Pitanje prijateljstva

[danijeel]

Što je to prijateljstvo, naizgled jednostavno pitanje, više manje svi imamo prijatelja/e. No zar je zaista tako. Možemo li govoriti da imamo prijatelja, ako prije toga nismo načisto sa tim šta je to prijateljstvo, možemo li priuštiti egzistenciju prijatelja ako ne znamo njegovu esenciju. Esencija prethodi egzistenciji, a ako ne znamo bit prijateljstva, nema prijatelja.
Pa krenimo.

Pitamo li čovjeka: "šta je to prijateljstvo?" on će sukladno vlastitoj predodžbi i iskustvu odgovoriti na šta prijateljstva - usprkos tome što o ovome šta ne zna zapravo ni-šta - te time samo pokazati vlastito neznanje. On time samom sebi govori: "prijateljstvo je ovo".
On mnijući mnije "ovo je prijateljstvo", "ono je prijateljstvo" ne znajući ni ovo ni ono prijateljstva. Ako je negativnim iskustvima opterećen odgovoriti će da prijateljstva nema što je zapravo i logična konzekvenca njegova vlastita iskustva. Sa druge strane imamo onoga koji je pozitivnim iskustvima opterećen ustvrdio da prijateljstva ima. Sukladno tome jedni će reći da nema, drugi da ima prijateljstva.
No, iskustva negativno-pozitivno opterećenih i predodžbe opterećenih o prijateljstvu ne govore ništa o samom prijateljstvu. Oni govore o pojavama, a nas zanima sama bit prijateljstva. Ljude ne zanima ono jedino bitno kad je riječ o prijateljstvu, a to je: što je pobogu ono što prijateljstvo čini prijateljstvom?

"Što prijateljstvo prijateljstvom čini" to čovjek samog sebe ne pita, već umjesto da to pita, on sebi mnije: "prijateljstvo je ovo, prijateljstvo je ono" i vjeruje toj sjeni ovoga i onoga ne znajući što prijateljstvo prijateljstvom čini.

Da (bi) prijateljstvo omogućujuće uopće bilo, da (bi) ideja za koju Kant: "savršenstvo kojoj se možemo približavati, ali koju nikad ne možemo potpuno postići" ostvarujuća u svojoj biti bila, čovjek i sam udioništvovajući odnosno su-djelovajući u istinskom životu morajući biti mora koji što prijateljstva omogućujući omogućuje. U istinskom životu sudjelovajući, istinskim životom živujući, a ne prividnujućim životom, istinski čovjek istinski prijatelj biti možujući; prividnujući život prividnujuće prijatelje stvarajući stvara. Dok čovjek ne postajući istinskim čovjekom ne postane istinskog prijateljstva nema doli onoga prividnoga. Privudnujući privid prijateljstva istinsko prijateljstvo prividnog čovjeka.

Čovjek kakvoga poznajući poznajemo u razdoblju nihilizma od prijateljstva udaljujuće, samom sebi umišljajuće "ovo što prijateljstva jest" jadan ne znajući ne zna da jest ne zna, što prijateljstvo odista jest ne znajući ne zna. Zaboravljajući na sebe, ne poznavajući sebe, u jednom trenutku ovakav u drugom onakav, odista čovjekom nije; od onoga koji odista nije, od onoga koji ne poznajući sebe - okolo tumarajući slijepac - i od onoga koji nemajući sebe sebe odista zaboravljajući, šta očekivajući od takovih van sebe i naopakih? Istinsko prijateljstvo? Ili pak ono jedino što očekivajući od takovih van sebe i naopakih – prividno prijateljstvo.

Da bi odista čovjek bio mora odista istinski biti, da bi odista prijatelj bio sa drugim mora drugi odista istinski biti; biti istinski čovjek, i sve dok čovjek nije istinski čovjek, sve dok ga sebični interesi pokrećuju sitni, dok ga ono životinjsko u njemu od nagona i instinkta do afekta i strasti pokrećuju bitno, on moći neće, zato što i sam nije, biti prijatelj.
Ono što iskazujući govorom o prijateljstvu možemo iskazati, ono na što možemo ukazujući ukazati i na što možemo pokazujući pokazati nije prijateljstvo samo, ono bitno prijateljstva koliko ono ne-bitno, ništavno, slučajno, prolazno itd., prijateljstva.
Jednom rječju govorujući, o prijateljstvu govorujući samo putem privida prijateljstva jer o biti prijateljstva znajući samo to da ne znajući, a ne znajući zato što i sami nismo odista, tj. u prividu živujuće, u prividu umirujuće. Ne samo da čovjek živujući živi i umirujući umire u prividu, on udioništvujući u njemu putem znanja kojega nema - onoga nebitnoga znanja koje proglašava bitnim - ništujući ništi sebe samoga. Nihilizam na djelu sebe pokazujući kroz to što čovjek bitno proglašujući nebitnim proglašujući i vječno konačnim. "Nebo se spustilo na zemlju i zemlja je postala ono što je nekoć nebo bilo". Svijet obrnujući, čovjek na glavi hodajući, na glavobolju tužujući. Ova glavobolja modernom čovjeku modernom postajuća, bez koje ne može, bez koje život smisla nema; ta glavobolju on smislom proglašujući proglašava. Ukazujući na sveopću glavobolju tkz. modernog čovjeka i time samo povećavajući njegovu glavobolju te ga uznemiravajući onime što čuti ne voli, čega se na smrt boji i što nastoji izbjeći kao jedini spas. Moderan čovjek svim svojim snagama ususret ka glavobolji trči povećavajući svakim korakom glavobolju ka kojoj trči. "Najveća glavobolja, čovjek sam."

Hodimo k prijateljstvu.

Prijateljstvo u ovom obrnutom svijetu i samo će biti obrnuto, ako o prijateljstvu možemo govoriti kao o savršenstvu tj. o ideji kojoj se možemo približavati bez da je ikada dosegnemo i ako je ono što je veliko u čovjeku to što usprkos tome što ne može dosegnuti zvijezde on ipak čezne za njima, tada o prijateljstvu u ovom obrnutom svijetu možemo govoriti kao o ne-savršenstvu, ili što je isto, kao o ne-bitnom, slučajnom, ništavnom, prolaznom, prividnom prijateljstvu. Ovakovo prijateljstvo ili ovakova prijateljstva modernom čovjeku služe kao uzor, ideal prijateljstva u obrnutom svijetu hodajućih glavobolja. I upravo od toga što prividno prijateljstvo proglašava onim istinskim – ili što je još gore – jedinim, što, takoreći, posvjetovljava prijateljstvo i čini ga odveć ljudskim, te tako slabim, što od toga pravi nešto čemu se može približiti kao nekom cilju do kojega se može dotrčati odaje nutarnji nihilizam takovoga prijateljstva koje je u svojoj biti ništa. Ovo ništa bit je prividnog prijateljstva i ne samo prividnog prijateljstva već i prividnog čovjeka koji udioništvuje u prividu putem zaboravljanja, ne poznavanja i ne-imanja samoga sebe. Zaboraviti, ne poznavati i ne imati sebe; ovo troje, ovo zaboravljajuće, ne poznavajuće i ne imajuće čini sebe-čovjeka za kojega je Heraklit ustvrdio da je od rođenja stranac samome sebi dok ga je Platon u alegoriji o pećini pokazao kao okovanoga u lancima čiji je svijet samo sjena na zidu. Ova slika privida prividnoga prijateljstva očituje se u svim mogućim prividnim prijateljstvima čiji je privid ono jedino prijateljsko u takovome prijateljstvu i od kojega živi takovo prijateljstvo.
Za razliku od prividnoga prijateljstva u kojemu čovjek ne poznaje sebe kao što misli da se poznaje istinsko je prijateljstvo savršenstvo kojemu se čovjek može približavati no kojega - kao i one zvijezde - nikada neće u potpunosti dosegnuti ne zato što on to ne bi odista mogao koliko zato što je on sam samome sebi stranac, što on ne zna dubine vlastite duše i što kao nesavršeno biće što tijelom, što dušom ne može shvatiti nešto što je nadshvatljivo i nadspoznatljivo kao što je šta je ono što prijateljstvo čini prijateljstvom bez čega uopće ideja prijateljstva nije moguća. Bez ovoga uvida u šta prijateljstva – usprkos tome što čovjek može ustrajati da bude, a nikada ne biti istinski prijatelj već samo prividni – bez onoga što je to što ga čini takovim, bez poznavanja same biti prijateljstva može li čovjek priuštiti samome sebi istinsko prijateljstvo ako ne zna šta je ono što ga čini prijateljstvom i poput Montaignea tvrditi da je jedno takovo prijateljstvo živio, a ipak u isto vrijeme ne znati šta je ono što prijateljstvo čini prijateljstvom?
Ne znam, to je ono što jedino znam o istinskom prijateljstvu.
Ono što znamo, o prijateljstvu ne znamo. Ne znamo ništa. Ništa, ništa bitno. Ništa bitno o bitnome ne znamo, o ovome ili o onome. Ono bitno da bitno ne znamo.

[planinar]

O prijateljstvu se kao i o ljubavi može puno govoriti, a da se nikad još i ne kaže sve - za mene je prijateljstvo vrsta ljubavi, samo neerotična, bez seksualnih pretenzija i planova.

Bitna odrednica, iskustvo prijateljstva, bila bi (društveni odnos dvoje ljudi kod kojih je zamjetljiva...) nekritičnost u javnom odnosu, a kritičnost u intimi.

[Volver]

planinar kaže:

za mene je prijateljstvo vrsta ljubavi, samo neerotična, bez seksualnih pretenzija i planova.

I za mene je - vrsta ljubavi.
Ne znam, može li se nazvati i onim, što se označava kao "svjetlost srca".
Međutim, philia je za mene bazična i u drugim vrstama ljubavi, kako onoj između ljubavnika, partnera, tako i roditeljskoj i prema drugim bićima...
Ako u osnovi nema prijateljstva, nema ni istinske ljubavi?
Potom, različiti ljudi različito shvaćaju, osjećaju prijateljstvo. Pa netko može spram tebe osjećati i postupati na način da smatra da je to "za tvoje dobro" ali što ti ne osjećaš takvim, pa je utoliko i veoma važno uvažavati (ili uzimati u obzir) ono što tebi drugi prema kojem osjećaš iskreno prijateljstvo i naklonost, osjeća kao prijateljstvo i njegovo značenje za tu drugu osobu.
Kad kažem uvažavati ili uzimati u obzir (imati u vidu), to bi pretpostavljalo poznavati tu drugu osobu, biti svjestan nje (a ne samo sebe i onog što prijateljstvo/ ljubav znači u vlastitom shvaćanju).
Možda se zato i kaže (ne znam interpretiram li pogrešno?) da što više i bolje nekog poznaješ, više ga možeš voljeti (negdje je to: "voli se samo ono što se poznaje") ...
A ima i druga strana novčića: "Svatko nas razočara kad ga poznajemo".

Fromm: Ne možemo respektirati neku osobu ako je ne poznajemo, briga i odgovornost bile bi slijepe kad ih ne bi vodilo poznavanje. Poznavanje bi bilo prazno kad ne bi bilo motivirano brigom. Postoje mnogi slojevi poznavanja – ono koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja se na periferiji, već prodire do srži. Ono je moguće samo ako uspijevam nadići brigu za sebe i vidjeti drugu osobu na njezin vlastiti način (respekt, od respicere= gledati).

Njegovati i razvijati prijateljstvo/ ljubav, prema tome, značilo bi njegovati i razvijati ono najbolje u sebi, vlastite najbolje osobine?

Pitam se, čemu teži (philia= ljubav, težnja), do koje "točke" ....

One, kada se osobe (bića) razviju, razvijene su, da mogu samostalno egzistirati kao dva samosvojna, zasebna i slobodna entiteta a da prijateljstvo/ ljubav sadrže i zadrže u sebi kao onu zvijezdu o kojoj je govorio otvarač ove teme u svom tekstu?

I dok ovo pišem, ne mislim samo na ljude, jer se sjetih prijateljstva i prijateljske brige ljudi koji brinu o životinjama, i kada ih nakon što im pomognu (kada im je trebalo pomoći) opet vrate u njima pripadajući svijet, njihovoj slobodi...