Natrag   Forum.hr > Društvo > Roditelji i djeca > Školarci i adolescenti

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 24.01.2016., 08:36   #21
Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post
Pa umirovljeni profesori/profesorice nerijetko daju instrukcije, zašto joj se ne bi obratila?

Moje mišljenje je da bi ipak trebala inzistirati na psihologu. Dečko možda jest zreliji od svojih vršnjaka, ali je ipak još uvijek šesnaestogodišnjak sa svim hormonima, sumnjama, buntom, nesigurnostima koje pubertet nosi. On jednostavno nije dovoljno zreo da ključne odluke u svom životu donosi samostalno. Ti si odrasla, ti jesi. Pogotovo zato jer ti sama ne dopireš do njega, niti ima očito kraj sebe neku drugu osobu koja dopire što znači da zbilja nema gdje kanalizirat tugu, bijes, ljutnju, nesigurnost, razočaranje i sve te druge ružne osjećaje s kojima se nosi.

Ako zbilja zbilja nećeš u tom smjeru, a i ova profesorica ne daje instrukcije savjetujem ti da se raspitaš ima li u tvojoj okolini neka osoba koja daje instrukcije, a koja bar približno odgovara tom opisu. Nema veze ako predaje engleski ili jezike a oni mu idu i ne trebaju mu instrukcije, neka ga uči naprednom engleskom da ga još dodatno usavrši ili nek uči neki drugi jezik. Općenito, možda ne bi bilo loše da se upiše u neku grupnu aktivnost u području u kojem je dobar. Npr., ako mu ide engleski neka ide na tečaj engleskog u školi stranih jezika, neka počne u grupi koja odgovara njegovom znanju, em će biti okružen ljudima s istim interesima, em će mu bit lakše opustit se s njima jer će bit sigurniji u sebe pošto su okupljeni zbog učenja nečega u čemu je dobar pa će možda biti lakše sklopiti prijateljstva.

I još jedan savjetić - ne bi bilo možda loše da mu ukažeš na forum.
Osim što bi se možda mogao pojadat u nekoj od tema ljudima s istim problemima, a moguće da je lakše to učiniti preko neta nego face to face, činjenica je da su mnoga usamljena srdašca ovdje našla prijatelje ili čak čitave ekipe za druženje.
Monty-sve su to vrijedni savjeti i i slažem se da bi trebalo.

Sada, on odbija sve .
Prije, nakon neuspjelih pokušaja za bavljenje izvan razrednih aktivnosti,savjetovano mi
je da ne biramo nikad grupne sportove ili sl. jer se on osjeća još lošije,uvijek "kaska" za drugima i to mu dodatno ruši samopouzdanje ( a djeca ne vole imati pored sebe neekoga tko im ruši rezultate).
Savjetovani su individualni sportovi ili aktivnosti.
Jedino što je volio bilo je jahanje ali čim su promijenili instruktoricu nije bilo načina da ga se opet privoli da nastavi sa time.( nije da sam odmah odustajala, bilo je tu i suza i ljutnje ali..to bi ipak trebalo biti zadovoljstvo a ne bitka za otići na neku aktivnost,zar ne? )

Definitivno ću se javiti onoj dragoj profesorici, ako niš drugo, da joj se još jednom zahvalim i možda zajedno nešto smisliti.
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2016., 13:35   #22
Quote:
samomama2 kaže: Pogledaj post
Monty-sve su to vrijedni savjeti i i slažem se da bi trebalo.

Sada, on odbija sve .
Prije, nakon neuspjelih pokušaja za bavljenje izvan razrednih aktivnosti,savjetovano mi
je da ne biramo nikad grupne sportove ili sl. jer se on osjeća još lošije,uvijek "kaska" za drugima i to mu dodatno ruši samopouzdanje ( a djeca ne vole imati pored sebe neekoga tko im ruši rezultate).
Savjetovani su individualni sportovi ili aktivnosti.
Jedino što je volio bilo je jahanje ali čim su promijenili instruktoricu nije bilo načina da ga se opet privoli da nastavi sa time.( nije da sam odmah odustajala, bilo je tu i suza i ljutnje ali..to bi ipak trebalo biti zadovoljstvo a ne bitka za otići na neku aktivnost,zar ne? )

Definitivno ću se javiti onoj dragoj profesorici, ako niš drugo, da joj se još jednom zahvalim i možda zajedno nešto smisliti.
Pretpostavljam da si to već provjerila, ali čisto da spomenem - ima li možda u vašoj okolini ili negdje dalje, ali gdje ga još uvijek možeš voziti relativno redovito kakva udruga za osobe s disleksijom? Ako i nema, možda bi mogla kontaktirati ove http://hud.hr/ , čisto da bi ti možda dali neki savjet, ideju, podršku. Jer ne treba samo malom podrška i pomoć, čini mi se da bi možda trebala i tebi. Znaš li možda još neko dijete u okolini koje ima sličnih problema? Pa da ga pokušaš usmjeriti na druženje s nekim s istim problemom da shvati da nije jedini takav.

Pročitala sam postove i na ostalim temama na kojima si pisala i vidim da te sve ovo jako opterećuje. Što je normalno, zbilja. Činiš mi se kao sjajna mama i očito se puno trudiš da olakšaš svom djetetu i da te njegovo nezadovoljstvo jako boli. Ipak, htjela bih ti predložit nešto malo drugačije od ovog trenutnog modusa. Možda sam u krivu, ali čini mi se da si i ti jako iscrpljena, opterećena, žalosna, zabrinuta, nastavi niz negativnih emocija zbog ovakve situacije. Možda on trenutno ne zna i ne može razlučiti razliku između "mama je nezadovoljna zato jer našu okolinu čine šupci" i "mama je nezadovoljna jer sa mnom nešto ne valja".

Pubertet je općenito razdoblje koje karakterizira to preispitivanje vlastitih vrijednosti, u pubertetu si je većina nas bar ponekad ružna i glupa i zatvorena u sobu. Dodaj na to činjenicu da si drukčiji i da te vršnjaci baš ne prihvaćaju i imaš recept za očajavanje. Zato mislim da bi ti možda trebala promijenit pristup u smislu odnosa prema njemu na način da se ponašaš kao da to nije uopće takav big deal kad razgovarate o tome. Tehničke stvari riješi tako ono što mu je teško savladat ide na instrukcije (kod osobe koja će bit što draža i što strpljivija s njim) tako da se ti što manje opterećuješ njegovom školom i budeš odmornija. Za sve ocjene iz tih predmeta za koje vidiš da mu je teško, a više su od 1 reci "bravo sine", za petice i četvorke iz jezika skači po kući od srećice i zovi ga "pametno moje". Mislim, zezam se sad malo, ali uglavnom, neka on jasno vidi da si zadovoljna njime.

Ja bih razmislila i o instrukcijama/naprednom tečaju nečega što mu dobro ide. S tim da bi ja išla na tečaj radije jer mislim da ti sinu kronično fali društva i društvenih vještina. Ako je problem to da ga ostali prestignu, krenula bih s grupom koja manje zna od njega. Tipa, ako je on na b1 razini znanja, nek krene sa grupom koja je a2 pa ce znat već stvari koje oni ne znaju, to mu možda da neko samopouzdanje. Mada bi se i tu trudila kroz što neopterećenije razgovore ukazati malome da to što drugima nešto bolje ili brže ide ne znači da je on glup i da je ideja i smisao učenja to da ti osobno danas znaš više nego što si znao jučer, a ne da danas znaš više nego što je Marko znao jučer.

Općenito, sve te razgovore bih vodila onako više usput, neopterećujućim tonom, ne žaleći ga, bez onog "joj jadan ti" između redaka. "Mama ja sam glup". "Joj mulac, nisi glup, imaš poremećaj koji se zove disleksija. Imao ga je i Einstein, jel ti on djeluje kao netko tko je bio glup?! A sad mi dođi pomoć nasjeckat mrkvicu za ručak".

Osim toga, kad već psiholog i razgovori nisu opcija, slala bi mu na mail linkove na štajaznam, dokumentarce o disleksiji i poremećajima pozornosti, pozitivne i motivirajuće ted talkove, dokumentarce o ljudima koji su drukčiji od okoline pa svejedno žive aktivne i prpošne živote. Ne znam, Nick Vujčić ili Darko Kralji ili o nekom drugom našem paraolimpijcu... Mislim, dečko ne želi razgovarati, što znači da sve što mu se vrti u glavi procesuira sam, možda bar kroz to može dobiti drugu perspektivu svog problema. S tim da bi i te linkove slala na kul i neopterećen način, ono kao: joj pogleč šta sam našla, mislim da bi ti se ovo baš moglo svidjeti.

Napisala si da ima i stariju sestru, kakav je njihov odnos? Jel bi ga mogla ona tu i tamo povest negdje sa svojim prijateljima ili na neku aktivnost?
MonotypeCorsiva is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2016., 20:45   #23
Quote:
samomama2 kaže: Pogledaj post
Hvala na savjetu, za instrukcije mogu izdvojiti, imam redovitu plaču i to, kako tako se da podnijeti. Jedini dječji psihijatar ( tako i piše,nadam se da je uz to i psihoterapeut) nalazi se na 40 km od nas i nije to nikakav problem.
Problem je bio, što nije imao vremena, radio je u sklopu psihijatrijske bolnice,znali smo čekati po dva sata da dođemo na red a ponekad se završavalo i za 30 minuta.
Sam je priznao da jednostavno ne stigne jer je jedini u cijeloj našoj županiji i da se probamo ubaciti u nekakvo skupno savjetovanje,roditelji i djeca sa raznim problemima.
To je bilo pred koju godinu,nakon toga smo išli privatno a onda se koprcali sami,kako smo znali i umjeli.
Sad on ne želi više odlaziti nigdje,razočaran je u školu,pedagoge,psihologe,profesore ,psihijatre,razočaran u život a najviše u mene koja ga nisam znala zaštiti i pomoći mu u svom tom ludilu.
I ima potpuno pravo biti razočaran i ljut na sve nas
Lijepo to ti reci liječniku opće prakse i traži uputnicu za Dječju psihihatriju u Kukuljevićevoj (Zagreb).

Glede umirovljene razrednice, prosvjetarske penzije baš i nisu bogznakaj, da probaš pitati tu ženu da radi s njim?

On ima 16 godina i taman da si se postavila na trepavice, kao svaki pravi tinejdžer bi bio razočaran tobom. To se tak mora u tim godinama.

A to što misliš da ga nisi znala zaštiti... Vjerujem da si napravila najbolje što si znala i mogla u datom momentu. Najmanje što ti sada treba je da si nabijaš grizodušje. Imaš pametnijeg posla.
Kreni od početka. Psihijatar, instrukcije, sport. Bilo bi dobro da ga upišeš u teretanu (spomenula si da nije za sportove), više fizičke aktivnosti će dobro utjecati na raspoloženje, pomaci na tijelu će se ubrzo vidjeti, što se tiče nasilnika, nekad ni ne treba manifestirati mišiće i snagu, dovoljno je da se zna da netko ide u teretanu.

Znam da ti nije lako (spomenula si razvod i još jedno dijete)... u svom tom zmešeraju nastoj barem jedno tjedno popiti kavu s prijateljicom. Ima puno do one da su djeca sretna tek kada su im roditelji sretni.
__________________
"Nisam ti ja baš ko ovi tvoji snubeći veprovi, riba napisala da je zgodna i plava pa zvjerad digla obrvu." LBY
Retra is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2016., 21:49   #24
Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post

Pročitala sam postove i na ostalim temama na kojima si pisala i vidim da te sve ovo jako opterećuje. Što je normalno, zbilja. Činiš mi se kao sjajna mama i očito se puno trudiš da olakšaš svom djetetu i da te njegovo nezadovoljstvo jako boli. Ipak, htjela bih ti predložit nešto malo drugačije od ovog trenutnog modusa. Možda sam u krivu, ali čini mi se da si i ti jako iscrpljena, opterećena, žalosna, zabrinuta, nastavi niz negativnih emocija zbog ovakve situacije. Možda on trenutno ne zna i ne može razlučiti razliku između "mama je nezadovoljna zato jer našu okolinu čine šupci" i "mama je nezadovoljna jer sa mnom nešto ne valja".
Ne, nisi u krivu, sad pucam na sve krajeve i "iscrpljena" je mala riječ.
Nemam snage i strah me da ću i ja opet pokleknuti i da će me svladati bolesti i da ću dići ruke od svega.
Uvjerena sam da svoju nemoć,zabrinutost,stres,negativne emocije prenosim na njega, znam da je tako, ali ne mogu se više kontrolirati.
Vidim svu bol koju on proživljava a neznam kako mu pomoći a da ,mojoj intervencijom- prema nasilnicima ,školi,nedjetvolornom i odgovornom timu za neprevođenje ono što mu zakonom pripada,individalizirani pristup ili bilo kakva naznaka da se trude olakšati tu hebenu školu,kako da se snjima borim a da ne još više naštetim djetetu.

Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post
Pubertet je općenito razdoblje koje karakterizira to preispitivanje vlastitih vrijednosti, u pubertetu si je većina nas bar ponekad ružna i glupa i zatvorena u sobu. Dodaj na to činjenicu da si drukčiji i da te vršnjaci baš ne prihvaćaju i imaš recept za očajavanje. Zato mislim da bi ti možda trebala promijenit pristup u smislu odnosa prema njemu na način da se ponašaš kao da to nije uopće takav big deal kad razgovarate o tome. Tehničke stvari riješi tako ono što mu je teško savladat ide na instrukcije (kod osobe koja će bit što draža i što strpljivija s njim) tako da se ti što manje opterećuješ njegovom školom i budeš odmornija. Za sve ocjene iz tih predmeta za koje vidiš da mu je teško, a više su od 1 reci "bravo sine", za petice i četvorke iz jezika skači po kući od srećice i zovi ga "pametno moje". Mislim, zezam se sad malo, ali uglavnom, neka on jasno vidi da si zadovoljna njime.
Dok god sam vidjela da me ne povlači za nos, da ne mulja samo da ne uči,da se trudi ( nije da je lud za sjedenjem ali rijetki su ti), nikad nisam povlačila pitanje ocjena, dok god su bili u prosjeku. Znači,odlično sine dobio si 2 iz matematike, mogao bi bolje od dvojke iz posluživanja, i...pa znala sam ja da imam genijalca kad su stizale i te četvorke i petice iz Engleskog,talijanskog i njemačkog.

Sad se situacija drastično promijenila jer ne ide već dva tjedna u školu, ocjene nema i nije ga briga ni da li će ih biti

Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post
Ja bih razmislila i o instrukcijama/naprednom tečaju nečega što mu dobro ide. S tim da bi ja išla na tečaj radije jer mislim da ti sinu kronično fali društva i društvenih vještina. Ako je problem to da ga ostali prestignu, krenula bih s grupom koja manje zna od njega. Tipa, ako je on na b1 razini znanja, nek krene sa grupom koja je a2 pa ce znat već stvari koje oni ne znaju, to mu možda da neko samopouzdanje. Mada bi se i tu trudila kroz što neopterećenije razgovore ukazati malome da to što drugima nešto bolje ili brže ide ne znači da je on glup i da je ideja i smisao učenja to da ti osobno danas znaš više nego što si znao jučer, a ne da danas znaš više nego što je Marko znao jučer.

Općenito, sve te razgovore bih vodila onako više usput, neopterećujućim tonom, ne žaleći ga, bez onog "joj jadan ti" između redaka. "Mama ja sam glup". "Joj mulac, nisi glup, imaš poremećaj koji se zove disleksija. Imao ga je i Einstein, jel ti on djeluje kao netko tko je bio glup?! A sad mi dođi pomoć nasjeckat mrkvicu za ručak".
Ja sad stvarno neznam, da li ovaj moj super druper genijalac ili trenutno nemate doma 16-tog godišnjaka.
Te razgovore sam mogla voditi kad je imao 10 godina, nema teorije da mu sad nešto, onako usput probam uvaliti bilo kakvu priču. Sve ovo gore, smo radili godinama usput ali
sad bi me bacio kroz prozor da mu išta u tom smjeru kažem,

Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post
Napisala si da ima i stariju sestru, kakav je njihov odnos? Jel bi ga mogla ona tu i tamo povest negdje sa svojim prijateljima ili na neku aktivnost?
Sestra ima već svoju obitelj tako da ne može biti od velike pomoći
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2016., 22:02   #25
Quote:
Retra kaže: Pogledaj post
Lijepo to ti reci liječniku opće prakse i traži uputnicu za Dječju psihihatriju u Kukuljevićevoj (Zagreb).
i onda 500 km jednom tjedno :klap::klap:

Quote:
Retra kaže: Pogledaj post
Glede umirovljene razrednice, prosvjetarske penzije baš i nisu bogznakaj, da probaš pitati tu ženu da radi s njim?
hoću,sigurno ću je kontaktirati
.
Quote:
Retra kaže: Pogledaj post
Kreni od početka. Psihijatar, instrukcije, sport. Bilo bi dobro da ga upišeš u teretanu (spomenula si da nije za sportove), više fizičke aktivnosti će dobro utjecati na raspoloženje, pomaci na tijelu će se ubrzo vidjeti, što se tiče nasilnika, nekad ni ne treba manifestirati mišiće i snagu, dovoljno je da se zna da netko ide u teretanu.
U teretanu je išao,pa stao,pa išao ali..mislim da će opet bar nekog tko bi snjim. Tako je dosad bilo.

Quote:
Retra kaže: Pogledaj post
Znam da ti nije lako (spomenula si razvod i još jedno dijete)... u svom tom zmešeraju nastoj barem jedno tjedno popiti kavu s prijateljicom. Ima puno do one da su djeca sretna tek kada su im roditelji sretni.
Razvod davno prošao, drugo dijete se osamotalilo, sretno je sa novom obitelji.

Hvala svima na trudu
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2016., 22:21   #26
][QUOTE=MonotypeCorsiva;57085038]Činiš mi se kao sjajna mama i očito se puno trudiš da olakšaš svom djetetu[/[/B]B] i da te njegovo nezadovoljstvo jako bol[[QUOTE]

Ne, ne bi rekla da sam sjajna mama jer u protivnom ne bi se nalazili sad, tu gdje jesmo.
Zakazali smo svi a prvenstveno ja kao majka koja se mora boriti svim snagama za svoju djecu.
Mene je snaga napustila, pritisak bliže i dalnje okoline bio je prevelik, stalno preispitivanja i stalno osuđivanje svih, kako "kompliciram", kako će sve biti bolje kad naraste,kako je to sve faza ( da, i disleksija je samo faza ), pa nek se mali čeliči i forsiranju na sportu jer eto, svi vole sport pa mora i on i bit će mu super kad se privikne

Zakazala sam,mogu naći stotinu razloga zašto, ali ne osjećam se kao sjajnom mamom i da, to me strašno razdire.
i zato ne mogu krenut polako sve ispočetka nego poduzeti drastične korake ili odustat i pustit sina nek se sam snalazi
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2016., 23:31   #27
[QUOTE=samomama2;57090036]][QUOTE=MonotypeCorsiva;57085038]Činiš mi se kao sjajna mama i očito se puno trudiš da olakšaš svom djetetu[/[/B]B] i da te njegovo nezadovoljstvo jako bol[
Quote:

Ne, ne bi rekla da sam sjajna mama jer u protivnom ne bi se nalazili sad, tu gdje jesmo.
Zakazali smo svi a prvenstveno ja kao majka koja se mora boriti svim snagama za svoju djecu.
Mene je snaga napustila, pritisak bliže i dalnje okoline bio je prevelik, stalno preispitivanja i stalno osuđivanje svih, kako "kompliciram", kako će sve biti bolje kad naraste,kako je to sve faza ( da, i disleksija je samo faza ), pa nek se mali čeliči i forsiranju na sportu jer eto, svi vole sport pa mora i on i bit će mu super kad se privikne

Zakazala sam,mogu naći stotinu razloga zašto, ali ne osjećam se kao sjajnom mamom i da, to me strašno razdire.
i zato ne mogu krenut polako sve ispočetka nego poduzeti drastične korake ili odustat i pustit sina nek se sam snalazi
Draga, nemoj tako.

Iz tvojih postova ovdje vidim golemi trud i brigu i želju da pomogneš i budeš uz svog sina. Vidim da ti je užasno stalo. Vidim da si uz njega stalno. Već to te čini sjajnom mamom. Ako si i pogriješila negdje putem, to te ne čini ništa drugačijom od svake žene koja je majka na ovom svijetu. Svi su pogriješili negdje. Ako vidiš da si nešto možda mogla drukčije ili bolje, sad napravi to drukčije i bolje. Nemoj osjećati grižnju savjesti, nemoj si trovat glavu s takvim mislima. I zbog sebe same, a i zbog njega na neki način jer i on sigurno primjećuje tvoje nezadovoljstvo. I razgovaraj s nekim o svojim osjećajima. S prijateljicom, kćeri, s nekim s kim si dobra, tko te razumije, tko je dobronamjeran i s kim bi mogla podijeliti ono što te muči jer i tebi treba pomoć jer i tebi nije lako.

Sjetila sam se još nečeg, ima li negdje u vašoj blizini možda neka udruga gdje bi mogao volontirati? Ja sam imala jednu jako lošu fazu u životu i onda sam slučajno počela volontirat u domu za nezbrinutu djecu. Problemi nisu bili ovakve prirode kakvi su njegovi, ali ne mogu ti opisati koliko me to trgnulo. Em sam se osjecala korisno, em sam upoznala krasne ljude (obično među tim volonterima postoji neka dobra vibra, to su često ljudi sa većim stupnjem empatije i razumijevanja, ne vjerujem da puno školskih bullya volontira), em što mi je činjenica da sam vidjela koliko neki ljudi imaju tužne živote pomogla da mi dođe do mozga koliko sam ja sama zapravo sretna. Znači ne znam, dom za nezbrinutu djecu, azil za životinje, dom za starije i nemoćne, udruge koje se bave beskućnicima, bolesnima, nešto...?
MonotypeCorsiva is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.01.2016., 08:12   #28
[QUOTE=MonotypeCorsiva;57090798][QUOTE=samomama2;57090036]]
Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post
[B]

Sjetila sam se još nečeg, ima li negdje u vašoj blizini možda neka udruga gdje bi mogao volontirati? Ja sam imala jednu jako lošu fazu u životu i onda sam slučajno počela volontirat u domu za nezbrinutu djecu.
Sin je sad u toj " famoznoj" fazi u kojoj ga na tako nešto jednostavno nije moguće privoliti.

Nekako su djevojčice više sklone tim vidom aktivnosti, one se više tu uključuju i nalaze.
Ali ja sam često o tome razmišljala, kod nas postoji samo jedna udruga u kojoj je uključeno dosta volontera i vidim da stvarno tamo ne nedostaje im toga. Ali u obližnjem gradu ima više potrebe za time.
Uvjerena sam bila da ću se,kad tad uključiti u takve neke druge jer sam osjetila potrebu i želju i uvijek je bilo..sad samo da riješim ovo, samo da ozdravi kćerka, samo da riješim razvod,ovo,ono. I još uvijek nešto rješavam ( to u svojoj glavi) a ono što volim stalno stavljam pod-čekanje.
Želi reći da tako nešto bi pomoglo prventstveno meni,da se osjećam dobro,vrijedno,jačom, pa da mogu pomagati i svom sinom sa više snage ...

Mda...sve bi ja, ali ...umor me savladava i preplavljuje...i jedva čekam nakon posla leći i zaboraviti malo na sve. Dok poslije polovim sve obaveze po kući i izvan nje ( a ne uspijem ih poloviti ni pola),ja sam samo za krevet.

I da stanem tu jer tema nije- kako je meni,jadnoj teško ( znam njih kojima je puuuuno teže ) nego kako pomoći djetetu koji naglo odbija odlazak u školu.
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.01.2016., 08:26   #29
[QUOTE=MonotypeCorsiva;57090798][QUOTE=samomama2;57090036]]
Quote:
MonotypeCorsiva kaže: Pogledaj post
[B]


Iz tvojih postova ovdje vidim golemi trud i brigu i želju da pomogneš i budeš uz svog sina.
Vidim da si uz njega stalno. Već to te čini sjajnom mamom. Ako si i pogriješila negdje putem, to te ne čini ništa drugačijom od svake žene koja je majka na ovom svijetu. Svi su pogriješili negdje. Ako vidiš da si nešto možda mogla drukčije ili bolje, sad napravi to drukčije i bolje. Nemoj osjećati grižnju savjesti, nemoj si trovat glavu s takvim mislima. I zbog sebe same, a i zbog njega na neki način jer i on sigurno primjećuje tvoje nezadovoljstvo. I razgovaraj s nekim o svojim osjećajima. S prijateljicom, kćeri, s nekim s kim si dobra, tko te razumije, tko je dobronamjeran i s kim bi mogla podijeliti ono što te muči jer i tebi treba pomoć jer i tebi nije lako.
Progovorila sam ja davno ali nitko nije slušao,razgovaram sa nekoliko osoba od povjerenja ,ispušem se , zato sam i tu otvorila temu,potrebno mi je da sve izađe iz mene...
samo ne želim se više samosažaljevati, niti tražim da me drugi "tetoše" jer u srcu točno znam gdje sam najviše pogriješila i to me strahovito boli. Ali sad je vrijeme za akciju a ne za liječenje mojih rana, onih od sina su veće i prioritet je njegove zakrpati. Stari slon kao što sam ja će sad malo trpiti i staviti brzinski flaster.
Što sam zakomplicirala ali mislim da je jasno što sam htjela reći
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.01.2016., 22:58   #30
Quote:
samomama2 kaže: Pogledaj post
i onda 500 km jednom tjedno :klap::klap:

U Rijeci ili Splitu ili Osijeku ili...

Ma zapravo nemoj. Radije na svaki savjet daj pet dobrih argumenata zašto ne možeš pomoći svom djetetu i što te sve u tome sprijecava.
__________________
"Nisam ti ja baš ko ovi tvoji snubeći veprovi, riba napisala da je zgodna i plava pa zvjerad digla obrvu." LBY
Retra is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.01.2016., 03:05   #31
Ok Retra, Nismo svi u ZG pa je malo teže shvatiti ali pošto se stalno izvrću moje riječi, nema nikakvog smisla nikog uvjeravati. Ko želi, razumjeti će.

Hvala svakome tko se potrudio mi pomoći i preko p.p i ovako.
samomama2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.01.2016., 12:12   #32
odgovarala sam ti na drugoj temi-sad tek vidim i ovu temu.
Jedino što ti mogu reći je da ne odustaješ-sad moraš biti najsnažnija i izgurati stvar do kraja.Prije su ti u postovima dali nekoliko zaista dobrih savjeta.
Kao prvo -svakako se javi(vidim da si već rekla da hoćeš) profesorici iz engleskoga koja je u mirovini i sa kojom je imao dobar odnos.Pokušatje ga zajedničkim snagama nagovoriti da ide kod psihologa jer će mu to svakako pomoći u samopoštovanju.
Ako sam shvatila vi imate papire koji savjetuju individualno, ako uspiješ pridobiti papire za depresiju moglo bi se od HZZO-a dobiti i fin. sudjelovanje za privatnog psihologa budući da u svome gradu nema druge varijante. Ima puno caka za koje mi obični smrtnici ne znamo(tako su roditelji za djecu asmatičare morali kupovati inhalatore jer im nitko nije rekao da imaju pravo na besplatni)

A u školi bih na tvome mjestu digla frku jer tvoje dijete je trebalo raditi po individualnom programu no njima se unatoč papirima najlakše praviti mutav. Postoje mnoge službe koje se može aktivirati, samo(na žalost) moraš biti uporna dosadna i naporna.
Dodagoda is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:31.