Zadaćnice - spojeno

[Crnjača]

Jedan mi se san urezao u pamćenje.
Onaj koga sam sanjala će ostati moja slatka mala tajna, ali sam san mi je poslužio kao inspiracija za ovu pjesmu:


San


Sanjala sam te.
U snu sam stupila pred tebe
i jednim pokretom ruke odbacila sve nebitno.
Razum, strah i sram
ostali su na podu,
Razbacani poput odjeće.
Zadržala sam samo žudnju koja te uvela u moj svijet
I pokazala ti strast
kojom si uzimao
Ženu s tisuću lica...
Zašto sam se morala probuditi?

[aisling]

Boston je tog dana bio San Francisco.

Sjedoh ti u krilo popravljajući onaj crni šešir ispod kojeg su izvirile sijede. Pri vrhu ulice tvoje me oči pitaju 'hoćemo li?'. Kimnem dva puta uz smiješak.

Lagano otpuštaš kočnicu i počinješ nas odgurivati. Držim se čvrsto jer niz ovu nizbrdicu i jedan zamah je bio dovoljan se kotači počnu okretati brže nego što je itko ikada zamislio da bi se trebali okretati. Ovi kotači to moraju izdržati!

Vjetar ti podiže šešir i odnosi ga u vis. Proletio mi je iznad prstiju. Jurimo nizbrdo, dvoje poludjelih staraca u invalidskim kolicima.

Ljudi vise iz tramvaja i upiru prstom, fotoaparati bljeskaju.

Vjetar ti briše bore sa lica, kosa je postala tamnija nego onog dana kada sam te upoznala. U tvom krilu djevojka duge valovite kose u bijeloj majci na bretele iznad koje sja srebrni medaljon hihoće se i veselo lupka nogama. Grli te čvrsto, samo tvoja Beograđanka, Serenissima.

[marsijanac.]

Volimo se kao u filmu! Erotskom filmu. Dok noktima oslikavaš moja leđa, grizući me po vratu poput šumske zvijeri, a zatim se spustiš na koljena. Dok te uzimam na kuhinjskome stolu gdje noktima grebeš lakiranu površinu glasajući se poput ranjene životinje. Volimo se asketski, misionarski, dok grizeš lijevi kutak donje usne i grliš me dugačkim blijedim nogama. Volimo se svemirski, vječno i beskrajno, dok decembarski vjetar vani opći sa stablima.

Volimo se kao u filmu. Starom ratnom filmu. Gdje sam negdje daleko, na bojištu, ležim u blatnom rovu gledajući tvoju izblijedjelu fotografiju. Gdje svakoga dana čeznutljivo gledaš u daljinu s nadom da ćeš zamijetiti toliko iščekivani poznati obris. Kada se napokon pojavim, ne govoriš, ne postavljaš suvišna pitanja, sve ti je jasno. Zagrliš me i namočiš već ionako pretešku vojnu odoru svojim suzama. Brišem ti lice, dajem poljubac u čelo i naslonim glavu na rame pritiskajući te uz sebe šutnjom govoreći da te više nikada neću pustiti.

Volimo se kao u filmu. Ljubavnoj melodrami. Gdje nas sudbina razdvoji, pa mnogo godina poslije, sasvim slučajno, naletimo jedno na drugo. Sjećaš li se onoga dana kada smo se satima ljubili na kiši, pa dobili upalu pluća zbog koje se nismo mogli vidjeti sljedeća dva tjedna? Sjećaš li se što sam rekao kada su nam tijela drhtala pod tom prokletom kasnojesenskom kišom? Pa, ja sam još uvijek tu. Nisam se promijenio. I sve ove godine čekam još samo jedno naše svitanje.

[Velia]

Četvrtak se ugurao na mjesto srijede i ja sam u panici jer nisam stigla pripremiti prezentaciju koju bih danas trebala održati. Jurim iz kuće i odjednom umjesto šljunka na dvorištu, pod nogama osjećam nešto čudno. Pogledam dolje i vidim da je tlo prekriveno nekom čudnom, zelenom želatinoznom masom. Iz nekog razloga, sam pogled na nju izaziva mi blagu mučninu te brzo dižem glavu i nastavljam dalje, misleći kako ću taj problem rješavati kad se navečer vratim kući. Sad moram stići na autobus.

Jedvice hvatam autobus. Prošao je pored mene par metara prije stajališta te mahanjem ruku i trkom dadoh do znanja vozaču da me pričeka.

Utrčavam i sjedam na prvo sjedalo do vratiju i odmah tražim u torbi maramice kako bih obrisala onu zelenu gadost sa cipela. Kad sam završila s time, konačno dižem pogled i prelazim njime po autobusu. Iz nekog razloga uvijek volim promotriti lica ljudi u njem, razmišljajući kakva se životna priča krije iza svakog od njih. No, ovoga puta nešto nije u redu. Sva lica su ista. Spol, odjeća, frizure ljudi u autobusu su različite, ali sva lica su u potpunosti ista. Zbunjena gledam hoću li pronaći barem jedno lice koje će se nečime izdvojiti iz mase, ali ga ne pronalazim.

Uhvatim pogled jednog od putnika, mlađeg muškarca, odjevenog u odijelo, s aktovkom u ruci. Blago se nasmiješim, zapravo više kao malo trznem lijevom stranom lica i on mi uzvraća osmijeh. Dok mu se usne šire i otkrivaju zube, prolazi me jeza jer umjesto očekivanog bljeska bijelih zubi, kroz usne se probija više ljigavih malih crvića. U šoku gledam u njega, a potom i okolo, očekujući da još netko osim mene se zgrozi nad tim prizorom, ali svi ostali putnici su nezainteresirani, kao da se ništa neobično nije dogodilo.

Pogledam ponovno u njegovom smjeru i vidim ga kako otvara aktovku i iz nje vadi crnu mačetu. Gledam ga prestravljeno dok on počinje bez imalo milosti mahati njome oko sebe, nanoseći ozljede ostalim putnicima. Krv šiklja na sve strane i sitne kapljice dopiru skroz do mene, špricajući me po haljini, rukama i licu. Udovi putnika se brzim prolaskom mačete kroz tkivo odvajaju od tijela i padaju posvuda po autobusu, iz njihovih prerezanih utroba ispadaju crijeva i autobus se ispunjava smradom krvi i iznutrica dok sve zvukove – tutnjavu motora, vriskove, bolne uzdahe i zapomaganja nadjačava oštri zvuk rezanja zraka i tkiva mačetom.

U svom ubilačkom pohodu vlasnik crvljivih ustiju mi se sve više približava, a ja se nisam u stanju pomaknuti jer su mi noge u potpunosti otkazale poslušnost i sjedim prilijepljena za sjedalo, nesposobna pusti bilo kakav glas iz ustiju kojim bih skrenula pažnju vozača na to što se događa iza njegovih leđa.
On je sve bliže, i dok posljednja osoba koja je stajala između nas pada na pod, prebrzo da bi se odrezani dijelovi stigli odvojiti te se oni tek pri udaru o tlo razdvajaju i odskakuju pod trešnjom autobusa, nađem se opet oči u oči s njime. Njegova desnica diže se visoko u zrak dok mačeta reže zrak između nas dvoje, a njena oštrica mi prolazi pola centimetra od vrha nosa. Gledam ga, širom otvorenih očiju, dok njegova ruka započinje brzi put prema dolje, prema meni. Odjednom iz mojih ustiju se konačno prolama stravičan životinjski vrisak, za koji ne vjerujem da ga moje glasnice proizvode.

***

Budim se s vriskom. Tresem se i osjećam kako mi srce ubrzano lupa te kako mi strah struji cijelim tijelom iako sam svjesna da se ništa od toga što me uplašilo nije dogodilo i da su ovo tek zaostale emocije iz mog sna.

Bože, pomislim, kako sjeban i poremećen san. I krene mi prva jutarnja misao koja nema veze sa snom – pomislim na Njega. A kroz glavu mi prođe kako u usporedbi s tim snom ni malo manje sjebana i poremećena nije ni činjenica da mi je On i dalje prva jutarnja misao. A iz te more, nikako da se probudim...

[Violently happy]

I ja bih ti došla okupana u fontani ljubavi.

Ja bih ti pokazala neku crtu na zidu, a ti bi rekla da je to neki oblik nečega.
Ja bih bila odvratno patetična i ti bi rekla da je to predivno.
Slala bih ti glupe pjesme koje pjeva Rihanna ili Leona Lewis, i izvan svih ovih okvira, obje bismo povraćale u kantu, ali sad bi rekla da je to baš divno.

Ja bih da povraćaš, ako ti dođe, ja bih da ti brišem jebenu slinu i kuham ti juhu iz vrećice drugi dan.
I da me ne odbiješ kad te hoću poljubiti jer ti kao smrdi iz usta.

Ja bih da me obasipaš svim svojim bedovima kad ti dođu, nesmiljeno i bez suzdržavanja.

Ja bih da gledamo leptire. Mislim, ono.. kakvi leptiri?

Ja bih da se popnemo na neku planinu zajedno, a ne da moramo imati zasebne planine. Puno je to hodanja, a nitko nije zbog toga više fit.

Ja bih da buljimo u sunce, a da ne oslijepimo.

Ja bih da ti (loše) pjevam, a ti se smiješ. Ali od dragosti. Jer sam tvoja budala.
Koja loše pjeva.

Ja bih da moje plakanje shvatiš kao izraz trenutne inspiracije, a ne kao životni stav.

Ja bih da čujemo sve najmračnije ikad i da se zajedno pripremamo za nuklearni rat. Ili ako nas napadnu zombiji.. nikad ne znaš što se može desiti. Imam frenda koji ima cijeli plan što učiniti ako se to desi. To je i tvoj frend, btw.
Je, malo je smješan, ali volimo ga.

Ja bih da me pošalješ u kurac kad satima tupim o nečemu u vezi mog posla, ali da me ipak zagrliš i kažeš da će biti dobro, iako možda neće i toga smo svjesni.

Ja bih da sat ne kuca tako brzo i da nitko nije smislio kako se računa vrijeme.

Ja bih da si moja i da nikad nikog drugog ne poželiš. Ja bih da sam ja jedina koju ćeš ikad voljeti. Ja bih da ne budeš sretna s ikim drugim. Ja bih da me voliš bezuvjetno. Ja bih da...

A ti.. ti ćeš voljeti nekog s manje zahtjeva. Tko god ti bio.

A ja ću skidati serije s novim flat rateom.

[Urbanna]

Najvoljeniji.
Znaš ona tri praščića iz bajke? Ona tri mala slatka ružičasta koja se vole najjače unatoč vuku koji ih vreba, koji će sve učiniti jedan za drugoga, koji su braća. To je ona prava ljubav, banalna, bezrezervna i neuništiva. Tako te ja volim.

Poznate su ti avanture onih pet prijatelja? Savršenih prijatelja koji će sve proći zajedno, koji će se boriti jedan za drugoga i koji će uvijek biti 'tu'. Sjećaš se kako izgledaju ona dječja prijateljstva kada si s nekim stalno, prljavih ručica i zamazanih hlača? Štitite se međusobno pred onim iz druge ulice, a svaki dan vam je cilj samo biti skupa, na okupu, zajedno. Sjećaš se kako se najbolji prijatelji vole? Ako ne, pogledaj u mene i znat ćeš da te volim jako, najjače. Tu sam i uvijek ću tu biti.

Sjećaš se kako se vole u filmovima? Noah i Allie. Sjećaš se kako se ševe u 'Posljednjem tangu u Prizu'? Smiješni su ti Jack i Jill? E pa oni su sjena onoga što mi imamo. Znamo mi to. Ne moraš se bojati.
Znaš onu majku kornjaču kučku koja ostavi jaja, otputuje miljama dalje, a mladi izlaze sami i jadni. Nevoljeni? Da. Tužno. Sjećaš se Urbanove 'Kornjače'? Ni to ne valja. Jer ona čeka, a nikad ne dočeka.

A što valja? Što?

Ono kako me ti voliš. To ne vidi nitko. Nitko ne zna. Ali ja osjetim. I dok je tako; voli me tako kako samo ti znaš. Meni je dovoljno.

[eleuthera]

Temu je birala Vajli.

Ok.. Moj perverzni trenutak- izađoh iz okvira
O iskustvu (fizičko/psihičkom) koji je nekog doveo do toga da se pita jel normalan.


Jmo perverznjaci, pišite.

[Almost Rosey]

Možda sam promašila temu, ali here goes nešto staro, što sam upravo preradila. Neće mi smetati ako zbog toga budem izuzeta iz konkurencije Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna, a crtica je u potpunosti plod moje mašte.

__________________________________________


Another Girl's Paradise

Nikada neću imati nekoga poput tebe. Eh, kamo sreće da sam te ikada imala! Samo sam te - koji je ono pristojan izraz? - posuđivala. Kao što djevojčica posuđuje majčine cipele, pa nespretno posrće i pada u njima, bori se s previsokim potpeticama i nada se da je nitko neće zateći. A onda ih posramljeno vraća, nadajući se da će jednom i ona imati takve. Ali da si bio jedinstven, bogme jesi. Sve je u vezi tebe bilo dvosmisleno - šale, pogledi, izjave; ta me igra naizmjence zamarala i zabavljala.

Sjećam se one jedne ljetne večeri, Klovićevih dvora, bluesa i hamburgera u ponoć. Nitko to ne bi znao tako dobro spojiti, toliko dobro da sjećanje i danas boli od živosti. Odveo si me doma, posramljenu kao djevojčicu koja iznova vadi skupocjene cipele iz kutije, odmotava ih iz šuškavog papira i poskrivečki isprobava. A počelo je tako nevino, baš kao dječja igra potaknuta maštom. Pili smo malinovac i gledali Discovery. Smijali se ludim starcima koji plešu na Me and Bobby McGee kao da im je to posljednji ples u životu. Nismo znali, barem ja nisam, da je to jedini ispravan način plesanja. A onda si rekao da imaš poklon za mene. Nije mi bilo jasno što si ovaj put smislio - rođendan mi je prošao, a naš odnos, bogzna, nije bio jedan od onih u kojima se slave obljetnice. Izgubio si se u smjeru spavaće sobe i ja sam te ostala čekati na kauču u boravku. Naredio si mi da zažmirim; poslušno sam zatvorila oči. Bile su mi pomalo smiješne tolike pripreme, ali odlučila sam prihvatiti igru. Ta je večer otpočetka nagoviještala intrigu i poglede preko ruba litice. Stigao si, sjeo kraj mene; mogla sam osjetiti tvoj miris i tvoje čuti ubrzano, uzbuđeno disanje.

- Molim te, nemoj se jako uplašiti - sad si me već pomalo živcirao svojim upozorenjima. Otvorila sam oči. Preda mnom je ležala ukrasna vrećica. Pogledala sam je, odvagnula je ovješenu o kažiprst, odgađajući trenutak kad ću zaviriti unutra. Znala sam da mi tih nekoliko sekundi može vratiti kontrolu nad situacijom, a u tvojim se očima caklila napetost s natruhama tjeskobe. Rastvorivši stijenke vrećice i posegnuvši unutra, izvukla sam predmet koji se unutra nalazio. Bio je načinjen od sjajne crne kože i metala. Zinula sam od iznenađenja, grlo mi se osušilo a ruke oznojile - naša interna dvosmislena zajebancija sad se materijalizirala u igračci nalik ogrlici za psa. Više od samog poklona osupnula me je činjenica da sada više nisam mogla niti naslutiti što je stvarno, što nije, gdje prestaje mašta, a gdje počinje žestoka, brutalna stvarnost, iz koje - ma koliko si lagali - nema povratka.

- Okej, užasnuta si - rekao si vidno razočaran - znao sam da ću te isprepadati. Loš potez - uzeo si mi ogrlicu iz ruku. A ja sam samo promatrala taj predmet u tvome krilu; crna koža mirisala je oštro, nadopunjujući oštrinu metalnih šiljaka koji su se presijavali na mutnom svjetlu stolne lampe.

- Čekaj, čekaj, sviđa mi se… mislim… samo što… - bila sam iznenađena što si otišao tako daleko. Vraga iznenađena, bila sam prestravljena, nisam znala mogu li te pratiti u ovome, usudim li se otisnuti za tobom. Zapravo, možda ni sam nisi bio svjestan na koje si se pučine odvažio zaploviti. Još sam jednom bila uspjela zaboraviti da nitko ovdje nije onakav kakvim se čini, a za odnos poput našeg poznavanje i povjerenje bilo je neophodno. Ponovno sam primila ogrlicu, ovaj put nešto odvažnije. Pregledavala sam je, igrajući se hladnom kopčom, ali i mišlju o osjećaju koji izaziva ta čudna igračka-ukras kad se stegne oko vrata.

- Ne moraš je staviti, ne brini - zagrlio si me. Bio je to zagrljaj velikog brata, koji nastoji zaštititi svoju malu sestricu od njezinih demona i od vlastite životinjske prirode. Prvo sam dobila poljubac u kosu. Zatim pusu u obraz. Onda u kut usana… dok nam se napokon usne nisu spojile u dugom, požudnom, nimalo bratskom poljupcu. Bilo je to nešto između milovanja i ugriza, nježno i grubo istodobno, i kao da je predstavljalo samu srž našeg odnosa, te toplo-hladne, nepoznate i opasne a istodobno sigurne igre. Obrisi su postajali mutniji, svjetla prigušenija, uzdasi glasniji, ruke slobodnije a poljupci gladniji, dok su se dva tijela, kao u izmaglici između sna i jave, ispreplitala, podsjećajući čas na krvoločnu borbu, čas na elegantni i suzdržani ples… Tek kad je na parket dnevnog boravka sletio i posljednji komad odjeće, pokrova koji podržava obmanu da je čovjek različit od životinje, sjetila sam se poklona. Zastala sam, hvatajući dah poput ronioca koji izranja iz neistraženih i primamljivih dubina i naglo stvorivši u nama i među nama prazninu ispunjenu tek teškim uzdisajima i užarenim pogledima. Počela sam slijepo pipati po ležaju, sve dok napokon nisam pronašla ono što sam tražila. Pogledala sam je još jednom - crna, kruta, metalna stvar počivala je na trenutak ili dva u mojim vrelim rukama. Podigavši kosu, izložila sam ti svoje grlo da ga zatočiš teškim remenom. I dok si me, pritegnuvši kopču, lišavao slobode, osjetila sam kako ipak, na neki čudan i zastrašujuć način oslobađaš nešto što nisam ni znala da čuči u meni. Pustila sam da mi slap plamene kose iznova sakrije ramena i bradavice, a zatim sam se nagnula nad tvoje nago tijelo i stidljivo, ali trijumfalno, prošaptala: - Vau-vau.

[ljudoliki]

Došli smo u stan gledati film. Ljetni zalazak sunca pali svojom jarko crvenom bojom. U zraku je tolika vlaga da ljudima izlaze mjehurići iz ustiju. A i ona je vlažna, skakuće pokraj mene poput hiperaktivnog klokana. Lice joj je prošarano vatrenim bojama sunca. Prekrasna je, želim je pojesti, želim joj probati svaki dio tijela, ugristi i osjetiti okus, po potrebi dodati soli. Ona me gleda, milijun misli joj prolazi kroz glavu. Milijun misli se zrcali u mom pogledu. U ovom trenutku ona je nuklearni generator ideja. Obraća mi se. A ja joj odgovaram.

- Imam novu ideju.
- Da? Znaš da sam uvijek otvoren za nove stvari.
- Idem tren do kuhinje, a ti lijepo sjedni ovdje i skini se.
- Sviđa mi se ova ideja.
- Igraj se sa njim da bude spreman kad se vratim., dobacila mi je u prolazu.

Ubrzo se vratila iz kuhinje noseći na sebi zagonetan osmijeh i kuhinjsku pregaču, i ništa više. Nisam joj stigao ni dati kompliment, kad mi je uzela kurac u usta.

- Ufff, zato mi se uvijek svide tvoje ideje.
- Mmmmmm.
- Obožavam gledati u tvoje prekrasne okice dok mi pušiš.
- Mmmmmmmmmm.
- I volim kad mi jezikom....ček malo, nešto me pecka. Jesi stavila nešto na jezik?
- Mmmm?
- Uff, sad baš peče, jesi li stavila nešto na jezik?
- Mmmm mmmM., oči su joj se smijale.
- Ufff, čekaj, daj, boli me, stani.
- Mmmmm.
- Aaaa, jebeno gori., bacio sam je sa sebe.
- Što je bilo? Mislila sam da će ti se svidjeti.
- Koji kurac si stavila u usta?
- Tvoj! Vidi ga kako je crven., pokazala je prema njemu poput malog djeteta koje otkriva nove stvari u svijetu.
- Isuse, što si stavila u usta!?
- Par feferončića iz frižidera.

Nakon dvadesetak minuta hladnih obloga, ljutitog psovanja i grlenog smijanja, nastavljamo razgovor.

- Ono je bilo malo previše znaš.
- Ma daaaj, znam ja da ti to voliš.
- ....hehe da u pravu si volim to. A znaš što još volim? Ono što smo zadnji put radili.
- Što? Misliš kad si svršio u kavu koju sam poslužila sebi i cimerici?
- Ovaj....ne to. Mislio sam na gađanje iz daljine.
- Sve je to lijepo dragi, ali zadnji mlaz ti je poletio po tepihu pa sam ostatak popodneva morala čistiti tvoje tragove.
- Znam, oprosti.

Sjedili smo na kauču. Ja raširenih nogu radi što bolje ventilacije, onda na prekriženim nogama. Nasmiješila se i opipala ranjenika.

- Biti će on dobro.
- Znam.
- Nego, čega bi se dalje igrao.
- Hoćemo brata i sestre?
- Gledaš previše hentai pornjave dragi.
- Misliš? Da, možda si u pravu...
- Ne, šalim se, brat i sestra su zakon, ali to smo imali prekjučer.
- Da, a što kažeš na njemačkog SS oficira i mljekaricu sa Alpa?
- Uuu, sviđa mi se. Hoćeš mi ga opet staviti među cice?
- Naravno. Donesem i punomasno mlijeko pa ću ti smućkati napitak.
- Mmmm, volim. I želim po cicama.
- Još i pitaš.
- I u usta.
- U jednom điru?
- Možeš u dva, jedan za cice, jedan za usta.
- Aha, cjelovečernji termin. Može!
- Mogao bi me prvo malo lizati.
- Moj jezik je tvoj sluga. Hoćeš da stavim meda kao prošli put?
- Ne, to se sranje jedva opere. Ajde vidi ima li kakav sirup.

Otrčao sam do kuhinje po bocu.

- Ima Dona od borovnice.
- Odlično!
- Ali ima i kečapa u frižideru.
- Super, donesi i to. Smislit ćemo nešto.

Ližem je. Ona psuje kao kočijaš dok se migolji poput uhvaćene zmije, okupane u borovnici i kečapu. Približava se orgazmu.

- Tu, tu, tu...samo tako.
- Mmmmmm.
- Ajme prekrasno, ovo je skoro uzbudljivo kao kad nas je vidjelo ono malo dijete na priredbi.
- Mmmm.
- Evo sad ću , sad ću.....zašto si stao?
- Želiš svršiti?
- Da!
- Jako?
- Daaa!
- Koliko jako?
- Najjačeeee....!
- Ali bila si zločesta, skoro si mi kurac spalila.
- Oprostiiii, bit ću dobraaa.
- Znam da hoćeš, okreni se i daj guzu ovamo.
- Jeeej, jeli ovako?
- Hoćeš još biti zločesta?
- Neeee, bit ću dobra.

Udario sam je dlanom po dupetu. Dnevni boravak je šuplje ponovio: tas!

- Nećeš više raditi pizdarije?, udario sam ju ponovo.
- Neeeeećuuu, obećavam.
- Ako obećaš da nećeš više biti zločesta, prestat ću., ruka mi je zastala u zraku.
- ...a bit ću još malo zločesta., predomislila se.
- Onda ćeš biti kažnjena., počeo sam je ritmično udarati po sve crvenijem dupetu.
- O da, bila sam zločesta, kazni me, kazni me.
- Tako ti i treba.
- Da, tako mi i treba, spankaj me, i stavi mi štipaljke na bradavice.
- Izgubila si svoje sjećaš se?, jakim udarcem sam ju podsjetio.
- Znam, ali možeš mi posuditi svoje.
- Pa da i njih izgubiš? Ovo zaslužuje samo još veću kaznu.
- Da, tako mi i treba. Kazni me. Pišaj po meni.
- Errrm, mislim da nismo dovoljno pijani za to. Neki drugi put možda.
- A baš si neki.
- Ajde idemo na prozor da dovršim što sam počeo.

Odgegali smo se do prozora. Ona je provirila kroz njega dok sam ja klečao i nastavio lizati gdje sam stao. Čuo sam ju kako priča sa susjedom u dvorištu.

- Dobar dan susjeda! Aaaah, baš je lijep dan danas!
- Da, daaaa, a bili ste u Konzumu?
- Znam i ja kupim taj sirup, uffff baš dobro dođe.
- On je tu negdje, blizu, skoro pa je ovdje.
- Ma ne ne, nešto me škaklje.
- Morate navratiti na kavu jedan od ovih dana. I njemu će biti drago.

U trenutku svršavanja njeno međunožje mi je poguralo glavu i ritmički lupalo njom o zid ispod prozora. Još uvijek je pričala sa susjedom iako nisam čuo što od silnih udaraca. U strahu da ću se onesvijestiti, stisnuo sam joj rukama guzove svom snagom. Počela se tresti i puštati neartikulirane zvukove. Topla tekućina mi je navlažila lice. Nekoliko trenutaka kasnije mi se skinula sa lica i čuo sam ju kako uspuhano govori:

- Ne brinite. Ma to vam je blagi oblik epilepsije. Dogodi mi se rijetko. Nije ništa strašno, navikla sam već pa...

Vratili smo se na kauč.

- Epilepsija?
- A što sam mogla reći?
- Mogla si reći da si napaljena kurvica koju dečko upravo liže.
- Uozbilji se, kako bi mogla to reći njoj?
- Imaš pravo. Vrijeme je da se uozbiljim. Pogledaj, još uvijek je crven.
- Kad ti se vrati osjet popušiti ću ti ga normalno.
- Bogu hvala, ponekad mislim da stvarno pretjerujemo.
- Misliš?
- Ma ne. Hej, evo film koji smo čekali na novoj.
- Super, daj se tamo.

Ugnijezdili smo se na kauču jedno kraj drugog. Uvodna špica je pilila svojim popisom glumaca. Okrenula se prema meni nevinog izraza lica i iskreno upitala.

- Misliš da ćemo se konačno uspijeti poševiti jedan od ovih dana?
- Sigurno.
- Stvarno?

Čvrsto sam ju stisnuo uz sebe osjetivši zajedničku toplinu. Nije me puštala.

- Kao zečevi., odgovorio sam.

[aisling]

Malo si zastao kada sam spomenula onaj najveći kuhinjski nož i kako bih ti voljela prisloniti taj hladan komad čelika na golu kožu u trenutku kada si potpuno nemoćan, sputan, sa čvrsto stegnutim povezom preko očiju.

Oštro i hladno.

Pitala sam te da li se bojiš. Rekao si da ti baš i nije svejedno kada me zamisliš sa ogromnim nožem u rukama kako šetam njime poviše tvojih bedara, a jedina stvar koju si u mogućnosti pomaknuti je upravo ona za čiju se sudbinu pribojavaš.

Zašto nož? - pitaš me.

Zbog trenutka u kojem zbrojiš dva i dva, shvatiš da se radi o nožu i zapitaš se upravo to isto - a zašto nož? Samo, sada sjediš na kauču, slobodnih ruku, opuštenih nogu pa i nije baš za usporedbu.

Ne misliš valjda da bih odstranila najbolji dio tebe? - pitah te tada i nastavim.

Nikada nisam na taj način radila protiv sebe. Nije ni sada vrijeme da počnem. No, ipak, bio bi to trenutak...CAP!

Zbog tog sjaja u očima u trenutku kada izustiš CAP! izbacio bih sve noževe iz tvoje kuhinje! - uzbuđenje u glasu ti je raslo dok si ovo izgovarao.

Vjeruješ mi, kažeš. Znaš da nikada ne bih. A opet, znaš i da je dovoljan samo jedan trenutak da zaboravim sve i odem u drugi svijet u kojem je taj trenutak prvo i posljednje što se ikada dogodilo. Svijet velikog praska koji u trenutku stvara i uništava, u kojem ne postoji jučer i ne postoji sutra. CAP!

Dobro, onda ću nož ostaviti doma. Ionako ovaj puta dolazim samo gledati. - sliježem ramenima dok se pitam koliko se zapravo vidi kroz ono staklo na vratima iza kojih ću viriti dok ona neće ni slutiti koliko očiju je u tom treunutku guta. Možda ipak samo dva oka, ako ti zažmiriš.

[hard-candy]

- Stigla si! Upadaj.... većina je već tu.
Odmah s vrata uvalila sam frendici vrećicu s vinom i sladoledom i produžila u dnevnu iz koje je već dopirao žamor.
- A vidi njega, i ti si tu...Pustila te žena? – mlatnem frenda po leđima dok sam prolazila iza njega tako da je sve odzvonilo.
- Eh, najbolje da bih vas dvije propustio, i to istodobono, eeeej – odvrati sa smješkom.
- You wish! Nemoj da te tužim Maji, pervertitu. Imam filing da bi bila u stanju ugraditi ti nekakavu kamericu kod tvog uha da je uvijek upućena gdje si i što radiš - preletim pogledom po sobi tražeći poznate face.

Osim već uhodane ekipe, bilo je tu i nekoliko potpuno nepoznatih ljudi i jedna cura koju sam znala odnekud iz viđenja. Mahnem svima umjesto pozdrava uz široki osmijeh dok osjećam tuđe poglede na sebi, kao i strašan poriv da se stopim s cijelom ekipom i što prije postanem neprimjetna.
Jao, mrzim bit u centru paženje... kvragu i ta majica i taj grudnjak u kombinaciji.... nije baš najpametnija ideja.... znam, znam da su se ukrutile i strše kao 2 gumbića, kao i uvijek kad mi je nelagodno... jebemu, daj više sjedni negdje....gdje? gdje? Eno mjesto!

Lociram upražnjeno mjesto na trosjedu pored nekog nepoznatog zgođušnog tipa, i pogled mi se zaustavi na njegovim proširenim zjenicama koje su bile fiksirane na mene. Tj. na njih. Uhvaćen in flagranti s mojim poprsjem, kao i svakom iskusnom pokerašu - što drugo preostaje osim pokušaja diverzije?
- Dobar mejk ap! Mislim da se ne znamo.... Marko. – reče pružajući mi ruku.
Prsti, šaka, podlaktica.. odmjerih stručno i neprimjetno u djeliću sekunde... sasvim dovoljno da proradi moj fetiš na lijepe muške ruke te štrcne instant dozu adrenalina prilikom rukovanja.
- Zanimljivo. Zaklela bih se da te se više dojmila majica nego mejk ap..... – odbrusih mu pomalo iziritirana drskim odmjeravanjem. Prešutila sam ime, kao i kurtoazno "drago mi je".
- Ma ne.. totalno krivo. Majica je bezveze. - Doduše, sise su solidne. Mejk ap je dobar. - reče hladan kao špricer uz zajebantski osmijeh i krene zapaliti cigaretu. Djevojka pored njega činila se potpuno nezainteresiranom za naš razgovor pa zaključih da nisu skupa.
- Znaš da pušenje ubija? Šteta što potraje.... – zavalim se na trosjed uz uložen silan trud da mu nijednom gestom, tonom, ičim.. ne otkrijem koliko me ljuti. Nije mi uspijevalo. Svaka moja pora vrištala je da me dotiče pravac u žicu – i sviđalo mu se to što vidi, i htio je još. Mučko đubre.
Jebozovno mučko đubre.
- Dosad nijednu nije ubilo. – cerio se pokvareno.
Virio je kroz moje oči vidno se naslađujući prizorom koji mi je prostrujao kroz glavu htjela nehtjela.
- Kad malo bolje razmislim, možda i nije tako dobra ideja da sjednem tu. Bit će alkohola. Pod njegovim utjecajem gubim kontrolu, a stvarno ne bih željela biti odgovorna da od rasnog pastuha s početka večeri na kraju ostane uškopljena svinja. Da, namjerno sam pobrkala pojmove. Idem...
- Bilo bi zanimljivo vidjeti te kad izgubiš kontrolu. – podjebavao je dalje dok sam ustajala bez riječi i smireno krenula prema kuhinji.

Kakav bezobrazluk! Bože, koji kreten... Mislim, jedno je zajebancija... pa mi se ni ne znamo.. što si on umišlja?!
Osjećala sam njegov pogled na svojim leđima dok sam iza sebe zatvarala vrata kuhinje, odlučno kao da su upravo ona posljednje uporište moga integriteta i povrijeđenog ponosa.
- Jesi dobro? – pitala me frendica.
- Ma da, sve ok. Trebaš pomoć?
- Aj pliz ponesi one dvije boce.
- Aha. E, treba pokoja stolica, nema više mjesta.
- Ma ima stolica... idemo u dnevnu.

Smjestila sam se među poznatu ekipu i do kraja večeri uopće nisam obraćala pažnju na provokatora Marka. Lažem. Tu i tamo pogledom bih preletjela preko trosjeda i krajičkom oka snimila ga kako uživa u opuštenoj zajebanciji s curama koje su se oko njega skupljale kao pčele na med ili muhe na govno. Zgodan je, mamicu mu njegovu, mora mu se priznati. A on je itekako svjestan toga, naprosto zrači samopouzdanjem i drskom smirenošću.

Pri povratku s još jedne piš-partije, začuh poznat glas iza mene u mračnom hodniku.
- Da te zovem lakozapaljiva mala ili ćeš mi napokon reći ime?
- Najbolje me nemoj nikako zvati... odbrusim a da se nisam niti osvrnula. – Slobodan ti je wc.
- Čekaj....
Osjetila sam njegov dah za vratom... nije me ni dodirnuo. Samo dah. I miris koji je odavao da je vrlo blizu mene... na nekoliko centimetara.
- Rekao bih da mi je žao, ali.... lagao bih, jebiga. Nevjerojatno si slatka kad se duriš. Za taj prizor se isplati riskirati da me zamrziš. - čula sam mu u glasu pokvareni cerek.
Stajala sam kao ukopana na ulazu u dnevnu, u potpunom mraku. Nisam izustila ni riječ. Je li mojoj verbalnoj nespremnosti kumovalo vino, divljačko lupanje srca, uzavreli hormoni ili kombinacija svega, nemam pojma.

Mrzila sam ga. Željela sam ga. I još jače mrzila - zato što ga želim unatoč tome što ga mrzim.

Kupaona je uskoro postala poprištem divljačkog seksa.
Borba na život i smrt. Ying i yang. Eros i thanatos. Sve ikad.
Najbolji seks u mom životu dogodio se s čovjekom koji sezvao Marko i kojem je uspjelo da ga zamrzim nakon 5 jebenih rečenica koje smo izmijenili.

I po kojeg je došla cura nedugo nakon bitke kod Termopila.

[Velia]

Evo, Almost Rosey je izabrala temu:

Almost Rosey kaže:

Svjetlo na kraju tunela

Zamislite - ne, sjetite se! - svog tunela. Opišite ga - kakvi su prizori, zvukovi, kakav je osjećaj u vašem tunelu? Sija li usred mraka kakva zvijezda (), ili se svjetlo nazire tek na kraju tunela? Kakvo je to svjetlo? Jesu li to farovi starog "dajca"? Antropomorfno biće u sjajnim haljama? Zvizdanom užareni asfalt na autocesti A1?

Ono na što mene ova tema asocira jest nada. Kad negdje vidiš onaj tračak koji ti govori da će sve biti OK. Da ćeš stići na odredište. Ipak, premda isprva zvuči optimistično, pada mi na pamet više načina na koji se ova tema može pretočiti u retke čemera i depresije Na vama je da vidite što vam bolje leži; opišite mi svoj doživljaj svjetla na kraju tunela; događaj, osjećaj, misao, asocijaciju. Igrajte se metaforama i žanrovima. I zabavite se

Ajmo, bacite se na pisanje!
Izvadite nas iz tunela (tuge, jada i čemera)!

[K@rlo]

nije to svjetlo na kraju tunela...to je samo svanuo novi dan

Lav.Karlo (za Veliu)

[Poison Candy]

Bila je maglovita večer. Bez mjesečine, sve je bilo tamno.

- Ma, znaš onaj osjećaj..Ono, kad misliš, ne, zapravo - ZNAŠ, da se sve i jedno sranje dogadja baš tebi? Kad imaš osjećaj da stojiš na rubu i da samo jedan pokret može biti koban? Kad ne vidiš izlaz? - pitala sam. Kimnuo je kratko.
- E, baš o tom osjećaju pričam.

...
- Stani na rub. Hajde, priđi. Pogledaj dolje. Takooo. Jesi? - osmjehnula sam se. Čulo se glasno bubnjanje njegovog srca.
- Sad duboko udahni, stisni zube i zakorači naprijed. - pogledao me u nevjerici. - Ma daj, ne gledaj me tako. Vjeruj mi. Ajde, nemoj da te ja moram pogurnuti.
- Hjoj, ajde, skočit ću ja s tobom. – primila sam ga pod ruku. - Inače ćeš stajati ovdje vječno.

- Slobodno viči! - viknula sam i potegnula sam ga. Kroz gustu maglu i zaglušujuće otkucaje njegovog ubrzanog srca, čula sam kako je povikao - Neeee!

- Wuhuuuu! - zacvrkutala sam.

Obožavam taj osjećaj; taj adrenalin, strujanje hladnog vjetra kroz kožu, miris njegovog straha i znoja. Vrištao je kao curica. Padali smo brzo i dugo. Pogledao me izbezumljeno u oči i prestao vrištati. Zažmirio je i prepustio se. Otkucaji njegovog srca bili su sve sporiji. Otvorio je oči i počeo se smijati. Vikao je od sreće. Bio je kao djete, uživao je. Bilo je to ono što sam željela da osjeti.

...
Stajao je i gledao u daljinu kroz prozor.

- Hej. - prošaptala sam.
- Ej. - promumljao je tiho, ne okrećući se.
- Želiš li još jednom razgovarati s doktorom prije operacije?
- Ne, ne želim. Sve će biti uredu. Samo moram stisnuti zube. - okrenuo se i pogledao me u oči, te se nasmijao. Bio je to njegov najiskreniji osmjeh koji sam vidjela.
- Hoće, naravno. Preživit ćeš ti ovo, preživio si i gore. - ohrabrivala sam ga.
- Jesam, zahvaljujući tebi. Dala si mi nadu. Znaš što? Želim te vidjeti ovdje kada se probudim.

...
Otvorio je oči.
- Sanjao sam. Mrak. Tamu. Padao sam. Dugo sam padao. - zastao je.
- Vidio sam svjetlo. Znaš što je bilo ondje? - upitao me.
- Ermm, ne, što? – zbunjeno sam pitala.
- Tvoje oči.
- O Bože, buncaš. - pomislila sam.

- Bilo bi lijepo jednom biti tvoje svjetlo. - promumljala sam na izlasku. Nije me više trebao.

[Nuria Monfort]

htjela sam započeti s "Bio je to dan koji nikad neću zaboraviti...", ali ipak se predomislih.
dan o kojem ću pisati nije jedini dan koji ću pamtiti, ima ih još, lijepih, a i manje lijepih i sigurna sam da će im se u budućnosti pridružiti još neki dani... tamo neki dani.

bio je lipanj, prilično topao lipanj i bližio se kraj školske godine. u biti, bio je to dan prije kraja školske godine.
glupo, ali ne sjećam se jesam li išla u drugi ili treći razred osnovne. nekako mislim da je to ipak bio kraj trećeg razreda.
tog sam proljeća od roditelja dobila svoj drugi bicikl, bio je to uranjeni rođendanski poklon. bio je crven i prekrasan, a ja sam bila užasno ponosna na sebe zato što nijednom nisam pala s njega.
tog dana u lipnju mama je zalijevala cvijeće u dvorištu, a ja sam bila u kući kad su dečki iz kvarta pozvonili i pitali me idem li s njima na igralište.
bili su to Martin i onaj plavi dečko iz ulice blizu moje čijeg se imena ne sjećam. odselio se te godine i nikad ga više nisam vidjela.
"Ideš s nama? Daj, ajde, svi će bit tamo. I Andrej, i Stipo, i Silvija i svi. Sutra je kraj, 'ajde. Čekamo te na ulici. Požuri!"

ostala sam na vratima i razmišljala hoću li otići ili ne.
"Kaj su dečki trebali?" vikala je mama iz dvorišta. "Ma, ništa. Idu na igralište pa su me pitali idem li s njima!"
"Večera je sad, a i gle, već se počelo mračiti. Idi sutra."
"Ali daj, pa svi budu bili tamo. Molim te? Ionako nisam gladna."
"Kako god hoćeš, ali lijepo ti govorim da ostaneš doma. Imaš cijelo ljeto za igranje i druženje."
"Ma, idem. Ne budem dugo. Vidimo se!" obukla sam čarape i svoje tadašnje crne starke, izvukla bicikl iz garaže i otišla.

nemam pojma o čemu smo pričali Martin, onaj dečko i ja kad smo prolazili kroz moju ulicu, znam samo da je bilo užasno vruće i da je dolazio vlak iz Zagreba.
brzo smo pedalirali. Martin mi je rekao da ćemo samo pokupiti Andreja, on nas čeka pored željezničke stanice.
ljudi su počeli izlaziti iz vlaka i odjednom je sve bilo prepuno ljudi. vidjeli smo Andreja kako sjedi na klupi i čeka nas. kad nas je vidio brzo je sjeo na svoj bicikl, pozdravio se s nama i tad smo konačno mogli otići prema igralištu.
onaj dečko i Martin vozili su se ispred dok smo Andrej i ja nešto pričali. Andrej je ubrzao i našao se ispred mene na svom crnom biciklu taman prije onog zavoja. vidjela sam kako su oni ušli u drugu ulicu i vidjela sam svjetlo, a poslije toga više ništa nisam vidjela. jednostavno te nema, ništa ne vidiš, ne čuješ i ne razmišljaš. kao da si u nekom vakuumu, kao da su crne rupe progutale sve i ti si nigdje, na ničemu i baš si nekako... ništa.
ne mogu odrediti koliko sam dugo bila nigdje i ništa. nekad mi se čini dugo, a nekad (kad razmišljam o svemu tome, a ne činim to baš često)... pa ne znam, nekad mislim da se sve dogodilo u trenu. to i jest točno, sve se moglo promijeniti u trenu, sve se jest promijenilo u trenu, ali samo na neko vrijeme.

u trenutku kad sam otvorila oči, ležala sam na podu, cijelo me tijelo boljelo i osjetila sam kako sam ostala bez jedne starke.
hrpetina ljudi oko mene, uspješno sam potisnula sva lica osim nekoliko onih koje ne želim zaboraviti.

"Odmaknite se! Dajte joj zraka!" netko je viknuo, a onda sam shvatila da mama kleči pored mene i da plače. mama plače, a ona nikad ne plače, nešto se loše dogodilo.
"Martin mi je pokucao na vrata i rekao mi da te automobil udario. Jedva sam došla dovde, noge su mi se odsjekle kad sam čula." jecala je.
"Mama, dobro sam... čuješ, nemoj plakati, dobro sam, bit ću dobro. A tata, gdje je on?"
"Eno ga, parkira se. M, tako sam se uplašila. Nisam znala u kojem ću te stanju vidjeti!"
tad sam i ja počela plakati, suze su mi tekle i došle do ušiju i ubrzo mi je cijelo lice bilo mokro.

prebacili su me na nosila i smjestili u kola hitne pomoći. mama je sjela pored mene, dirala mi kosu i plakala.
"Mama, a bicikl? Tako mi je žao, uništila sam sve, bio je nov. Žao mi je."
"Daj, šuti i ne budi glupa. Volim te."

[Urbanna]

Tunel.


Tunel. Najduži. Najuži i najzagušljiviji. Dovoljan je samo za nas dvoje. Volim ovaj znoj i taj stisak. Nek' nas guši! Nek' nas ubije!

'Mrak je.'
Hej, govorim ti da je mrak.

Ups.. možda ti lažem, možda će sutra doći Sunce.

[Ubijte to Sunce! Razbijte sve žarulje ovog svijeta. Ugušite krijesnice!! Nema svjetla. Ne želim da išta remeti ovaj sklad kojeg čine mrak, neizvjesnost, stah od kraja i znoj.]

'L., ne znam kako do svjetla. U tunelu smo. Skupa izgubljeni. Ne znam gdje je kraj, samo idemo.
Zajedno.'

[Samo ubijte Sunce!]

[ljudoliki]

Probudila me jarko bijela svjetlost. Ispružio sam ruku ispred sebe i dao očima malo odmora. Kirurška lampa, okrenuo sam ju rukom na stranu, nije bila topla, ustvari, bila je poprilično hladna. Čitavu vječnost kasnije sjedio sam uspravljen na kirurškom stolu, promatrao cjevčice koje su mi izlazile iz obje ruke. Djelovale su prazne i suhe pa sam ih nježno izvukao iz sebe. Kasnijim proučavanjem shvatio sam da ovo ipak nije mrtvačnica. Stol na kojem sam drijemao je izašao iz nekakvog, pa, sarkofag je bila najbolja usporedba. Bilo je tu dosta poznatih elemenata, simbola, boja..ali otkud sam znao sve to, nisam se mogao sjetiti. Vjerojatno sam učio u školi, a ta su sjećanja bila blijeda i bijela poput zidova ove sobe. Sterilna, bijela soba bez ikakve trunke prljavštine, osim mene. Stoga sam odlučio ostaviti je čistom i probati saznati što se događa.

Vrata su se otvorila bez otpora, vodeći u hodnik jednako bijel, jednako morbidan. Svijetle trake na zidovima su vjerojatno vodile do raznih lokacija. Sve su bile pogašene osim jedne, znači, nisam imao nekog izbora.

Prošao sam još dvoja vrata. Traka se ugasila a zidovi su postajali sve prljaviji, ponegdje i razbijeni sa hrpom žica i čudnih vena iz kojih je davno curila nekakva zelena tekućina.

A tada šok, metalna vrata sa velikim ventilom. Ako je bilo živih u ovom čudnom mjestu, dijabolično škripanje prilikom otvaranja vrata ih je moralo probuditi. Ispred mene je bio tunel. Zidovi od cigle prošarani lišajevima i mahovinom, ustajali zrak, i neki poznati miris čijeg se imena nisam mogao sjetiti. Tunel je bio slabo osvijetljen, svakih desetak koraka jedno slabašno svjetlo na stropu, tek toliko da vidim kuda idem i da mi igre sjenki u kutku oka održavaju neprekidni užas.

Koračao sam polako kroz mjesto gdje vjerojatno drugo živo biće nije prošlo dugo dugo vremena. A zatim sam čuo glasove. Prvi je došao sa desne strane iz zida. Prišao sam zelenkasto sivim ciglama (jedine nijanse koje je slaba rasvjeta davala bile su siva i zelena, ili su moje oči bile dobrano umorne) i približio im uho. Jecaji, plač, i šapat koji je govorio da mu ili joj je užasno žao, beskrajno užasno žao. Udaljio sam se ubrzanim hodom.

Počeo sam halucinirati, vjerojatno od iscrpljenosti i straha. Vidio sam čudne krajolike, srušene gradove, očaj i bijedu svijeta. Nevjerojatno duge kolone ljudi, milijuni njih su se slijevali u nekakvu dolinu. Bili su u dronjcima, umorni od hoda, neki su padali, poneki se nakon toga više nisu ustajali.

Otjerao sam viziju kraja svijeta i nastavio dalje. Tunel se činio beskonačnim. Nisam znao koliko je vremena prošlo, mogao je proći jedan sat ili jedan dan, ovdje je to bilo nebitno. Zapitao sam se da možda nisam umro i probudio se u paklu, možda u čistilištu. Možda sam bio pokusni kunić nekog davno napuštenog projekta, koji je sada lutao besciljno i bez dovoljno sjećanja da si pomogne izaći iz ove situacije.

Drugi glas je došao sa lijeve strane. Bijaše to glazba iz starog radio tranzistora. Ovaj put nije sam zid pjevušio, na njemu se nalazila pukotina. Kroz nju sam vidio drugu prostoriju, veoma mračnu, ali uz dovoljno dugo gledanja razaznao sam detalje. Unutra se nalazio stol i stolac, na stolcu neka osoba. Bila mi je okrenuta leđima, osvijetljena sprijeda slabom svjetlošću neumornog radija koji je svirao stare pjesme iz zaboravljenog doba. Silueta se nije pomakla ni milimetar ali nekako sam bio siguran da je živa. Nisam bio siguran jeli ovo halucinacija ili ne ali sam imao zlokobni osjećaj i povukao sam se bez riječi.

Opet halucinacija. Ženski glas nešto govori, to je razglas. Toliko je jak da si pokrivam uši. Stojim u gužvi ljudi kojoj se ne vidi kraja. Netko plače, netko pjeva, majka umiruje malo dijete. Zbijeni smo te jedva imamo mjesta za disati. Ženski glas plače, govori nešto dijelom utješno a dijelom puno gorčine. Ljudi se ustaju i gledaju prema ogromnom tornju daleko na horizontu. Nebo je tamno sivo, vjetar nam šiba iznad glava. Drhtavi glas odbrojava i zašuti. Za trenutak se ništa nije dogodilo, a onda čujemo vriskove ljudi udaljene kilometrima ispred nas. Toranj je zasvijetlio, bio je ogroman, nestajao je iznad oblaka. Na horizontu se pojavila jarka bijela svjetlost, vriska je postala nepodnošljiva. Ljudi su počeli divljati, gaziti jedni druge, svjetlost je došla dovoljno blizu da sam vidio kako se ljudi rasplinjuju u čisto svjetlo. Nisam stigao ni udahnuti kad me obuzeo osjećaj neobičnog mira i nošen valovima ekstaze vinuo sam se u zvjezdano nebo.

Opet tunel. Prolazili su sati ili dani. Glasovi su sad bili česti. Plač i traženje utjehe. Usamljenost. Razgovor mladića i djevojke. On ju nagovara da napusti svoj dom, da pođe sa njim, ona ga odbija, gruba je. Nakon njegova odlaska počinje plakati.

Šum morskih valova, ženski glas pjeva davno zaboravljene pjesme, ponekad se smije, ponekad plače, sa vremenom postaje sve tiši i tiši.

Muški duboki glas, čita, recitira odlomke iz neke svete knjige, ponavlja si molitvu, traži znak, traži zvijezdu vodilju da ga izvuče iz tvrđave u kojoj se sakrio. Prošle su godine kako nije kročio van, ali zna da je bog velik i da će mu poslati znak.

Došao sam do kraja tunela. Stara vrata uništena vremenom su se jedva otvorila. Tukao sam ih nogom dok se nisu pomakla. Umor je nestao a adrenalin mi je pomogao izvući se u jarku svjetlost. Ostao sam nepomičan nekoliko trenutaka dok se nisam priviknuo na novi okoliš.

Ovo je bilo još gore od tunela. Betonski most bez ograde protezao se u beskonačnost. Otrčao sam naprijed kako bi dobio bolji pregled situacije. Sad je bilo jasnije. Izašao sam iz ogromnog betonskog kvadra nepoznate visine. Duboko ispod nalazio se ocean. Bio sam tako visoko da mi se čini kako bi padao godinama da se sad bacim. Nije bilo nikakvog zvuka osim šuma blagog povjetarca. Nebo je bilo sivo a daljina zaklonjena maglom. Nisam znao gdje vodi ovaj most ali nisam imao izbora.

Halucinirao sam čovjeka koji kleči pred ogromnom kamenom pločom i čita drevni zapis, smijao se. Mostu još nije bilo kraja. Jesam li bio mrtav? Nije se vidjelo ni odakle sam došao ni kamo idem. Betonski put, iznad njega magla, pod njim nepregledni ocean. Što se dogodilo sa svijetom?

Nakon nemjerljivo dugo vremena došao sam do ogromnog betonskog zida. Bio je kilometrima visok, od magle nisam mogao vidjeti gdje završava sa lijeve i desne strane. Jedna mala vrata visine čovjeka su čekala. Visoko iznad njih stajao je ogroman broj „001“ a negdje ispod njega debelim sprejem ispisano „Vrata raja“.

Čudni glasovi su me zaustavili u namjeri da otvorim željezna vrata. Dječji glasovi su dolazili sa druge strane. Smijeh, veselje, hihotanje su mi bili sve samo ne dječji nevini glasovi. Obuzeo me nepodnošljiv užas. Ovo je bio kraj puta, tu me je čekala kazna. Da li da se bacim u milost oceana ili suočim sa sudbinom?

Duboko sam udahnuo, otvorio vrata i potrčao unutra. Vidno polje mi se suzilo zbog umora. Srce mi je luđački lupalo dok su mala gola djeca sa pernatim krilima letjela prema meni. Smijala su se, dodirivala me u prolazu, a na mjestu gdje su me pomilovala ostala bi crvena opeklina. Bilo ih je na tisuće. Trčao sam i mahao rukama, kao da pokušavam otjerati mušice, svaki pokret bi bio kažnjen opekotinom.

Nisam dugo trčao. Pao sam i pokrio se preko glave. To je bilo to, odlučio sam ustati i suočiti se sa krajem, neka me ispeku ako sam to zaslužio. Djeca su vrištala i letjela prema meni. Treperava zraka je prošarala po roju malih anđela, ostavljajući vatru i perje u zraku. Ugledao sam prilike u daljini. Zdepasti čovjek i žena čudne zelenkaste boje kože su trčali sa lijeve strane. Ispaljivali su neobične zrake po anđelima. Sa druge strane troje ljudi je trčalo prema meni. Mlada djevojka je bila na čelu kolone i vrištala iz petnih žila, njen glas je pretvarao božje glasnike u zgusnute loptice boli koje bi potom prasnule u krvave eksplozije. Pokrio sam uši rukama.

Djevojka je zastala ispred mene tek toliko da zaustavi vrištanje na sekundu i znatiželjno me pogleda. Mladić joj je prišao straga i potapšao ju po ramenu. Ona se okrenula i nastavila pokolj iza bolnih mi leđa. Mladi muškarac je imao razbarušenu kosu i bistar pogled. Kraj njega je stajala žena, nisam ni morao pogledati kako je izgledala, jer sam znao. Jer znao sam ju iz mojih halucinacija, iako ovo nije bila jedna od njih. A to nisu bile halucinacije, to je bila prošlost i budućnost koju sam davno prije spoznao, spojen direktno na ogromne antene diljem svijeta kako bi primio poruke sa kraja svemira. To su bili oni, ljudi koji će spasiti svijet i vratiti čovječanstvo u svoj dom. To su bili oni kojima sam ostavio poruku na kamenoj ploči i otišao na vječni počinak. Koji ipak nije bio vječan; čak me ni sigurnosni sustav postrojenja nije ubio, a napravili smo ga da bude neuništiv. Osjetio sam kako se u meni rađa nešto davno umrlo, usahlo, a sad ponovo živo usred ove pustoši. Nada! Usred vriske dječjih glasova, na betonu natopljenom krvlju ponovo sam bio živ.

„Dugo vam je trebalo!“, zastenjao sam ženi dok mi je pregledavala opekline.

„Mogao si nam ostaviti bolje upute!“, glas joj je bio prijekoran ali oči su joj se smijale.

[Velia]

Dugo, već dugo traje vožnja ova
I na svakoj stanici ulaze lica nova.

Neki putuju sa mnom tek stanicu, dvije,
I ubrzo se čini kao da ih ni bilo nije.

Drugi pak ostaju tu dobar dio puta,
I iako odu, njih zaborav nikad ne proguta.

No, pravi smisao svemu daju
Oni što uz mene u ovome vlaku ostaju.

U ovome vlaku što u tunelu sada je već dugo,
Tako da se skoro čini da i ne postoji nešto drugo.

Ali sada već uistinu želim izaći iz ovog mraka
I sve mi je teže u njem jer sam sve manje jaka.

Beskrajno venem dok je oko mene ova tama.
I bez obzira na ljude oko mene, osjećam se sama.

I pitam se gdje je tunelu ovome granica?
I kada će konačno doći sljedeća stanica?

Kada će ponovno sunce kroz prozor ocrtati sjene?
I kada će nova, zanimljiva osoba sjesti kraj mene?

[dimnjak]

djevojcica sa zigicama nije blesava bila
njima se grijala i o toplini snila.

al poucena pricom tom
kutije sibica nosim sa sobom.

pa kad se nadjem u tunelu bez svijetla
kresnem sibicu da mi gori do pijetla.

i sto moje oko vidi tada
u tunelu guzva vlada.

u njemu zapravo nisam sama
tunel pun ko septicka jama.

a zigice dobre i za pripalit cigaru
s punim tunelom okrenut partizanku staru.

[dainty]

Temu je odabrala urBana4

urBana4 kaže:

Dakle, ako se moderatorICE slažu, tema za #22 tjedan bi bila Nostalgija.
Nije bitno je li riječ o nekoj osobi, nekom vremenu koje nam je nešto značilo ili nečem desetom, bitna je ta nostalgija...



Ajme, meni je samo ta riječ dovoljna inspiracija..