prema nečijem mišljenju, ali ja smatram da ispravno postupam.... Ima hrpa primjera svakodnevnih gdje se u mom domu itekako vidi tko su roditelji, a tko djeca. A je li moja dužnost sljedećih pola sata odgovarati na 100 Zašto pitanja kad nešto kažem da ne može, isto jest, ali to ne promijeni moje odluke, naravno, kako djeca rastu dobijaju više prava jer se mogu bolje založiti za sebe, ali i kad sam išla na faks, nisam smatrala da smo mama i ja doma jednake.... tako da... ma puno je toga, svatko radi najbolje kako zna, ali djeci trebaju granice, kako ćete ih postaviti i interpretirati je 100 ljudi 100 načina, tako da...

[anonymous_13]

Lord Byron kaže:

...
Konačno, uzrujani primjeri "Šta, šta, 'oće onda djeca odlučivat' o svemu, a? A? A? Oće onda jest' samo pizzu i piti Coca-colu, ne ić' u školu, a? A? A? Hoće ići goli na -20,a? A? A? Hoće skakat' s nebodera, a? A? A?" su duboko podcjenjivanje djece - recimo i to: to su neinteligentni argumenti. Djeca nisu idioti. Aj ripit: djeca nisu idioti. Navedeni primjeri i to tako jako potrebno "postavljanje granica" u praksi redovito završavaju tako da roditelj zna je li djetetu vruće/hladno, roditelj zna je li dijete gladno/žesno/pospano, roditelj zna što dijete treba raditi/govoriti/misliti... a dijete mora poštovati presudu autoriteta.

...

nebitno je zbilja što nemaš djecu, ali ti kao da nikad nisi ni vidio dijete, ni bio sam jednom dijete nikad nisi doživio da bilo koje dijete koje znaš tvrdi da nije gladno a nije jelo cijeli dan i stomak mu zavija, da pleše indijanski ples no tvrdi da mu se ne piški, da tvrdi da nije pospano a oči mu se same sklapaju, da cvokoće od studeni ali kaže da mu nije hlado ili se pak crveno kao rak preznojava i kaže da mu nije vruće..? dijete koje misli da može se penjati po zgradi kao spiderman i da neće, neće, neće pasti ili dijete koje je uvjereno da može kao petar pan letjeti? mislim i što bi roditelj trebao tu?

autoritet nije sam sebi svrha, nije cilj ali je sredstvo da dijete spriječiš da radi štetne i opasne stvari. ne, djeca nisu debili ali su djeca. što bi napravio ti tu?

[Monstera]

Ribež kaže:

Iskreno, ni sama ne znam na što su oni točno mislili kada su to rekli ali da, ona drži do mog mišljenja.
Znači tipa- da li ide s bakom na more - od bivšeg supruga mamom(to je sada aktulano - ona kaže mora prvo razgovarati s mamom).
Njima je to recimo znak da me se boji, nije sama odlučila..

dakle, baka pita dijete zelis li samnom na more?
dijete odgovori, moram prvo pitati mamu.

da, ja bih rekla,dijete se mame boji/nesigurno je/nema pravo na svoje misljenje
ne poznam ntii dijete niti mamu, al ovo mi nije dijete koje samostalno misli i koje je sposobno samo izraziti zelju....ne kazem da je bas tako kod tebe, imam premalo informacija, al ova primjer mi tak izgleda

meni je zapravo primjer dobar, jer mislim da dijete ne moze samostalno odluciti hoce li ici na more sa bakom, al mora moci samostalno izraziti zelju za odlaskom ili ne odlaskom/bakinim drustvom.

ono sto bih ja htjela da moje dijete radi, je kad ju baka pita: hoces s nama na selo/more/kino da kaze: hocu/necu/ne znam, daj mi reci kaj se tamo radi, tko ce jos biti, jel tamo lijepo.....

kada baki odgovori da zeli, onda mene/tatu trazi dozvolu, i mi joj kazemo svoje misljenje, procjenu, mozemo blagosloviti njenu zelju ili ne.
i to je to.

vazno mi je da zna da ima pravo nesto zeljeti, bez obzira dal joj ja nesto dam ili nedam, a ne da mora prvo vidjeti sto ja o tome mislim, pa da onda procijeni dal to zeli ili ne.

meni je to vrlo vazan korak ka preuzimanju odgovornosti za vlastito ponasanje i samostalnom odlucivanju koje dijete zelim nauciti.
dakle, da prvo nauci prepoznavati i izrazvati svoje potrebe i zelje.

[Ribež]

Rekla im je da želi (koje dijete ne želi) ali je pred kraj šk.godine pa je rekla da mora razgovarati sa mnom.
Evo kofer već dovučen iz podruma

[Monstera]

Ribež kaže:

Rekla im je da želi (koje dijete ne želi) ali je pred kraj šk.godine pa je rekla da mora razgovarati sa mnom.
Evo kofer već dovučen iz podruma

pa meni je normalno da neko dijete ne zeli ici na more/ne zeli ici na more sa bakom/ne zeli ici nigdje sa bakom

normalno je da mora razgovarati sa tobom u svakom slucaju, ne moze otici samo tako, cak niti samo uz blagoslov tate.

i ne vazno jel kraj godine ili ne, s tobom ce razgovarati jer si joj roditelj i donosis za nju vazne odluke, pa ce i tebi i tati reci svoju i bakinu zelju.

a kad ju baka pita, prvo kaze dal ona upce zeli ici ili ne, a onda treba mi jos dozvola mame.
jednostavno, ak ne zeli, onda mamu niti nema kaj pitati.
i ima pravo ne zeljeti.

mozda ti se cini nijansa, ali je ta nijansa jako vazna
(i ta nijansa je jako vazna kod razvedenih, jer se djetetova iskrena ne-zelja, cesto prikaze ko mamina manipulacija)

[Ribež]

Moje dijete je u svojem životu pokazala da zna sama odlučivati o važnim stvarima po nju.
Bilo kakve manipulacije s moje strane su isključene jer samo bih time radila štetu nekome čija je sreća meni najvažnija na svijetu.
No, kako je netko to napisao. Da, jesam autoritet. No taj autoritet ne podrazumjeva maltetiranje djeteta u bilo kojem smislu.

[neverending]

Lord Byron kaže:

Neravnopravnost prije svega znači da je roditeljima samim njihovim položajem "u redu" nešto što se priječi djetetu.

pa to donekle i je tako ...
jer dijete nema nema slobodu djelovanja kao što ima roditelj ...

[neverending]

Ribež kaže:

Potaknuta razgovorom s bivšim mužem koji ima viziiju da se mene naša kći boji postavljam ovu temu.
Naime, ja sam taj roditelj koji obavlja sve vezano uz obaveze svoje 9 godišnje kćeri, kao i moj drugi suprug.
Tata je tata. Njihov odnos je jako dobar ali bez ikakvih obaveza.Čista igra i razbribriga.
Tata inače ima jednu uzrečicu: svi smo jednaki. Znači - izjednačena prava roditelja i djeteta. Ja to ne prihvačam. Moraju postojati granice i djeca su zbunjena ako ih nemaju.
Ja mu objašnjavam da je istina da imam autoritet i toga sam svjesna jer što ću u budućnosti ako ga nemam?
Da me se boji između nas ne bi bilo povjerljive komunikacije koju mi imamo.Razgovor smo završili mirnim tonom jer nisam željela u verbalni sukob koji nikuda ne vodi...

tvoj bivši si može uzeti za pravo reći, pa čak i vjerovati u tu uzrećicu jer očito ni ne osjeća obvezu biti drugačiji od djeteta ...
što za njega baš i nije pohvalno ...

a cijela poanta je u ovom boldanom ...
dijete ti vjeruje ...
samim time te poštuje ,poštuje tvoje odluke i tvoj način pristupa njoj ...

a to što obitelj bivšeg i on sam tebe pokušavaju prikazati kao babarogu neka te ne brine ...
dijete osim frendova treba imati i roditelja ...

[kajpa]

glora's bastard kaže:

nemam autoritet nad djecom, ja im jesam autoritet

Lord Byron kaže:

Ajde, da ne moram sve ja . Naizgled sitna jezična razlika, a zapravo suštinski drugačiji pristup roditeljskom autoritetu.

Vjerojatno znaju i drugi razliku izmedju autoritarnog i autoritativnog odgoja, ali nisu toliko uspjesni da bi se mogli pohvaliti samo jednim cistim odgojnim stilom, onim najboljnim.

Sve počinje od grozne, grozne, grozne rečenice "mora se znati tko je roditelj, a tko dijete". Ovu rečenicu tako radosno prigrle i oni roditelji kojima je agument snage (umjesto snage argumenta) u roditeljstvu nužan k'o kruh i voda: naime, u toj rečenici nema argumentacije, nema potrebe da se djetetu dokaže/objasni kako je i zašto je roditeljsko mišljenje o nečemu "ispravno/korisno/poželjno/nužno" - čista sila "to je tako zato što ja tako kažem, tako će biti dok si pod mojim krovom, a poslije radi što hoćeš, čekaj magare da trava naraste, heee, heeee, heeee". Takav način postavljanja "dobrodošlih granica" je odvratan.

Iako bih bila u stanju reci takvu recenicu, ipak se ne vidim bas sasvim u svoj ovoj odvratnosti.

BTW, upravo je kaciga sjajan primjer razloga zbog kojih me ironiziranje dječjih prava uzruja: "mora se znati tko je roditelj, a tko dijete" završi tako da se djetetu objašnjava zašto i kako mu treba kaciga - a uz njega vozi bez kacige. To znači "imati autoritet", a ne "biti autoritet".

Iako se slazem s tim da bi bilo idealno i pozeljno da je roditelj 100% savrsen i da bude uzor ( kao takav i autoritet) djetetu u svakoj situaciji, obzirom da to u RL cesto nije bas tako...imo donekle je ipak pozeljno (ako vec roditelj nije takav) da dijete ipak slusa (ma kako to grozno zvuvalo) i da stavi tu kacigu iako ju mozda roditellj ne stavlja. Ako nista drugo objasnjenje je da dijete po zakonu mora imati kacigu, odrasli ne. (iako, ne bih imala nista protiv da taj zakon i promijene)

"Imati autoritet" znači upravo ono što je spomenuto: da vas dijete sluša (užasna formulacija o kojoj bi se mogla napisati zasebna plahta, kao i o još užasnijem pojmu "poslušno dijete" kao poželjnoj djetetovoj osobini). Takav autoritet je roditeljevo oružje u ratu, koje mu se našlo u rukama čistom podjelom uloga ("mora se, jel'te, znati..."). Biti autoritet je nešto sasvim drugo: "dobar pastir jer što kaže inom, to i svojim potvrđuje činom". Dijete čiji roditelj jest autoritet, slijedi roditelja i - čak i u onim ratobornim pubertetskim godinama - zna da iza roditeljskih rečenica stoji neka logika, razlog; da nisu izrečene kao puka posljedica nekakve hijerarhije.

Istina...ali mislim da kada govorimo o roditeljstvu, u biti i nema bas takvih salucajeva (osim mozda sporadicno), gdje neko roditeljsko ponasanje, stil odgajaanja mozemo proglasiti 100% autoritativnim. Mislim da su autoritarni, autoritativni i permisivni stilovi kod svakog pomijesani u nekom postotku i onda je odgoj pretezno ovakav ili onakav. A nije nebitno ni to kakvo je dijete.
Nasla sam zgodan tekst koji govori o tome. O razlicitim odgojnim stilovim, o kombinacijama stila odgajanja i toga kakvo je dijete...
"Kategorizacija ponašanja roditelja i djece u po tri odvojena stila otvara mogućnost promatranja devet mogućih kombinacija, zapravo odnosa na relaciji roditelji-djeca"
Imo, rekla bih da ih ima i vise od tih devet, tj. da ni ovako ne mozemo utrpati neku obitelj u jedan od tih devet, ...obzirom da ni roditelje ne mozemo jednoznacno odrediti kao ovakve ili onakve, vec su najcesce kombinacija stilova.

Nitko ne zagovara dječju vladavinu svijetom - ali, u društvu u kojem je toliko zapuštene djece, u kojem se čovjek tako često susreće s roditeljskim argumentom sile (najčešće temeljene upravo na roditeljskom "pravu" postavljanja granica svim raspoloživim sredstvima), sprdanje s pojmom "dječja prava" i zagovaranje "postavljanja granica" (koje uvijek ima totalitaristički prizvuk i laganu tradicionalističku nostalgičnu crtu za dobrim starim vremenima kad se poštovalo roditelje, a ne kao danas, blablabla), su ne samo tužni - mene to najozbiljnije iznervira.

Postoje tu svakojake nijanse i pretjerivanja. Pa ako netko i prizna za sebe da je takav (ili pomalo takav), i time nervira ostale forumase...dobro je znati da je onog pravog autoritarnog (starinskog) odgoja ipak sve manje (bar mi se tako cini) i da danas roditelji ipak dosta drugacije odgajaju svoju djecu...ne samo zabranama, vikom i prijetnjama...bez objasnjavanja, bez razgovora, bez ikakve potrebe da razumiju to svoje dijete.

Eto. A sad se jako, jako moram potruditi da se više ne petljam u ovu raspravu.

I, kako ti ide?

[Lord Byron]

kajperinja kaže:

Iako bih bila u stanju reci takvu recenicu, ipak se ne vidim bas sasvim u svoj ovoj odvratnosti.

Odvratno je ono uime čega se ta rečenica izriče: samopodrazumijevajuće roditeljsko pravo na bivanje u pravu. To je tako zato što ja tako kažem.

Iako se slazem s tim da bi bilo idealno i pozeljno da je roditelj 100% savrsen i da bude uzor ( kao takav i autoritet) djetetu u svakoj situaciji, obzirom da to u RL cesto nije bas tako...

Otkud onda roditelju potreba i pravo da traži 100% savršenstvo od djeteta?

imo donekle je ipak pozeljno (ako vec roditelj nije takav) da dijete ipak slusa (ma kako to grozno zvuvalo) i da stavi tu kacigu iako ju mozda roditellj ne stavlja. Ako nista drugo objasnjenje je da dijete po zakonu mora imati kacigu, odrasli ne.

Znači, da ukinu zakonsku obvezu kacige za djecu, nek ju ne nosi ni dijete? Kaciga se ne stavlja zbog zakona. Takvo objašnjenje je debilno. Kaciga se stavlja da se ne smrska glava pri nezgodnom padu, što se inače može dogoditi i pri razmjerno malim brzinama. Ako odrasli vjeruju da se njima ne može dogoditi ružno (i bolno, i bolno ) padanje s bicikla, onda su, hm, bedasti.

I, kako ti ide?

Hvala na pitanju, dok ne naletim na "stavove i tvrdnje" koje smatram iznimnom glupošću, nekako se držim .

[kajpa]

Lord Byron kaže:

Otkud onda roditelju potreba i pravo da traži 100% savršenstvo od djeteta?

Ma koji to roditelj trazi bas 100% ?
Ja bih sa nekih 75 % bila dosta zadovoljna.

Znači, da ukinu zakonsku obvezu kacige za djecu, nek ju ne nosi ni dijete? Kaciga se ne stavlja zbog zakona. Takvo objašnjenje je debilno

.
A koje objasnjenje jos moze dati roditelj koji ne nosi kacigu, a trazi da ju dijete stavi na glavu...da je njegova glava tvrdja?
Ili npr. onaj koji pusi, a djetetu ipak ne da?
Ako nisi savrsen, a znas da nesto nije dobro za dijete i ne zelis mu dozvoliti da to radi (recimo da bude vani do 2 u noci s 14 godina), sto da ucinis?
Osim zabranis, jer si - roditelj. (objasnjenje bas ne mora biti docekano s veseljem)
Ne propagiram takav nacin, jasno da bi idealno bilo da dijete sve roditeljske ograde prihvati uz objasnjenje...pa se onda njih drzi, jer zna da to tako treba, jer je tako dobro...ali uvijek ce biti neceg s cim se dijete ne zeli sloziti i ne zeli prihvatiti ograde i ogranicenja, a ipak mu ne mozes neke stvari dozvoliti. Ako nista drugo ne samo zato jer su zakonom zabranjenje i zato jer mislis da je to nesto lose, vec jednostavno zato jer nisi savrsen, ne prihvacas neke stvari, drukcije imas stavove o necemu (npr. tema "roditleji mi brane da imam decka)...pa tako postupas prema svom djetetu, jer jednostavno - ne mozes. Nisi sposoban.
Istina, nije to dobro...ali ljudi su razliciti, drugacije gledaju na to sto je ok dopustiti djetetu s ovoliko/onoliko godina....i onda postupaju u skladu s time...a naravno da se djetetu neke stvari bas ne svidjaju i tesko ih se moze dobiti da ih prihvati jer je roditelj - pozitivan autoritet.

Kaciga se stavlja da se ne smrska glava pri nezgodnom padu, što se inače može dogoditi i pri razmjerno malim brzinama. Ako odrasli vjeruju da se njima ne može dogoditi ružno (i bolno, i bolno ) padanje s bicikla, onda su, hm, bedasti.

Da, znam. Ali jasno ti je da usprkost tome mnogi ne stavljaju kacige. I -da, djeluje nelogicno i bedasto da to ocekuju od djeteta. Ali meni je ipak logicno i drago da brinu o toj djetetovoj glavi. (iako nije logicno i nije dobro da ne brinu i o svojoj)

Hvala na pitanju, dok ne naletim na "stavove i tvrdnje" koje smatram iznimnom glupošću, nekako se držim .

Hm, necu sad ovo previse analizirati, moglo bi lose zavrsiti.