Statistike, koje crpimo i iz djela talijanske historiografije,
navode kategorije ezula: jasno je, tako, prema popisu od
150 tisuća izbjeglica, da najveći broj ezula, čak 45,6 posto
njih, obuhvaća sloj seljaštva, radništvo i ribare, potom službenike
i rukovodioce (17,6), trgovce i obrtnike (7,7) te pripadnike
slobodnih profesija (5,7 posto), dok je 23,4 posto
onih koji se ne mogu razvrstati u spomenute kategorije,
primjerice starci, umirovljenici i nezaposleni.20 Ezuli su, dakle,
pripadali svima društvenim slojevima, što odmah daje
do znanja da nisu postojali neki elitna skupina ili elitni sloj
koji bi povukli ostalo stanovništvo u egzodus. To je, mora
se priznati, bila odluka većine izbjeglih. Odluke o tome,
pak, donosili su nakon dugoga i zdvojnog razmišljanja.
Pregledavajući dokumente o zahtjevima optanata iz hrvatskog
dijela Istre za izvoz (uvoz) pokretnina u Italiju, može
se, prije svega, pratiti i imovinsko stanje izbjeglica. Naime,
svi oni koji su do 1948. već na različite načine napustili
Istru ili oni koji su je tek spremali napustiti morali su podnijeti
zahtjev Ministarstvu vanjske trgovine Narodne Republike
Hrvatske za izvoz pokretnina ako su namjeravali sa
sobom uzeti svoje pokućstvo ili neku drugu pokretnu imovinu.
Zahtjev se proslijeđivao preko odgovarajućega kotarskog
narodnog odbora, odnosno odgovarajuće gospodarske
komisije koja je na licu mjesta određivala koliko se
pokretne imovine i koja pokretna imovina može odnijeti u
Italiju. Pokućstvo, alat, knjige i sl. mogli su se bez ograničenja
iznijeti, a ograničenje se odnosilo na domaće životinje,
hranu, vino i sl. Razlog tome je što su u Istri u to
vrijeme vladali oskudica i glad, pa je konfiscirani višak
ograničenih roba upućivan u Fond narodne pomoći, iz
kojega se veći dio distribuirao najsiromašnijim obiteljima po
cijeloj Istri, a manji se zadržavao kao robna rezerva.22
U procesima egzodusa nastajale su brojne izbjegličke i prognaničke
organizacije koje su pomagale izbjeglim osobama,
pokušavajući, uglavnom karitativno, ublažiti posljedice i
traume izbjeglištva. Prvi su odbori tih organizacija bili privremenoga
i lokalnog značaja, a nastali su u spontanom
okupljanju talijanskog stanovništva. Već 1947. osnovan je
Nacionalni odbor za Julijsku krajinu i Zadar (Comitato Nazionale
per la Venezia Giulia e Zara), sa zadaćom okupljanja
sviju, poglavito Talijana, koji su se htjeli odseliti u Italiju. U
Gradu Puli osnovan je, pak, i Odbor za egzodus, koji je
vodio evidenciju onih koji su željeli napustiti grad i nalazio
im prijevoz. Inače, u tom je gradu egzodus trajao nekoliko
mjeseci - od prosinca 1946. do potkraj veljače 1947. godine
- te je posljednja izjava o njegovu napuštanju potpisana
10.2.1947. godine.
Posljednji, četvrti veliki val iseljavanja nastaje nakon
8.10.1953. kada su SAD i Velika Britanija odlučili napustiti
zonu A STT-a i predati je Italiji. Nastala tršćanska kriza i
mogućnost izbijanja oružanih sukoba na granici poticali su
nova iseljavanja. U prvih šest mjeseci 1954. iselilo se 2125
ljudi, uglavnom između 18 i 40 godina starosti. Narodni su
odbori taj put reagirali te su pozivali ljude da ostanu, jer u
nekima istarskim mjestima njihov bi odlazak izazvao značajne
gospodarske potrese. Ipak, do srpnja 1955. zonu B
napustilo je 8406 osoba.23 U pogledu tih podataka talijanski
se autori ne slažu: neki dokazuju kako je do travnja 1955.
zonu B STT-a napustilo čak 10.989 osoba, dok drugi tvrde,
zanemarujući pritom slovenski dio Istre (Izolu, Kopar, Piran)
iz kojega je u Trst otišla 8281 osoba, da je iz hrvatskog
dijela zone B otišlo svega 2708 osoba, i to iz Buja 864,
Umaga 810, Novigrada 584, Brtonigle 258, Dekana 172 i
Grožnjana 20.24
5. Posljedice egzodusa
Istraživanje egzodusa je vrlo složeno te je do današnjih
dana teško ustvrditi, i pored hrvatskih i talijanskih statistika,
koliko je uistinu ljudi emigriralo iz Istre u Italiju ili u druge
europske i vaneuropske zemlje. Udruženje izbjeglica u Italiji
(Associazione degli esuli) još uporno, primjerice, iznosi
podatke o 350.000 izbjeglih iz Istre, Dalmacije i Julijske
krajine. Prema Talijanskoj enciklopediji (Treccani), pak, taj
je broj manji za sto tisuća, dok je službena jugoslavenska
politika proizvoljno promovirala brojku od 300.000 izbjeglih.
Rovinjski Centar za povijesna istraživanja, koji se potkraj
80-tih i u početku 90-tih godina 20. st. počeo baviti i
tom problematikom, navodi, naposljetku, 201.440 izbjeglica
iz navedenih krajeva.25
Za tu su problematiku neobično važni i pregledi iseljavanja
te useljavanja u Istru od 1918. do 1943. godine, jer u tom
je razdoblju iseljeno 53.000 Hrvata, a istodobno doseljeno
i 29.000 Talijana. Već nakon 1943. počelo je iseljevanje
Talijana, a nakon 1945. i doseljavanje Hrvata i ostalih naroda
s područja Jugoslavije. Smatra se da se do kraja 60-ih
godina 20. st. iz Istre iselilo 116.000 Talijana i 30.000 Hrvata.
Potonji su se istodobno i useljavali - njih 23.000 - iz
ostalih hrvatskih krajeva. Te podatke usložnjavaju moguće
činjenice da se 15.000 Hrvata izjasnilo (iz straha) 1921. kao
Talijani, a 20.000 Talijana 1948. kao Hrvati.
Najveći dio iseljenika i optanata - približno 52 posto svih
iseljenih - otišlo je iz Istre i prije Prvoga sporazuma o opcijama
(1948.), nastalog na temelju Ugovora o miru s Italijom
(1947. godine).26 Međutim, neki autori tvrde da je iz
Istre iselilo približno 160.000 osoba od 1945. do kraja 60-
tih godina 20. st., no u tim pokazateljima, zbog manjka relevantnih
dokumenata i statistički podataka, ima mjesta
slobodnijima interpretacijama i procjenama.27 Druge procjene,
pak, spominju 186-188.000 iseljenih, dok novija
talijanska i hrvatska istraživanja navode približno 200.000
iseljenih s područja Istre i Rijeke u razdoblju od 1945. do
1956., odnosno 220-225.000 do 1971. godine.28 Uspoređujući,
naposljetku, popise stanovništva iz 1948. i 1961.
primjetno je da se broj stanovnika Istre smanjio za 91.965
osoba. Odselilo se ukupno 97.204 stanovnika: 56.924
Talijana, 36.298 Hrvata i 3982 Slovenca, a uselilo 5238
Srba i ostalih.
Istodobno su s područja Grada Pule i okolice, ranije zone A,
optirale 28.264 osobe.29 Odlazak velikog broja optanata,
posebice trgovaca i obrtnika, ne samo iz Pule nego i drugih
mjesta ozbiljno je ugrozio gospodarstvo i normalan život u
Istri. U Puli je, tako, nakon egzodusa potkraj 1946. i u
početku 1947. ostalo samo približno 3600 građana, pa je,
već u veljači 1947. godine, ona bila grad duhova, grad koji
je na tren prestao postojati. Preostali građani u Puli našli su
se u velikoj neprilici, jer grad je trebalo održati u životu, a u
ožujku 1947. u njemu je prestao svaki rad, pa je vojna saveznička
uprava morala priskočiti u pomoć kako bi se
građani opskrbili hranom. Kronični manjak obrtnika i malih
poduzetnika postojao je još i 1949. godine, iako su se vlasti
trudile obnoviti poduzetništvo primjenom modela zadružnih
obrtničkih radnji. No, i nadalje su nedostajali obrtnici i
mali poduzetnici koji su “optirali za Italiju”, odnosno “otišli
ili će otići u Italiju.”30 Naime, obnova male privrede nije se
mogla uklopiti u procese podržavljenja. Ipak, pokušavalo se
i od napuštenih radionica te ostavljenog alata stvoriti
zadružne radionice ili privredna poduzeća.
Toliko o glupim brojkama Jugoslavenske propagandne sluzbe kojima se ovdje barata.
Linearni mod
