Moje dijete krade

[SAY]

dead can dance kaže:

Očajna sam. Moja draga curica, moja trinaestogodišnjakinja, krade novac iz našeg novčanika (mog, muževog, svejedno).

Prvi puta smo to primijetili prije nekih pola godine; riječ je o stotinjak kuna, barem koliko sam ustvrdila. Ne znam sa sigurnošću, moglo je biti više puta neki sitniji novci. Nakon početnoga šoka, popričala sam sa njom, kaznila je oduzimanjem mobitela i zabranom pristupa facebooku, te zabranom viđanja sa prijateljicom za koju mi je prije nekoliko godina ispričala da krade novce od roditelja. Tada se zgražavala i govorila kako ona to ne bi nikad učinila. A sad... Plačem plačem cijeli dan i ne znam što dalje..

S tim novcima je sebi kupila kupaći kostim, treći po redu ovog ljeta...Prvi sam joj kupila ja, drugi reče sama sebi od džeparca koji sam joj počela davati upravo nakon prve krađe, nadajući se da će naučiti raspolagati s novcem i pokušavajući tako vratiti poljuljano povjerenje.

Pokušavam ustvrditi svoju odgovornost. I ne sumnjam da sam ja kriva. Jer
smo siromašni. Jer nemamo novaca. Jer joj ne mogu pružiti ono što joj ima većina prijateljica. Premda se trudim. Jer sam često nervozna (zimi nemam posla a ljeti radim sezonski pa sam premorena i radim svaki dan). Svaki dan, ali baš svaki dan, pokušavam joj ukazati na ispraznost uzdizanja materijalnog nad
duhovnim; ja sama sebi vrlo rijetko kupujem odjeću ili šminku (ali priznajem stoga jer nemam dovoljno novaca i sve što zaradim trošim samo na djecu).
Imala sam valjda sreće pa sam uvijek prilično lijepo izgledala, i mogla sam
još i puno bolje da mi je to bilo najvažnije u životu, ali nije. Stoga se nikad
nisam osobito ni voljela dotjerivati i sl.

A ona je posve drugačija. Lijepa je, dapače, jako lijepa djevojčica, i stalno
joj govorim da to nije najvažnije, da je bitan njezin intelekt, odnos prema drugima, obrazovanje...Ali kao da uopće to do nje ne dopire...


Moja reakcija je ovaj put bila užasna: urlikala sam, nisam se mogla kontrolirati, opalila sam joj par šamara izvrijeđala je..( sve ono što nisam smjela

Inače je ovaj 6. razred popustila u školi, prošla je s 4 a uvjeravala me da će proći s 5. Ja sam joj vjerovala, ispitivala je doma i činilo mi se ok. Otišla sam u školu nekoliko puta i bila je zbilja na granici između 5 i 4. Ja sam bila odlikašica cijelo školovanje i shvatila sam da nije kao ja, ali s više trudna mogla je proći s 5 bez problema.

Ne znam što dalje. Pada mi na pamet da bi nam bila potrebna obiteljska psihoterapija. Ali ja novaca nemam. A živimo u malom mjestu i najbliži psihijatar nam je udaljen 50km u jednom smjeru.

Sad sam još pod stresom i pokušavam se pribrati; stoga zna li tko za neki link što učiniti u ovakvim situacijama, poželjno napisan od neke stručne osobe (psihijatra, psihologa)?

dobro si učinila da si joj dala džeparac, nemoj misliti da ti ja popujem, i moj je prije nekoliko godina krao u dućanu, znam kako je to

reci joj da nikako ne dozvoljavaš lopova u kući, a onaj koji krade je lopov, i da je tvoja duznost odgojiti svoje dijete, dakle nju, da bude pošten čovjek.... sa 13 g već zna da je krađa loša, i reci joj da ako ona ne shvaća dok joj govoriš o tome, morat ćeš potražiti stručnu pomoć neke službe ... to je ionako istina, zar ne?

provjeri u školi ima li problema među djevojčicama, na rod. sastanancima naslušala sam se koliko djevojčice mogu biti opake

[kajpa]

dead can dance kaže:

Očajna sam.

Plačem plačem cijeli dan i ne znam što dalje..

Moja reakcija je ovaj put bila užasna: urlikala sam, nisam se mogla kontrolirati, opalila sam joj par šamara izvrijeđala je..( sve ono što nisam smjela

Ne znam što dalje. Pada mi na pamet da bi nam bila potrebna obiteljska psihoterapija. Ali ja novaca nemam. A živimo u malom mjestu i najbliži psihijatar nam je udaljen 50km u jednom smjeru.

Sad sam još pod stresom i pokušavam se pribrati;

Ovo zadnje je ono sto moras uciniti. Pod hitno. Nije smak svijeta, mnoga djeca, prije ili kasnije, nesto ukradu...to ne znaci da ce postati lopovi.
Ali, da, treba reagirati,
Za pocetak predlazem da joj se ispricas za samaranje i vrijedjanje.
Bez obzira koliko bilo grozno to sto je napravila, to je bio krivi potez.
Zato bi bilo ok to joj i reci. Da ti je zao, da si se previse uzrujala da se nisi mogla kontrolirati...a sve zato jer je kradja ...bla, bla,bla...losa stvar.
A ti zelis da ona bude sretna/zadovoljna/postena osoba, a ne netko tko ce u zivotu ciniti drugima lose stvari...time i sam sebi... (lopovi naime zavrse u zatvoru).
Ne predugo i ne pre dosadno. Ukratko. Da vidi koliko te je njena kradja pogodila i da shvati i da ti je zao zbog reakcije.

A dalje? Polako i oprezno.
ODredi neke granice, donesi neke odluke i drzi ih se. Ali nemoj ju stalno piliti s istim stvarima.
Odredi joj obaveze...
Sto se badica tice..ja bih joj mozda i uzela, mozda bi bilo dobro. Ali ...sad kad je vec tu...neka ga. Otplata je dobra ideja, ali ne bih dala na kredit. Nego bih ga uzela, pa kada ga otplati bi ga dobila.
Osim u slucaju da stvarno odvalite jedan dobar razgovor u kojem bi primjetila da joj je stvarno zao i cini ti se da je sasvim iskrena kad kaze da je shvatila i nece vise.

Bitno je da ne dramis, ne budes ocajna i neplaces cijeli dan. Sve je to za ljude.
Smiri se...budi joj podrstrek i uzor, drzi granice, trazi izvrsavanje obaveza.
I ...naravno, dobro cuvaj novce. Vodi brigu o tome gdje je i koliko, da se ne desi da ne primjetis ponavljanje uzimanja.

[lovely_one]

kajperinja kaže:

A sto fali izlasku? Mora li dijete bas stalno sjediti doma?


Ne znas sto je ona pod time mislila, a prestrasno ti je?
Je li vecernji izlazak ako dijete sjedi s frendovima na rivi (recimo da zivi na moru) do recimo 22h?
Ili ako odu u kino?
Je li to prestrasno?

Voljela bih da je gospođa odgovorila na ovo pa bismo znali. I da....za mene je nepojmljivo da se govori o "večernjem izlasku" za curu od 13 godina.
Tko je rekao da mora sjediti kod kuće? Može na rolanje, vožnju biciklom i slično sa frendicama i frendovima.To za mene nije ni izlazak ni kino.Zna se šta je izlazak.

[kajpa]

lovely_one kaže:

Voljela bih da je gospođa odgovorila na ovo pa bismo znali. I da....za mene je nepojmljivo da se govori o "večernjem izlasku" za curu od 13 godina.
Tko je rekao da mora sjediti kod kuće? Može na rolanje, vožnju biciklom i slično sa frendicama i frendovima.To za mene nije ni izlazak ni kino.Zna se šta je izlazak.

To moze. A sto je s kinom, ne moze?
Mislis da dijete od 13 godina ne smatra odlazak u kino - izlaskom?

[higijeničarka]

I ja sam krala novce od svog starog kad sam imala što i prilike za to. A bojala sam ga se ko crnog vraga. I da, živjeli smo u prenamijenjenom podrumu, u sve skupa 30 kvadrata.
Sve bih dala da sam imala roditelje koji bi porazgovarali samnom, pitali me što me muči i koji bi razumjeli da mi je u to doba materijalno bilo itekako ispred duhovnog. Odnosno, problem sa društvom, u školi, problemi (ne)prihvaćanja....

Ona je počela zvati u pomoć. Odazovite se.

[onix]

Slazem se, dijete koje pocinje s neprihvatljivim ponasanjem treba pomoc. Buduci da problem traje vec neko vrijeme, bojim se da se niste u stanju sami izboritis tim.
Za gasenje pozara - ja bih joj se isto ispricala za svoje neprihvatljivo ponasanje, a kazna bi trebala biti logicna posljedica - ostetila si kucni proracun za toliko kn, ili vrati kupaci i donesi novce, ili otplati.
Vjezbaj samokontrolu, ocito ce ti trebati. Ovaj put si zaribala, svi grijesimo. Drugi put nemoj.

[duccobucco]

Možda jesam puno piskarao ali ovo:

Znam da nije pomogla ni lijepa rijeć ni krv ni ništa dok mu nisam rekao plati. Imao je neke ideje pa je vidjeo da mu fali novaca i polako je želje selaktirao. Kad je i dobio koju kunu ,čekao je slijedeću i tak redom dok nije skupio dovoljno.

[duccobucco]

Možda možete ako ima fejs profil zaprijetiti da će morati svoje nestašluke objavljivati na svom profilu, u našem slučaju djeluje, i puno toga je nestalo, probajte.Pozdrav

[lovely_one]

kajperinja kaže:

To moze. A sto je s kinom, ne moze?
Mislis da dijete od 13 godina ne smatra odlazak u kino - izlaskom?

Ne znam što ona smatra izlaskom.da je po mom, jedno vrijeme ne bi mogla nigdje jer bi bila pod kaznom.
Čitala sam ja i gore stvari....majke razmišljaju treba li 12-godišnjaku dopustiti da bude vani do ponoći,.
To ne bi smio ni po zakonu a da ne govorim zdravorazumski.

[Lord Byron]

duccobucco kaže:

Znam da nije pomogla ni lijepa rijeć ni krv ni ništa

Krv????

[Retra]

dead can dance kaže:

Očajna sam. Moja draga curica, moja trinaestogodišnjakinja, krade novac iz našeg novčanika (mog, muževog, svejedno).

Prvi puta smo to primijetili prije nekih pola godine; riječ je o stotinjak kuna, barem koliko sam ustvrdila. Ne znam sa sigurnošću, moglo je biti više puta neki sitniji novci. Nakon početnoga šoka, popričala sam sa njom, kaznila je oduzimanjem mobitela i zabranom pristupa facebooku, te zabranom viđanja sa prijateljicom za koju mi je prije nekoliko godina ispričala da krade novce od roditelja. Tada se zgražavala i govorila kako ona to ne bi nikad učinila. A sad... Plačem plačem cijeli dan i ne znam što dalje..

S tim novcima je sebi kupila kupaći kostim, treći po redu ovog ljeta...Prvi sam joj kupila ja, drugi reče sama sebi od džeparca koji sam joj počela davati upravo nakon prve krađe, nadajući se da će naučiti raspolagati s novcem i pokušavajući tako vratiti poljuljano povjerenje.

Pokušavam ustvrditi svoju odgovornost. I ne sumnjam da sam ja kriva. Jer
smo siromašni. Jer nemamo novaca. Jer joj ne mogu pružiti ono što joj ima većina prijateljica. Premda se trudim. Jer sam često nervozna (zimi nemam posla a ljeti radim sezonski pa sam premorena i radim svaki dan). Svaki dan, ali baš svaki dan, pokušavam joj ukazati na ispraznost uzdizanja materijalnog nad
duhovnim; ja sama sebi vrlo rijetko kupujem odjeću ili šminku (ali priznajem stoga jer nemam dovoljno novaca i sve što zaradim trošim samo na djecu).
Imala sam valjda sreće pa sam uvijek prilično lijepo izgledala, i mogla sam
još i puno bolje da mi je to bilo najvažnije u životu, ali nije. Stoga se nikad
nisam osobito ni voljela dotjerivati i sl.

A ona je posve drugačija. Lijepa je, dapače, jako lijepa djevojčica, i stalno
joj govorim da to nije najvažnije, da je bitan njezin intelekt, odnos prema drugima, obrazovanje...Ali kao da uopće to do nje ne dopire...


Moja reakcija je ovaj put bila užasna: urlikala sam, nisam se mogla kontrolirati, opalila sam joj par šamara izvrijeđala je..( sve ono što nisam smjela

Inače je ovaj 6. razred popustila u školi, prošla je s 4 a uvjeravala me da će proći s 5. Ja sam joj vjerovala, ispitivala je doma i činilo mi se ok. Otišla sam u školu nekoliko puta i bila je zbilja na granici između 5 i 4. Ja sam bila odlikašica cijelo školovanje i shvatila sam da nije kao ja, ali s više trudna mogla je proći s 5 bez problema.

Ne znam što dalje. Pada mi na pamet da bi nam bila potrebna obiteljska psihoterapija. Ali ja novaca nemam. A živimo u malom mjestu i najbliži psihijatar nam je udaljen 50km u jednom smjeru.

Sad sam još pod stresom i pokušavam se pribrati; stoga zna li tko za neki link što učiniti u ovakvim situacijama, poželjno napisan od neke stručne osobe (psihijatra, psihologa)?

Uzmi joj badić i dogovori kako će vratiti novac.
Svjesna si i sama da gubljenje živaca i šamaranje nisu način. Razgovor, razgovor i razgovor. Stoji da djeca slušaju puno manje nego što mi pričamo, ali ipak nas čuju.

Moja mala je u prvom osnovne 100,00 kn koje je trebala dati za kuhinju potrošila da počasti ekipu.
Odradila je dug tako da je sudjelovala u kućanskim poslovima, dogovorili smo tarifu za sve, nižu za jednostavnije poslove, višu za složenije.
Sada ima nepunih 11, uzme povrmeno sitne novce, ali nam veli za sve.

Što se tiče stručne pomoći, zar nema u školi psihologa kojem se možeš obratit?