Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 15.11.2011., 11:02   #381
Zadaćnice - 42. tjedan - Tog hladnog, maglovitog jutra/dana/noći...

Prošlotjedni pobjednik K@rlo predložio je temu "Tog hladnog, maglovitog jutra/dana/noći..." pa evo možete početi!

Zadnje uređivanje spy : 15.11.2011. at 11:11.
spy is offline  
Old 17.11.2011., 21:47   #382
Tog hladnog, maglovitog dana

Bio je to jedan od onih maglovitih, hladnih dana kada želiš samo ostati u toplome krevetu i nikako ne izlaziti iz kuće. Polako je odmicalo vrijeme. Znala sam da sam već pritisnula jedan snooze previše i da je uistinu vrijeme da ustanem. Trebalo je poželjeti dobro jutro svima onima koji u rane jutarnje sate već pale svoje radio prijamnike ne bi li čuli prve vijesti. Spremila sam se na brzinu, obukla više slojeva odjeće i teškom mukom izašla polako na dvorište te krenula na autobusnu stanicu. Magla je bila toliko gusta da se stanica tek nakon nekog vremena počela nazirati, kako sam joj se približavala. Autobus je bio gotovo prazan. Tek par putnika, očito onih koji poput mene nisu mogli izbjeći izlazak iz kuće u ovo tmurno jutro.

Kad sam stigla na radio, kolega u režiji me pozdravio mrmljanjem. Na brzinu sam pregledala vijesti, uzela šalicu čaja i ušla u studio. "Dobro vam jutro, dragi slušatelji i slušateljice…" Šihta mi je sporo odmicala. Kolega je, kao što nepisano pravilo nalaže, birao sve jednu tmurniju pjesmu od druge. I veći dio vremena smo proveli u tišini, svatko u svojim mislima, izuzev onih trenutaka kad sam morala se kratko obratiti onima koji su u tom trenutku izabrali baš tu radijsku frekvenciju.

Iako je već bilo blizu podne, kroz prozor sam vidjela da se magla tek malo prorijedila. Čekala sam da prođe još koji sat i da krenem dalje. Trebala sam stići na popodnevna predavanja na fakultetu. Tamo su me dočekali kolege i malo mi podigli raspoloženje u kratkom druženju prije početka predavanja. Predavanje je bilo dosadno, a u toploj dvorani sve me više hvatao umor i spavalo mi se. Magla je vani gotovo nestala, no samo kako bi polako bila zamijenjena mrakom koji se polako spuštao.

Baš bezvezan, tmuran dan. Jedan od onih koji se brzo zaboravljaju. U kojima se rijetko što lijepo dogodi. I ovaj bih dan bila zaboravila, sigurna sam. Da me kad sam došla kući nije dočekala vijest kako je jutarnja magla skrivila izlijetanje jednog automobila sa ceste. Tamo negdje kod šume na izlazu iz grada. Izlijetanje automobila koji je vozila jedna osamnaestogodišnjakinja. Čiji je život tog tmurnog, maglovitog dana stao.

Ana, otišla si prerano.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 18.11.2011., 12:52   #383
Tog hladnog, maglovitog jutra...

Tog jutra za nju je počeo još jedan dan. Da barem nije bilo magle, možda bi joj dašak svjetlosti, zraka sunca, komadić topline bolje pokazao novi početak. Iz daljine je dopirala buka automobila, no nije joj remetila misli. Misli koje su bile usmjerene na uspomene. Uspomene prožete tadašnjom, tako poznatom i milom toplinom dok je upijala njegove dodire, njegov osmijeh. Da barem nije tako hladno, pomislila je dok je duboko udahnula hladan zrak.

Željela se osloboditi tog tereta sjećanja, ali nije mogla. Kako zaboraviti tu nesreću, kako zaboraviti njega?
Možda da upalim svijeću, kad već nisam donijela ni cvijet, zapitala se na tren dok je gledala u masivni, crni spomenik. Stajala je ispred njega, dok joj se bura uvlačila u svaku poru njenog tijela; u pore koje je nekad ispunjavalo nešto toliko drukčije. Nešto pozitivno. Nešto toplo.
Jesen, lišće, vjetar, miris dima u zraku, sve se prožimalo sa zbunjenim mislima u njenoj glavi.
Znala je da je ovo zadnji put da se osvrće na prošlost, da opet proživljava onu prošlost kakvu je voljela pamtiti; ispunjenu toplinom, nadanjem i ogromnom željom za pripadanjem nekome...njemu. Zašto tada nije bila svjesna da je ta želja neće usrećiti, pitala se.

Nasmiješila se, lagano, posve nečujno. Mislila je da će svojim dolaskom osjetiti neki mir, doći do neke spoznaje. No, hladan mramor, hladnoća u zraku nisu pružali nikakav odgovor. Šteta, bilo bi lakše. Uputila je zadnji pogled i krenula ne osvrćući se. Bura je i dalje hladila njeno tijelo, otupljivala njena osjetila. Možda mi hladnoća otupi izmučenu dušu i vrijeme pruži odgovore koje tražim, nadala se hodajući kroz maglu.
brzi gonzales is offline  
Old 18.11.2011., 18:49   #384
Tog hladnog maglovitog jutra...

.... gledam kuce preko ceste, prvi red se vidi, drugi red jedva, dalje, tamo gdje bi trebala biti Medvednica - nista, samo sivo i nista....

Habeas corpus, mislim se ja ....

Na Sljemenu je bljestalo plavo, svaka boja se vidjela kao da je jedina i najljepsa.
Isto kao jucer.

Nije me brinulo sto cu se spustiti u maglu.
Mogu se vratiti gore kad god pozelim.
Noemis is offline  
Old 18.11.2011., 19:25   #385
Tog hladnog, maglovitog jutra...

Bio je baš takav dan. Maglovit, mračan i nekako tužan. Savršeno pogođen za moju depresivnu narav. Uživala sam u pogledu kroz prozor. Toliko da sam zaboravila na vrijeme.

"Ej.. probudi se... kasnim na vlak. Voziš me na stanicu?"

Tvoj uspavani glas je promrmljao nešto što je zvučalo kao potvrdan odgovor. Bilo je to dovoljno dobro za mene. (Sve je uvijek bilo dovoljno dobro za mene.)

Poznate radnje.. umivanje, oblačenje, mimoilaženje u hodniku, gašenje svjetla, zaključavanje vrata. Nešto ti, nešto ja. Sjedanje u auto. Bez ijedne riječi. (Volim što smo tako uhodani u posve običnim stvarima. Znam, tebi to znači naviku. Dosadu. Meni je to znak da te dovoljno poznajem. Meni je to pozitivno.)

Nekoliko stotina metara vožnje se činilo kao vječno putovanje. Upijala sam tvoje pokrete, ruke koje klize po volanu, prste koji se polako savijaju oko mjenjača, nes(p)retno zaležan pramen kose… i te oči. Prokletstvo. Te oči. Kombinacija hladnoće i ravnodušnosti koju nije moglo nadmašiti ni onih par stupnjeva suviše hladnog dana koji me čekao na izlasku iz auta. (Kako mi je to promaknulo, ljubavi moja?)

Stigli smo. Vlak je još čekao. Ipak, neke udaljenosti više nije bilo tako lako prevaliti kao običan put do željezničke stanice. Utisnula sam jedan poljubac na tvoj obraz i na usnama osjetila dodir poznate topline. (Sruši te zidove. Molim te. Napravi to za mene.) Uzvratio si i spustio glavu. (Dovoljno.) Poželjela sam te još jednom pogledati, ali strah od velike praznine u tebi me otjerao van iz auta. Nisam se više okretala. Zatvorenih očiju sam čula kako kapi kiše brišu tragove automobilskih guma. Zatvorenih očiju sam osjetila kako kapi kiše brišu tvoje tragove s mog obraza.

Strah od velike praznine u meni otjerao me u vlak.

Otjerao me od tebe.

(Oprosti.)
-Ari- is offline  
Old 19.11.2011., 00:02   #386
Te hladne , maglovite noći...

Vraćam se kao i svakog četvrtka sa večernjeg treninga , vozim najsporije što mogu preko sisačkog novog mosta.gledam u središnje ogledalo i jedva da vidim rasvjetu na mostu koja je postavljena svakih 10m...
na samoj sredini mosta iz suprotnog smjera proleti jako brzo kraj mene auto,i poomislim si "čovječe, tako će nekog udariti i napravit sranje " , i svega 10sekundi nakon toga uslijedio je udarac u zadnji dio moga auta , i to je zadnje čega se sjećam...
...novija memorija vezana uz maglu je pogled iz opće bolnice uz veliku glavobolju koja je ispostavilo se posljedica težeg potresa mozga...
Ne znam kada će ova magla nestati , i ne bojim se ja sada vožnje automobila jer nikad kukavica nisam bio , samo me zanima kolike posljedice ostavlja ta magla na ljudima, i na onima koji radi te magle nemaju osjećaj za druge ljude...upaljena svjetla za maglu , spora vožnja uz rub kolnika radi izbjegavanja najgoreg mogućeg incidenta , nisu bile dovoljne da se izbjegne neizbježno...čitam ujutro u novinama o najvećem lančanom sudaru u hrvatskoj , mislim si drito u tom trenu "čovječe , još sam imao sreće da me je samo jedna "magla" pogodila , a ne 33 ....
izgleda da ću pamtiti jako dugo tu maglovitu noć,kada sam prvi puta otišao gladan spavati , bez ideje tko sam , što sam , i kada sam...ali 2 dana nakon , i ta magla se čini puno jasnija za mene , za razliku od one najgore...
Čovječe , ne juri u toj magli , nekome ćeš napraviti zbrku u glavi minimalno sa svojom vožnjom , kao tu noć dragi mi Passat...obećajem , više neću izreći te riječi, jer izgleda kad ti je do drugih života stalo , nastradaš umalo ti ....
__________________
Over and in, last call for sin.
PinkastiFlojd is offline  
Old 19.11.2011., 19:34   #387
Sveti Nikola

5:15, kukavica se oglašava. Pomišljam kako sam već maturantica, a još uvijek me budi sat koji me budio tokom čitave osnovne škole. Ma neka, obožavam ga, barem nešto da me podsjeća na sretnije dane. Ustajanje, spremanje nakon svega 2 sata odmaranja očiju - već onda sam imala suludi bioritam. Izlazim iz kuće, u dolini magluština za popizdit... Divno, još mi i to treba, nije dosta da se moram tiskat u krcatom busu s tacnom punom kolača (iako me čekalo mjesto uz frendicu, al ono, jebali ih kolači da ih jebali)!

Učenici su imali običaj na određene dane prodavat u školi kolače (jedan dan jedan razred, jel), lovu bi skupljali za neke izlete, maturalce i slično; ne sjećam se više za što je moj razred onda skupljao... Kasnije se ispostavilo da je bilo totalno nebitno...
Best frendica i još jedna kolegica bile su zadužene da prvi sat provedu kod stolova s tim kolačima dok se ostatak razreda patio na hrvatskome odgovarajući za zaključivanje ocjena.
"Daj, molim te, D, danas ti nema frendice, sjedni ispred mene, javit ću se za višu ocjenu, sakrit ću iza tebe otvorenu bilježnicu s bilješkama...!", preklinje me frendica. Osvrnem se oko sebe - da, stvarno, ni s lijeve ni s desne nikoga s kim bih mogla klafrat, pa reku - ajd, ne košta me ništa ako se premjestim, a njoj će značiti sve.

Dolazi profesorica 10-ak minuta nakon zvona, par minuta za njom još dvije kolegice, ispričavaju se sve nešto ozbiljne i natmurene, sjedaju na svoja mjesta, osluškujem šaputanja iza sebe: "Nema je, pretražile smo sva mjesta di bi mogla bit, raspitale se kod svih poznanika, ko da je od sinoć propala u zemlju..." Gledam u čitanku ispred sebe, ne smijem se okretat, frendica iza mene već odgovara, ne daj bože dignut pogled da mi se ne sretne s profesoricom koju je od mene djelila samo jedna prazna klupa, pretvorit ću se u stup soli.

Kucanje na vratima, ulazi naš razrednik s ravnateljicom i kolegicom koja je bila kod kolača, crvenih očiju... Muk. Čuješ od kolegica koje su kasnile: "Isuse, ne... Ne... Ne..."
Krene razrednik gutajući knedlu: "Imamo jednu jako tužnu vijest... Laura je poginula."
Lom.
U razredu jauk, u meni povratak dvije godine unazad kad me otac sa sličnim riječima dočekao na vrhu stepenica, a u dvorištu hitna pomoć.
I dalje nepomično sjedim, imala sam osjećaj ko da sam skamenjena, a u biti da me netko samo taknuo, vjerojatno bih se bila prelomila na pola... Buljim u još uvijek otvoreni imenik dok razrednik priča o oproštajnom pismu od jučer popodne, o neuspješnoj cjelonoćnoj potrazi, o večernjem vlaku Čk-Vž pod koji se bacila, nemajuć pojma da me slična, samo bolnija situacija od prethodne dvije zajedno čeka za nove dvije godine...

Ostatak dana je prošao u magli... Doslovnoj i metaforičkoj. Dali su nam ostatak dana slobodno, sjećam se molitve u katedrali... Nikad nisam bila religiozan tip, al za nju ću moliti.

Bila je jedna od onih vječito vedrih i nasmijanih ljudi, koji ti dignu raspoloženje samom svojom pojavom, koji prkose svim mišljenjima stavom "ako nitko neće, e baš ću ja!". Tako je bilo u drugom razredu na ekskurziji kad smo se trebali podijeliti po sobama.
U to vrijeme best frendica i ja nismo baš bile omiljene u razredu, družile smo se s još dvije cure koje su po svoj svojoj definiciji bile mean girls, čak smo imale malu crvenu bilježnicu u kojoj smo se dopisivale pod satovima. Bila je to većinom interna zezancija jer su nam više dojadili silni papirići, tek pokoji neizbježni trač, al svi su mislili da je krcata lažima i spletkama, pa su nas jednostavno odlučili mrziti. Njih dvije nisu išle na ekskurziju, pa smo frendica i ja trebale barem još jednu curu u sobi. Dok se samo sjetim tog gađenja i odbijanja i Laurinog istupa: "Kak ste odvratni, ja bum bila s njima u sobi!"

Ne trebam ni reći da smo se super provele. Ona nam je bila prekretnica u odnosu s ostatkom razreda. Čim smo se više zbližavale s ostatkom razreda, s njom ponajviše, dapače, sjedile smo klupu do klupe, tim više smo se udaljavale od ove dvije cure. Moram priznati, najpametnija odluka ikad, a ta njena odlika uredno se preslikala na mene. Na tome ću joj uvijek biti zahvalna.

Ostatak četvrtog razreda dolazila bih na nastavu i svaki put pogledala praznu klupu do svoje - njena kolegica se premjestila, nije imala snage ostat tamo - nesvjesna da više nikad neću vidjeti njene tople, nevino naivne oči i čuti smijeh koji bi me natjerao na giglanje bez obzira na sve.


Lauri - draga, nadam se da si našla toliko željeni mir
__________________
...something wicked this way comes...

Zadnje uređivanje Lady_D : 19.11.2011. at 19:39.
Lady_D is offline  
Old 20.11.2011., 00:50   #388
Tog hladnog, maglovitog jutra, dugo mi je trebalo da se probudim. Točno sam mogao osjetiti sivilo koje se spustilo ni prozore i vidjeti inje na drveću koje je svjetlucalo nekom čudnom svjetlošću.
Dok sam pokušavao otvoriti oči, bio sam samo još umorniji. Odlučio sam ostati još nekoliko trenutaka u krevetu, u toploj postelji i razmišljati, što ću raditi taj dan.
Ispostavilo se da nemam što raditi. Svaki dan postajao je isti, svaki dan svodio se na isto, a energija toga sivila učinila je to jutro samo još jednim danom u nizu.

Već sam sada bio dovoljno budan da se trgnem i nađem u kolotečini koja me čekala, toga jutra, kao i svakoga jutra prije. Teško je imati volju i ustati, a nemate razlog za isto. Teško je u onoj posebnoj blještavoj jesenskoj atmosferi naći dobar razlog za ići dalje.

Vrtio sam se još neko vrijeme u krevetu i napokon, sporim i uspavanim korakom otišao do prozora kroz koji se prožimala gore spomenuta svjetlost. Rukom sam obrisao prozorsko staklo na koje se nahvatalo inje od hladnoće vani.
Pogledao sam kroz prozor i vidio ništavilo jesenske prirode. Drvo bez lišća, na kojem se jedino vidjelo ono nahvatano inje, prazna ulica, bez ijednog zvuka.

Unatoč hladnoći, odlučio sam širom otvoriti prozor i po posljednji put udahnuti zrak jeseni koja me okružila.
Dyma is offline  
Old 20.11.2011., 13:46   #389
Jedne maglovite noći...

Zaredali su hladni, magloviti dani i iste takve noći.
Ne da mi se van, a znam da ću morati. Baš kao i tada.
Usne mi se razvlače u gorki smiješak kad se sjetim svega. Nije ovo nostalgija, definitivno nije. Za nostalgiju bih sada trebala biti tužna i sjećati se sreće. Ili mi se to samo čini. Zapravo ne znam.

Ovo je više...prtljaga. Kovčeg uspomena koje nisu ni sretne ni tužne. Jednostavno su uspomene.
I tada su dani bili ovako hladni i sivi, a noći ispunjene gustom, gotovo mističnom maglom.

Svakog sam dana iznova odlučivala da je gotovo, da neću doći, a svake se večeri odijevala u strast i iluzije i potajice kucala na njegova vrata.
Nisam dobivala mnogo, možda sat ili dva strasti, razgovora i svega što tajni ljubavnici dijele. Nije mi bilo žao, kao što mi ni danas nije.
Tada nisam ni mogla imati više, a dobila sam sve što mi je trebalo. Mrvu zadovoljstva da se nagradim što sam preživjela još jedan dan, kap iluzija što me gurala kroz onaj što je slijedio. I to je bilo to. Ništa više, ništa manje.

Vječno sam sama sa sobom vodila duge razgovore, rješavajući dilemu koja me mučila:
"Volim li ga?"

Odlučila sam da ga ne volim i prekinula tu tajnu koja me ispunjavala i izjedala istovremeno. Otišla sam bez ljutnje, bez grižnje savjesti.

Danas mi je drago što je sve bilo baš tako i što se baš tako završilo, jer sad imam razlog da se veselim maglovitim noćima.

D, hvala ti za ukradene trenutke koji su me jednom davno gurali kroz sive, ledene dane i noći.
Crnjača is offline  
Old 20.11.2011., 20:38   #390
Dječače, nismo bili ondje kada si se probudio. Tog si jutra spavao mirno, spokojno, tako dalek od naših glasova; nisi nas čuo kada smo šaputali, a nisi nas čuo niti kada smo vrisnuli, zajecali...

Sve se to zbilo iza vrata što smo ih radi tebe zatvorili, da se ne bi prerano probudio, da nas ne bi u oči pogledao, u naše suzama otopljene oči...

I tako si se probudio u praznome stanu što je u sebi susprezao topli proljetni dah. Isprva si čekao, misleći da će netko, kao uvijek, doći i poljubiti tvoje još neumiveno lice. Tišina je šutjela, nije ti željela odati tajnu svoje prisutnosti. I možda si mislio da je zbog toga ona okrutna, ali tišina je samo činila kako smo je mi zamolili; ona te čuvala bez ijedne riječi, baš kako smo željeli...

Kao i svakome djetetu, i tebi je postelja užasno zamorna za bilo što drugo osim kao poprište snova, pa si je stoga ubrzo napustio, bos si po mekome tepihu koračao. U kupaonici, na rubu umivaonika, poput puža s mekom bijelom kućom, klizio je u propast komadić očeve pjene za brijanje. Na podu je ležala britvica, također bjeličasta - što je prikrivalo sjaj oštrice - ali s kapi crvenila. Zapitao si se, gdje je tvoj tata.

Sjetio si se jedne kišne noći, oluje što je zasula tvoj prozor dobošem od leda, zbog čega se tvoj san prestrašio, pobjegao... Slijedio si ga, a tebe je pratila sjena samozatajna u bljeskovima munja, slijedio si svoj san sve do bratove sobe; ondje prozorska patnja bijaše tiša, ondje ju je nadjačala bratova utješna riječ...

Zato i sada, ne želeći dodirnuti britvu za koju ti je ranije rečeno da je opasno oštra, polaziš putem kojim je onda bježao tvoj san, a sada se čini kao da njime želiš dostići budnost, jer kao da i nisi zbilja budan, ti, dječače, koji u budnosti još nikada nisi bio sam. Ali ćeš zastati, nešto neobično ugledati; staklenka meda, prevrnuta ali neotvorena, na pragu bratove sobe. Zapitao si se, gdje je tvoja mama.

A u sobi tvoga brata, ničega osim vaših igračaka... Usamljeni neki pajaci, i oni bi htjeli znati što se to zbiva. Pokazuju ti na bratov krevet, zgužvanu plahtu i jastuk na kojem leži jedna mala žlica. Želeći njihovim veseljem uveseliti sebe i odagnati crne slutnje - da, dječače, tog si jutra, osim za smrt, doznao i za zle slutnje - uzimaš pajace u svoje naručje, započinješ nekakvu igru samo tebi znanu. Bila bi ona znana i tvome bratu, da ga je bilo ondje, da je mogao ostati s nama...

I tako smo se vratili k tebi, dječače, i uzeli te u svoje naručje, dok su pajaci ispadali iz tvoga. Šapnuli smo ti da te volimo, da si nam nedostajao i kako te više nikada nećemo ostaviti samoga. Upitali smo te, koliko si se bojao, što si radio, jesi li ožednio... a ti si od nas trebao samo jedno; htio si znati gdje je tvoj brat.

Ah, dječače naš voljeni... Morali smo ti tada reći da tvoga brata više nema, da je, kao što si već znao, bio dugo bolestan, ali da je ta bolest bila zla ruka što je prema njemu posegnula i zauvijek ga odnijela, kao što te naše riječi posežu u tvoje srce i trgaju iz njega djetinju nevinost... I očekivali smo da ćeš vrisnuti našim vriskom, da ćeš jecati kao što smo mi jecali, ali tuga - iznenadna i ničim osim životom zaslužena - sveže u tebi čvor, neku mašnu melankolije, zastrašujuće mirnoće... Morali smo te protresti, morali smo te snažnije zagrliti, tek si tada pogledao u naše oči kao od voska, u naše suzama otopljene oči. U redu je plakati, sine naš! Tvog brata više nema, pa zaplači...

Čudni dječače, ti si svoju jedinu suzu, što je tako stidljivo potekla preko obraza istodobno blijedog i rumenog, ti si je obrisao prislonivši lice na očevo rame. Majka je ljubila tvoj zatiljak, i grlili su jedno drugo, s tobom pritisnutim na grudima, na grobljima gdje su sahranili slomljena svoja srca. Da, tako smo te grlili...

I minulo je jutro. Uskršnji ponedjeljak, obojane pisanice, i gnijezda od papirnatih tamnozelenih vlati trave, sve to smo zajedno, kao obitelj, izrađivali, i svemu tome smo se radovali. Otiđimo, zato, nekamo, gdje neće biti toga čemu se više ne možemo radovati. Odvezimo se, negdje daleko, ili se vozimo radije sasvim blizu, ali u krug, bez stajanja, bez vraćanja tome, tome... ničemu... toj praznini što nastane iznad zemlje uvijek kada je u zemlji praznina popunjena.

......................

Prošli su već mjeseci, i mnoga su nova minula jutra. Toga se dana - iako ga nikada ne zaboravimo - ipak svakoga časa iznova sjetimo, i kao da svaki put još jače zaboli, kao da suze jarosnije zapeku... Mi smo, dječače, odrasli i nemaštoviti, i više ne znamo kako bismo ublažili vječni sjaj naše tuge. Ali ti si, u otajstvima još uvijek djetinjeg uma, mislio da si pronašao rješenje, spas; ti si nama vjerovao kada smo ti, tog Uskršnjeg ponedjeljka, jer si sasvim slučajno gledao u nebo, rekli kako svi mrtvi sada žive u oblacima, i da je tvoj brat također ondje, da ga u svakome oblaku možeš prepoznati.

Vjerovao si nam i strpljivo dočekao večer poput ove, mjesecima poslije njegove smrti, večer hladnu i maglovitu. Koliko si se za one davne oluje plašio biti blizu prozora, toliko si sada odbijao odvojiti svoj dah od njegove glatke staklenosti... Zvao si i nas, tražio neka se pridružimo tvojoj oduševljenosti, jer maglu što je zagušila naš grad ti si shvatio kao oblak što se s neba spustio na tlo. I u tom si se oblaku nadao - očekivao - vidjeti svoga brata, misleći da će nas posjetiti, da ćete se opet, makar jednu večer, zajedno igrati i razgovarati kroz sašivene i nepomične crvene usne šarenih pajaca...

Emocije su bajkovite ptice, dječače, ali kada ih se na tebe sjati više no što tvoje maleno tijelo - i velika duša - može podnijeti, one će te svojim kljunovima raniti, lepetom crnih krila oboriti... Dok od nas očekuješ dobiti objašnjenje zašto u magli - u tvome željenome oblaku - nema izgubljenoga brata, osjećamo se kao da ti tek sada, po prvi put, govorimo o njegovome preranome odlasku. Sada plačeš, sada i jecaš; naša ti laž nije donijela nikakvu utjehu, nikakvo spasenje. Ona je samo odgodila tvoju tugu, možda je čak učinila i većom...

Ali nam moraš oprostiti, mili naš sine, jer mi smo odrasli i nemaštoviti, zaneseni tako nevažnim sitnicama. I dogodit će se tvome ocu da se brijao, da mu je britva bila na vratu baš u trenutku kada je njegov umirući sin zavapio, da je sasvim normalno porezati se i zaboraviti, tek kasnije, na pogrebu, primijetiti crveni trag na ovratniku bijele košulje... I možemo li zamjeriti tvojoj majci što je, slijedeći ljubazne i uzaludne naputke jednako nemaštovitih liječnika, davala svome umirućem sinu neka proguta žlicu meda, a zatim se mučila zatvoriti staklenku; kao da je bilo važno vratiti poklopac na mjesto dok se žlica pritiskala o zatvorene usne, dok se med iz nje prolivao bez da je ikoga spasio, bez da je makar za sekundu odgodio jednu smrt, smrt nesuđenu a ipak suđenu, jer dogodila se, tvoga brata više nema... Oh, Bože, našega sina više nema!

I zato nam moraš oprostiti što smo te, ove maglovite večeri, rastužili. Mi smo i sami htjeli vjerovati da se u oblaku krije neprežaljena sreća. Samo nismo bili dovoljno maštoviti...
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 20.11.2011., 21:20   #391
te maglovite noći dahom smo oblikovali prešućene riječi
čeznutljive poglede
nemirne dodire
i sve je bilo onako kako treba biti:
tamno nebo
hladna zemlja
i tamo neki tuđi ljudi

a ja ću stvarnost opet tražiti u crno-bijelim fotografijama
davno otisnutim riječima
i usamljenim kolodvorima
jer drugačije ne mogu,
jer se drugačije osjećam stranom u vlastitoj koži
i jer drugačije nema smisla.

zatrpat će nas prosinački snijeg u jednu maglovitu večer
i jednom kad ću stati pred tebe i gledati ti dušu-
ti skreni pogled
i daj mi da uživam u kolopletu emocija,
daj mi da besramno očima kradem
one dijelove koje sam davno izgubila negdje na cesti

daj mi da budem.
Nuria Monfort is offline  
Old 21.11.2011., 23:45   #392
Zadaćnice - četrdeset i treći tjedan - Kompromis

Temu je izabrala Ari.

Quote:
-Ari- kaže: Pogledaj post

Nadovezati ću se na svoju priču i na to da ponekad pristajemo na koješta i mislimo da je to dovoljno dobro... pa neka nova tema bude: Kompromis.

Svi mi u nekoj mjeri i u određenim situacijama pristajemo na njega, odričemo se svojih želja i interesa kako bi izbjegli sukob i od dva zla izabrali manje (iako ponekad ni sami nismo sigurni u vlastiti odabir).

Opišite neku situaciju u kojoj (ni)ste bili spremni na kompromis, iz kojih razloga i ono najvažnije - da li ste na kraju bili zadovoljni svojim odabirom.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 22.11.2011., 21:02   #393
Gledam u daljinu, u onu istu bjelinu...

...bilo je 5:45, taman ono vrijeme kad odlučite još malo sklopiti oči i uživati u toplini postelje iako u pozadini čujete budilicu koja zvoni kao da je poludila.
Vaša bolja polovica, gura vas laktom da ustanete i ugasite je umjesto nje, toliko da možete još odrijemati tih 5 minuta.

U tim trenutcima shvaćate koliko malo vremena, može u životu puno značiti.

Odlučio sam nevoljko ustati i ugasiti budilicu kako bi se krenuli spremati za put. Bio je Badnjak. Kao i svake godine, ujutro na Badnjak putujemo k mojima kako bi zajedno dočekali najbolji blagdan u godini. To je za nas svojevrsna Nova godina, kada gledamo na sam doček.
Nešto sam mrmljao sebi u bradu i dalje se vrtio po krevetu. Nekoliko puta je ponovila da ustanem, da se neću stići spremiti i da ćemo onda oboje trčati u automobil i kršiti sve prometne znakove kako bi u 13h bili na badnjanskom ručku.

Stvari su ionako sve bile spremne, samo se čekalo da se obučemo i krenemo.

Molila me je da idemo vlakom i da izbjegnemo gužvu i vrijeme koje bi proveli za volanom, provedemo pričajući i mazeći se u kupeu nekog brzog vlaka.

Nažalost nisam pristao. Ona je i dalje ustrajala da idemo vlakom. Iako sam znao da nemamo kvalitetnu zimsku opremu za uvjete koji su zatekli ceste diljem zemlje, nisam popušta (kakva sam budala bio).

Spremili smo sve stvari i oko 6.15h bili krenuli od kuće. Sve je bilo u redu, čak je i vrijeme poslužilo. Blagdanski snijeg polako je pada, nečujno prekrivajući grad oko nas. Ta bjelina je valjda najljepši prizor u godini, kada cijeli okoliš postane jedno.

Vozeći se primjetio sam da je dosta zamišljena i pitao se što se dogodilo. Jel to zbog odluke da idemo automobilom ili je nešto drugo bilo posrijedi? Kada bi je pitao što je, nije odgovarala, nego samo zamišljeno gledala u daljinu, u onu bjelinu koja je postala sve veća.

...

Točno je prošla godina dana od toga Badnjaka, a ja sada sam u kupeu vlaka gledam sa suzom u oku, zamišljeno u daljinu, u onu istu bjelinu i snijeg koji nečujno pada i prekriva grad.
Dyma is offline  
Old 25.11.2011., 13:30   #394
Kompromis

"Nikada nisam radila kompromise! Uvijek sam ili uzimala sve točno takvo kakvo jest, ili ostavljala. Bila sam ili uzimana takva kakva jesam, ili bila ostavljana." - slavodobitno je pomislila i krenula dalje.
A tada su joj oči pale na sliku mršave djevojke tužnih očiju.
"Lažeš!" - rekle su joj te tužne oči, - "Lažeš samu sebe. Sjeti se svega..."

I sjetila se.
Sjetila se besanih noći u kojima je plakala, hrabrila samu sebe i klela se da je to posljednji udarac, posljednja uvreda koju je otrpjela. Zaklinjala se da će idući put otići na policiju ili bar nekome reći. Dugo je trebalo da se desi taj posljednji put.

Sjetila se muškaraca koje je voljela, a kojima je bila samo usputna stanica ili tek sredstvo zabave. Tu je odlučila reći "Dosta!" i uspjela. Barem jedna pobjeda. Voli i voljena je.

Sjetila se svih poslova koje je radila mrzeći ih iz dna duše, ali se tješila da je i to bolje nego biti nekome na teret. Nikada to nije promijenila. I dalje je radila posao s kojim nije bila sretna, ali se tješila stanjem oko sebe i činjenicom da barem radi. Odlučila je da se time, zasad neće zamarati i to joj, začudo, nije smetalo.

Shvatila je da je gotovo cijelog života radila kompromise sa jednom jedinom osobom. Sama sa sobom. Ponovno je pogledala sliku djevojke s tužnim očima i prošaptala:
"Oprosti. Žao mi je zbog loših kompromisa kojima sam ti naštetila."

U jednom joj se trenutku učinilo da su tužne oči nakratko prestale biti tužne.
Crnjača is offline  
Old 25.11.2011., 20:53   #395
Ona druga

O, bože, opet kilometarski prijevod... - duboko uzdahnem silazeći s trećeg kata, mog odsjeka - Ah, idem samo direktno u knjižnicu, fino u mir i tišinu, izluđuje me ova strka i vreva faksa...
U omiljenoj pekari pokupim njihove sviježe pečene puter štangice, to mi je ionako jedina hrana danas ako želim prevesti onu plahtu teksta...
Ulazim u knjižnicu, pozdravljam tete što rade tamo, naravno da ih znam poimence, ko i one mene - ako želiš biti dobar u tom fahu, ova knjižnica ti je drugi dom, htio-ne htio - sjedam na svoje uobičajeno mjesto, bogu hvala, nije bilo gužve, i hvatam se posla.

D, samo da te podsjetim, za 20-ak minuta zatvaramo. - teta Mira je super, cijelo popodne zabrinuto me promatrala onako nadvijenu nad silne knjižurine i rječnike. Da, da, u redu, hvala, još samo malo. - stvarno, nisam mogla vjerovati da sam sve uspjela prevesti! Još samo ta zadnja rečenica, koji je to vrag, neki tehnički izraz? Gledam po stolu, nemam prikladnu knjigu, trebam još jednu! Znam, znam, teta Mira se već poveselila da se spremam doma, a kad ono, ja po još jednu knjigu... Mislim da nije znala dal bi se od zbunjenosti smijala ili plakala.
Aha, evo ga, tehnički rječnik. Posežem za knjigom istovremeno s još jednom rukom koja je unijela sa sobom hladan zrak izvana.
Ajme, oprosti, al stvarno mi treba ova knjiga, a knjižnica se taman zatvara...! - odvrati muški glas. Dižem pogled s polusmješkom, pa ja znam taj glas... Isuse, ko ga ne bi znao! Istovremeno pomišljam kako sam glupa, s 25 se još uvijek zagiglam na tamo nekog nekad popularnog dječaka iz srednje...*bože, petra!*
Ajde ok, imam i sutra vremena, tebi je očito smak svijeta. - odvraćam i prepuštam knjigu. Ništa, najbolje da vratim sve knjižurine na svoje mjesto i pokupim se, čeka me još sat joge - taman ono što mi treba nakon ovolikog grbljenja nad knjigom. Pakiram stvari i potajice ga promatram kako užurbano lista po rječniku ne mogavši sakriti smješak koji mi još uvijek titra na usnama.

Pozdravljam tetu Miru koja je posljednja ostala da zaključa knjižnicu i izlazim na reski zrak koji me bode čak u plućima, kad začujem naglo otvaranje vratiju i brze korake iza sebe.
Ej, ovaj... Oprosti što sam ti oteo rječnik, stvarno mi je hitno trebao, Kolega me cijeli dan pilao s tim pojmom, večeras mi je rok za predat prvu verziju završnog rada. Ako ti se mogu ikako odužiti...? - kad li ga prekine zvuk iz mog želuca. Odmah odvrati - Večera, može, odlično! - te oboje udrimo u smijeh.

Sjedamo u neki mirni restoran u centru grada - Znam da me znaš. Pogledam ga upitno, kako on to misli zna da ga znam, to bi značilo da zna da ga znam jer on mene zna! To je nemoguće, ja sam u srednjoj bila prozirna. Pokušavam se sabrati - Ma daj, odakle bi...? - Ti si bila ona mala koja je ludovala za mojim najboljim prijateljem. - gutam knedlu, fuck, on to zna? Da, sjećam se - moja nikad prežaljena jedna i jedina srednjoškolska ljubav... Čudim se - Ma za njim je ludovalo pola škole, kud baš...? - Ti? - nasmije se - Jer sam ja ludovao za tobom. - te se poče još jače smijati gledajući moju zbunjenu facu i pogled izgubljen negdje u daljini. Brzo se trgnem, te se nelagodno osmjehnem, što je opet znalački prekinuo - No dobro, ajmo na neke manje zbunjujuće teme. Dakle, studiraš germanistiku?

Veče je proteklo u jednom dahu, čak sam i jogu zaboravila, a ja nikad ne zaboravljam jogu. Prilazi nam konobar - Oprostite na smetnji, ali uskoro zatvaramo. - što nas je trglo iz našeg svijeta, oboje se osvrnemo okolo - ostali smo posljednji.

Stojimo na tramvajskoj stanici - Koji broj čekaš? - pita.
17. Ti? - Isto, ali u suprotnom smjeru. - shvaćam da se opet smješkam ko zaljubljena školarka i promatram te divne smeđe oči, rijetko nailazim na tamne ko i moje. Čekaj. Jesam ja to rekla zaljubljena? Ma nisam, učinilo mi se.

Tramvaj dolazi na stanicu, jedna masa izlazi, druga ulazi, ne da mi se gurat, čekam da svi uđu. Hvala na večeri, bilo je... - opet me prekida, ovaj put poljupcem. Skamenih se, ovo definitivno nisam očekivala. Javit ću ti se! - viče u trku na suprotnu stanicu.
Uspjevam ući u tramvaj u zadnji tren, još uvijek u čudu, gledajući za njim. Do stana sam imala kojih pola sata vožnje, misli su mi bile ko u petlju uhvaćene - pa on me poljubio! Kako...? Zašto...? Ma jel se to stvarno dogodilo?? Što je mislio pod onim javit će se? Kako će se javit, budala, nema ni broj ni mail...

Lagano prođe tjedan dana, naravno da sam briljirala sa svojim prijevodom, lektorica me obožava, ostatak grupe me mrzi do zla boga - muahaha.
Izlazim iz učionice, rutinski provjeravam mobitel kad vidim nepročitanu poruku. Bit će moj peder opet planira neku pijanku... Zagigalm se i otvaram poruku. Nepoznat broj.
Bilo mi je super onu večer, moramo to ponoviti.
P.s. Mislim da zaslužujem barem još jednu šansu s obzirom da sam se polomio tražeć tvoj broj. (:

Odgovaram sa smješkom - Što radiš večeras?

Nije ostalo na samo jednoj šansi, bila sam u sedmom nebu. Izgleda da sam na početku ipak napisala zaljubljeno...
Prolaze tjedni, ja ludo zaljubljena, provodimo zajedno i dane i noći, svi oko mene govore - ok, to je to, the one.
Da bi mi jednog dana spuštena pogleda došao s riječima - Moramo razgovarati.

Imam djevojku već 4 godine, posljednjih nekoliko mjeseci je vani na razmjeni studenata... Mislio sam ti reći... Htio sam...

Riječi su mu se gubile dok sam pokušavala doći do zraka, odrezanih nogu, ukipljena... Koji vrazi?! Ali... Ali...
Stojim u tišini piljeći u pod, nesvjesna ičega. D! D! Reci nešto!
Konačno se trznem iz transa, pogledam u one smeđe oči...
Volim ga.
Ne želim ga se odreći.
Ostavi ju. - procijedim hladno.
Hoću, čim se kroz par tjedana vrati, ne mogu prekinuti 4-ogodišnju vezu nikako drukčije osim licem u lice.
U redu. - odlazim. Hvata me za ruku, povlačim je bez okretanja.
- D!
Pusti me, javit ću ti se.

Kako je mogao... Lagao cijelo vrijeme... Četverogodišnja veza! Pa ja sam ona druga! Ona druga koju sam uvijek ogovarala, s koje smo prijateljice i ja uvijek radile budalu... Sad sam ja ta druga!
Nenene, ostavit će on nju, sve će biti u redu... Naravno da ju ne može ostaviti preko telefona, ne daj bože, maila... To je korektno od njega.
Korektno?! Koje korektno?! Lagao mi je! Laaaagaaaao! Ima jebenu definiciju korektnoga...
Ma ostavit će on nju, bit će u redu, mi ćemo biti u redu.

Javljam mu se ko da se ništa nije dogodilo. Njegova djevojka - tko? Zaboravljam na sve nedoumice, volim ga.

Prođu mjeseci, obožavamo se ko prvi dan. Pričamo nešto nepovezano pa kažem uz smijeh ...tvoja bivša....
Tišina, skretanje pogleda, piljenje u pod.
Ti... si nju ostavio kad se vratila, zar ne? - nesigurna glasa. Ma da, pa rekao je da će ju ostaviti, zar sam ga trebala kontrolirati? Svašta. Naravno da ju je ostavio. Ali sad jebeno pilji u pod!!
Znaš... Nisam te htio uznemiravati, ali...
Jebem ti mater, reko si da ćeš ju ostaviti! - kupim stvari, lupam gdje stignem, s čim stignem, ne osvrćem se, nadam se da nisam srušila vrata koliko sam njima zalupila.

Njegovi pozivi, sms-ovi, mailovi, poruke na facebooku...
Kako da mu dam novu šansu, kako?!?! Ali te smeđe oči... Te tople, pune ljubavi...
Da, pune ljubavi za nas obje!!! Isuse, djevojka mu je u gradu... Što da nas je vidjela...
Molim?? Što da sam ja njih vidjela?!?!?!
Ali te oči iza četvrtastih naočala, taj savršeni bijeli osmjeh, taj savršeni dodir...
Volim ga.
Vraćam mu se uz njegovo novo obećanje.

Radim s kolegom na seminaru, odlazimo u knjižnicu u koju sama nogom kročila ne bih, al kolega se kune da ćemo baš tamo naći ono što nam treba. Gubimo se među silnim katovima knjiga, među svim onim stolovima i valjda stotinama ljudi koji ondje uče... Da me ubijete, i dalje ne vidim čar te knjižnice.
Začujem neko hihotanje među redovima knjiga, pomislim - mda, tako očekivano... Znatiželja me tjera da virnem iz ugla, a znate kako se ono kaže - znatiželja je ubila mačku? Onog trena znatiželja je ubila mene.

Njegova djevojka više nije samo pojam.

Ostavljam kolegu, jurim niz stepenice suznih očiju, ne pitajte me kako sam to preživjela bez pada...
Sad je dosta!
Brišem njegov broj, brišem njega. Zatirem mu svaki trag i kunem se - nikad više.
__________________
...something wicked this way comes...
Lady_D is offline  
Old 29.11.2011., 10:57   #396
Zadaćnice - četrdeset i četvrti tjedan - Pogled kroz ključanicu

Temu je izabrala Lady D.

Quote:
Lady_D kaže: Pogledaj post
Pogled kroz ključanicu

Pozitivno, negativno, jednokratno, višekratno, mračna obiteljska tajna, guilty pleasure, you name it.
Znači, privuče vas zvuk(ovi) iz neke prostorije (eventualno objekta ako vam se bolje uklapa u priču; tipa spremnika sijena), a vi užasno znatiželjni.

Have fun.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 30.11.2011., 07:24   #397
Shvatih da sam sam kriv. Shvatih da nisam trebao zavirivati, ali znatiželja mi nije dala mira.
Kako ću je više pogledati u oči? Kako ću dalje živjeti s tom ženom sa takvim saznanjem?

Dani su prolazili, a meni je postajalo sve gore. Jasno mi je rekla da me nema što zanimati iza tih vrata, iza tih hladnih zidova. Unatoč tome, morao sam pogledati; pogledati kroz onaj mali otvor gdje se probijala svjetlost; svjetlost ključanice te hladne sobe.
Koliko smo samo puta pričali o tim stvarima, koliko samo puta?

Kako nisam shvatio takvo nešto? Jesam li trebao shvatiti?
Par puta kao da mi je htjela reći, da sam je bar shvatio ozbiljno. Danima sam prema njoj osjećao odbojnost, a trebao sam učiniti taj prokleti prvi korak. Nisam trebao čekati.

Jesam li ja kriv što je više nema? Jesam li ja taj koji je trebao na to sve gledati širom otvorenih očiju?
Ne znam. Milijun pitanja, a nigdje ne pronalazim odgovor.

Bože, molim te vrati mi ju.

Vrati ju iza tih vrata, ovaj put ću učiniti drukčije. Neću joj dopustiti da si naudi.

Kakva sam ja budala. To je bio poziv u pomoć. Kako nisam shvatio tako jasan znak.

Ali nisam imao ključ.

Ne mogu vjerovati, cijeli film mi se vrti pred očima, a ja i dalje ne shvaćam. Ja i dalje ukopan stojim i gledam kroz ključanicu i ništa ne činim.

Sada samo čujem poznate zvukove iz nepoznate prostorije.
Nikad više nisam zalazio tamo.
Ne mogu, preteško je. Dovoljan mi je pogled male ključanice.
Dyma is offline  
Old 02.12.2011., 12:07   #398
Živjela je s nama u kući. Hodala je lako i kao da lebdi iznad parketa i tepiha. Doimala se hladnom i rezerviranom, ali tijelo je slalo drugačije signale. Moje su oči sve češće pratile linije njenih bokova i grudi...U ustima mi je nedostajalo sline kad sam gledao kako se ziba po našoj kući.
Bila je zabranjeno voće, nešto što se ne smije niti u mislima pojaviti, a bijaše stvarna i živa. Kao svjetlo dana obasjavala mi je noći prepune izmaštanih scenarija.
Polako, dan za danom, približavao sam joj se. Lukavo, smišljeno i nagonski dodirivao je mislima. Nametao joj svoj pogled. Zurio u njene zelene oči i slasne usnice. Prati njen jezik dok mi je pričala i zamišljao kako se isprepliće s mojim...
Kad bih joj dotaknuo rame ili ruku proletjele bi kroz mene snažna struja neizdržive želje.
Ona je sve to krajičkom pratila i vidjela da između mene i gošće bukti šumski požar skriven ispod lišća. Morala je znati.
Mudro je šutjela - kako znaju neke žene šutjeti.

*****

Šum tuša u kupaonici nije mi dao spavati. Mašta je ludovala. Morao sam je vidjeti golu. Ona je spavala, a ja sam s iskrao iz kreveta i ušao u hodnik.
Osvrtao sam se, nesiguran, znajući da je to što radim sranje, ali nisam mogao stati...
Čučnuo sam i pogledao kroz ključaonicu. Onaje brisala divno, skladno tijelo ručnikom vrteći se kao lutkica na muzičkoj kutiji.
Ne znam kada sam ušao u kupaonicu? Stvorio sam se unutra i prihvatio ručnik. Brisao joj leđa, šutke i pustio da ručnik padne ljubeći joj vrat i ramena dok su mi ruke letjele po njenom tijelu.
Ljubili smo se divlje, strastveno, kao da nam je prvi put...Bijasmo u grotlu vulkana izluđeni od želje....
A kroz ključaonicu je gledalo oko moje žene. Ona je ustala i znala....i vidjela.
100puta is offline  
Old 03.12.2011., 18:15   #399
KLJUČanica.

Boli me kralješnica od te poze. Istina bog da mi je guza poprimila savršen oblik u toj pozi, ali daj imaj razumijevanja.

Moje savršeno crno oko pilji danima, mjesecima, godinama i desetljećima kroz tu malu rupicu ključanice i želi unutra. Želi ući, uletiti, zagrliti te i postojati s tobom. Tamo je tako sivo, hladno, kristalno i dosadno, a ja sam sva šarena, vesela, napeta i ********. Želim više ući i pustiti svoje boje, obojati sve, isterati loše stvari i nagomilati samo one dobre, najkvalitetnije i neprocjenjive. Ponuda ti odgovara ili... ?

Reci? Puštaš me? Ja imam već ključ, ali ne želim biti bezobrazna i ući nepozvana. Ponavljam; 'Puštaš li me?'

[Ali pazi, ako me ne pustiš, postoji druga snaga koja ta vrata može srušiti!]
Urbanna is offline  
Old 04.12.2011., 17:01   #400
Plahtaši

Netko na ovome svijetu - neki čuvar skromnih želja - tko je većinu svojih dana i noći proveo gledajući na sat i brišući sa čela kapi iščekivanja, dobro će znati kako se osjećala djevojčica što je tiho sjedila pred zatvorenim vratima očeve - a nekada i majčine - spavaonice.

Kuće, stanovi... svi naši domovi... oni su poput labirinta; sve dok, tražeći izlaz, klizimo dlanom po jednome zidu, ne odvajajući se od njega mi ćemo doista pronaći izlaz. Osim ako su sva vrata i svi prozori zatvoreni, zazidani kamenom ili mišlju.

Ti si u njihovoj kući, njihovome stanu, njihovome domu - ti, koji ovo čitaš, samo si gost. Zadesila ih je tragedija - tu obitelj koje je ova djevojčica najmlađi član - pa stoga budi obziran, i budući da je dubok i besani sat jedne mračne noći, budi također i niskoga glasa. Ponesi svijeću, budi zanesen svojom sjenom što sluđena treperi zidom (možda već u kakvoj uzaludnoj potrazi za izlazom), pa osvjetlaj njome uplakano dječje lice.

Suze su to one posebne, najgorče sorte, suze što nečujno teku, a najoštrije zapeku. Opečeni su joj meki brežuljci obraza, tanki listići sljubljenih usana, i ona jedna užarena točka na nadlanici gdje joj je suza okrutno kapnula.

Zbog čega je plakala? Zbog čega djeca inače plaču? Rastuži ih svršetak filma u kojem su svi artisti neživi ali prekrasno nacrtani i živopisno obojeni. Zabrinjava ih okus neprivlačne hrane, a plaši ono doba - kasno doba - dana kada se počinju gasiti svjetla. Da, uznemiri ih kraj zabavne igre (koja se uvijek može završiti sutra, i poslije iznova započeti, pa tako sve do isteka djetinjstva), a može ih, veoma često, rasplakati oguljeno koljeno poslije pada, ili pak u svađi povučen pramen kose; ili glasna, odveć gruba očeva opomena...

Ili tih, odveć šaputavi majčin glas. Neobično je bilo slušati majku kako se šaptom svakoga dana oprašta, jer kćeri od kojih se tako opraštala poznavale su je - između ostaloga - i po pjesmi. Ona im je pjevala, i to u raznim prilikama; dok su joj ruke bile žute od miješenja tijesta (pa bih nasmijavala lažno prijeteći da će im tim rukama pomilovati tjemena); ili dok je zalijevala mirišljavo svoje cvijeće; a pjevala je - uvijek neku radosnu pjesmu - i kada ih je, svoja dva anđela, uspavljivala u mekim posteljama, u dekama od tijesta što su mirisale na cvijeće... Takvim se činilo sjećanje na svaki minuli dan, sjećanje što se rađa i umire u času kada san krade i odnosi dječji um, tu svijest što u odraslome svijetu treperi kao sjena na zidu pred kojim zvijera svijeća. Vazda tražeći neki izlaz; otvorena vrata, ili makar razbijeni prozor...

Ah, ti si ovdje gost, i ne znaš - ne možeš znati - da su vrata očevih odaja samo zabravljena, ne i zaključana. No ruke ove uplakane djevojčice premlade su da bi prepoznale ključ, čak i da im ga se zasadi u dlan. U dječjim je rukama ključ tek zahrđala kost, stvrdnuti i neobično svijeni prutić, mašna najzamršenijega čvora; predmet koji ne razotkriva istinitost nekih tajna, već i sam tajnom jest.

Ne, ne poznaju ove dječje godine tog neobičnoga pojma, taj ključ. Ali dobro im je znana - i dobrostiva - ključanica; njih milijarde na ovome svijetu, tih bestidnih tunela kroz koje uvijek zuri besramno oko. Pa je tako i u ovome domu, i na ovome pragu, jer i ovdje se nešto zbiva iza zatvorenih vrata. Ondje su Plahtaši.

Koliko će još trajati tvoja svijeća? I ne, ne mari brisati djevojčici suze s lijepoga - tugom čak proljepšana - lica, jer to su odrasle suze na dječjim obrazima i usnama, one suze kojih izvor nikada ne presuši. U njima - kao da vrijeme ide unatrag, pa one proriču prošlost - vidiš prizor jedne postelje u kojoj spava majka anđeo; njezine kćeri - jedna vrlo malena, a druga nekoliko godina, možda pola stoljeća starija - uskaću u te lijepe, uvijek ravne i glatke pokrivače, pa poljupcima bude svoju majku, smijehom je do kraja razbuđuju, veseljem je nagovaraju neka više nikada ne ode sa snom... Zatim se prizor mijenja, i to je neka druga postelja, krevet sav prekrit zgužvanim, reljefnim pokrivačima, a pod njima majka djeluje kao da su joj slomljena njena anđeoska krila. Soba je bijela; bijeli zidovi bez slika, bijeli podovi bez snijega, i bijela posteljina u kojoj leži voljena majka čija je - nekada raznovrsnim bojama živopisno obojena - put sada siva.

I zatim, u suzi što se topi poput voska nimalo snene ali umiruće svijeće (takva je i majka bila, nimalo snena, ali ju je otimao san), možeš vidjeti prizor treće, posljednje postelje. Najhladnija je, posuta dubokom zemljom i visokim sjenama stabala, jesenjim lišćem što je šuštalo žalopojku, lišćem rastjeranim očevim krikom sablasne patnje i boli...

I ostao je ovaj dom bez pjesme. Bijelog je anđela odveo sa sobom vječni san; uselila se jedna dama što lice krije pod crnim velom - uselila se tuga. A otac, jadan, niti on nije znao kako svojoj djeci obrisati te odrasle suze, jer i sam se u njima utapao, stvorivši oko sebe gorko jezero bez dna. Ono ga je otrovalo, i nerijetko je, shrvan ljubavlju i sjetom, znao svojoj starijoj kćeri reći kako u njoj vidi oživljenu uspomenu na njenu majku, svoju ljubav života. A ljubav, kako je doznao, nastavlja živjeti i poslije smrti, u bijedi i bogatstvu emocija kojih se više ne može osiromašiti, jer nema ih komu dati...

Otac je - i zbog toga mu sudi - htio biti slobodan te boli, tih suza, te ljubavi. Zato je stvorio, mišlju, iluziju koja liječi njegovu dušu, ali ranjava dušu djevojčice što je sličila svojoj majci. Dvije sestre, ali samo je jedna bila tako lijepa i prije nego ju je tuga proljepšala. Samo jedna smije biti iza zatvorenih vrata, dok će druga, mlađa i s ničim odraslim u sebi osim izvorom suza, potajno pogledati nekada kroz ključanicu, sva u nadi da će vidjeti te zle duhove što žive u posteljini, te Plahtaše koje će njezina sestra jutrom optužiti da su joj oni nanijeli bol i ranili tijelo i dušu, a da je otac, umoran od gubitka voljene žene, svu noć mirno spavao.

Plahtaši su laž, izmišljeni neki dusi, ali svijeća se - i s njome sva ostala svjetla ovoga doma - ugasila; i nema izlaska iz smrti što je zadesila ovu obitelj. Ne postoji tog ključa koji bi ih oslobodio. Samo ključanica kroz koju dijete spoznaje Plahtaše, zlo, grijehe svoga oca...
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 09:12.