"Izlazak iz zatvora..."

[Gama7]

gagicka kaže:

i daj, zaljubi se u tu malu što te stalno gleda razveseliće te sigurno

Ma sigurno hoće, barem neko kratko vrijeme. A onda ćeš otplaćivati bol i razočaranje u tonama. Moj savjet je okaniti se drugih jer u njima nema prave sreće.

[zoki89]

Iskra94 kaže:

Kad želiš nešto početi nemoj koristiti reči moram i trebam, zameni ih sa hoću i želim. Mislim da treba da radiš ono što voliš, da napraviš spisak šta voliš da radiš i šta bi voleo, jer šta god da ti neko savetuje da radiš, nemože bolje od tebe da zna šta bi ti išlo od ruke i u čemu bi uživao.

To jesu jače riječi od "moram i trebam", ali i njih bi zamijenio. MIslim da je bolji izbor "Krećem to činiti tako da ću odmah ..." ili "Namjeravam sada početi s time tako da ...".

[Iskra94]

zoki89 kaže:

To jesu jače riječi od "moram i trebam", ali i njih bi zamijenio. MIslim da je bolji izbor "Krećem to činiti tako da ću odmah ..." ili "Namjeravam sada početi s time tako da ...".

Primetila sam, kod sebe kad nešto treba odmah da počnem sprovoditi u delo, je bolje reći Krećem... , i formulisati rečenicu kako si napisao, a ako nmešto nameravam uraditi u toku nedelje, je bolje reći Nameravam... , i formulisati rečenicu kako si napisao.
Njegova rečenica je glasila: Pod hitno trebam naći posao.
Upala mi je u oči reč trebam, pa sam napisala da je bolje zameniti sa hoću i želim, ne zbog jačine, nego kako mi je psiholog objasnio:
Reči moram i trebam su opasne reči i teba ih izbaciti iz rečnika. Niko nas ne primorava da činimo nešto. npr. Problem većine đaka kad nešto uče, je taj što gradivo gledaju kao nešto što treba ili mora da se nauči, te dve reči ne ostavljaju mogućnost izbora, a pre nego što krenemo učiti gradivo još uvek nismo doneli odluku, znači stanje otpora je prisutno ( učiti ili otići na kafu kod frenda/ice ).
U potpunosti se slažem da je bolje načiniti prostoproširenu rečenicu, nego prostu.

[Flissiicoo]

Krećem čekati Uskrs tako da ću odmah s tim započeti. Želim konačno uskrsnuti. Pa ću taj blagdan pokušati iskoristiti za vlastito uskrsnuće. Kako? Ustat ću. Hoću.
Danas sam bio na početnim razgovorima u vezi početka grupne terapije.
Ali kako sam samo izgubio onaj osjećaj za ljude oko sebe, to je čudo. Svaka minuta provedena među ljudima iscrpljuje moje tijelo, um i dušu.
Dolazim doma, slomljen. Kao da me netko pokosio.
Totalna sam flegma. Još veća nego prije Zolofta.
Lagano sam očajan. Rečenice su mi sve kraće i jednostavnije. Tražit ću izlaz. Namjeravam sada početi s time tako da počnem kopati rudnik.
Kopat ću kao fanatični rudar iz Perua.
Sutra je novi dan. Nova prilika za nov početak...

[Flissiicoo]

Skoro tri mjeseca nakon što sam otvorio temu, pišem ovo sada i kao da gledam svijet istim onim očima. Promatrajući iz psihičke perspektive.

Čitam ponovo savjete, ali ne dopiru skroz do mene. Povlačim se u svoj svijet, sve teže nalazim motiva za suradnju i interakciju s ostalim ljudima. Sada sam odgodio još jedan odlazak psihijatru i to mi stvara tjeskobu. Stalno se izvlačim, odgađam susrete s drugim ljudima, propuštam poslovne prilike, strahujem od životnih izazova i obaveza.
Ne nalazim više ništa što bi me veselilo, ispunjavalo, tjeralo naprijed.

Umoran sam od bježanja, izvlačenja, izbjegavanja svega i svačega.
Bojim se da mi ni lijekovi niti psihijatri više ne pomažu, iako sam se u početku dobro osjećao na tim tretmanima.

Uporan sam jedino u tome da ovdje pišem o onome kako se osjećam. Ne znam ima li smisla više...

[zagrebačka cura]

pa vrijeme je da prestaneš gurati ljude od sebe

[Flissiicoo]

Ne znam, ljudi su različiti. Iscrpljuje me više to prilagođavanje, vaganje riječi i postupaka. Ne znam za sebe, za svoj identitet, i kako onda da me ljudi dožive kao jedinku? Kako da samoga sebe doživim?
Gdje god da dođem među ljude, osjećam se zbunjeno i izgubljeno u toj masi.
I kako onda da budem normalan? Kako da normalno radim, družim se i izlazim?

Ovdje mogu biti biti slobodan jer sam sam. Nitko me ne ometa i pišem ono što želim. Na neki način, pisanje me opušta. Prije nego moram izaći, i kad izađem van, tjeskoba naglo poraste i u meni se počnu odvijati bitke. Dokle???

[jelenkoo28]

Flissiicoo kaže:

Skoro tri mjeseca nakon što sam otvorio temu, pišem ovo sada i kao da gledam svijet istim onim očima. Promatrajući iz psihičke perspektive.

Čitam ponovo savjete, ali ne dopiru skroz do mene. Povlačim se u svoj svijet, sve teže nalazim motiva za suradnju i interakciju s ostalim ljudima. Sada sam odgodio još jedan odlazak psihijatru i to mi stvara tjeskobu. Stalno se izvlačim, odgađam susrete s drugim ljudima, propuštam poslovne prilike, strahujem od životnih izazova i obaveza.
Ne nalazim više ništa što bi me veselilo, ispunjavalo, tjeralo naprijed.

Umoran sam od bježanja, izvlačenja, izbjegavanja svega i svačega.
Bojim se da mi ni lijekovi niti psihijatri više ne pomažu, iako sam se u početku dobro osjećao na tim tretmanima.

Uporan sam jedino u tome da ovdje pišem o onome kako se osjećam. Ne znam ima li smisla više...

kreni malo po malo, korak po korak i budi svjestan da će ti svaki korak biti bolan ali kreni, jel sa stajanjem se samo frustiraš i ostaješ na istoj razini, to ti govorim jer sam i ja prolazila isto što i ti...i ja sam išla na psihoterapije i pila razne ad-ove ali mi ni jedan nije pomogao ni ad, ni psihijatar i onda sam skužila da si jedino sama sebi mogu pomoć, sad već neko vrijeme radim i osječam se puno korisnije. Povjeravaj se nekome kome vjeruješ, prijateljima rodbini i nastoj ostati svoj,,,mene je puno puta koštalo što sam htjela biti kao ostali, htjela sam izgledati kao ostali, ponašati se kao ostali tako da sam polako gubila sebe i bila sve nestretnija, od kad nastojim raditi po svome i nebiti kao ostali puno mi je bolje,,,,,a što tebe najviše mući kod tvog stanja, vidim da se povlačiš ali to je samo posljedica, što te najviše ždere ? i koliko imaš godina ?

[Flissiicoo]

jelenkoo28 kaže:

kreni malo po malo, korak po korak i budi svjestan da će ti svaki korak biti bolan ali kreni, jel sa stajanjem se samo frustiraš i ostaješ na istoj razini, to ti govorim jer sam i ja prolazila isto što i ti...i ja sam išla na psihoterapije i pila razne ad-ove ali mi ni jedan nije pomogao ni ad, ni psihijatar i onda sam skužila da si jedino sama sebi mogu pomoć, sad već neko vrijeme radim i osječam se puno korisnije. Povjeravaj se nekome kome vjeruješ, prijateljima rodbini i nastoj ostati svoj,,,mene je puno puta koštalo što sam htjela biti kao ostali, htjela sam izgledati kao ostali, ponašati se kao ostali tako da sam polako gubila sebe i bila sve nestretnija, od kad nastojim raditi po svome i nebiti kao ostali puno mi je bolje,,,,,a što tebe najviše mući kod tvog stanja, vidim da se povlačiš ali to je samo posljedica, što te najviše ždere ? i koliko imaš godina ?

Ma jesam, krenuo sam s tim da upoznajem ljude, krenuo sam na grupnu pt., aktivnije tražim posao, pišem, nastojim naći nešto čime ću se okupirati i ne misliti previše na gluposti, ali u početku se možda i bolje osjećam, no s vremenom to stanje popušta i vraćam se na staro.

Zašto se povlačim? Ne znam ni sam.
Još otkad sam krenuo u vrtić, osjećam ukorijenjenu tu neku fobiju u sebi..
i stalno osjećam otpor, otpor prema promjenama, prema vezama, itd.

[Daracpoparac]

Ja sam krenio raditi zgibove i još par vježbi i to me održava, volontiram i ono zadnjih par dana mi je ok stanje, ne mogu se previše požaliti, shvatio sam da je bitno nešto raditi stalno u čemu možeš napredovati i držati se toga i ne odustati

[Blackfudbaler]

Flissiicoo kaže:

Došlo mi malo da pišem. Navodnici su tu iz logičnog razloga jer ne radi se o Remetincu, Guantanamu, Ozu ili nekom četvrtom zloglasnom zatvoru, već o vlastitom zatvorskom labirintu iz kojeg još ne vidiš izlaz.

Zašto je tako težak, taj put? Ili je to samo percepcija takva?

Ne znam ni sam, čini mi se da oko 2 godine idem na individualnu psihoterapiju. Danas sam otvoreno rekao psihijatrici da ne osjećam nekakav veći pomak u svom životu. Ona me usprkos tome i dalje hrabri. Maksimalno sam odgađao odlazak na grupnu pt, ali ovaj tjedan to rješavam sistemom glavom kroz zid.
Donio sam i odluku da se odričem lijekova, osim onih po potrebi.
Bojim se početi raditi. Razočaran sam cijelim školskim sustavom jer kroz njega nisam dobio potrebne kvalifikacije, ali najviše krivim sebe što sam izgubio bilo kakve konce ako sam ih uopće ikada imao.

Nisam borac. Moja energija kopni. Sjećam se kako je počeo moj prvi odlazak na trening prije 10-ak godina. Došao sam tamo kao mali preplašeni dječačić u novu okolinu. Sav zbunjen i nikakav počeo sam s treninzima.
Od tada imam otpor prema promjenama. Možda sam danas mogao biti bar poluuspješan sportaš, ali očito je bilo da sam u glavi običan slabić.

Iako sam bio uporan odlazeći na treninge, na kraju sam pukao i ostavio se svega. Pa ti reci, upornost se isplati. Da, ali u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Ideja o tome čime se želim baviti u životu i dalje ne postoji. Životarim.
Vrijeme me uporno gazi. Za niti jedan period u životu nisam se uspio pripremiti.
Sve mi je prošlo kao ništa. Sve sam ljude odbio od sebe, želim biti s nekim, ali želim biti i sam. Iako bih rekao da više nisam tako depresivan, sada je moj glavni teret frustracija koja kuha u meni.

Prvenstveno, kako sada početi raditi? U trenutcima kad je na tisuće ljudi pasivizirano treba ustati i dokazati poslodavcu da baš ti onaj ratnik kojega traže. A u okolnostima kad bi najrađe potrgao srednjoškolsku diplomu.

Trudio sam se zadnjih par mjeseci smiriti i usmjeriti prema naprijed, ali i dalje sam tu, u okovima vlastitog ništavila. Ne trebam rješenje, samo neku iskru objektivnosti, dodatni impuls u uspavanim žilama svog života.

F

Ti i ja se nalazimo u vrlo sličnoj situaciji. Vidim da nisam jedini, bar mi je to nekakav utjeha, ali opet mi ništa ne znači... Ni ja ne vidim izlaz iz svog ˝labirinta˝ ...

Da krenem sa svojom pričom bez imalo srama.. Rodio sam se sa vrlo oštećenim sluhom (skoro kao gluho dijete), ali to me nije spriječilo da budem sretan sa svojom samohranom majkom iako nas je otac ostavio kad sam imao samo dvije godine života... No ta sreća je trajala dok se nije pojavio psiho luđak, tj. ˝očuh˝ u našem životu.. Taj čovjek (ako se uopće može nazivati čovjekom) je mene non stop uništavao u psihičkom smislu umjesto da me motivira da krenem ka svom cilju, te nije nimalo dobar prema meni, a majka mi je .. ajmo reći bespomoćna.
Pokušavao sam ga se riješiti iz svog životu, no nažalost napravio je dijete mojoj majci i s time se nisam mogao pomiriti.. Mislim, prihvatio sam to nevino djetesce, ali dalje ne prihvaćam svog očuha.

Pokušavao sam se probiti u sportu, no kao što je Flissi napisao, i ja sam bio u glavi slabić... Bio sam jedan od najboljih učenika u srednjoj školi i upisao fakultet, ali to mi apsolutno ništa ne pomaže.. Niti me ljubav nije razveselila.

U kakvoj sam sad situaciji, planiram započeti novi život i upisati ponovo fakultet, ali sumnjam da će se išta promijeniti jer je dalje prisutan taj čovjek kojega ne volim u mom životu.. I opet, ne mogu se nigdje zaposliti jer poslodavci neće nekog invalida što je apsurdno smiješno!

Ne znam što mi je sad činiti... Pokušavam razmišljati pozitivno i napraviti nešto od svog života.. Nadam se da će me sudbina odvesti na pravi put.

[Flissiicoo]

Dobro je što si svoju priču podijelio ovdje.
Što reći, osim pružiti ti podršku da si digneš kvalitetu života na tvoju željenu razinu, okolnostima unatoč.

Blackfudbaler kaže:

Ti i ja se nalazimo u vrlo sličnoj situaciji. Vidim da nisam jedini, bar mi je to nekakav utjeha, ali opet mi ništa ne znači... Ni ja ne vidim izlaz iz svog ˝labirinta˝ ...

Međutim, ovdje opet želim pisati jer sam ponovo izgubljen.
Kao da je početak jeseni neka prilika za nešto novo.
Naime, što?

Želim odustati od psihoterapija i lijekova. Jedino bih si ostavio Normabel koji mi koliko toliko pomaže kad dođe do napetosti tijela i psihe.
Nažalost, neki otpor je u meni. Probio sam led, pobjeđivao otpore pri odlasku tamo na susrete, i sad mi je došla neka muka od toga.
Želim odustati, ta želja je u meni poput želje kamena na vrhu litice da se odroni dolje na sigurno.

Muči me kako to objasniti ljudima. Ja zaista ne znam pokazati ono patetično suosjećanje.
Dakako, želim se iskreno zahvaliti tim ljudima koji su mi bili voljni pomoći.
Danas idem na grupu. Profesorica koja to vodi već se par puta pobojala da odustanem jer bi to bilo kao loše za grupu. Kako da ja sada navedem razlog svoje nakane u ovakvoj situaciji?

U međuvremenu, upoznao sam jako dragu i simpatičnu curu s kojom se iskreno volim družiti.
Ona će naravno čitati ovaj tekst jer sam joj omiljeni pisac, kako je i sama priznala.
A ja ti ovdje priznajem da sam te zavolio u ovo malo što se družimo.
Jedino u prvom osnovne sam imao jedinog prijatelja kojeg sam iskreno volio. To se osjeti.

Ali, jedno prijateljstvo još ne liječi ovo stanje u kojem se nalazim. Moje dvojbe, nesigurnost, lutanja. To moram riješiti sam sa sobom.
Što mi je činiti?

[Flissiicoo]

Ipak sam odlučio nastaviti psihoterapijski proces i čak sam ponosan zbog toga.
Lijekove ću i dalje uzimati, čini se da imam samo faze koje nisu dobre.
Danas sam se baš nekako dobro osjećao, bio sam vani na suncu, svježem zraku, među ljudima.
Čini mi se da mi se malo smanjujila socijalna fobija.
Ne znam do koga je ili do čega, ali danas sam se baš osjećao ok.
Ako osjetim bar mrvu optimizma, znači da je nešto u poboljšanju. Samo nek potraje.
Priča će se nastaviti...

[Altec777]

Flissiicoo kaže:

Ipak sam odlučio nastaviti psihoterapijski proces i čak sam ponosan zbog toga.
Lijekove ću i dalje uzimati, čini se da imam samo faze koje nisu dobre.
Danas sam se baš nekako dobro osjećao, bio sam vani na suncu, svježem zraku, među ljudima.
Čini mi se da mi se malo smanjujila socijalna fobija.
Ne znam do koga je ili do čega, ali danas sam se baš osjećao ok.
Ako osjetim bar mrvu optimizma, znači da je nešto u poboljšanju. Samo nek potraje.
Priča će se nastaviti...

Nisi toliko zanimljiv koliko misliš i daj budi malo muško vrijeme ti je.

[Hunter!]

@Flissiicoo, mislim da ti je potreban neki novi pocetak, da li posao, preseljenje, djevojka/decko, novo prijateljstvo, bilo sta da te trgne iz te letargije...

[Flissiicoo]

Altec777 kaže:

Nisi toliko zanimljiv koliko misliš i daj budi malo muško vrijeme ti je.

A iz čega ti zaključuješ da ja mislim da sam nekome zanimljiv?
Hvala na muškom savjetu.

Hunter! kaže:

@Flissiicoo, mislim da ti je potreban neki novi pocetak, da li posao, preseljenje, djevojka/decko, novo prijateljstvo, bilo sta da te trgne iz te letargije...

Dobro rečeno. Znam ja to i sam. Recimo da sam od ovoga ostvario novo prijateljstvo i neki povremeni poslić. Zato kažem, je, malo sam bolje.
Postepeno se ipak nešto kotrlja...

[Altec777]

Flissiicoo kaže:

A iz čega ti zaključuješ da ja mislim da sam nekome zanimljiv?
Hvala na muškom savjetu.



Dobro rečeno. Znam ja to i sam. Recimo da sam od ovoga ostvario novo prijateljstvo i neki povremeni poslić. Zato kažem, je, malo sam bolje.
Postepeno se ipak nešto kotrlja...

Pokušavaš bit zanimljiv i poseban a nisi nego si samo uplašeni dječačić koji puno piše o svojim nazovi problemima i kad to sam sebi priznaš i budeš ono što jesi tek tada ćeš izrasti u nešto bolje.

Nisam čitao cijelu temu jer ga brate puno kukaš i dramiš al koliko sam te čitao bio bi dobar glumac pa možda da pođeš tim putem.

[Flissiicoo]

Altec777 kaže:

Pokušavaš bit zanimljiv i poseban a nisi nego si samo uplašeni dječačić koji puno piše o svojim nazovi problemima i kad to sam sebi priznaš i budeš ono što jesi tek tada ćeš izrasti u nešto bolje.

Nisam čitao cijelu temu jer ga brate puno kukaš i dramiš al koliko sam te čitao bio bi dobar glumac pa možda da pođeš tim putem.

Hvala na čitanju.

[Altec777]

Flissiicoo kaže:

Hvala na čitanju.

Od tebe nemam kaj naučit pa ni ne čitam nit te uzimam ozbiljno frende.

[Flissiicoo]

Altec777 kaže:

Od tebe nemam kaj naučit pa ni ne čitam nit te uzimam ozbiljno frende.

Onda ne shvaćam tvoju svrhu javljanja ovdje.