Psihijatrijska bolnica Jankomir

[tomo45]

E ovako otvorio sam ovu temu zato sto u pon idem u tu bolnicu ili ludnica kako vec, psihijatar mi je dao dijagnozu Akutni psihoticki poremecaji pa me sad zanima dali je tko tamo bio kakvo je osoblje u odjelima, na kojem bi ja bio odjelu kakvo je tamo osoblje kakva je hrana gdje se jede, koliko kreveta ima u jednoj sobi, kakvo je drustvo kakvi su ljudi dali se moze ic u setnje van i tako to objasnite mi malo pisite sve sto znate jer ja idem tamo pa da znam sto me ceka

[annihilated]

maloljetna sam i roditelji će me poslati, inače sam na psihoterapiji ali s obzirom na previše pokušaja suicida, paranoje, zloporabe droga, long story short.. pakao doma, žele me poslati tamo.
1. mogu li me poslati bez mog pristanka? psihijatrica je isto na njihovoj strani. svi su protiv mene i uvjereni da nešto samnom ne valja, mislim ne toliko da bih morala u psihijatrijsku bolnicu
2. mogu li me uopće tamo poslati s obzirom da sam maloljetna još godinu dana?
3. psihijatricu sam puno puta uspjela uvjeriti u neke stvari, laži naravno, savršeno lažem, zanima me kolika je vjerojatnost da se izvučem od tih tamo doktora? znam da su oni ipak doktori, ali ipak, ne mogu znati ono što im ne kažem. ne znam hoće li prije vjerovati mojim roditeljima ili meni, jer ja stvarno nisam za psihijatrijsku bolnicu i to je velika greška.

ima li uopće smisla da se opirem?

[Pringles]

annihilated kaže:

maloljetna sam i roditelji će me poslati, inače sam na psihoterapiji ali s obzirom na previše pokušaja suicida, paranoje, zloporabe droga, long story short.. pakao doma, žele me poslati tamo.
1. mogu li me poslati bez mog pristanka? psihijatrica je isto na njihovoj strani. svi su protiv mene i uvjereni da nešto samnom ne valja, mislim ne toliko da bih morala u psihijatrijsku bolnicu
2. mogu li me uopće tamo poslati s obzirom da sam maloljetna još godinu dana?
3. psihijatricu sam puno puta uspjela uvjeriti u neke stvari, laži naravno, savršeno lažem, zanima me kolika je vjerojatnost da se izvučem od tih tamo doktora? znam da su oni ipak doktori, ali ipak, ne mogu znati ono što im ne kažem. ne znam hoće li prije vjerovati mojim roditeljima ili meni, jer ja stvarno nisam za psihijatrijsku bolnicu i to je velika greška.

ima li uopće smisla da se opirem?

1. Da.
2. Da.
3. Ne jako velika.


Ima jedino ako si želiš produljiti boravak tamo.

EDIT: S obzirom na dob, možeš biti hospitalizirana u Kukuljevićevoj gdje je Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, ne u Jankomiru. Mislila sam da pitaš općenito za hospitalizaciju maloljetnika.
Sve drugo što sam napisala ostaje isto.

[SamoZaTebe]

annihilated kaže:

maloljetna sam i roditelji će me poslati, inače sam na psihoterapiji ali s obzirom na previše pokušaja suicida, paranoje, zloporabe droga, long story short.. pakao doma, žele me poslati tamo.
1. mogu li me poslati bez mog pristanka? psihijatrica je isto na njihovoj strani. svi su protiv mene i uvjereni da nešto samnom ne valja, mislim ne toliko da bih morala u psihijatrijsku bolnicu
2. mogu li me uopće tamo poslati s obzirom da sam maloljetna još godinu dana?
3. psihijatricu sam puno puta uspjela uvjeriti u neke stvari, laži naravno, savršeno lažem, zanima me kolika je vjerojatnost da se izvučem od tih tamo doktora? znam da su oni ipak doktori, ali ipak, ne mogu znati ono što im ne kažem. ne znam hoće li prije vjerovati mojim roditeljima ili meni, jer ja stvarno nisam za psihijatrijsku bolnicu i to je velika greška.

ima li uopće smisla da se opirem?

U tome tipu bolnice pacijentu najmanje vjeruju. Jos ako te netko dovede (u tvom slucaju roditelji), povjerovat ce njima sve sto kazu, tebi vrlo malo cak ako i mislis da pricas nesto sto ima smisla.

Ah da, nitko te ne pita zelis li biti tamo. U slucaju da ne zelis, hmm, postoji ekipa koja se potrudi da tamo ostanes.

I kao sto kaze Mrs. Pringles, opiranje, bojkotiranje, natezanje i sve vrste opstrukcija lijecenja osiguravaju samo duzi boravak i dodatni nadzor i skracenje prava kojih i onako imas vrlo malo.

[SamoZaTebe]

Ah, Jankomir, necu reci bolnica moje mladosti jer sam i sada mlad. Valjda sam trebao reci da nisam bio u Jankomiru, ne?

Zna li netko je li doktorica Branka Restak-Petrovic jos tamo i ako jest, gdje na kojem odjelu?

Kada se prisjetim iskustva, napisat cu nesto. Jedino dobro sto se sada mogu sjetiti jest da sam bio mlad.

I jos, usprkos doktora iz Jankomira prema kojima sam bio izgubljen slucaj, uspio sam se potpuno izljeciti (koliko je to moguce smanjiti ludost na normalnu razinu).

I da sam zlocest, jos bih napisao, evo zabave radi, da sam barem bio u pravu kada sam im rekao da cu ja izaci i necu se vratiti, a oni ce ostati tamo cijeli zivot.

[Pringles]

SamoZaTebe kaže:

Zna li netko je li doktorica Branka Restak-Petrovic jos tamo i ako jest, gdje na kojem odjelu?

Tamo je, osim ako se nije nešto od nedavno promijenilo. Odjel ne znam.

[Srebrni-medvjed]

annihilated kaže:

maloljetna sam i roditelji će me poslati, inače sam na psihoterapiji ali s obzirom na previše pokušaja suicida, paranoje, zloporabe droga, long story short.. pakao doma, žele me poslati tamo.
1. mogu li me poslati bez mog pristanka? psihijatrica je isto na njihovoj strani. svi su protiv mene i uvjereni da nešto samnom ne valja, mislim ne toliko da bih morala u psihijatrijsku bolnicu
2. mogu li me uopće tamo poslati s obzirom da sam maloljetna još godinu dana?
3. psihijatricu sam puno puta uspjela uvjeriti u neke stvari, laži naravno, savršeno lažem, zanima me kolika je vjerojatnost da se izvučem od tih tamo doktora? znam da su oni ipak doktori, ali ipak, ne mogu znati ono što im ne kažem. ne znam hoće li prije vjerovati mojim roditeljima ili meni, jer ja stvarno nisam za psihijatrijsku bolnicu i to je velika greška.

ima li uopće smisla da se opirem?

Oni koji su zbog psihičke bolesti opasnost za sebe (pokušaj suicida) ili za druge, po zakonu moraju biti hospitalizirani.

Ali to nije suština, nego ovo: jel misliš da je tebi super u životu i da ne trebaš ništa mijenjati?

[SamoZaTebe]

Mrs. Pringles, hvala na odgovoru.

Bio sam u bolnici Jankomir mjesec dana 1993. Odjel je bio muski, tamo gdje je radila dr. Branka Restak-Petrovic (uz pretpostavku da ja imala samo jedan ured u bolnici). Ne znam koji je odjel bio, ali je bio zatvorenog tipa. Takav gdje se ne izlazi van bez posebne pratnje.

Ne mogu se sjetiti niceg dobrog u cijeloj toj prici s Jankomirom. Jedino mozda sto nisam bio najtezi slucaj, pa eto, postojala je nada za brz izlazak (samo nada, proveo sam jos dva mjeseca u drugoj bolnici).

Nakon mjesec dana sve sto su uspjeli napraviti je bila terapija prazine, moditen, akineton. To nije nista pomoglo, stanje se znatno pogorsalo otkako sam dosao u Jankomir. Na izlasku sam imao puno vise problema i simptoma nego kada sam dosao (slicno kao udes normalan, izades lud).

U tih mjeseca dana sam samo jednom (znaci jednom) izasao van u setnju s bolnicarima / medicinskim osobljem. I taj put sam ne samo jedva hodao, nego spavao hodajuci. Bila su cetvorica u pratnji. Poslije su mi drugi pacijenti rekli da je to bila scena kakva se rijetko vida i da sam tada zaradio nadimak cetverostruki. Jos sam hodao vrlo sporo, sitnim koracima da je izgledalo kao da imam lisice na nogama pa ne mogu hodati. Tako da su pacijenti s drugih odjela mislili da sam neki masovni ubojica iz Hrvatske vojske (svatko ima svoja veselja, jedno od glavnih je pogadanje tudih prica, i razloga zasto je netko tamo). Sada kada se sjetim, nije ni cudno da su pacijenti to mislili. Morao sam i medicinsko osoblje uvjeravati da nemam veze s ratom i vojskom.

Nakon te epizode 1993 sam poslije jos jednom dosao u Jankomir posjetiti jednu djevojku. Usput sam vidio i dr. Branku Restak-Petrovic i kratko popricao. I pozdravio je pozdravom koji rijetko ili nikada koristim, pozdravom "ne vidjeli se vise nikada". I nisam je nikad vise vidio.

A zena je mozda sasvim u redu smo sto sam ja bio lud.

[tomo44]

bok, ovako bio sam u psihijatrijskoj bolnici jankomir 3mj i dobio sam diagnozu akutni psihoticki poremecaj sa simptomima shizofrenije, i onda je bilo unaprijed mj dana ok i onda se poremetilo, postalo je gore preslo je u shizofreniju imam 20god i sve mi je unisteno, zelio sam ubijati sve, sta da radim sada me moji salju opet tamo neznam sta da radim...

[ally n.]

Zanima me kakvo je stanje u jankomiru za stare ljude? Deda ima 88 godina, imao je mozdani udar prije mjesec dana i skroz ga je unistio, poceo je govoriti kako ce se ubiti i poceo je halucinirati (vidio je medvjede u stanu, misli da netko jos spava s nnjim u stanu i razmislja o tome koji je noz najbolji da se ubije). Prije nego je postao tako dementan, planirali smo ga smjestiti u dom, ali jos uvijek se nije nista oslobodilo, a sada uz sve ove ispade mislimo da je najbolje da bude u bolnici, a i nemamo izbora s obzirom da u domu nema mjesta.

[ally n.]

ally n. kaže:

Zanima me kakvo je stanje u jankomiru za stare ljude? Deda ima 88 godina, imao je mozdani udar prije mjesec dana i skroz ga je unistio, poceo je govoriti kako ce se ubiti i poceo je halucinirati (vidio je medvjede u stanu, misli da netko jos spava s nnjim u stanu i razmislja o tome koji je noz najbolji da se ubije). Prije nego je postao tako dementan, planirali smo ga smjestiti u dom, ali jos uvijek se nije nista oslobodilo, a sada uz sve ove ispade mislimo da je najbolje da bude u bolnici, a i nemamo izbora s obzirom da u domu nema mjesta.

Da jos napomenem da je i slabo pokretan, nerijetko se rusi zbog tlaka, a i danas je poceo odbijati hranu, ne zeli jesti. Vec mu je dosta svega jer zbog mozdanog sve slabije vidi i trenutno nema slusni aparat pa niti ne cuje.

[Snooch]

Ja sam bio ovo ljeto u Jankomiru, druga hospitalizacija, zbog psihoze. Moje iskustvo je miješano, na drugom (akutnom muškom) odjelu nedostaje mira, pacijenti su smješteni u sobama po 5 ljudi, ne može se izaći van u šetnju dok ste na zatvorenom dijelu, svi žicaju cigarete, kunu za kavu i općenito atmosfera je takva da nemate nikakvog mira koji vam je prijeko potreban zbog osjetljivog stanja u kojem se nalazite. Naravno, meni je prvih par dana dok sam bio psihotičan bilo dobro jer sam si našao ekipu tamo s kojom sam se intenzivno družio, ali kad te prođe psihoza/manija i postaneš svjestan realiteta sve ti počinje ići na živce, posebno stoga što ti se cijeli dan svodi na šetanje po hodniku, pušenje cigareta, izbjegavanje agresivaca koji samo čekaju neki krivi pogled pa da te napadnu i tome slično. Doktore čekaš kao ozebli sunce jer postoji tračak nade da ti dadu izlaznicu za šetnju po krugu bolnice ili toliko očekivano prebacivanje na otvoreni odjel. Vizite su dva puta tjedno i tu se trudiš koliko možeš izgledati što normalnije kako bi te čim prije prebacili na otvoreni odjel pa čistiš svoj ormarić, sređuješ krevet koliko možeš samo da izgleda sve što ljepše kad doktori dođu. Zvuči smiješno, ali tako je.
Kad te konačno prebace na otvoreni odjel osjećaš olakšanje jer sad konačno možeš hodati po krugu bolnice i osjećaš neku slobodu zbog toga, ali nakon par dana skužiš da ne radiš ništa posebno, osim što stalno visiš ispred odjela, pušiš cigarete, pričaš s ekipom i ideš na radnookupacionu terapiju ili besmislene grupne terapije (a grupne terapije na tom odjelu uistinu jesu besmislene jer se raspreda o glupostima tipa bacanje čikova ispred ulaza u odjel i sl.), dva ili tri puta tjedno je terapijska zajednica na kojoj se sastaju svi pacijenti, osoblje i doktori i priča se o tome što se događa na odjelu, ima li tko kakvih problema, što se treba popraviti, kako se izvršavaju dužnosti koje pacijenti dobivaju (npr. čišćenje boravka, pražnjenje pepeljara i sl.), predstavljaju se novi pacijenti..
Ako imate sreće, nakon par dana prebacit će vas na peti ili deseti odjel koji su koncipirani kao socioterapijski odjeli. Ja sam bio na desetom, koji slovi za najbolji odjel u bolnici jer ste smješteni u dvokrevetnim sobama, osoblje je iznimno dobro prema pacijentima i pristupačno, možete igrati stolni tenis, badminton, tenis, razne društvene igre tipa Rizik ili Scrabble.. Tamo sve u svemu nije tako loše jer je neka topla, kućna atmosfera, a i čini mi se da tamo dolaze malo inteligentniji pacijenti pa možete upoznati zanimljive ljude i voditi razgovore iznad razine "jel imaš kunu ili cigaretu" kako je to na dvojki. Puno vremena se provodi na terasi gdje se ljudi druže i pričaju. Također postoji radna terapija na kojoj se čak nešto i radi, za razliku od one na dvojki na kojoj provedete 45 min kod radnog terapeuta čitajući stare brojeve Globusa, Jutarnjeg ili Glorije. Grupna psihoterapija je svaki dan u različito vrijeme, vodi ju sestra ili tehničar, a podijeljeni su pacijenti u dvije manje grupe ovisno o tome imaju li probema s neurozama ili psihozama, osim ponedjeljkom kada je velika grupa koju vodi doktorica i kada su svi pacijenti u jednoj grupi. Također se dobivaju različita zaduženja, kao što su izdavanje knjiga iz knjižnice drugim pacijentima, čišćenje kruga, čišćenje terase i tome slično. Ali opet, i tu ima puno praznog hoda kada se ne radi ništa, pa nerijetko zna biti dosadno i apatično, najgore je ako niste dobili izlaz za vikend pa ste osuđeni ostati u bolnici sa svega dva-tri druga pacijenta, onda vam preostaje spavanje i pušenje cijeli vikend. Osoblje je ovdje drugačije nego na dvojki (tamo znaju biti drski i bezobrazni, ali i pacijenti su u puno težoj situaciji pa to nije ni čudno), puno su topliji, možete s njima razgovarati o svojoj situaciji, doktorima možete upasti skoro u bilo koje vrijeme ako vam treba izlaznica za grad ili možda korekcija terapije ili se jednostavno ne osjećate najbolje. Uglavnom, na desetki barem imate mir jer vas je dvoje u sobi i ako imate sreće s cimerom može biti prilično ugodan boravak tamo. Jednom u dva tjedna se čak ide u kazalište ili na neku izložbu, što zna biti nezgodno za ekipu koja je iz Zagreba jer postoji šansa da vas netko od poznatih vidi u gradu s grupicom drugih "luđaka", ali to se, srećom, niti meni niti ikome od pacijenata nije bilo dogodilo.
Uglavnom, biti pacijent u psihijatrijskoj bolnici nije neki bauk, može se tamo upoznati čisto ok ljudi, ja sam s nekima čak ostao u kontaktu i nakon izlaska iz bolnice. Meni jedino smeta to što ima puno praznog hoda u svemu tome i imate dojam da ste tamo samo da bi bili pod nadzorom i da samo čekate da vrijeme i lijekovi odrade svoje. A opet, neki drugi dani su takvi da vam ide na živce i ta jedna psihoterapijska grupa dnevno i samo biste htjeli da vas svi ostave na miru.
Što se ekipe tiče, ima ih svakakvih, na desetom odjelu je bilo studenata, menadžera, pravnika, humanista, propalih studenata... U svakom slučaju, ako ikad opet završim u Jankomiru, nadam se da ću ići direktno na deseti odjel, a da neću morati prolaziti kroz pakao dvojke jer tamo stvarno ima svega i svačega...

[ray of light]

Snooch kaže:

Ja sam bio ovo ljeto u Jankomiru, druga hospitalizacija, zbog psihoze. Moje iskustvo je miješano, na drugom (akutnom muškom) odjelu nedostaje mira, pacijenti su smješteni u sobama po 5 ljudi, ne može se izaći van u šetnju dok ste na zatvorenom dijelu, svi žicaju cigarete, kunu za kavu i općenito atmosfera je takva da nemate nikakvog mira koji vam je prijeko potreban zbog osjetljivog stanja u kojem se nalazite. Naravno, meni je prvih par dana dok sam bio psihotičan bilo dobro jer sam si našao ekipu tamo s kojom sam se intenzivno družio, ali kad te prođe psihoza/manija i postaneš svjestan realiteta sve ti počinje ići na živce, posebno stoga što ti se cijeli dan svodi na šetanje po hodniku, pušenje cigareta, izbjegavanje agresivaca koji samo čekaju neki krivi pogled pa da te napadnu i tome slično. Doktore čekaš kao ozebli sunce jer postoji tračak nade da ti dadu izlaznicu za šetnju po krugu bolnice ili toliko očekivano prebacivanje na otvoreni odjel. Vizite su dva puta tjedno i tu se trudiš koliko možeš izgledati što normalnije kako bi te čim prije prebacili na otvoreni odjel pa čistiš svoj ormarić, sređuješ krevet koliko možeš samo da izgleda sve što ljepše kad doktori dođu. Zvuči smiješno, ali tako je.
Kad te konačno prebace na otvoreni odjel osjećaš olakšanje jer sad konačno možeš hodati po krugu bolnice i osjećaš neku slobodu zbog toga, ali nakon par dana skužiš da ne radiš ništa posebno, osim što stalno visiš ispred odjela, pušiš cigarete, pričaš s ekipom i ideš na radnookupacionu terapiju ili besmislene grupne terapije (a grupne terapije na tom odjelu uistinu jesu besmislene jer se raspreda o glupostima tipa bacanje čikova ispred ulaza u odjel i sl.), dva ili tri puta tjedno je terapijska zajednica na kojoj se sastaju svi pacijenti, osoblje i doktori i priča se o tome što se događa na odjelu, ima li tko kakvih problema, što se treba popraviti, kako se izvršavaju dužnosti koje pacijenti dobivaju (npr. čišćenje boravka, pražnjenje pepeljara i sl.), predstavljaju se novi pacijenti..
Ako imate sreće, nakon par dana prebacit će vas na peti ili deseti odjel koji su koncipirani kao socioterapijski odjeli. Ja sam bio na desetom, koji slovi za najbolji odjel u bolnici jer ste smješteni u dvokrevetnim sobama, osoblje je iznimno dobro prema pacijentima i pristupačno, možete igrati stolni tenis, badminton, tenis, razne društvene igre tipa Rizik ili Scrabble.. Tamo sve u svemu nije tako loše jer je neka topla, kućna atmosfera, a i čini mi se da tamo dolaze malo inteligentniji pacijenti pa možete upoznati zanimljive ljude i voditi razgovore iznad razine "jel imaš kunu ili cigaretu" kako je to na dvojki. Puno vremena se provodi na terasi gdje se ljudi druže i pričaju. Također postoji radna terapija na kojoj se čak nešto i radi, za razliku od one na dvojki na kojoj provedete 45 min kod radnog terapeuta čitajući stare brojeve Globusa, Jutarnjeg ili Glorije. Grupna psihoterapija je svaki dan u različito vrijeme, vodi ju sestra ili tehničar, a podijeljeni su pacijenti u dvije manje grupe ovisno o tome imaju li probema s neurozama ili psihozama, osim ponedjeljkom kada je velika grupa koju vodi doktorica i kada su svi pacijenti u jednoj grupi. Također se dobivaju različita zaduženja, kao što su izdavanje knjiga iz knjižnice drugim pacijentima, čišćenje kruga, čišćenje terase i tome slično. Ali opet, i tu ima puno praznog hoda kada se ne radi ništa, pa nerijetko zna biti dosadno i apatično, najgore je ako niste dobili izlaz za vikend pa ste osuđeni ostati u bolnici sa svega dva-tri druga pacijenta, onda vam preostaje spavanje i pušenje cijeli vikend. Osoblje je ovdje drugačije nego na dvojki (tamo znaju biti drski i bezobrazni, ali i pacijenti su u puno težoj situaciji pa to nije ni čudno), puno su topliji, možete s njima razgovarati o svojoj situaciji, doktorima možete upasti skoro u bilo koje vrijeme ako vam treba izlaznica za grad ili možda korekcija terapije ili se jednostavno ne osjećate najbolje. Uglavnom, na desetki barem imate mir jer vas je dvoje u sobi i ako imate sreće s cimerom može biti prilično ugodan boravak tamo. Jednom u dva tjedna se čak ide u kazalište ili na neku izložbu, što zna biti nezgodno za ekipu koja je iz Zagreba jer postoji šansa da vas netko od poznatih vidi u gradu s grupicom drugih "luđaka", ali to se, srećom, niti meni niti ikome od pacijenata nije bilo dogodilo.
Uglavnom, biti pacijent u psihijatrijskoj bolnici nije neki bauk, može se tamo upoznati čisto ok ljudi, ja sam s nekima čak ostao u kontaktu i nakon izlaska iz bolnice. Meni jedino smeta to što ima puno praznog hoda u svemu tome i imate dojam da ste tamo samo da bi bili pod nadzorom i da samo čekate da vrijeme i lijekovi odrade svoje. A opet, neki drugi dani su takvi da vam ide na živce i ta jedna psihoterapijska grupa dnevno i samo biste htjeli da vas svi ostave na miru.
Što se ekipe tiče, ima ih svakakvih, na desetom odjelu je bilo studenata, menadžera, pravnika, humanista, propalih studenata... U svakom slučaju, ako ikad opet završim u Jankomiru, nadam se da ću ići direktno na deseti odjel, a da neću morati prolaziti kroz pakao dvojke jer tamo stvarno ima svega i svačega...

ovo je stvarno dobro znati, zlu ne trebalo

[slonićzasreću]

pozdrav svima, eto žao mi je dižem temu nakon toliko vremena, ali strašno me zanimaju vaša iskustva s radnom terapijom? površno ste ju dotakli u ranijim postovima, pa me zainteresiralo.
na kojim je odjelima organizirana, kako to izgleda, koje se aktivnosti provode?

[Magdalene]

slonićzasreću kaže:

pozdrav svima, eto žao mi je dižem temu nakon toliko vremena, ali strašno me zanimaju vaša iskustva s radnom terapijom? površno ste ju dotakli u ranijim postovima, pa me zainteresiralo.
na kojim je odjelima organizirana, kako to izgleda, koje se aktivnosti provode?

Je da odgovaram mjesec dana kasnije, ali jebiga, možda pomogne.
Bila sam hospitalizirana na desetom i tamo se provodila tj. išli bi jednom tjedno, ako se dobro sjećam, u zgradu preko puta. Osobno mi nije uopće odgovarala, terapeut mi je bio iznimno odbojan i neorganiziran. Radili smo, po mom mišljenju, gluposti. Tipa ukrašavanje odjela za Uskrs i to nešto. Nikad nije imao nikakvu konstruktivnu ideju nego bi se skupili pa razglabali pa se svađali i tako to. Većina pacijenata ju je prezirala i bila nam je tlaka. Nadam se da je situacija sad drukčija budući da sam ovo iskustvo stekla prije 2 godine. Jer ono, radna terapija je super - ako se kvalitetno provodi. Ja sam na kraju odbijala ići i na tome je ostalo dok nisam otpuštena.

[babunovich]

ovo je strašno , mislim ajde neko ko se raspao totalno pa nije ni svjestan ali uzdrmanog pacijenta može do kraja slomiti
ak se nema para za bolje onda nek ni ne primaju pacijente koji nisu opasni po sebe ili okolinu

[ray of light]

jel netko bio tu, ali u dnevnoj bolnici- voljela bih čuti iskustva

[learntofly]

Evo, da napišem i ja svoje iskustvo.
U Jankomiru sam provela sveukupno skoro 6 mjeseci. Otpustena sam prije 3 tjedna. Prva dva tjedna sam bila na akutnom zenskom zatvorenom odjelu (da, skroz na zatvorenom). To je bila cista katastrofa. Kao sto su ljudi vec pisali, razgovori se svode na to imas li cigaretu ili nemas, ako imas; drugi pacijenti se deru na tebe da im das, ako nemas, opet se deru na tebe sto nemas. Za mene je to bilo traumaticno iskustvo. Na jedinici (zenski akutni) i na dvojci (muski akutni) je najbolje biti pomalo neprimjetan za druge pacijente. Bilo nas je 5 u sobi, nisam progovorila niti jednu rijec sa njima jer su one sve bile u svom sizofrenom svijetu. Hvala Bogu, imala sam dobru doktoricu pa mi je dopustila da sa posjetom (koja je 2 sata dnevno) smijem izaci van i prosetat se. Dnevno sam spavala ta dva sata na klupici kad je netko bio sa mnom jer se po hodnicima po noci dere, vristi, skace jedan po drugome, kradu se i razbijaju stvari. Uopce da ni ne govorim o tome da ako imas ista kod sebe; neces vise imati. Ja sam sve svoje stvari drzala kod sestara sto je okej ako ti ne trebaju te stvari toliko cesto jer moras pokucat na vrata od sestara da bi ti netko MOZDA otvorio i pitao sto trebas. Razumijem ih totalno jer su pacijenti znali kucat po vratima samo da bi razbili salicu u njihovu ambulantu. Meni su sestre bile skroz okej, imaju tezak posao na to jedinici, ali sa obzirom kako se pacijenti ponasaju prema njima, sestre se dobro i drze.
Preporucujem svima koji budu na jedinici, ne pokazujte mobitel (koji mozete imati od 5:00-6:00) jer necete imati mira. Sve u svemu, tezite tome da vas sele na neki drugi odjel.

Ostatak mjeseci sam provela na devetom odjelu, nasprem jedinice, to je stvarno bio hotel. Sestre su predobre i predrage, doktori su uvijek spremni pomoci. Na pocetku mi je bilo dosta tesko se uklopit jer sam bila najmlada (18god), a sljedeci po godinama je bila cura od 34god. Napadali su me neko kratko vrijeme da sto ja imam tamo radit, tek mi je 18 blablabla. Ali na kraju smo si stvarno bili svi dobri i vjerujem da cu sa nekima ostati u kontaktu do kraja zivota. Na desetki ima vise mlađih ljudi nego na devetki.
Imali smo dosta gusti program ali uvijek se naslo vremena za nekakvu zezanciju, kartanje, gledanje tv-a, kopanje po laptopima i za spavanje.
Odjel ima prekrasnu terasu za pusenje gdje svi provode vecinu vremena pogotovo navecer kad nas 20 sjedi za jednim malim stolom. Naravno da je bilo ljudi koji si nisu pasali, ali stvarno smo se dosta zblizili.
Kao sto su ljudi vec pisali, ima nekih sitnih zaduzenja; uređivanje oglasne ploce, knjiznicar, ciscenje terase, referent za kulturu (to se svaka dva tjedna islo u neki muzej ili slicno), brisanje stolova nakon jela.. i naravno predsjednik odjela koji to sve odreduje.
Malo je tesko na terapijama suočavat se sa svojim problemima i slusat druge kako pricaju price od kojih ti se zasuze oci svaki puta. (Od terapija su bile; velika i mala grupa - pricas o svojim problemima i jedno 50 puta cujes recenicu od sestara i tehnicara "Sto grupa misli o tome"?, radna terapija - kao tu bi nesto kreativno trebali radit ali vecina nas je igrala covjece ne ljuti se i sah, na terapijskim zajednicama je cijeli odjel bio, od cistacica pa do doktora i rjesavali su se problemi na odjelu, misicna terapija - opustanje misica)
Ne znam sto bih vise napisala; slobodno pitajte ako nekog nesto zanima.

Sve u svemu, definitivno se isplati ici. Ja sam se preporodila.

[yvonne21]

Moj 3dnevni pakao na Odjelu 1 -za akutne slucajeve-

Da se predstavim,zovem se Irina,vec duze vrijeme patim od kronicne nesanice,tocnije godinu i pol.

UVOD

Nazalost,posljedica je nesretne i uskogrudne ljubavne veze koju sam tad imala godinu dana . U tih godinu dana sam s njim dozivjela sve i svasta,uvrede,ponizavanja,tu i tamo malo ljubavi,uglavnom mix svega i svacega. Pocela sam zivjeti s njim na par mjeseci. Kako je i on sam trenutni pacijent psihijatrije (imao je depresiju kad se razveo od zene) trosi neke lijelove kao xanax,normabel,sanval. E ,tu ja nastupam. U 8.mj.pr.god.sam pocela uzimati njegove sanvale od po 10mg svaki,nikad prije ih nisam niti takla,uzela jedan prvu vecer,i imala odmah paralizu sna,strasno strasno iskistvo. Drugi dan je bilo bolje,spavala sam NAPOKON nakon toliko dugo vremena neispavanosti. Iiiiii tako sam se navukla. povecavala sam si doze sa 10mg na 20mg. nekad bi se znalo desit da popijem sanval od 40 mg. moj cilj je bio: SPAVANJE! Samo zelim fuckin spavat.

[yvonne21]

ostatak napisem sutra