Konvertiti (slučaj Edite Majić)

[Baphomet]

krena kaže:

Onaj je momak pobjegao u slavonsku vukojebinu. A neke su cure pobjegle u istarsku vukojebinu. A djecu su im mislila uzeti socijalna služba. Onda su državni službenici skužili da to nisu cigani nego duhovnjaci koji vole prirodu

Takve ne računam, otišli ljudi u šumu i sami se brinu za sebe

[Neomeđena točka]

dugovi i duga rica:

LUKAfICA

[Neomeđena točka]

ALAHA MI

[Orlandia]

Uširo kaže:

Zato se svi koji se žele produhoviti iz bilo koje religije ili postići višu razinu svijesti odvajaju od nas "običnih" ljudi koji im sam prljaju um.

Upravo tako.
Izolacija od običnih ljudi koji, budimo iskreni imaju kuršlus u glavi je prijeko potrebna želimo li duhovno sjajiti. Imamo puno primjera iz povijesti i iz bilo koje religije o tome da su sveci, proroci, mistici, redovnici trebali samoću i izolaciju kako bi se pročistili.
Pa i Isus je prije svog javnog djelovanja otišao u pustinju na 40 dana što je paradigma za današnju Korizmu.
I Buddha je napustio dvorac, raskoš, ženu, dijete kako bi se posvetio putu prosvjetljenja. Indijski gurui žive samotnjački s povremenim susretima s ljudima.
Meni je potpuno razumljiv postupak mlade glumice koja se odlučila na život u Karmelićanskom samostanu.
Sretna sam zbog nje i točno znam kako joj je lijepo tamo. Ne smatram da joj itko ispire mozak.
Zanimljivo je kako većina ljudi kad pričamo o tome žali tu glumicu.
A ja žalim njih ne samo jer ne razumiju nego zbog puno toga.. A najviše zbog lažnog uvjerenja kako su njihovi životi super jer imaju auto na kredit, ljubavnika ili muža, jer idu na kavu i vode prazne razgovore. Neš' ti sreće.

Čitala sam prije godinu dana fascinantnu knjigu "Knjiga tišine" koja govori o jednoj visoko obrazovanoj, bogatnoj, liberalki ženi, majki i supruzi koja je odlučila provesti neko vrijeme sama u kolibi u prirodi daleko od civilizacije.
I kako su dani prolazili ona je sve dublje i dublje ulazila u tišinu zaključujući da je ta tišina slađa i glasnija od bilo koje glazbe.

[Nemruth Dagi]

Orlandia kaže:

Čitala sam prije godinu dana fascinantnu knjigu "Knjiga tišine" koja govori o jednoj visoko obrazovanoj, bogatnoj, liberalki ženi, majki i supruzi koja je odlučila provesti neko vrijeme sama u kolibi u prirodi daleko od civilizacije.
I kako su dani prolazili ona je sve dublje i dublje ulazila u tišinu zaključujući da je ta tišina slađa i glasnija od bilo koje glazbe.

Naša civilizacija ne trpi tišinu, da čujemo sami sebe jer buka, stalni vrtež, gomila, blještavilo i muving postaju prepostavke da si živ u masi istih koji se tresu u nametnutom ritmu.
Sve što odstupa od toga proglašava se patologijom
U gomili ne čujemo sebe, ne možemo preraditi svijet i osvijestiti našu reakciju na njega, ometa nas i skreće na sklisko područje gdje javno postaje privatno a privatno javno.
Stoga su sati samoće potrebni kao i zrak koji udišemo.

[OneHitWonder]

Baphomet kaže:

Meh, najlakše je pobjeć i neku zajednicu gdje imaš krov nad glavom i koja te hrani. Baš me zanima šta bi "konvertit" napravio da ima dijete koje mora hraniti


Ono, teško ti je u životu pa se vraćaš mamici i tatici koji će te paziti i čuvati. Ista stvar.

u ovome ima nesto.
kao i u onome da obicno ovisnici ili ljudi sa nekim vecim problemima "najednom" osjete "poziv".
negdje sam citala da su aktivnosti mozga ovisnika i jako religioznih ljudi slicne (mozda je bio i totalno neznanstveni clanak) i cinilo mi se to logicnim, samo mi se cinilo da u tom slucaju, oni koji izaberu boga umjesto ovisnosti o kemijskim spojevima imaju jacu zelju za zivotom, za opstankom.
sad na ova "vracanje mamici i tatici " :
moj dozivljaj nekolicine ovisnika i jeste da su nezreli, nerazvijeni, djeca...da se ne znaju nositi sa svijetom, sa zivotom i da im zapravo zaista treba skrbnik/roditelj.
i ne znam nijednog ovisnika, a da je imao sta dobro reci o roditeljima, bez obzira koliko (ne)ugledni bili roditelji.
zato mi se cini da neki ljudi nemaju ljusturu prema vanjskom svijetu, ostaju djeciji ranjivi, kao mlade biljke, koje ne smijes iz rasadnika tek tako iznijeti u vrt, nego ih moras "ocvrsnuti", da bi nastavili svoj zivot u vrtu. i takvi ljudi trebaju zastitu citav svoj zivot (ili bijeg od zivota, citav svoj zivot), i ako je to samostan- opet je bolje nego droga i (moralno) propadanje.
ne mislim da je edita majic bila narkomanka, mislim da je svijet mnogo vise okrutan i bezobrazan, nego je to zdravo. i mislim da je ona jednostavno jedna od tih ljudi, koji su mozda mogli imati neki "normalan" zivot da se desilo da zavrsi kakvu srednju, nadje posao i muza i zivi u svojoj kucici u cvijecu...profesija koju je izabrala ima mnogo opasnosti i ,cini mi se, vise narcisoidnih ljudi, nego mnoge druge i vjerujem da se tu nije snasla.
tako da- slazem se sa pocetnom tezom da se tu uvijek krije neki problem, slazem se i sa ovim da je "lako tako-pobjeci", ali ne vidim nista lose ili cudjenja vrijedno u tome. cak mislim da je, obzirom na okolnosti, postupila odlicno.
a ljudi ce uvijek imati svoje teorije, samo je se one iza zidina vise ne doticu.
biserima su prijeko potrebne njihove skoljke.
(bez umanjivanja ljepote jednog vilinog konjica, jednog kolibrija, arapskog konja, morske zvijezde ili malog jarica).

[Thumprekai]

https://m.youtube.com/watch?v=Cs3zSX72xZI

[Orlandia]

Nemruth Dagi kaže:

Naša civilizacija ne trpi tišinu, da čujemo sami sebe jer buka, stalni vrtež, gomila, blještavilo i muving postaju prepostavke da si živ u masi istih koji se tresu u nametnutom ritmu.
Sve što odstupa od toga proglašava se patologijom
U gomili ne čujemo sebe, ne možemo preraditi svijet i osvijestiti našu reakciju na njega, ometa nas i skreće na sklisko područje gdje javno postaje privatno a privatno javno.
Stoga su sati samoće potrebni kao i zrak koji udišemo.

Veliki broj ljudi smatra potrebu sa osamom i tišinom nečim neprirodnim.
Glorificira se aktivnost, druženje, "imati ispunjen i aktivan život".
Ljudi se pomalo boje samoće, a usamljenike smatraju čudnima, freakovima.
Kada bih ja pričala svojim učenicima na primjer koliko uživam u samoći i koliko je ona postala moja najbliskija životna pratilja rekli bi da sam pukla.
Ljudi misle jer im je tako netko rekao ili su to negdje pročitali kako je jako važno biti okružen ljudima. I biti u muvingu, kako si napisao. Ponosni su na te svoje muvinge jer ako ne ispune prazninu muvingom ili nečim izvana nisu sretni. Javlja se tjeskoba.
Po mom mišljenju jedan od uzroka ovog bijega u muving je shvaćanje kako nas jedino nešto izvana može ispuniti.
Npr. netko je neraspoložen i odmah mu se savjetuje odlazak u teretanu, kafić, disko, itd.
Zašto mu se ne bi reklo da se suoči sa svojom prazninom? Neka bude strpljiv sam sa sobom jer ga nakon bolnog suočavanja s prazninom čeka punina susreta sa samim sobom.

[al_đezira]

Orlandia kaže:

Upravo tako.
Izolacija od običnih ljudi koji, budimo iskreni imaju kuršlus u glavi je prijeko potrebna želimo li duhovno sjajiti. Imamo puno primjera iz povijesti i iz bilo koje religije o tome da su sveci, proroci, mistici, redovnici trebali samoću i izolaciju kako bi se pročistili.
Pa i Isus je prije svog javnog djelovanja otišao u pustinju na 40 dana što je paradigma za današnju Korizmu.
I Buddha je napustio dvorac, raskoš, ženu, dijete kako bi se posvetio putu prosvjetljenja. Indijski gurui žive samotnjački s povremenim susretima s ljudima.
Meni je potpuno razumljiv postupak mlade glumice koja se odlučila na život u Karmelićanskom samostanu.

Čudne li slučajnosti, ili možda nije, ali baš sam danas pričao o tome sa svojim psihijatrom i, uz njegovu ogormnu pomoć i životnu mudrost i iskustvo, došao sam do nekih, za mene, značajnih uvida, koji su mi moram priznati već i prije bili poznati, ali sada sam ih puno dublje osvijestio.
Jer mene već neko vrijeme puca da odem u izolaciju negdje, u divljinu, šumu, na neku osamljenu plažu uz more, samostan, ćeliju, samicu, gluhu komoru itd.

Orlandia, dala si najbolje primjere ljudskog roda jer i nakon svoje izolacije, i Buda, i Isus, ali i drugi veliki učitelji, sveci, i mistici, su se vratili među ljude i aktivno živjeli u vanjskome svijetu. Oni su uspjeli integrirati svoj unutarnji i vanjski život, i to je po meni ključna stvar. Nije potrebno bježati u neku doživotnu izolaciju kako bi čovjek živio duhovnim životom. To može biti samo još jedna varka našeg ega, zbog straha od života u vanjskom svijetu, nesigurne egzistencije, određene materijalne i emocionalne sigurnosti koju tražimo, a koju pruža utočište - samostan ili zajednica. Ono što je bitno jest spoznaja da je uravnoteženje yina i yanga u nama, tj. ženskog i muškog principa koje su dvije komplementarne i kreativne sile, moguće i u vanjskom svijetu.
A ovaj strogi katolički red vodi čistoj izolaciji i odvajanju od svijeta, što po meni nije još uvijek pravi put jer ipak smo se rodili na ovoj zemlji, ne bez razloga, već da učimo i iskusimo život punim plućima, da u potpunosti integriramo svoje unutarnje i vanjsko iskustvo, da dovedemo u harmoniju svoju unutarnju prirodu s vanjskom prirodom, a ne da se povlačimo i bježimo iz jedne krajnosti u drugu krajnost, ali što je opet zbog slobodne volje pojedinca sasvim legitimno i dozvoljeno. I zaista ne osuđujem, samo razmatram iz drugog ugla kako bi uzeli u obzir i druge mogućnosti.
Uostalom, ako ćemo biti do kraja iskreni, sve je stvar izbora pojednica. Imaš izbor okrenuti se i pobjeći od života (životnih izazova) ili ostati i suočiti se sa životom (životnim izazovima).


Slučajno naiđoh, dok sam sada pisao post, na ovaj tekst na netu, ali kako mi, većinom ultra spiritualci na ovom forumu, ne vjerujemo u slučajnosti onda je red da postavim link kako bi ga svatko mogao pročitati.

http://www.anabozac.com/uncategorize...tarnji-kompas/

Čitala sam prije godinu dana fascinantnu knjigu "Knjiga tišine" koja govori o jednoj visoko obrazovanoj, bogatnoj, liberalki ženi, majki i supruzi koja je odlučila provesti neko vrijeme sama u kolibi u prirodi daleko od civilizacije.

Da, i to je jedan od ''problema''. Previše čitamo i previše se nalazimo u glavi, a premalo je prakse. Puni smo teorija, a prakse nigdje. Samo čitamo, pišemo i raspravljamo, i što više to činimo, više se udaljujemo od Istine tj. od Sebe.

Orlandia kaže:

Veliki broj ljudi smatra potrebu sa osamom i tišinom nečim neprirodnim.
Glorificira se aktivnost, druženje, "imati ispunjen i aktivan život".
Ljudi se pomalo boje samoće, a usamljenike smatraju čudnima, freakovima.

...
Po mom mišljenju jedan od uzroka ovog bijega u muving je shvaćanje kako nas jedino nešto izvana može ispuniti.
Npr. netko je neraspoložen i odmah mu se savjetuje odlazak u teretanu, kafić, disko, itd.
Zašto mu se ne bi reklo da se suoči sa svojom prazninom? Neka bude strpljiv sam sa sobom jer ga nakon bolnog suočavanja s prazninom čeka punina susreta sa samim sobom.

Da, u pravu si. To je ta ispraznost vanjskog svijeta, koji bez onog unutarnjeg nema baš puno dubine ni smisla.
I zbog toga mi se čini da je potrebno pronaći ravnotežu između vanjskog i ispunjenog tj. aktivnog života i unutarnjeg i tihog tj. pasivnog života.
Integrirati i uravnotežiti mušku - aktivnu i žensku - pasivnu energiju u nama je važno kako bi čovjek vodio kvalitetan i smislen život.

Ako je premalo jedne, a previše druge onda to neminovno čovjeka vodi u krajnost i negativno (mučno, tjeskobno) duševno stanje. A sve ovo govorim iz sadašnjeg vlastitog iskustva.

[OneHitWonder]

bravo momak!

[Orlandia]

al_đezira kaže:

Orlandia, dala si najbolje primjere ljudskog roda jer i nakon svoje izolacije, i Buda, i Isus, ali i drugi veliki učitelji, sveci, i mistici, su se vratili među ljude i aktivno živjeli u vanjskome svijetu. Oni su uspjeli integrirati svoj unutarnji i vanjski život, i to je po meni ključna stvar. Nije potrebno bježati u neku doživotnu izolaciju kako bi čovjek živio duhovnim životom. To može biti samo još jedna varka našeg ega, zbog straha od života u vanjskom svijetu, nesigurne egzistencije, određene materijalne i emocionalne sigurnosti koju tražimo, a koju pruža utočište - samostan ili zajednica. Ono što je bitno jest spoznaja da je uravnoteženje yina i yanga u nama, tj. ženskog i muškog principa koje su dvije komplementarne i kreativne sile, moguće i u vanjskom svijetu.

....

Uostalom, ako ćemo biti do kraja iskreni, sve je stvar izbora pojednica. Imaš izbor okrenuti se i pobjeći od života (životnih izazova) ili ostati i suočiti se sa životom (životnim izazovima).


Slučajno naiđoh, dok sam sada pisao post, na ovaj tekst na netu, ali kako mi, većinom ultra spiritualci na ovom forumu, ne vjerujemo u slučajnosti onda je red da postavim link kako bi ga svatko mogao pročitati.

http://www.anabozac.com/uncategorize...tarnji-kompas/

Ima jedna fenomenalna rečenica koja glasi ovako:
slučajnost je način na koji Bog djeluje kad hoće ostati anoniman.
Puno si zanimljivih misli izložio. Evo, zar nije zgodno kako je npr. Sv. Augustin nakon ludog života, pijančevanja i bančenja postao moralna vertikala i niti manje niti više - svetac. I Buddha je prvo krenuo na put potpune askeze da bi kasnije shvatio kako je pravi put srednji put ili put umjerenosti.
Slažem se s tobom u tome da se osamljivanje ili odlazak u samostan ne bi trebalo temeljiti na bijegu od života. I tu treba stvarno stati i razmisliti i vidjeti koja je motivacija takve duhovnosti.
Jer ako je u pitanju bijeg od problema i skrivanje pod okrilje "maternice" ali sada izgrađene od zidova samostana tada takav duhovni put neće donijeti plod.
A smisao je duhovnog puta ne da bi mi uživali u komforu života lišenog briga jer smo pobjegli od njih.
Smisao je posaditi duhovne cvjetove u vrt svijeta.
Zato po meni ima smisla u jednom trenutku za neke osobe odlučiti se na potpunu izolaciju - ako su im motivi ispravni.
Ja to ovako gledam: svi smo povezani. I sve djeluje na sve.
Energija fina i suptilna koja dolazi iz predanih molitvi iz samostana ulazi u kolektivno nesvjesno tretirajući ga na pozitivan način.
Znači, ta neka duhovna zajednica koja živi izolirano neće utjecati na svijet na način da s ljudima gradi dobre međuljudske odnose, ali će utjecati energetski.

Pogledat ću link koji si ostavio.

Da, i to je jedan od ''problema''. Previše čitamo i previše se nalazimo u glavi, a premalo je prakse. Puni smo teorija, a prakse nigdje. Samo čitamo, pišemo i raspravljamo, i što više to činimo, više se udaljujemo od Istine tj. od Sebe.

Možemo to nazvati i problemom, da, jer sve ostaje na razini mentalnog ne apsorbirajući se u ostale razine našeg bića. Ovdje neću puno pisati ali ću reći jednu riječ - meditacija.
Meni inače paše rasprava na forumu jer jako malo diskutiram u realnom životu naprosto zato jer nemam s kime. Zato radi ravnoteže pišem tu i tamo na forumu.

No, ono što nas zbilja vraća nama samima i dezintegrira osjećaj bilo kakve otuđenosti i usamljenosti je meditacija. Ovo govorim iz svog iskustva.

[contra rationem]

šeširen vreboten!

[contra rationem]

i prosli put, dal si mi keljivu iglicu, shufte

[contra rationem]

za nafrkane banane iz prozorskog nabravišta i TO

Vam kod mehne više nebu prošlo ko šorkli put

[rosita22]

Orlandia kaže:

Veliki broj ljudi smatra potrebu sa osamom i tišinom nečim neprirodnim.
Glorificira se aktivnost, druženje, "imati ispunjen i aktivan život".
...
Po mom mišljenju jedan od uzroka ovog bijega u muving je shvaćanje kako nas jedino nešto izvana može ispuniti.

Ovo pokazuje koliko su ljudi zapravo povodljivi. U zadnje vrijeme otkrivam sve više takvih pojedinaca. Nisu me razočarali konkretno ti ljudi (ne ubrajaju se u moje prijatelje, to su judi s kojima surađujem), nego rasprostranjenost takvog stava. Nevjerojatno je koliko su nezreli, jednostavno su konzumeristički formirani i ne mogu i ne žele izaći van iz tog kaveza. Ali dok su sebi samodostatni neka ih. Počinju me smetati onda kada pokušavaju nametnuti svoje stavove ostalima. Ili ostale smatraju blesavima.
Da se razumijemo, svi smo manje ili više indoktrinirani, ali treba znati odrediti granicu.

Konkretno na primjeru Edite Majić, može se raspravljati, ali zapravo nema što. Žena je imala svoje motive i svoj odabir. To što je mnogima nepojmljivo da je zadovoljna asketskim životom ne znači da su oni mjerodavni određivati što je ispravno.

[Nemruth Dagi]

Orlandia kaže:

Po mom mišljenju jedan od uzroka ovog bijega u muving je shvaćanje kako nas jedino nešto izvana može ispuniti.

Bingo!

Vanjska ispunjenja ne traju dugo, ona sama sebe pojedu nakon upražnjavanja te nakon nekog vremena započne traganje za što jačim izvanjskim podražajima.

[Nemruth Dagi]

Ostaje samo jedno pitanje; da li odlazak u samostan ili bilo koje drugo mjesto izolacije koje je pod direktnim utjecajem organiziranog vjerovanje daje slobodnog prostora kandidatu za osobno uvjetovanu tišinu?


Ako je on slobodni i samohrani misilac onda neće moći podnijeti niti sadržaj niti formu tišine koja mu se tu nudi; ako je pak usvojio sadržaj organiziranog vjerovanja neće mu biti teško povinuti se disciplini.

Stoga nije svaka izolacija za sve one koje se žele izolirati (izolatore) stavr je samog našeg mentalnog sklopa i koliko utjecaja izvana može primiti a da se u njemu ne stvori otpor.

[Orlandia]

rosita22 kaže:

Da se razumijemo, svi smo manje ili više indoktrinirani, ali treba znati odrediti granicu.

Konkretno na primjeru Edite Majić, može se raspravljati, ali zapravo nema što. Žena je imala svoje motive i svoj odabir. To što je mnogima nepojmljivo da je zadovoljna asketskim životom ne znači da su oni mjerodavni određivati što je ispravno.

Potpuno se slažem sa svime što si napisala!

Indoktrinacija je prisutna na razne načine, ponekad je vidljiva, a ponekad vrlo suptilna.
Pitanje je što će prosječan čovjek odabrati: biti svoj i krenuti neutabanim putem ili se prilagoditi okolini uslijed straha od samoće i izolacije. Sklona sam misliti da će većina ljudi odabrati ovo drugo, te da će uzeti zdravo za gotovo neki stav koji im servira okolina (indoktrinirajući ga) i da kasnije neće to proraditi u sebi i upitati se mislim li doista ja baš tako i što o tome kaže moja duša?
Tužno je koliko su ljudi otuđeni od sebe pokušavajući realizirati razne izvanjske standarde koji često nemaju blage veze s onim tko su oni uistinu.

Nemruth Dagi kaže:

Ako je on slobodni i samohrani misilac onda neće moći podnijeti niti sadržaj niti formu tišine koja mu se tu nudi; ako je pak usvojio sadržaj organiziranog vjerovanja neće mu biti teško povinuti se disciplini.

To ovisi o izboru tog pojedinca i o motivima koji su ga naveli da pođe u samostan i u organiziranu tišinu.
Slobodni i samohrani mislioci ponekad će ići u samostan ili će potražiti neki drugi vid duhovnosti, to ovisi o konkretnom čovjeku. Ne bih generalizirala. Npr. Franjo Asiški koji se odrekao svega što je u njegovo vrijeme bio pojam dobrog života kao sin bogatog trgovca, otišao je u šumu i tamo se okružio istomišljenicima te utemeljio franjevački red. On je prototip samostalnog mislioca, a opet se pronašao u zajednici.

Nedavno sam čitala jednog zen budističkog redovnika koji je u stvari Amerikanac koji je napustio slobodno-misleći način života i otišao na Tajland kako bi satima sjedio u meditaciji (iako mu se to baš i ne da uvijek ali mora ) i kako bi jeo zdjelu riže s polukuhanom žabom čiji urin začinja bezokusnu rižu.. Mislim tu na Ajahna Brahma. Preporučujem njegovu knjigu "Krava koja je plakala", super je.
Uglavnom, po ovim ljudima možemo zaključiti da je čovjek kompleksno biće i da nas uvijek može iznenaditi nekim svojim potezom.

[rosita22]

Orlandia kaže:

Pitanje je što će prosječan čovjek odabrati: biti svoj i krenuti neutabanim putem ili se prilagoditi okolini uslijed straha od samoće i izolacije. Sklona sam misliti da će većina ljudi odabrati ovo drugo, te da će uzeti zdravo za gotovo neki stav koji im servira okolina (indoktrinirajući ga) i da kasnije neće to proraditi u sebi i upitati se mislim li doista ja baš tako i što o tome kaže moja duša?
Tužno je koliko su ljudi otuđeni od sebe pokušavajući realizirati razne izvanjske standarde koji često nemaju blage veze s onim tko su oni uistinu.

Najzanimljivije je to što se zapravo neće dogoditi ništa strašno ako objelodaniš svoje mišljenje koje se razlikuje od mišljenja čopora. (Pritom mislim na "normalno" razlikovanje, a ne nekakve patološke ili kriminalne sklonosti.) Taj čopor te može ismijati i izolirati, ali nitko od nas zapravo nije toliko neobičan da bi se trebao bojati totalne izolacije u društvu.

Znači, jedan čopor me je odbacio. Još i bolje, ima toliko drugih, ako već trebam biti dio nečega. Naravno, ima ljudi koji žele biti baš dio tog, njima primamljivog čopora. Tada je to zalogaj koji sami moraju provariti. Sve to previše podsjeća na sindrom high school queen.

Unatoč tome što mi je razumljiva želja tinejdžera da budu prihvaćeni, nikada mi nije bila jasna cjeloživotna opsjednutost uspomenama i traumama iz srednje škole. Upravo takve pojave trebale bi doživjeti neko općeživotno konvertiranje.

[aperion]

Nakon što je Mani Gotovac u intervjuu rekla kako je Edita Majić razmišljala o samoubojstvu te da je bila ovisna o heroinu, bivša glumica oglasila se pismom



Nakon duge šutnje, Edita Majić javila se iz samostana najstrožeg reda u Katoličkoj crkvi u španjolskom gradiću Avilu potaknuta intervjuom u kojem je Mani Gotovac rekla da se Edita htjela ubiti te da je bila ovisnica o heroinu. U pismu je Edita rekla da uopće nije bila tako dobra s Mani pa stoga ni ne zna otkud joj sve te intimne informacije o njezinom životu. Pismo je posredstvom odvjetničkog ureda poslano Tportalu, a potpisuje ga 'Bosonoga Karmelićanka Edita Marija od Križa'.


Pismo prenosimo u cijelosti:

'Prvenstveno valja reći da je Edita rođena 24., a ne 25. siječnja, što njeni bliski prijatelji znaju pa navedeno govori samo za sebe. Konkretno, sljedeći dio članka obiluje neistinama: 'No njezina krhkost, silina emocija, jedna nesretna ljubav i heroin odvojili su je zauvijek od svih nas. Edita je bila na rubu života i drago mi je što je pronašla put da se tome otrgne i nastavi živjeti. Upoznala sam je dok je bila epizodistica s angažmanom u Gavelli, nitko je nije primjećivao. Dala sam joj veliku glavnu ulogu u predstavi Gorki, gorki mjesec u ITD-u. Edita je bila osoba koja se potpuno posvećivala teatru, ali i ljubavi. Doživjela je dvije nesretne ljubavi. Nije izdržala ni ljubav prema teatru, ni ovu drugu, sve je počelo našim Gorkim mjesecom kada je paralelno živjela jednu nesretnu ljubav, tu je započela njezina priča s heroinom.
Ja sam svjedočila svemu, naša priča se nastavlja kad je vodim u Split da zajedno radimo Antigonu. U to vrijeme prekinula je tu svoju ljubavnu vezu i teško, vrlo teško to podnosila. Mislila sam da neće izdržati; radila je na predstavi svaki dan i bila na rubu ponora. Bojala sam se za nju, bojala sam se i da će izvršiti samoubojstvo. Svi smo bili jako ustrašeni za nju što će biti s tom djevojkom koja ima toliko talenta, koja ima toliku dušu, toliko znanja... Izvela je Antigonu i nakon toga se nismo vidjele godinu dana, a onda sam dobila njezino pismo koje mi je napisala nakon što se zavjetovala Bogu u Španjolskoj. Hodala je bosa kao što hoda i danas. Napisala mi je dvije rečenice: 'Znam, Mani, da mi nećete vjerovati, ali ja sam jako sretna i molim Vas da mi pokušate povjerovati.'


Slijedom navedenog, molimo Vas da vezano za naznačeni dio članka objavite sljedeći ispravak:

Edita Majić (Sestra Bosonoga Karmelićanka Edita Marija od Križa) kao glumica je prvu važniju ulogu odigrala 1993. na Splitskom ljetu: ulogu Salome u predstavi 'Saloma' Miroslava Krleže, u režiji Nenni Delmestre. Prije uloge u 'Gorkom, gorkom mjesecu' već je bila odigrala i zapaženu glavnu ulogu u Pirandellovoj drami 'Kakvu me hoćeš' u režiji Ivice Kunčevića, u produkciji Kazališta Gavella. 1994.. već je bila i dvostruko nagrađena za ulogu Susie Schwartz u Cabaretu 'Crni Mačak' (Gavella); za najbolju žensku ulogu na Festivalu Malih Scena u Rijeci te nagradom Zlatni smijeh na Danima satire u Zagrebu, a iste je godine odigrala i glavnu žensku ulogu u filmu 'Putovanje tamnom polutkom', redatelja Davora Zmegača.
Stoga nije točno da je prije no što joj je Mani Gotovac dala ulogu u 'Gorkom, gorkom miesecu' 1995. godine bila epizodistica koju nitko nije primjećivao , a niti je ta uloga bila presudna za njezin uspjeh.
O samoubojstvu nikada nije razmišljala, ni u najtežim životnim trenucima, pa ni zbog nesretne ljubavi. Napominjemo kako čak ni tvrdnja gospođe Mani Gotovac da je u vrijeme rada na predstavi 'Gorki, gorki mjesec' Edita paralelno živjela jednu nesretnu ljubav, nije istinita - bila je tada u sretnoj vezi. Nikada nije bila ovisnica o heroinu, a niti bi ovisnost mogla biti razlogom da život posveti redovničkom zvanju.
Sa gospođom Mani Gotovac nikada nije bila intimni prijatelj, imale su prvenstveno profesionalni odnos međusobnog poštivanja, ali ne dubokog prijateljskog povjerenja, tako da gospođa Gotovac ni u kojem slučaju nije vjerodostojan izvor podataka o Editinom privatnom životu (Edita je s njom uvijek ostala na 'vi'). Tako ni tvrdnja gospođe Gotovac kako je do prekida Editine ljubavne veze došlo za vrijeme rada na predstavi 'Antigona' (ljeto 2000. godine), nije istinita – do prekida je došlo još prije Editinog obraćenja.
Naime, Editino obraćenje počelo je već u siječnju 1999. godine, kad je drastično promijenila dotadašnji način života, a razlog tome ni od koga nije skrivala. Naprotiv, svima iz svoje okoline radosno je govorila da je upoznala Boga, uključujući i Mani Gotovac, ali ona to možda nije percipirala. U vrijeme zajedničkog rada na 'Antigoni', u režiji P. Magellija, već je bilo prošlo više od godinu i pol dana od Editinog obraćenja te je ona žudjela za odlaskom iz svjetovnog života. Više nimalo nije bila sretna u svijetu teatra i glume. Zbog toga se strašno mučila odigrati tu ulogu, tim više što se njezin svjetonazor kosio s nekim redateljskim rješenjima, a to je rezultiralo napetostima na probama. Moguće da je gospođa Gotovac tada pogrešno protumačila Editinu muku i nezadovoljstvo, kao netko tko donosi zaključke o drugome promatrajući ga sa strane.
Nakon završetka rada na 'Antigoni' Edita više nije ostala u kontaktu s gospođom Mani Gotovac, iako je prošlo još gotovo četiri godine prije njezinog odlaska (iz Hrvatske) u redovnički stalež, a tako je i sve do danas. Naime, zadnju ulogu prije odlaska u Avilu je odigrala početkom 2004.-e godine u Splitskom HNK, u Shakespeareovoj 'Oluji', u režiji Nenni Delmestre.
Nakon dolaska u Avilu, 2004. godine Edita je poslala jedno pismo svim svojim bivšim kolegama iz ITD-a; da li je u njemu uputila i koju rečenicu Mani Gotovac, toga se sada više ne sjeća, ali svakako nikada nije poslala neko posebno pismo samo za nju.
Dakle, jedini i isključivi razlog njezinog odlaska u Samostan jest Božji poziv, a ni jedan drugi razlog do Božje ljubavi je ne bi mogao zadržati unutar najstrože klauzure.'