Poremećaji prehrane kod beba i "sleepfeeding"

[Brontola]

Ova tema se ne odnosi na "uobičajene" štrajkove dojenja, odbijanje boce ako je beba prethodno sisala, odbijanje krute hrane/kašica i inzistiranje na bočici, izbijanje zubića i sl.

Voljela bih čuti iskustva i savjete majki koje su prošle ili prolaze svoje kalvarije sa sasvim malim bebama koje odbijaju hranu iz različitih razloga (najčešće refluksi, tihi refluksi, alergije...) pa majke najčešće nemaju drugog izbora nego hrane bebe dok su bebe u nesvjesnom stanju, tj. spavaju. Ima beba koje odbijaju i dojku, i bocu, i žlicu, i čašu istovremeno.

Kako se riješiti sleepfeedinga?


Evo što sam ja pronašla na hrvatskom na temu poremećaja prehrane (s time da se ne odnosi isključivo na sasvim male bebice). Možda netko ima neki bolji izvor.

Problemi s hranjenjem u ranoj dječjoj dobi svojom učestalošću i povezanošću s kasnijim razvojem dugotrajnih poreme­ćaja hranjenja i poremećaja u ponašanju djeteta, te negativnim utjecanjem na in­terakcije u obitelji svakako zaslužuju pa­žnju kliničara. Nalazi istraživanja poka­zuju da 25% djece normalnog razvoja i čak do 80% djece s teškoćama u razvoju težeg stupnja iskazuju probleme s hra­njenjem (1-4). Ovi poremećaji obilježeni su dugotrajnošću i pokazuju sklonost ka kronicitetu, a poznat je i njihov potenci­jal nepovoljnog djelovanja na tjelesni i kognitivni razvoj djeteta Odbijanje hrane je ključni simptom nekoliko različitih poremeća­ja hranjenja u ranoj dječjoj dobi (20). Prikazat ćemo klasifikaciju poremećaja hranjenja koju predlažu Chatoor i su­radnici jer nam se temeljem našeg kli­ničkog iskustva čini vrlo primjenjivom u praksi. Pošavši od vodećeg simptoma odbijanja hrane, a nastojeći uvesti red u sveopću zbrku u području dijagnosti­ke poremećaja hranjenja u ranoj dječjoj dobi ovi autori opisuju tri bazična tipa poremećaja koji se prezentiraju nepre­dvidljivim odbijanjem hrane s zaostaja­njem u rastu, odbijanjem specifičnihvr­sta hrane i odbijanjem hrane temeljenim na strahu. Ističu da svaki od ta tri subtipa predstavljaju kvalitativno različit pore­mećaj hranjenja. Neophodno ih je razli­kovati zbog njihove etiološke različitosti, specifičnostikliničkeslikeitipičnedobiu kojoj se pojavljuju, na osnovi čega za­htijevaju i različite pristupe u tretmanu

Nepredvidljivo odbijanje hrane - infantilna anoreksija

Djeca s nepredvidljivim odbijanjem hrane ekstremno su nedosljedna u pri­hvaćanju hrane i dnevnom kalorijskom unosu. Roditelji navode da pokoji obrok dijete uzme bez ikakvih problema, ali mnogo češće nakon par zalogaja odbija dalje jesti. Odbijanje hrane započinje u dobi od 6 mjeseci do 3 godine, najčešće između 9 i 18 mjeseci za vrijeme prela­ska na hranjenje žlicom i uvođenja samo­stalnog hranjenja. Dijete ne dobiva pri­mjereno na težini. Krivulja rasta ne prati standarde. Od roditelja se dobivaju poda­ci da je čak i u prvim mjesecima života dijete pokazivalo veći interes za gledanje uokolo nego za hranjenje, uzimalo male količine mlijeka i zahtijevalo česta hra­njenja. Mnogi roditelji se tuže da dijete ne pokazuje glad i da je više zainteresira­no za istraživanje i igru nego za jelo. Oko prve godine, kada većina dje­ce počinje pokazivati interes za aktivno sudjelovanje u hranjenju i samostalno hranjenje, ova djeca nakon svega par za­logaja odbijaju jelo čvrstim stiskanjem usta, izbacuju zalogaj, odguruju i bacaju pribor za jelo, pokušavaju izaći iz stolice za hranjenje, odlaze od stola. Roditelji postaju izrazito zabrinuti zbog djetetova slabog uzimanja hrane i rasta. Kako ra­ste njihova zabrinutost češće pokušavaju nahraniti dijete, nude mu različite vrste hrane, ubacuju mu hranu usta "na pre­varu" dok je zabavljeno nekom drugom aktivnošću, hrane ga dok spava, zastra­šuju ili hrane "na silu". Nijedna od ovih metoda ne pokazuje se uspješnom na dulje vrijeme i djetetovo uzimanje hra­ne i napredovanje u tjelesnom rastu se ne poboljšava. Roditelji postaju frustrirani, anksiozni, iscrpljuju se fokusiranjem cje­lokupne svakodnevne aktivnosti i brige oko djeteta na hranjenje Dijagnostički kriteriji za infantilnu anoreksiju su:
● odbijanje uzimanja primjerenih koli­čina hrane u trajanju od najmanje 1 mjesec;
● javljanje odbijanja hrane događa se u razdoblju prelaska na hranjenje žli­com i na samostalno hranjenje, uobi­čajeno na uzrastu između 6 mjeseci i 3 godine;
● dijete ne izražava glad, pokazuje ne­dostatak interesa za hranu, ali iska­zuje interes za istraživanje hrane i/ili interakcije s njom preko roditelja;
● pokazuje značajne simptome zaosta­tka u rastu;
● odbijanje hrane ne javlja se nakon ne­kog traumatskog događaja;
● odbijanje hrane nije povezano s po­dležećom bolešću (20, 24, 25).

Selektivno odbijanje hrane - senzorna averzija prema hrani

Selektivno odbijanje hrane mala dje­ca iskazuju dosljednim odbijanjem uzi­manja hrane specifičnogokusa,mirisailikonzistencije. Ovakva senzorna averzija prema određenoj hrani često postaje vi­dljiva kada se uvode u prehranu različite nove vrste namirnica novih okusa i kon­zistencije. Nije rijetka pojava, a javlja se različitim intenzitetom. Neka djeca odbi­jaju samo nekoliko vrsta hrane i roditelji tada ponudu prilagode bez ikakvih pote­škoća. Druga djeca mogu odbijati većinu hrane i roditelj zbog velike zabrinutosti opetovanim neuspješnim pokušajima na­stoji nahraniti dijete što dovodi do perzi­stiranja konflikataiobostranefrustracijeza vrijeme obroka. Averzivne reakcije djeteta iskazuju se od grimasiranja i sti­skanja usta do ispljuvavanja zalogaja ili povraćanja. Nakon inicijalne averzivne reakcije dijete obično odbija jesti tu vrstu hrane. Neka djeca generaliziraju odbi­janje s jedne vrste hrane na sve druge koje su izgledom ili mirisom slične (npr. odbija jesti sve zeleno). Ako se odbijanje proširi na cijelu skupinu namirnica (npr. meso, povrće ili voće) takva selekcija u prehrani može dovesti do nutricijskog deficita(proteina,vitamina,cinka,želje­za, itd.) (10, 11, 20, 26, 27). Ako dijete odbija hranu koju treba žvakati može zaostati u oralno-motor­nom razvoju (20, 28). Dijagnoza pore­mećaja hranjenja djeteta postavlja se ako je prisutan nutricijski deficiti/ilioralno-motorno zaostajanje, a kod starije djece ukoliko selektivnost prehrane dovodi do socijalne anksioznosti i djetetova izbje­gavanja socijalnih situacija u kojima se jede u društvu (20). Kod djece koja iska­zuju senzornu averziju prema hrani česta je hipersenzitivnost i u drugim senzori­čkim područjima. Često se saznaje da di­jete postaje uznemireno ako treba hodati po travi ili pijesku, ne voli obući čarape, smetaju ga neke vrste tkanine, ne podno­si etikete na odjeći. Mnoga djeca poja­čano su osjetljiva i na mirise i zvukove (20). Dijagnostički kriteriji za senzornu averziju prema hrani:
● odbijanje uzimanja hrane specifičnogokusa, teksture i/ili mirisa;
● pojava odbijanja hrane tijekom upo­znavanja nove vrste hrane;
● jede bez poteškoće hranu koju prefe­rira;
● ima specifičnenutricijskedeficitei/ilioralno-motoričko zaostajanje (20).
Genetska predispozicija kao i navike hranjenja u socijalnom okruženju mogu biti podležući čimbenici u javljanju i te­žini djetetova selektivnog odbijanja hra­ne (29, 30).

Odbijanje hrane zasnovano na strahu - posttraumatski poremećaj hranjenja

Odbijanje hrane temeljeno na strahu javlja se kod djece koja postaju uplaše­na tijekom hranjenja i koja dosljedno odbijaju hranu određene konzistencije (kruta, kašasta, tekuća) u svim obrocima a u najtežim slučajevima odbijaju jesti uopće. Ovaj tip poremećaja hranjenja se pojavljuje nakon epizode davljenja ili težeg zagrcavanja. Također može slije­diti nakon medicinskih intervencija kao npr. intubacija, uvođenje nazogastrične sonde, orofaringealna sukcija. Ovisno o načinu hranjenja koji je dijete asociralo s traumatskim događajem neka djeca odbiju krutu hranu ali nastavljaju piti ili obratno. Pribor za jelo (boca, tanjur i žlica) koji dijete podsjeća na traumat­ski događaj može kod njega uzrokovati jaku uznemirenost, manifestan strah. Opiru se hranjenju plačem, izvijanjem tijela, zatvaranjem usta. Ako im se zalo­gaj stavi u usta odbijaju žvakati i gutati. Pokušaju ispljunuti hranu, povraćaju ili spreme hranu u usta da bi je ispljunuli kasnije. Strah od uzimanje hrane izgleda potpuno zasjeni svjesnost osjećaja gladi i djeca koja odbijaju svu hranu, tekuću i krutu, zahtijevaju akutnu intervenciju da se prevenira dehidracija i izgladnjelost (20, 31). Dijagnostički kriteriji za post­traumatski poremećaj hranjenja:
● Odbijanje hrane slijedi nakon tra­umatskog događaja ili traumatskih intervencija u orofaringealnom po­dručju i gastrointestinalnom traktu (davljenje, teže povraćanje, uvođenje nazogastrične ili endotrahealne son­de, sukcija).
● Dosljedno odbijanje hranjenja mani­festira se na jedan od sljedećih nači­na:
▪ odbija piti iz boce, ali prihvaća je­sti na žlicu (iako odbija bocu dok je budno, može piti u snu;
▪ odbija krutu hranu, ali prihvaća hranjenje na bocu;
▪ odbija bilo kakvo hranjenje na usta.
● Situacije i predmeti koji dijete pod­sjećaju na traumatski događaj uzro­kuju očiglednu uznemirenost djeteta:
▪ izrazito se uznemiri kada ga se stavi u poziciju za hranjenje;
▪ pokazuje intenzivan otpor kada vidi bocu, pribor za jelo, hranu;
▪ izrazito se odupire gutanju hrane stavljene u usta.
● Odbijanje hrane ima akutne ili dugo­ročne posljedice na djetetovu ishra­njenost