Kada se jedno dijete malo(pre)više voli

[VeronikaN]

Kao svjedok obiteljske drame,u kojoj su oba roditelja dugi niz godina pokazivali da obožavaju sina,a zapostavljaju kćer,a stavili točku na i,dajući svu,vrlo obilnu imovinu sinu(još za života),a majka je dodala objašnjenje:Ma ona(kćer)je bolesna mogla bi umrijeti,pa bi onda zet sve nasljedio,(iako ta kćer ima djecu)!
Da bi situacija bila jasnija:kćer nikada i ničim nije povrijedila roditelje,zet također,unuci još manje...nitko od njih nije propalitet.
I sada kada je kćer konačno podvukla crtu pod taj životni odnos s roditeljima,te prekinula svaku komunikaciju s njima,povrijeđena tim konačnim priznanjem odsutsva pravednosti i ljubavi...roditelji se čudom čude...a brat nasljednik,dodaje ulje na vatru...

I poučena tim slučajem,a promatrajući obitelji oko sebe,kao majka troje djece,zapitala sam se kako dolazi do toga,da oba(ili jedan)roditelj,može jedno ili više djece,kako ljubavlju tako materijalnim faktorom,smatrati lošijim od onog drugog(ih)?
Moram priznati,da to voljeti malo više,postoji,nažalost i nikako ga ne mogu objasniti.
Ulovila sam samu sebe,da mi je jedno od moje troje djece ipak mrvicu milije..
Ne mogu si objasniti zašto!
Niti je pametnije,niti bolje niti ljepše od ovo drugo dvoje...niti mi je sličnije(da bi to bio nekakav osobni čimbenik)..a zašto onda moram dobro paziti da nijednim postupkom ili riječju to ne odam?

Kakva su vaša iskustva i kao roditelja i kao djeteta?

[CosmaShiva]

ja to isto ne razumijem.i moja mama još slično prolazi s svojim roditeljima.
mamu uopće nedoživljavaju,ujak im je sve i ako je groznog karaktera,neženja jer je škrt djeliti bilo što s nekim
a kamoli s ženom.duga je to priča ali se točno vidi da im je draži i kak njega uvjek uveličavaju,žale...
ja nemam omiljeno dijete,milije mi je ono koje u tom trenutku sjedi u mom krilu i maza se,govore mamice.
naravno većim slučajem tak mi dođu kad nešto hoće.

[ksenija_2]

Ja sam svjedok 2 takva slučaja:
1. jedno dijete završi gimnaziju, a drugo strukovnu školu pa se prvo dijete uvijek smatralo profinjenijim, zauzetijim, i žalilo ga se svako malo, a za fizičke poslove se uvijek iskorištavalo drugo dijete.
2. brat i sestra imaju roditelje na selu. brat svako malo odlazi pomoći roditeljima jer su stari, a sestra stalno govori da je zauzeta, pojavi se rijetko i ostaje kratko. roditelji u svemu preferiraju kćer i unuke s njene strane, ali za sve što treba raditi po kući zove se sin i njegovi unuci. (ne biste vjerovali, vjerodostojan izgovor je da su unuci s kćerine strane alergični pa ne mogu raditi).
a o ostavinskim raspravama da i ne govorim. ona djeca koja su uvijek više pomagala i više bila uz roditelje (koji su pritom uvijek preferirali drugo dijete) su u slučajevima koje sam ja vidjela uvijek izvukla deblji kraj. najljigavije mi je što se ti "preferirani" koji svoje roditelje nisu fermali previše za života odmah dižu na noge kad je o nasljedstvu riječ. bljuv...

[CosmaShiva]

ja sam isto par puta bila svjedok gdje roditelji ostavljaju sve onoj djeci koja su se puno manje brinula o
roditeljima i tako reći bila zločestija djeca.davno sam još čula da roditelji više vole uvijek težu/zločestiju djecu.

[Hermina]

ta pojava je očito ukorijenjena u nama. biblijski primjer. ne znam točno kako se zovu...odmetnuti sin ili tako nešto?

on ode i ostavi oca, a brat ostaje i cijelo vrijeme ocu pomaže. onda se ovaj probisvijet vrati nakon što je zapio sve novce, a otac ga prihvati, štoviše, napravi najveću feštu njemu u čast

eto, valjda roditelji više pužu za onim djetetom koje ih ne doživljava. to je neka obrnuta psihologija

[shtefy]

Mislim da je jedan od većih razloga zašto sam ja trn u oku moje sveki upravo taj što sada više ne može musti sina, a davati kćeri...

On je uvijek bio dobar za nešto napraviti, za plaćati račune, kupovati namirnice (mislim u puno većem iznosu nego što bi bilo realno), a ona je istovremeno kćeri davala novce za stan, auto, pa apartman na moru (iz kojeg je kasnije izvisila , ali svejedno...), pa za kćerinu djecu...

(Nama je kupila 2 jorgana i 2 posteljine, a onda me je mjesecima jebavala kako je zbog toga u minusu, iako je po meni i to više nego što smo htjeli od nje. Htjela nam je dati i 20 godina stari tepih, ali mi nezahvalnici nismo htjeli.)

Pa je još šogorica kivna na njega što je baka njemu ostavila stan (iako je ona dobila veliko i vrlo vrijedno zemljište)...

Ali šogorica je slatkica, medena, slatkorječiva, uvlakačica, dobro mamino djete koje je završilo faks (OK, ne baš koji je mama htjela, nego onaj koji je uspjela upisati, ali titula je titula), dobro se udala za mladog i perspektivnog političara...

A sin, niškorist jedna, pobjegao sa faksa koji mu je mamica namijenila, pa nije mu valjda mogla financirati ono što je smatrala da nije dostojno (on je htjeo na pedagogiju), ali kada se zaposlio i počeo dobro zarađivati, njegovi novci su joj bili sasvim dobri... Pa onda još doveo neku gradsku fufu kući, onu koja ne poštuje mamicu i njen stil života, pa koja je još povrh svega rodila kćer...

Meni je fakat svejedno, ali bole me takve stvari zbog njega, jer je dobar čovjek, neusporedivo je bolja osoba od svoje sestre, i vidim nekad po njemu da ga nekad nešto štrecne i pogodi, ali šuti... A i što da kaže...

[VeronikaN]

Hermina kaže:

ta pojava je očito ukorijenjena u nama. biblijski primjer. ne znam točno kako se zovu...odmetnuti sin ili tako nešto?

on ode i ostavi oca, a brat ostaje i cijelo vrijeme ocu pomaže. onda se ovaj probisvijet vrati nakon što je zapio sve novce, a otac ga prihvati, štoviše, napravi najveću feštu njemu u čast

eto, valjda roditelji više pužu za onim djetetom koje ih ne doživljava. to je neka obrnuta psihologija

Ma ne taj biblijski primjer nije doslovan,govori ustvari o praštanju ...o vraćanju na pravi put.

Ali činjenica je da su inače muška djeca dublje u roditeljskim srcima.No ne mora biti.
Ja bih prije sama sebi otkinula glavu,no da postupim nepravedno prema bilo kojem od moja tri sina,ali ono što me kopka,odnosno osječam se krivom,je što me uspjehi jednogsina,ipak malo više raduju,njegove nevolje teže srcu primam,za njega nekako najviše strepim...a da za to nema realnog povoda ni objašnjenja!

Nikako i nikada nebih mogla postupiti ili postupati prema djeci nejednako,osim ako nebi došlo do neke teške i drastične povrede sa strane jednoga od njih,mene kao roditelja i čovjeka.Ili bar tako sada mislim da bi bilo!

[Marge Simpson]

Ajme, al me ova tema takla u živac!
Ja sam jedna od tih koju su roditelji manje voljeli i ne samo voljeli nego su mi uskraćivali osnovne životne potrebe , a danas očekuju da ih ja vodam po doktorima, brinem se i stojim samo njima na raspolaganju . Ubija me to! A sestra se ponaša ko da ona s tim nema nikakve veze, da je to samo moja odgovornost (starija je od mene 6 godina). Oni je u svemu tome podržavaju, smatraju to sasvim normalnim .
Mislim, bilo šta da sad kažu ili urade ne može promijeniti prošlost. A šta da ja sad radim sa svim tim? Ne želim biti najgora kučka na planeti, ali odavno su mi prešli sve pragove tolerancije.
Ima li ko kakav pametan savjet? Vjerovatno je neko već prošao kroz to.

[Snake's Kiss]

Moja mama je isto dijete koje su manje voljeli. Sestra i ja nismo osjetile razliku. No, moja svekrva je radi. Često favorizira prvog sina (mog šogora) ..
Imam samo 1 dijete pa ne mogu ulaziti u detalje, zapravo nisam ne znam kako je moguće voljeti jedno više. Vjerujemd a svako voliš na svoj način, no manje ili više?!

[VeronikaN]

Marge Simpson kaže:

Ajme, al me ova tema takla u živac!
Ja sam jedna od tih koju su roditelji manje voljeli i ne samo voljeli nego su mi uskraćivali osnovne životne potrebe , a danas očekuju da ih ja vodam po doktorima, brinem se i stojim samo njima na raspolaganju . Ubija me to! A sestra se ponaša ko da ona s tim nema nikakve veze, da je to samo moja odgovornost (starija je od mene 6 godina). Oni je u svemu tome podržavaju, smatraju to sasvim normalnim .
Mislim, bilo šta da sad kažu ili urade ne može promijeniti prošlost. A šta da ja sad radim sa svim tim? Ne želim biti najgora kučka na planeti, ali odavno su mi prešli sve pragove tolerancije.
Ima li ko kakav pametan savjet? Vjerovatno je neko već prošao kroz to.

Nemoj si to dozvoliti!
Ne uništavaj svoj život,ako su te tako teško zakinuli.
Ili im pak oprosti i pomaži,ne zato što su oni samim tim što su ti dali život to automatski zavrijedili,već budi veći čovjek no što su oni ikada bili!
Sebe radi i svoje savjesti radi!
Uprkos tome,nemoj se ženirati reči :Ne,kada si spriječena da ih voziš bilo kuda ili da im budeš na raspolaganju kada ti to nemožeš!I ne obaziri se na njihove primjedbe!
Obzirom da vidim da te napravda s njihove strane boli,bilo bi izuzetno hrabro od tebe,a koristilo da se riješiš gorčine da im otvoreno sve kažeš!Bez obzira kako će ragirati!
Njihovo je da ili shvate ili da se okrenu i odu!
Što će govoriti je u biti nevažno.

Ja sam bila jedina od petero djece iz dva braka,mog oca zlostavljača,koja se na kraju brinula o njemu,a da godinama nisam imala nikakvu komunikaciju s njim(s 15 sam pobjegla iz roditeljskog doma).

Nije on ničim zaslužio da se ijedno od nas brine za njega,ali to je bilo pitanje
moje ljudskosti i savjesti.
On se pojavio na mojim vratima,bijedan,bolestan,napušten.
Pogled na tog starog čovjeka,natjerao me da se zapitam:Hoću li vratiti zlo za zlo...ili??Nikakvih osječaja u meni za njega nije bilo.
Nisam ni osječala nikakvu obavezu.Mogla sam ga glatko izjuriti iz kuće.
Vidjela sam da je on očekivao da ga primim u svoju obitelj!
To nisam učinila.To sam jasno i rekla.I rekla sam i zašto!
Ostao je u svojoj kući,no ja sam dnevno dolazila,prala,čistila,donosila hranu,njegovala ga kada je postao skoro nepokretan.
Kako nije živio u mom mjestu,plačala sam mještanku koja je dolazila da pogleda treba li mu što,kada mene nema.
Taj čovjek nikada nije shvatio,zašto je odbačen od djece!Nikada nije imao ni volju ni potrebu,ni u smrtnom času da mi zahvali za brigu ili da ičim pokaže da mu je žao kako je postupao sa ženama i djecom.
Nisam to ni očekivala.
Jer ja sam njega sagledala kao čovjeka.
Meni to više ni nije bilo bitno!
Ali bilo mi je izuzetno bitno da ne postupam i ne budem kao on.
Preživjela te godine,ma kako naporno bilo,nisam zaboravila svoje djetinjstvo,ali gorčina koju sam prije osječala, je nestala.
To olakšanje je neopisivo!
Zato bih savjetovala i tebi:Učini za njih ono što smatraš da ti želiš i možeš,a ne što oni očekuju.
Ne očekuj od njih ni pravednost ni ljubav!
Očito je ,da niti su bili niti će biti u stanju pružiti.
Ali svakako budi bolji čovjek od njih!

A ako to nemožeš,eto ja sam prva koja te neće osuditi,ako ih otvoreno udaljiš od sebe!
Nije važno što će i kako će komentirati.
Žeti će što su sijali!A nitko tko sam nije takvo nešto doživio od roditelja tako i tako neće shvatiti pa i nije bitno što će reči.
Samo moraš otvoreno sve razčistiti.
A za sestru bi bilo vrijeme da ina pokaže malo savjesti!

[izgubljena U prijevodu]

evo da se i ja nadovežem na ovu temu...Ja imam svekra kojemu je zena umrla,imaju 6 dijece,1 im sin poginuo u ratu...Ali da sad ne ulazim previse u detalje...nitko ga nije htjeo primiti u svoj dom(ono svi ko fol hoce ali nitko ne kaze ajde kod mene)A njegova miljenica je najstarija kcer(on je se nado da ce ga ona primit ali ona je samo mudro sutila kad je se pitalo kod koga ce dida)Cak nije htjela doci kad joj je majka umirala,nije htjela vidjeti ni kad je umrla...Ma to je katasrofa..Ali stalno ti on o toj kcerki prica...kako je ona dobra,zlatna zena...A mi sto smo ga primili...nitko i nista!Ona ima ono kućetinu ,a mi podstanari je***i a mi mozemo...
Istina je da neki roditelji vole jedno dijete vise ovo je čist dokaz...

[Marge Simpson]

Veronika, rekla sam ja to sve njima prije par godina. Moj otac istinski mrzi porodicu koju je stvorio. U tom leži problem. Sad se tu ništa ne da popraviti.
Pomažem im, neko ko posmatra sa strane uopšte ne može shvatiti da tu nešto ne štima. Ono što mene pritišće je da ja i dalje trebam odraditi sve ko da su bili najbolji na svijetu. Možda će imati bolju starost od nekih ljudi koji su sve dali od sebe da odgoje što bolje svoju djecu.
Malo sam tužna zbog svega tog, ali kako su drugi valjda ću tako i ja. Ima i težih životnih sudbina.

[VeronikaN]

Marge Simpson kaže:

Veronika, rekla sam ja to sve njima prije par godina. Moj otac istinski mrzi porodicu koju je stvorio. U tom leži problem. Sad se tu ništa ne da popraviti.
Pomažem im, neko ko posmatra sa strane uopšte ne može shvatiti da tu nešto ne štima. Ono što mene pritišće je da ja i dalje trebam odraditi sve ko da su bili najbolji na svijetu. Možda će imati bolju starost od nekih ljudi koji su sve dali od sebe da odgoje što bolje svoju djecu.
Malo sam tužna zbog svega tog, ali kako su drugi valjda ću tako i ja. Ima i težih životnih sudbina.

To sam ti nekako htjela prenijeti!Možda nisam bila dovoljno rječita!
Čini što ti savjest nalaže,ali čini to bez gorčine!
Ne njih radi.Sebe radi!
Nije bitno što oni dobivaju nezasluženu brigu(ali skreši njihove zahtjeve bez imalo grižnje,jer upravljati tobom nemaju pravo),bitno je što ti činiš!
Pravi jadnik je tvoj otac!A majka još veći ako mu se priklonila!
Zamisli koji je to hendikep za nekoga da mrzi vlastitu obitelj!
Kako je živjeti s takvim osječajem?
Pokušaj to zamisliti,bez da ga pravdaš!Jednostavno zamisli to kao da misliš o susjedu!
Mržnja je najdestruktvnija za one koji je osječaju!
Koje su (možda)traume i okolnosti dovele tog čovjeka do takve mržnje?
Kada to otkriješ ili sagledaš,nećeš moći opravdati ,ali ćeš shvačati!
Vjeruj mi znam o čemu govorim!

I nemoj biti više tužna!
Oni ne zaslužuju tvoju tugu!
A izdržati nije lako,ali nije ni nemoguće kada jednom posložiš uzroke i posljedice!

[Marge Simpson]

VeronikaN kaže:

To sam ti nekako htjela prenijeti!Možda nisam bila dovoljno rječita!
Čini što ti savjest nalaže,ali čini to bez gorčine!
Ne njih radi.Sebe radi!
Nije bitno što oni dobivaju nezasluženu brigu(ali skreši njihove zahtjeve bez imalo grižnje,jer upravljati tobom nemaju pravo),bitno je što ti činiš!
Pravi jadnik je tvoj otac!A majka još veći ako mu se priklonila!
Zamisli koji je to hendikep za nekoga da mrzi vlastitu obitelj!
Kako je živjeti s takvim osječajem?
Pokušaj to zamisliti,bez da ga pravdaš!Jednostavno zamisli to kao da misliš o susjedu!
Mržnja je najdestruktvnija za one koji je osječaju!
Koje su (možda)traume i okolnosti dovele tog čovjeka do takve mržnje?
Kada to otkriješ ili sagledaš,nećeš moći opravdati ,ali ćeš shvačati!
Vjeruj mi znam o čemu govorim!

I nemoj biti više tužna!
Oni ne zaslužuju tvoju tugu!
A izdržati nije lako,ali nije ni nemoguće kada jednom posložiš uzroke i posljedice!

Znam ja već neko vrijeme šta je posrijedi, ali razlozi su stari 30 i više godina. Uglavnom, to je nešto što ja niti sam uzrokovala niti mogu promijeniti.
On za nekoliko dana treba na operaciju, pa su mi sad izmiješane i pojačane svakakve emocije: i bijes i tuga i briga, jer on jest moj otac uprkos svemu. Nije da sam ja ta koja je odabrala da mrzi njega.
Sreća je što nije da svaki dan 24 sata samo razmišljam ili osjećam tugu ili bijes ili bilo šta vezano za prošlost, ali u ovakvim trenutcima to malo jače ispliva na površinu.
Za npr. 6 mjeseci neću više se ni sjećati ovih emocija, ali sad me malo opralo.
U svakom slučaju pomažu mi tvoje riječi i tvoje životno iskustvo .