Zadaćnice - spojeno

[Lord of Terror]

^Pozdrav draga

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Tudumdumdumdum. Lagano me bude zestoki bubnjevi u pjesmi. Zvuk tako zestok, no istodobno veoma depresivan i nihilisticki nastrojen. Skicam lagano i gledam na sat. Odsjaj upaljenog svjetla kojeg sam naglo spoznao samo pogorsava moje trenutno stanje. Pece! Kvragu i svjetlo. Ugasi se!

Sjajno, zaspao sam. A kada? Joj, glava me boli. Znao sam da nisam trebao toliko piti. A ni ne volim da pijem. Samo zudim za onim osjecajem koji mi daje. Onaj osjecaj kada se za promjenu ne osjecam kao zadnje govno na svijetu, vec me jednostavno boli briga za sve. Taj osjecaj koji tako ocajno lovim i tako dugo pokusavam dostici, no u trijeznom stanju mi stalno izmice pod prstima. Kao da mi se ruga. Kao da zna s kime ima posla. Tako dugo, da... predugo.

Sada se vec razbudjujem i u polumrtvome stanju stiskam tipku za paljenje na racunalu. Opet pogledavam na sat. 3:30 veli. U redu, nije tako strasno. Bit cu budan do jedno 5, 6 pa idem spavati, bas kao i inace. Moje navike spavanja i ustajanja vec godinama nisu ono sto bi vecina nazvala kao normalnim. No ko je vecinu uopce pitao za ista? Sto je ta vecina ikada ponudila meni, osim ispraznih snova i nedostiznih ocekivanja? Dok gledam kako se Windows pokrece, u mojoj glavi vlada navrela bujica svakakvih misli i kvazi-filozofiranja. Na stolu pored mene ostatci jos jednog ispraznog vikenda: par praznih boca vina a s njima i gorki okus u ustima.

Opet su napravili nered, no ovaj put nisam u nikakvom stanju da pocistim. To cu obaviti kad se probudim. Zanimljivo kako su svi ovdje kada treba nesto popiti, no za neko neobavezno druzenje na samo, nemam puno kandidata. Mozda sam i ja donekle tome kriv: cesto se doimam hladan prema ljudima. No to je samo moj obrambeni mehanizam koji je nastao iz potrebe zbog mnogo ruznih iskustava. Doista, odnos koji imam sa vecinom mojih takozvanih prijatelja je u najmanju ruku cudan. Niti cu ja doci sam do njih, niti oni kod mene. No u redu, navikao sam. Mozda ja trebam prvi inicirati takve stvari? Evo, racunalo je sada potpuno funkcionalno, vrijeme je da provjerim sto se sve dogodilo na tom svijetu u malom zvanom internet. Doima se tako stvaran, no sve je zapravo laz. Kao uostalom i vecina stvari koje nas okruzuju. Doista, iza svih tih nickova i napisanih rijeci kriju se osobe od krvi i mesa. Osobe koje vole, koje se nadaju, koje imaju vlastita misljenja. Vlastiti zivot, sjecanja i strasti. Pa zasto se onda sve cini tako umjetno, tako isforsirano?

U iscekivanju Godota... hmm... rings a bell. Srednja skola, ne bas ugodno vrijeme za jednog alternativca i osamljenika poput mene. Nova profesorica iz hrvatskog nam je upravo zadala navedenu knjigu za lektiru, a ja samo razmisljam o slijedecem velikom odmoru i odlasku u pekaru. Iovako je ne namjeravam procitati, kao ni sve ostale lektire koje sam imao u to vrijeme. Pokoja biljeska s interneta, ponesto vlastitog zaljucivanja, i pozitivna ocjena je tu. Knjiga o svacemu i nicemu rekao bih. Neobicna. Persone cekaju nekoga tko nikad nece doci. Iako nisam iscitao navedeno djelo, nemogu a da se ne poistovjetim sa time. Cijeli zivot cekam. Cekam bolje sutra. Pateticno, klisejizirano, znam, ali je istina. Svaki djelic moga bica ce to potvrditi. Trebao bih biti zadovoljan sa onime sto imam, zar ne? Vjerojatno. No tko zapravo ne zeli vise? Tko je zapravo doista zadovoljan? Ja sigurno ne.

Svaki dan cujem nesto novo iz crne kronike. Neku novu grotesku, neki novi morbidan cin. No mene ne briga. Samo razmisljam o monotoniji i samoci. Samo razmisljam o Godotu koji nikako da dodje. "Rastrojeni muskarac ubio obitelj pa sebe". Zasto me ovo nimalo ne pogadja? Zasto osjecam totalnu apatiju za one koji su u goroj situaciji od mene? Istina je da me ni najmanje ne tjesi kada ce mi netko pricati kako tu i tamo netko umire od gladi. Zao mi je ali tako je. Sto ja tu mogu uopce? Mene zanima samo moj zivot, moja dusa. I tako listajuci raznorazne forume i sitnicarije na internetu nemogu se oteti dojmu da se samo pokusavam zabaviti, samo pokusavam okupirati taj ludi mozak da ne misli da negativno. Ne uspjevam. Jos jedna sjetna noc, hladno je. Jedino o cemu razmisljam je kako bi bilo lijepo imati nekoga pored sebe da je podijelim s njom. Odvec isfurana prica, da. Pa opet... Jedina stvar koja bi mi falila, ili barem tako sada mislim. Taj Godot koji mi stalno izmice, koji stalno kasni. Kada, o kada ce vise prokleto doci? I hocu li ga htjeti kada napokon stigne? Jer kasni... oh da... prokleto kasni.

[ljudoliki]

Probudio sam se u šumi. Kosa mi je mokra od vlažnog tla, a u ustima isparava okus trulog jesenjeg lišća. Jedva osjećam udove, promrzli su.

Dok se ustajem i odlučujem zagrijati se trljanjem tijela, u glavi mi odzvanjaju pitanja:

Tko sam ja?
Kako sam dospio ovdje?
Što se dogodilo?
Što me to tako boli?

Pronašao sam odgovor na zadnje pitanje. Imam ranu negdje iznad prepona, na dodir je vruća i pulsira. Suzdržavam se od povraćanja pokušavajući se orijentirati u prostoru. Na kraju sam nasumično odabrao pravac i krenuo.
Šuma mi je nepoznata, ali imam neki čudan osjećaj kao da sam tu već bio. Pitao sam se da li možda sanjam. Nekako, bol je bila previše stvarna, i mirisi preintenzivni za jedan san.

Ubrzo sam izbio na utabani puteljak. Sljedeći njega stigao sam na raskrižje puta, a tamo, na starom prevaljenom deblu, sjedila je djevojka i nožem oštrila komad drveta. Prišao sam joj trudeći se da me opazi, kako ne bi bilo neugodnih iznenađenja i mogućeg bacanja noža. Možda me nije primijetila, a možda je imala savršenu koncentraciju...koju sam prekinuo.

- Oprosti što te ometam, izgubio sam se.
- Sad smo dvoje izgubljenih., imala je mekan glas, nije me pogledala.
- A baš sam se ponadao da ću izaći iz ove šume.
- Ovdje se dolazi svojevoljno, i isto tako se odlazi.
- Što ti radiš ovdje?

Pogledala me. Na prvi pogled izuzetno lijepa djevojka, doduše prljava, veoma sumnjivog sjaja u očima. Nešto nije bilo u redu.

- Čekam., na moj upitni pogled je iskesila zube i nastavila rezbariti drvo.
- Čekaš? Koga čekaš?
- Onog koji će me odvesti odavde.
- Ali rekla si da se odavde samo svojevoljno može otići.
- Da, zato ja svojevoljno čekam njega.
- Da bi mogla otići sa njim?
- Ne baš.
- Kako to misliš?

Ustala je tako naglo da sam nesigurno ustuknuo. Rana mi se bolno zažarila od napinjanja. Uzla je nož, zamahnula. Sagnuo sam se i zastenjao kad je nešto puklo ispod kraste. Nož je ipak završio drugdje, u obližnjem drvetu.

- Reći ću ti zašto čekam i što ću napraviti onda. Prije mnogo vremena, ne znam jesu li godine ili stoljeća, šetala sam šumom istražujući. Tada sam bila tek mlada djevojka, privučena lijepim i zagonetnim stvarima. Sve što je imalo priču me zanimalo, sve što je imalo razlog morala sam otkriti. Svijet je bio moje igralište.
Jedno jutro sjedila sam i slušala šumu kako šapuće kroz lišće i tad sam ugledala jednog mladića kako prolazi kroz šumu. Bio je dovoljno zanimljiv da sam prestala osluškivati vjetar. Prvo sam ga promatrala kako sigurno korača i odmiče sve dublje u šumu, zatim sam se ustala i krenula lagano koračati za njim, pazeći da me ne primjeti.

- Zar mu nisi mogla prići otvoreno?

- Mogla sam, ali nisam htjela. Uživala sam u proučavanju njegovog hoda, načinu na koji se okretao oko sebe, načinu na koji bi prešao rukom po hrapavoj kori stabla. Zastala bi kraj svakog stabla koje je dirao i omirisala i kušala tragove njegovih ruku. Zatim bi nastavila ići za njim.
Onda sam slučajno nagazila na granu koja je pukla. Okrenuo se brzo, ali ja sam bila još brža. Znala sam da je gledao prema meni ali nisam se htjela ustati. Čekala sam da ode.

- I?

- Kad su koraci utihnuli, ustala sam se, i krenula za njim. Pratila sam tragove, savijene travke, obrisanu mahovinu, ali njemu nije bilo traga. Znala sam da je tu u blizini, ali nikako ga nisam mogla naći. Uspaničarila sam se i potrčala mu u susret. Ali nije ga bilo.

- Kako je mogao nestati?

- Ne znam, tražila sam ga danima, mjesecima. Ponekad bi stala u tišini i osluškivala šumu nadajući se da ću čuti zvuk krckanja grana iza sebe, okrenuti se i vidjeti ga kako mi se smješka. Snovi su mi često bili drugačija verzija mog praćenja njega, gdje bi se eventualno nakon greške sa granom ustala i prišla mu sa smiješkom. San ne bi dugo trajao, ali zato bol ne prestaje.
Tražila sam ga i shvatila da on ne želi da ga pronađem. I zato sam ga zamrzila. Zamrzila sam ga jer ga se ne mogu riješiti iako ga nema. Sjela sam na rub šume i odlučila čekati, jer jednog će dana morati izaći iz šume. A ovo je jedini izlaz.

- Sad shvaćam što si mislila reći pod „svojevoljno“.

- Da, čak i ako odem odavde, i vratim se u svijet, tamo nema ničeg za mene. Sve je mrtvo. Jedini svijet koji postoji je ova vlažna šuma. Vrijeme ne nebitno, kao i starost. Bitan je samo on, u tisućama verzija i scenarija koje sam stvorila do sad u svojoj glavi. Znaš li da sam već dugo trebala biti mrtva?

- Koliko dugo?

- Bolje ti je da ne znaš.

- Što ćeš dobiti kad konačno izađe iz šume?

Ustala je i prišla mi. Oklijevao sam u izmicanju. Nagnula se kao da će me poljubiti ali zatim mi je prislonila usne na uho. Šapnula mi je nešto u uho a rana je eksplodirala u neizdrživoj boli. Odgurnuo sam ju od sebe tako jako da je pala na tlo. Ruke su joj bile krvave. Na mjestu nezacijeljene rane nalazilo se drvo koje je oštrila. Savršeno je pristajalo već postojećoj rani, presavršeno.

Izvukao sam drvo stenjući, osjetivši svaki iver kojim mi je trgalo tkivo. Iza leđa se prolomio smijeh, hladan i jeziv, pun neartikuliranih piskutanja i dubokih tonova, izmučeni neljudski smijeh. Pohitao sam dalje od nje, duboko u šumu. Smijeh nije prestajao.

- Čekat ću te i doći ćeš opet, čekat ću te i doći ćeš opet, ovo ti je kazna zato što si me ostavio!

Bježao sam dublje u šumu uviđajući njeno prokletstvo. Ona je evidentno bila veoma luda, toliko luda da je rekla NE vremenu i kauzalnosti. Od boli i mržnje se zatvorila u vječni krug čekanja, žrtvujući sebe kako bi vječno kažnjavala onog koji ju je toliko povrijedio. Ipak, iako je mislila povrijediti njega, tj. mene, osoba koju je najviše kažnjavala bila je sama ona. I tako je od njene ljudskosti ostala samo ljuštura, dok je u njoj postojao samo iskrivljeni odjek želje za kontaktom, kojeg više nije znala ostvariti.

Zapeo sam za granu i srušio se na vlažno tlo puno trulog lišća. Osjetio sam njegov okus na ustima. Gubio sam svijest i prisjetio se još jednom što mi je šapnula „Svi su umrli, prije mnogo milenija, samo ti i ja igramo tu divnu igru, uvijek iznova.“.


Probudio sam se u šumi. Kosa mi je mokra od vlažnog tla a u ustima isparava okus trulog jesenjeg lišća. Jedva osjećam udove, promrzli su.
Dok se ustajem i odlučujem zagrijati se trljanjem tijela, u glavi mi odzvanjaju pitanja...

[dainty]

Za ovaj tjedan temu je odabrao ljudoliki.
Ispod pročitajte što ljudoliki kaže o temi...

ljudoliki kaže:

Nova tema?

Kako je jesen već zavladala i tmurna vremena nam predstoje, mislio sam da bi mogli započeti seriju mračnih tematika, punih žaljenja, unutarnje patnje i čežnje za izgubljenim i nepovratnim, kako bi izvukli iz sebe ono najosjetljivije i najbolnije i prikazali na papiru.....NOOOOT!

Ok, napravit ću smjelu pretpostavku (iako je ona majka svih zajeba) i uzeti da ste upoznati sa forumom u određenoj mjeri, tj. da ga dovoljno istražujete.
Zašto? Zato jer je tema vaše viđenje foruma. Ali, prikažite ga na način da ga izjednačite sa nekakvim mjestom, objektom ili čak osobom na koju ćete moći primjeniti sve osobine i dijelove foruma koje ste primjetili.

Npr, forum može biti čitav planet, a podforumi mogu biti kontinenti ili zemlje, pojedini forumaši mogu biti vojske, ili životinje (ako ćete pisati basne). Forum može biti posebna verzija Hamleta ili Ilijade. Forum može biti ocean a podforumi gusarski brodovi gdje su moderatori kapetani sa drvenom nogom a forumaši mornari i časnici. I tako svi plove kroz svoje avanture pune akcije, napetosti, ruma, smiješnih trenutaka i mudrih poruka.

Primjer: Ja bi prikazao forum kao svemir pun planeta i svemirskih brodova. I pažnju bi usmjerio na svemirski brod Usamljena srca, smjeli brod koji putuje prema obećanom odredištu, na planet Vječnih parova i sreće. Kapetanica ovog broda, Dainty, ima misiju spasiti sve putnike svog broda. Ona nije dosadna kapetanica poput one šlape Janeway iz Star Treka Voyager. Upravo suprotno. Ona je smjela kapetanica koja će staviti sve na kocku da spasi svoje ljude, ponekad će i sama otići sa vojskom na planet i plazmičkom puškom preorati po vanzemaljskim klanovima Dobrih dečki i Svemirskih sponzoruša.

Ona je neustrašiva, nježna ali i surova po potrebi. Njen prvi časnik je Velia, miroljubiva i inteligentna časnica koja je stručnjak u pronalaženju mirnog puta iz svake krize. Naravno ponekad pregovaranje ne uspije, jer je svemir pun zatucanih rasa, pa i ona sama uzme pušku i pridruži se Dainty u mrcvarenju zlih vanzemaljaca koji ne daju US brodu da dođe na svoju sretnu destinaciju (pregovaranje nije lagan posao, pogotovo kad se na putu isprijeći LJES armada, pa se ponekad treba ventilirati negativna energija). Da one dvije ne bi pretjerale tu je časnik za pomoć J'etaisÉCRIVAIN, koji uvijek nađe način kako kroz lijepu priču i angedotu dati svojim suputnicima savjet u nevolji, a među ostalima tu su...itd itd...

Dakle tako nekako, nađite način na koji bi prikazali forum, što urnebesnije/luđe/maštovitije to bolje. Naravno, poanta nije da se blati po podforumima i kolegama forumašima, već da ih se prikaže na način kako ih možete doživjeti u postavljenom kontekstu u raznim verzijama i pričama. Bez vrijeđanja i neugodnih detalja.

P.S. Dainty, Velia i J´N , nadam se da vas nije uvrijedio moj prikaz, nisam mislio ništa loše, niti ozbiljno.

[J'etaisÉCRIVAIN]

Mi pronašli smo jedno tajno mjesto. Tisuće za njega znaju, ali jedni drugih gotovo da nisu svjesni, i u tome se krije sva njegova divna misterioznost. Različiti nas puti ovamo dovedoše, i bilo da nam je tom stazom cvalo cvijeće sreće, ili pak venulo cvijeće tuge, sigurni smo da nas je baš sudba njome povela; uvela u taj svijet drugačiji od bilo čega što smo znali, vidjeli i iskusili...

Pred dverima, dužni smo svega što je naše. Sa sobom, iz svojih života, smijemo ponijeti samo sjećanja; ništa opipljivo ne možemo i ne, zaista ne smijemo unijeti u taj svijet gdje sve biva lako i bezvremensko, čak i vječno. A mi, željni vječnosti trenutka i trenutaka što traju dulje od vječnosti, rado se odrićemo svega toga krutoga, svega što s vremenom ipak trune. Ogoljeni - i slobodniji nego ikada - upitani smo, pravom koje nikada prije nismo stekli, kakvim se imenom želimo zvati. Od tog imena - povijesne titule, bajkovita aliasa, ili pak produkta naše razbuktale mašte - načinit ćemo masku, imaginarnu i prikladnu licu što smo ga odveć dugo krili u sebi. Uplakano bijaše to lice, jer zagrljaji dubine učiniše ga nostalgičnim za površinom, za onim bivstvom što rijetko opstaje. Svugdje drugdje, to bi lice - oči naše duše - bilo opečeno vlastitim suzama; samo ovdje, na našemu tajnome mjestu, te se suze nježno brišu...

Sada imamo svoga imena, i možda nismo ponovno rođeni, no svakako smo zaživjeli, udaljili se, umijećem izmišljenoga života, od stvarne i zastrašujuće smrti. Ja sam, ovdje, netko tko je, ondje, piscem nekada bio; pa ipak sam, u svoj sjeti tih prisjećanja, pred vama, u našemu njegovanome svijetu, prepoznat kao čovjek kome su pisane riječi zamijenile i koračaje, i zamah ruke, i riku duboka glasa... Ovdje sam, poput svih nas, div patuljasta rasta, stogodišnji mladić; boja se sva slila s moje kože, i nevažno je kakve je nijanse bila; a ožiljci kojima je prošlost po meni ispisivala budućnost, neće biti pronađeni ukoliko ih ja sam nekome ne odam...

Doista, u ovome velebnome zdanju bez zidova i pragova, ali s neprebrojivim prozorima, mi nismo lijepi ili ružni, mi samo jesmo, jer moramo - i želimo, tako gorko želimo - biti. I kad god nas je, u onom životu što stvarnošću se diči, ponijela neka misao, nikada u njoj nije bilo dovoljno snage da nam odvoji noge od tla, da nas ponese u nekome beskrajnome letu. Ovdje je svaka ideja takvih krila da može dugo, dugo veslati nebeskim morem, a pod tim smo nebom mi svi ljudi sačinjeni od misli. Bez lica, bez pogrbljenih ili uspravnih ramena, bez madeža na nadlanici i bez ruža na usnama; bez vrpce u kosi, jer nemamo tih vlasi; i bez ogrlice oko vrata ili olovnih spona oko gležnjeva... Mi smo bez tih nogu što koračaju, i bez tih ruku što ruše ili miluju. Dotaknuti nas može samo tuđa emocija - tuge ili sreće - jer mi smo, i kada nam sude, i kada nas veličaju, mi ljudi smo sačinjeni samo od misli.

I kako živjeti - i doživjeti - u tome mjestu gdje smo kao dusi, gdje je obznanjena samo naša prisutnost, ali ne i porijeklo, i gdje smo svi bezglasni a tako čujni? Oni najusamljeniji među nama, i ovdje su se osjećali kao u tuđini, i nismo im mogli pomoći. Odlučili su, stoga, vratiti se nesmiljenoj stvarnosti svojih života, ostavljajući ovdje tek pokoji trag, pokoji oproštajni pečat, ili pak, ako su im misli bile pakosne, zapise o svojoj sreći, kojoj se sada vraćaju, dok nas ostavljaju u našemu tajnome svijetu, gdje zaboravljamo - jer sebe zavaravamo da nije tako - da je sve ovo lažno, i da naše misli nisu uistinu izbavljene iz tog tijela koje trune, i one u njemu...

Dragi ljudi (jer čovjek se mišlju razlikuje od životinje, što ga ponekad čini boljim, a prečesto gorim), ja - koji piscem sam bio - ovdje sam riječ i misao, ovdje sam sve što želim biti. Nitko od nas ne ostaje stalno, ipak se svi vraćamo i toj realnosti, među zidove i pred zatvorene i zamagljene prozore, ali ne zaboravljamo, i nikada nećemo, zemlju patuljastih divova i stogodišnjih djevojaka, svijet u kojem možda ne možemo biti što god poželimo (jer tek bi tada sve ovo bilo lažno), ali možemo - i volimo - biti ono što uistinu jesmo.

[Velia]

Temu je izabrao J'etaisÉCRIVAIN.

J'etaisÉCRIVAIN kaže:

Mržnja

Da, baš mržnja; zašto nekoga ili nešto mrzimo, kojom mjerom i na koji način... Po mogućnosti, neka bude maštovitije i detaljnije od "Ja mrzim fejs" ili "Ja mrzim ljude koji preglasno dišu''... Dakle, ne nešto što vas smeta i iritira samo, već nešto što mrzite iz dna okaljane vam duše. I nadam se da će biti u takvome tonu, iako biste mogli biti dobrice pa napisati, odurno altruistički, kako recimo mrzite ljude koji mrze, no to je vaš izbor, barem ćete nešto napisati.

[K@rlo]

Povrijedila si. Duboko. U samo središte. Dirnula si namjerno. Svjesno. Ciljala si s očitom namjerom.
Znaš gdje pucam. Gdje je stara napuklina. Samo je tanki sloj štiti od vanjskog utjecaja. I svijeta. Dodira.
Koja još nije zatvorena. I baš tamo si gađala. A mogla si bilo gdje.
Znala si da nisam spreman na napad. Nisam ga ni očekivao. Od tebe najmanje. Tebe koju sam prihvatio. Nisam ništa pitao. Primio te u zagrljaj. Široki. Topli. Prijateljski.
Trebala si me. Trebala si prijatelja. Dao sam ti sebe. Kao prijatelja. Više nisam mogao. Tada. Znala si to. Jasno sam ti rekao. Tko sam. Zašto sam. Zašto mogu. Zašto ne mogu.
Skupili smo karte. Igramo "belu"?. Ok. Prihvaćamo pravila. Igra je počela. Bez skrivenih poteza. Bez jockera. U oči smo se gledali. I radovali se. Smijali se. Razgovarali. Otvarali se.
A ti si se zaigrala. Pomiješala si igru i karte. Sa mnom. Zamijenila si me. Za devetku. Osmicu. Trojku. One što se ne broje. Bila si as. Herc. Stalno. Kod svakog miješanja. Nepobjediva. Slagala si štihove ispred sebe.
No, ti si igrala poker. Od samog početka. Svjesno. Namjerno. Perfidno. Nosila si svu moju ušteđevinu. S mukom skupljenu. Znala si s kakvom mukom. Sve sam ti stavio na stol. Zašto? Zašto baš ja? Zašto si mene odabrala? Što sam ti napravio? Ili što nisam? Lak plijen? Zar je tako bilo očito?
Zgrabila si što si htjela. Poput lavice. Za vrat. Žilu kucavicu. Ono što nisam nudio. Nije bilo u ponudi. Ni u prodaji. Ni u izlogu čak (barem sam tako mislio).
Trebam te mrziti. Naravno. Varala si. S osmjehom. Nevinog pogleda.
Kažu da mržnja skraćuje horizonte, sužava vidno polje i pobjeđuje razum. Lažu.
Mrzim što te ne mrzim.

[foka]

pričali su da si telefonirala razvedenim susjedama i prijetila im, mogu zamisliti tvoj rašljasti jezik koji proviruje iz slušalice, siktanje, tvoje riječi koje se razvlače kao majmuni na lijanama, žene su kurve, kurvetine, tvoja kći je najgora, tvoja kosa je zlaćana, uvijek uredno zamotana na vrhu glave, madež ti izgleda njemački, stišćeš usne i treseš se od bijesa, mrziš je jer od djeteta postaje pravilno vitka, pravilno obla, prljava, a jesi li ikad htjela umrijeti ili si htjela da te žale kad te pronađu polusvjesnu, obješena jezika, kao kravu, da im budeš mučenica opet, sve oči na tebi.

jednom sam pojela previše hašiša i dok mi je glava detonirala paklenim vatrama osjećala sam tebe. tvoj mozak moj mozak ljubili se ko eskimi. dok si se zatvarala sve dublje u mrak, ljudi su umirali oko tebe, padali kao vrapci u oluji, tvoje su se zavjese punile prašinom, postajale tamnije. on je umro sam u bolnici, nitko to nije očekivao, srce mu je odbilo ići dalje, a pobjegla si od njega dok je disao sve tiše sve manji u pelenama, preselila u drugu sobu da ne moraš ležati uz njega, to ti se gadilo.

pa je napokon procvalo iz pupoljka koji ti je sjao na čelu godinama, kao kad nahraniš gremline nakon ponoći, iz tvoje su glave počele iskakati kuglice mesa, žilave, krvave, rasle su kao čudno cvijeće, malo po malo prekrile su jedno oko, drugo je ostalo da samo pilji u svijet, užasnuto.
ona je mjesecima sjedila kraj tvog kreveta, sjedila je pored tebe kao pas i čekala, kao o psu je brinula za tebe, gurala ti u usta juhe i jogurte, čistila za tobom izlučevine izmet ispljuvke, naginjala se s tobom dok si povraćala, osluškivala u tvojim hroptajima riječi kao kad slušaš tajni jezik granja u šumama, tvoje te drveće obrastalo iznutra, među zadnjim stvarima koje je čula bilo je ''ti si zla''.
na kraju si povraćala crno i nisu znali što je to, ja sam znala da povraćaš ono čega imaš više nego krvi: svoju mržnju, moraš je vratiti svijetu za nove naraštaje.
umrla si u svom krevetu kako si i htjela i ostavila nas da se nosimo s time kako umijemo.

nekad si voljela, mene si voljela potpuno, izdvojila si me kao lavovi gazelu, žigosala me svojom ljubavlju. ja ću dobiti tvoj prsten sa zelenim kamenom, dok ga nosim na prstu mislit ću na tebe, na besmisao svega što si radila, i na nužnost hvatanja za ruke, držanja za ruke, vješanja za njih kao utopljenici za užad, nužnost da čujemo tuđi puls da ponavlja: u redu je, smijemo živjeti

[Tomislav B]

MRŽNJA

„Sve ću vas pobiti!“ rekao sam im. Nisu me čuli. Gledali su jedan u drugoga, pričali između sebe. Mada sam bio dovoljno blizu da ih dobro čujem, nisam ih razumio. Lajali su i skvičali i kikotali se kao hijene.
„Pronaći ću vas jednog dana kada se najmanje nadate i ubit ću vas!“
Nisu me slušali. Želio sam da reagiraju.
„Čujete li me, gamadi, POBIT ĆU VAS SVE!“ Sada su čuli.
Prestali su razgovarati i gledali su me. Zaokružio sam pogledom po bezizražajnim maskama od mesa. Počeli su se odmicati. U stvari su stajali nepomično, ali meni se činilo da se odmiću, udaljavaju. Zurio sam netremice u njih i želio sam da spoznaju da mislim ozbiljno. Želio sam da iz ovog hodnika ponesu strah kao suvenir za ostatak života.
Da sa strepnjom žvaću hranu razmišljajući je li taj čudan okus uistinu od začina. Da sa nelagodom izlaze iz kuće. Da se osvrću po ulici. Da se pogure u kinu, misleći na sječivo u leđima. Da se naježe kada noću prolaze pored haustora, očekujući hitac iz mraka. Da zamišljaju granatu kako ulijeće kroz prozor njihove sobe.
A kako vrijeme bude prolazilo, bojat će se i za svoje bližnje, za svoje djevojke, mladiće, bračne drugove... Jednog dana, bojat će se za svoju djecu.
A na kraju života u strahu, kada im tijela omlohave od starosti, kada budu sjedili u invalidskim kolicima poput vreća kostiju i kože sa kateterima i pelenama, zaklat ću im praunuke pred njihovim ćoravim očima. Nagnut ću se nad njihova nagluha ušesa i šapnut ću im da im je sjeme zatrto i da su ostali sami. I šapnut ću tko sam ja.
Promatrat ću kako se sjećanje i spoznaja probija kroz njihov Alzheimerom nagriženi mozak do mrenom izjedenih očiju. A onda ću ih rasporiti skalpelom, iz njihovih nadutih mješina osloboditi još pušeće organe na zrak i gledati ih kako se još pola sata uvijaju u vlastitoj krvi i govnima.
To sam im želio.
Uto, vrata pred kojima sam stajao ja i oni, otvorila su se. Izašla je razrednica sa svežnjem papira. Podijelila je svjedodžbe za završeni osmi razred osnovne škole, pružila ruku, nasmiješila se i poželjela sreću pri upisu u srednju školu i sreću poslije u životu. Meni i svima njima koji su mi se rugali, moju majku, oca i mene nazivali ružnim imenima, svakoga dana me mučili. Svakoga dana svih tih godina. A nikada nisu rekli zašto.
Izlazio sam iz te zgrade posljednji put. Nije li ovo jedan od trenutaka kada se prijatelji radosno opraštaju? Ali nije ovdje bilo prijatelja. Samo štakori. I jedno čudovište.
Izašli smo kroz ta vrata prema svojim roditeljima i kućama. Bilo je prekasno da se išta više danas napravi.

[borntobewinner]

Znaš, ljudi me još uvijek pitaju za tebe. Oprezno mi pristupaju, kao povrijeđenoj lavici.
Iako svi na licu imaju sažalni izraz, glas ih odaje. Kod nekih čujem notu iskrenog žaljenja u glasu; kod nekih čistu znatiželju; kod nekih samo zlobu. Da, ti bi ubili da me vide na dnu. Ali ne dam se. Ispravim leđa i držim glavu visoko. Nabacujem masku osmijeha na lice, iako jedva dišem pod njom. Pitaju me kako si. Pitaju me, onako ispod glasa, osjećam li još išta za tebe. O, da, odgovaram im sa smiješkom. Naravno da osjećam.

Mrzim te. Mrzim ne vidjeti tvoje ime na zaslonu mobitela kad se probudim. Mrzim što me gledaš u oči kad prolazimo ulicom kao stranci. Mrzim tvoju kosu i način na koji ti oči mijenjaju boju. Mrzim što si me uspijevao nasmijati do suza i rasplakati do smijeha. Mrzim što mi to toliko fali. Mrzim kad mi se ušuljaš u snove, skoro kao da provjeravaš jesi li još tamo. Kao da bi mogao biti negdje drugdje… Mrzim što mi se još ponekad tvoj miris uvuče u nosnice i guši me dok ne zaplačem. Mrzim što me svaka pjesma podsjeća na neki "naš" trenutak. Mrzim šetati parkom i gledati zaljubljene parove. Mrzim što si tako prokleto sretan s njom. Mrzim što svakog koga upoznam uspoređujem s tobom. Mrzim što me povlačiš natrag svaki put kad pokušam krenuti dalje.
Mrzim te.
Mrzim.
Mrzim.

A, znaš što mrzim najviše od svega?
To što besramno lažem. To te uopće ne mogu mrziti. Što nisam ni blizu toga. I što nisam to mogla nijedan dan, nijedan sat, nijednu sekundu.
Da, od tebe mi nije ostala mržnja. Čak ni ravnodušnost. Samo tuga…

[Urbanna]

Mržnja

Mrzim što sve naše, sve i da želim, ne bih mogla staviti u jedan život, ali stane u jednu rečenicu.

[furija.zg]

Misliš da ne vidim taj tvoj posprdni podsmijeh?
Misliš da nije bitno kako se osjećam, jer eto, nekim slučajem zarađuješ više od mene?
Misliš da sam ovdje da tebi služim?
E, pa varaš se. Saznat ćeš to ubrzo.
.................................................. .................................................. ........................

Ja sam blagajnica. Nesretnim stjecajem okolnosti život me je doveo do ove točke na kojoj stojim. Stojim, ne klečim.
Svekolikom pučanstvu biti blagajnicom nešto je neoprostivo i najrađe bi ju kamenovali kada bi smjeli. No to ih ne sprečava
da mi dolaze u pohode svakodnevno, čak u nekoliko navrata.
Vjerojatno je lakše kada se iskališ na nekome koga smatraš manjim od sebe. Valjda te veseli da postoji netko takav.
I tako svaki dan gledam ta frustrirana lica, nezadovoljna svojim i životom uopće. Svaki dan gledam vaše namrgođene face.
Svaki dan tugujem zbog vaše gluposti i zombijevstva. Svaki dan vapim za jednim – dobar dan .

I duuugo već se pitam što „humano“ znači...

.................................................. .................................................. ........................

Kolektivna svijest.
Misli i želje koje u kritičnoj masi postaju svakodnevica....
Ti koja vodiš računa o saldu, znaš li što je kolektivna svijest? Imaš li pojma o kritičnoj masi? Pitaš li se ikada kamo ide
ovaj svijet i kako će sutra živjeti tvoja kćer?

Mrzim te jer mrziš me, i ti i ja zaboravile smo zašto... humanost je i dalje upitna....


.

[Velia]

Teme su za ovaj tjedan izabrali borntobewiner i Tomislav B.
Nadam se da ćete pronaći inspiraciju za jednu od njih.

borntobewinner kaže:

Moja tema je: Našao sam sliku staru...

Svi imamo fotografije koje nam nose neke uspomene. One iz djetinjstva; one koja podsjećaju na sretnije dane; one s kojih nam se smiješe ljudi kojih više nema; one koje izbjegavamo pogledati, a ne želimo ih baciti; one na kojima su zabilježeni trenuci pijanstva... Opišite nam neku koja vam probudi osjećaje kad je vidite

Tomislav B kaže:

Moja zadatak za sljedeću zadaćnicu je:

Zadatak nije tema, nego emocija i efekt koji će zadaćnica pobuditi u duši i srcu čitatelja.
Vaš zadatak je da vaš tekst bude nešto najpozitivniije što je čitatelj pročitao toga dana, pa čak tjedna, ma što tjedna, mjeseca!
Ako je netko dobio otkaz na poslu, ili nogu od partnera/ice, ili mu se nešto, ne dao Bog, loše dogodilo, vaš zadatak je da mu vratite osmjeh na lice, (ma, neka se naglas smije!), sreću u srce, vjeru da će sve na dobro izaći, vjeru u bolju budućnost svijeta, vjeru u mir u svijetu, u ljudsku dobrotu...
(Kao ona pjesma: Ništa mi neće ovi dan pokvarit, vapšuvarivari, vapšuvarivari... )
Tema je slobodna. Žanr je slobodan. Može to biti priča, istinit događaj, izmišljeni događaj, pjesma, nije važno, dokle god je pozitiva. Dakle: Pozitiva. (Ali je zabranjeno da to bude naslov.) Dužina- minimalno 100 riječi.
Tko je najpozitivniji je pobjednik, bez obzira na sve ostale teme.

[plavi-safir]

Jednu sam večer shvatila da ima tvoje oči,tata. . .gledala sam tvoju fotografiju,pa u nju! Da,zaista ima tvoje oči. Velike,krupne smedje oči. Bistri,široki pogled. . .
Tuga mi je na tren ozebla srce,kako je moguće da pogled moje kćeri tako sliči tvojemu?
Shvatila sam da nije mjesto za tugu u toj spoznaji,kada ću imati dio tebe u njoj. . .
Čudne su Božje namjere,još više je nevjerojatno koliko geni imaju moć. . .
Gledam tvoju sliku,žutu i izbljedelu. .sivkastu. . .
Čuvat ću je za cjeli vjek. .al netrebam fotografiju,kad imam živo biće!

[J'etaisÉCRIVAIN]

Ovo nije oproštaj. Od rane mladosti, kada sam te prvi put ugledao, samo ove su se misli jatile nad gnijezdom moje svijesti.

Još uvijek se sjećam, tako jasno sjećam, dok sjetno i tužno razmišljam, dok prizivam duhove prošlosti, dok se riječi vraćaju u usta iz kojih su izišle, dok oči ponavljaju one iste treptaje, dok je pramen kose tajanstveno crn, dok se prolaznici upoznaju, ja sjećam se sve više onih detalja za koje će drugi reći da su nevažni, odbaciti ih, s užitkom na njih zaboraviti, učiniti ono što ja nikako ne bih mogao, jer ja volim nemir koji dolazi u noći, odagnana ljepota mojeg sna, nemir što je u početku tako ugodan, sladak i mirisan, a potom postaje nešto neugodno, razbuđuje me i sve se manje nadam povratku u plavi svijet, znajući da ću budan čekati jutro, a ona koja je otišla, vratiti se neće, vratiti meni koji je čekam, koji je tražim, koji sam izgubljen u potrazi, koji sam došao sve do kuće na rubu svijeta tražeći djevojku za koju život bih dao, svoje ime bih za nju prodao, rajskih bi se dveri zbog nje odrekao, više ih nikada ne bih usnuo, zaboravio bih što se zaboraviti čini pravednim, vječno bih pamtio što je pjesnički pamtiti, umjetnost bih cijenio jer je i ona umjetnošću bila, lice kakvog ni kist umočen u još neviđene nijanse ne bi mogao na platnu naslikati, kosa tamnija od noći koje sam mrzio, ruke nježnije od dodira svile, ruke kojih se najradije sjećam, gledao bih ih na školskoj klupi, promatrao bih ih dok pišu, podižu olovku prema usnama, daju olovku jeziku da je obliže pa vraćaju njezin oštar vrh na papir i nastavljaju njome da pišu, crtaju i rišu, da me izluđuju, da nemilice bockaju papir, a onda je ispuste, olovka pada, ruke opet samo su ruke, mile tvojim tijelom, draže te na mjestima koje bih sam volio dodirivati, pomiču pramen kose s tvojeg lica, on se opet vraća, opet pada preko očiju, zaklanja ti pogled, a ti ga otpuhuješ i zbog toga počinjem misliti na tvoje usne, sluđen sam, izgubljen sam, pitam se gdje sam, čujem li nove pjesme, jesi li ti stih u poeziji moga srca, hoće li me tvoje usne ikada ljubiti, hoće li barem poljubac na mene otpuhnuti, i ne znam više izgled tvoga lica, poznajem samo crvene usne, tamne oči, tvoju kosu, obraz tvoj prepoznajem po suzi koja niz njega klizi i polagano umire, ja zavidim toj suzi jer znam da će umrijeti sretna, možda još i taknuti tih opojnih usana, a ti ćeš je uzeti vrškom jezika, progutati je kao što si čarima progutala mene, i zar ne vidiš da me je sve manje, da ću iščeznuti kao što tuga učini da sreća brzo iščezne, da ne mogu više izdržati čekajući na dolazak nečega što znam da nikad neće oći, umoran sam, tako grozno umoran, starac sam u tijelu mladića, starac sam u tijelu mladog čovjeka, starac sam u tijelu čovjeka, a uskoro ću biti mrtvacem u tijelu starca...

I uvijek se kunem - samom sebi poklanjajući riječi klevete - da ću poderati tvoju sliku; da ću je spaliti i oplakivati prošlost diveći se leptirima od čađi.

Ali još uvijek se sjećam tako jasno sjećam, dok sjetno i tužno razmišljam...

Još uvijek se sjećam...

[Rose_Belong]

Ne znam zasto, ali nakon dugogodisnjeg odbijanja uzela sam kutiju starih uspomena. Znala sam da sam tamo cuvala ono sto mi je stvarno mnogo znacilo. Ono od cega bih se najezila kada bih kroz prozor gledala kisu kako pada.

Uocila sam jedan detalj koji me podsjetio na nesto...
Stara fotografija.

Sjecam se toga dana kao da je jucer bio. Hodala sam sumom dok mi se mokro lisce i blato lijepilo za noge. Na sebi sam imala samo laganu haljinicu koja je vijorila kada bi me dotaknuo vjetar, svjetlucala na suncu, te izgledala poput kamena, gotovo nepomicno kada bi me dotaknula magla. Kosa mi je bila raspustena i padala je na ramena.
Kroz krosnje drveca prolazila je sitna sunceva zraka. Toliko sitna da bis osjetio tek malu toplinu kada bi te dotaknula, a svejedno te usmjeravala da hodas. Niti se ne sjecam kuda sam isla, samo sam hodala i hodala kroz gustu maglu bosih nogu. Trazila sam nesto, trazila sam nekoga. Znam da sam bila uplasena. U daljini se cuo pas. Lajao je i lajao...osjecala sam ga sve blize. Osjecala sam njegova zadah. Krenula sam trcati. Nisam znala kuda idem. Samo sam trcala, on je trcao iza mene...osjecala sam ga.

Trazila sam nekoga da mi pomogne...samo da mi malo pomogne. Trcala sam i dalje, a noge su me boljele od hladnoce. Dotaknula sam ramenom grm, pocela je teci lagana krv...a psa vise nije bilo. Pocela je kisa. Sada sam bila skroz mokra, a haljina je samo padala niz moje tijelo.
Sjela sam na obliznji panj. Kisa je i dalje padala, a ja sam razmisljala o proslim, buducim i sadasnjim dogadajima. Kako sam se potpuno zamislila, nisam niti shvatila da je kisa prestala padati.

Na drugoj strani sume bila je ogromna svijetlost. Pomalo cudna. Krenula sam prema njoj. Noge su mi i dalje dodirivale lisce, sve dok...

Sve dok se nisam nasla na predivnoj poljani. Sunce me je grijalo, a lagani povjetarac milovao kosu. Haljina je na meni napokon izgledala "zivo". Osjecala sam se toplo i sigurno. Vrscima prstiju dodirivala sam male tratincice. Svako toliko leptir bi mi sletio na rame. Prizor je bio nevjerojatan. Zadovoljstvo i mir protezalo se cijelim mojim bicem. Mogla sam ga disati, mogla sam ga osjecati u svome srcu. Vidjela sam ga. Sjajnijeg nego ikada prije.
Dok mi je vjetar dodirivao lice...

Shvatila sam da je lose stvari dobro pustiti iza sebe. Zatvorila sam kutiju, vratila fotografiju i... otisla. Jednostavno otisla. Proslost ostavila iza sebe, radovala se buducnosti, a sadasnjost ucinila vrijednom zivljenja.

A fotografija je bila prikaz mene i njega. Dok jos nije otisao na bolje mjesto. Zbog njega...gdje god da je... samo zbog njega sam se trudila. A on je bio mala svijetlost sunca koja mi je povremeno dala toplinu.

[Velia]

Gledam te oči velike i sjajne,
A tako jako preplašene.
U njima nema nikakve tajne.
Ne poznaju još život žene.

Ne poznaju još život ni malo.
Niti znaju što ih još čeka.
Samo im je do mame i tate stalo.
Ne znaju još ni da će biti seka.

Ne znaju kako je biti žena.
I kako je teško biti jaka.
Kad lako možeš biti slomljena
Kao u vodi sunčeva zraka.

Ne znaju kako je kroz život kročiti
Dosižući ono čemu se stremi,
Gdje te toliko toga može zakočiti
I zaglaviti u neželjenoj shemi.

Ne znaju kako je to kad srce puče.
I kad nema udarca, ali jako boli.
Kad želiš da opet bude jučer.
I da on te i dalje jednako voli.

(...)

Da su znale tada što sve život čini
I koliko puta u njemu će doživjeti gaf,
Gledale bi ponosno k'o misica na bini
I ne bi ih uplašio obični - fotograf.



*Mama me na 1. rođendan odvela kod fotografa.

[Velia]

Svi mi činimo greške. Nekad male, nekad malo veće. Neke činimo svjesno, no većinom ih ipak činimo nesvjesno, odnosno osvijestimo da su greške onda kad je već prekasno.
Neke greške imaju velike posljedice, neke imaju male. Neke nas pogode jako, neke malo manje. A ima i onih grešaka koje nas uvijek iznova pogađaju, tj. vraćaju nam se na različite načine kroz život.

Želim da pišete o svojim greškama. Pišite o koj god grešci želite, pa s tim u vezi i sami odredite naslov teme do kraja.

Netko će možda pisati o velikoj grešci, netko pak o svojoj najvećoj grešci, netko pak možda i o najdražoj itd.

Izaberite sami o kojoj i kakvoj ćete grešci pisati.
Samo nemojte pogriješiti pri odabiru.

[K@rlo]

Najveća moja pogreška je što sam pomislio da si moja pogreška.
Kako li sam samo uspio tako olako pogriješiti?

[TommyFame]

Bilo je to prije 3 godine (još malo pa 4) za Valentinovo.Mi smo kao ekipno uvijek pile prije grada,i ovo je bilo kod frendice u stanu..dobila je posao,uselila se u novi stan,nije bilo razloga za ne proslaviti.

Rakija,votka,đžin tonik..Bome se nismo štedile.Već nas je podosta uhvatilo kad smo krenule u grad.Noga ispred noge,držimo se jedna za drugu i ulazmo u klub.
Tada sam taman bila u fazi početka brijanja sa dečkom do kojeg mi je bilo jako stalo,no šupak prošao je cijeli dan i nije mogao ni poruku poslat za Valentinovo.

Dolazimo do šanka,naručujemo konobarima već poznato naše piće,kad eto dolazi frajer.Znam ga iz viđenja,tu i tamo se druži sa tim mojim 'udvaračem',ima neku curu,čula sam da su klimavi.
Ni mrd vamo,ni mrd tamo mi završili skupa.Pff nisam se smatrala njegovim kalibrom no super što je od svih izabrao baš mene.I to baš na Valentinovo.Sretnica!

I tako ja i on odlazimo dalje,i naravno srećemo 'udvarača' mog,koji baca ružu (koja je očito bila namjenjena meni) i hitovito izlazi iz kluba.Maaah boli me briga,ja sam sa najpoznatijem frajerom u gradu,ai toliko sam pijana ofc da mi je tak svejedno za sve.

Svi nas gledaju i preklinju a mi se volimo najviše na svijetu.Odlazimo na rođendan,gdje srečem svoje cure također u ne više boljem stanju neg ja. Oho neka pljugica se kruži po kafiću.Zašto ne? Odem na wc i mog šarmera nema.Jebat ga,tak mi svejedno.
Dolazi moja bff,plavuša moja najdraža,najmršavija,najnaj..i veli: Daj gle,ja ode u stan spavat a ti mi dovedi XY malo smo se posvađali,tebe bude slušao.Molim te.
Stara,nemaš frke
I tako ona i ostala ekipe otišla i ja odem do XY da izgledim stvar.No stvar je bila da je XY već mjesecima bacao oko na mene.I aj uspijem ja njega nagovoriti da idemo do moje plavuše da srede stvari.Jer da treba za nju bi i Pitta dovela. I tako idemo mi i on mi govori kako sam ja super frendica,privlačim ga..no mene to ne zanima.Cijelim putem lamata nekim remenom,imali su kao neki striptiz ovo ono.Dolazimo u stan,i naravno ona spava i da si Bog nebi ju uspio probuditi. Ništa idem ja njega ispratiti i idem i ja spavat,jer jerbo nisam znala za sebe. I za qurac upadam niz stepenice,gdje je on kao neznam koji heroj skočio da vidi jel nisam kuk možda slomila i u tom trenutku me poljubi.WTF? Gurem ga od sebe i on opet. 'Gle sad sam te poljubio,pa probili smo led,mogli bi se barem ljubiti!' MRŠ! Makni se! Gadiš mi se! Napokon je otišao.

Jutro,mamurno.What happened last night? Naravno shjebana sam jer sam sjebala priliku sa 'udvaračem' i grizem se zbog toga,iako se ni ne sječam najbolje svega.
Nakon par dana gosp.XY šalje poruku frendici od koje je stan bio: 'E daj molim te pitaj TommyFame jel moj remen ostao u stanu?' wtf? jbte da on je bio u stanu.Fak on me poljubio!!! ispričam to frendici (curi čiji je stan bio) da bi naravno se dog da to nije neki big deal,jer on je mene poljubio,ja sam se derala ne njega i hvala bogu tog cijelog dijela sam se sjetila! Ne,nečemo joj to reći.Nema šanse. Ne želim ju izgubiti.Moja najdraža plavuša.Ne,ne!

Naravno nakon par dana sve saznaje.Očito se neznam povjeriti osobi koja najbolje drži neke stvari za zubima.Ona plače,ja plačem.Ona me ne sluša.Ja pomišljam na samoubojstvo.Kreču priče po gradu.
Ne,na kraju se mi nismo samo poljubili (iako je on mene poljubio,ipak za poljubac je potrebno dvoje,naravno da snosim krivicu),no ja sam sad čak i trudna sa njim i još 1000 gluposti.Nažalost sve te priče su krenule od moje plavuše.

Nakon toga više ništa nije isto.Ja sam još uvijek samo jedna obična KUR***TINA! kojoj najdraža plavuša to viće u facu skoro svaki put kad me vidim.Da boli,boli.Da je teško,teško je.No živim svojim tokom i učim na vlastitim greškama..po stoti put!

No eto,barem sam sa udvaračem sve sredila i sad smo zajedno 2,5 godine u sretnoj vezi

[silly_lovefool]

I dok si u glavi stvaram ideje i ponavljam već naučene izlike iz dana u dan, drugi dio mene traži dokaz, da nisam zalutala u ovaj svijet, kao jedna od onih koji traže nemoguće, jer nisu sposobni prihvatiti da nije sve onako kako je zamišljeno. Zašto se toliko zadržavam u svojoj glavi i ubirem plodove svoje mašte, gazeći kroz vatru i led moždanih vijuga?? Samo da nastavim sanjati nedosanjani san, nešto što sam davno zaboravila, a što je duboko u meni usađeno.

Ništa na ovom svijetu nije tako jednostavno niti je prihvatljivo u svakom trenutku. I kako na kraju krajeva imati želju za nečim što je tako rijetko, skoro nemoguće da postoji. Jer sve se mijenja, pa i osjećaji.

Možda sam licimjerna po pitanju ljubavi. Izbjegavam ju, ali onda se uhvatim kako maštam, kako želim biti dio te ljubavi. I želim shvatiti, želim vidjeti da je moguće, ne samo biti s nekim, već i predati se bez zadrške, do granica koje su imaginarne za one koji ne vjeruju...
Ja. Dala sam si dopuštenje da ne vjerujem više u bajke, da se ne zamaram savršenim, idealnim, najboljim...i svejedno sam podbacila. Jer to nije bio uvjet za sreću. Moja najveća greška je što sam pokopala svoju vjeru u ljubav. Prvo sam je izmanipulirala, uzela je zdravo za gotovo i onda sam je odbacila. I zato za ljubav ja više ne postojim. Iznevjerena je s moje strane, iskorištavana i izlizana. I zbog moje lažne ljubavi, i mnogih lažnih ljubavi u svijetu koje su nastajale s vremenom, mnogi ne primjete pravu. I mnogi se prevare. Ja, osoba koja je mislila da je apsolutno sve moguće na ovom svijetu, postala samo ono što sam prezirala. Ne dopuštajući si sreću , ljubav, ništa...