Informacije o knjigama i recenzije (starije knjige)

[djed1]

Pozdrav, zanima me postoje li hrvatska izdanja knjiga:
1.)"Iron Kingdom: The Rise and Downfall of Prussia, 1600–1947";
2.)" Kaiser Wilhelm II";
3.)" The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914".
Autor je Christopher Clark, britanski povjesničar.

[nasmijanonebo]

Za trecu knjigu su prije dvije godine planirali prevesti na hrv, ali jos nisu.

Edit: provjerila sam, preveli su u Srbiji tu trecu ("Mjesecari..") na srpski (srecom, na latinici je), mozes je, ako si u Zg, posuditi u Knjiznici B. Adzije (tzv."Radnicka knjiznica"), kraj Tvornice (kulture) u Subicevoj.
Vjerojatno je imaju i nase online knjizare.

[Zoran Oštrić]

nasmijanonebo kaže:

Za trecu knjigu su prije dvije godine planirali prevesti na hrv, ali jos nisu.

Edit: provjerila sam, preveli su u Srbiji tu trecu ("Mjesecari..") na srpski (srecom, na latinici je), mozes je, ako si u Zg, posuditi u Knjiznici B. Adzije (tzv."Radnicka knjiznica"), kraj Tvornice (kulture) u Subicevoj.
Vjerojatno je imaju i nase online knjizare.

Da, i ja sam je nedavno posudio! Prije toga sam bio nabavio englesko izdanje za kindle.

Nedavno je otvoren novi topic, naslovnljen "Informacije o novim knjigama i recenzije". Kako je on specifično namjenjen novim knjigama (unutar, recimo, dvije godine, novije recenzije isl.), ovdje možete tražiti informacije i prenositi informacije i recenzije o starijim knjigama.

Proširio sam naslov, koji je glasio samo "Recenzije knjiga", jer kako se i radilo, ne moraju biti samo recenzije, nego jednostavne informacije, kao ova gore.

[Zoran Oštrić]

Prenosim moje bilješke o jednoj od knjiga novije hrvatske historiografske produkcije, koja je bila promovirana s pompom. Svojedobno sam ih objavio na facebooku, ovdje dorađeno.

(Mihalić, 2012)
Neva Mihalić: "Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha : Hrvatski protuosovinski otpor i dinamika vojno-političkih strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu", Zagreb: Despot Infinitius d.o.o., 2012. Predgovor Zvonimir Despot (str. 7)

Zvonimir Despot, u kratkom predgovoru, žali se da nam »pojedini autori i danas prodaju povijesnu maglu zamotanu u ideološki diskurs«, pa »još i danas slušamo samo o partizanima, komunistima, NOB-u, ofenzivama, kao da u tom ratu nije postojala ni jedna druga opcija (…)«, jer je »jugoslavenska historiografija izbacila sve druge vidove otpora koji su postojali«. Nasuprot tome, knjiga Neve Mihalić ne samo da »baca sasvim novi pogled«, nego i mnogo više: »zapravo je nova paradigma Drugog svjetskog rata među Hrvatima«. (Usput možemo primijetiti da su iz slike zbivanja "među Hrvatima" gotovo potpuno izbačeni Srbi, iako su u "protuosovinskom otporu" na području Hrvatske i pogotovo tadašnje NDH imali bitnu ulogu.)

Autorica nije po struci povjesničarka, što se iz njenog pristupa temi i cjelovitog diskursa jasno vidi. Knjiga nije o povijesti, nego o (pseudo)filozofiji ili ideologiji povijesti (nešto kao Tuđmanova "Bespuća…", koja su ipak suvisliji tekst; također mene jako podsjeća na djela ideologa lenjinističkog i staljinističkog "dijalektičkog i historijskog materijalizma").

Mulja nešto s Foucoultom, što meni ide na živce jer cijenim Foucoulta ali njegovi sljedbenici u 99% slučajeva sterilno recikliraju njegov diskurs, pretvarajući ga u blazirani žargon. Piše nešto mutno o »epistemičkom sazrijevanju hrvatske historiografije« i baca slične fraze, pokušavajući uvećati svoju ulogu historijskog revizionista.

Gledajući izučavanje prošle stvarnosti, njezina je osnovna teza, kako kaže u Uvodu (str. 13): »Uz partizanski pokret otpora s komunističkim vodstvom kao organizirani oružani oblik suprotstavljanja okupaciji, u Hrvatskoj se spontano rađao i disao vojno neorganizirani, politički neartikulirani protuosovinski otpor koji je potjecao od hrvatskog stanovništva, vojnika i časnika hrvatske regularne vojske te određenih političkih i građanskih krugova.«

Međutim, kad se pročita knjiga, vidimo da ne ispunjava pretenzije same autorice i urednika. Pisana je neinventivno, kompilacijski, konfuzno. Navodi razne manje-više zanimljive podatke, ali iz njenog prikaza na kraju jasno slijedi, da je fokus historiografije na "partizane, komuniste, NOB i ofanzive" opravdan, jer to i jest velika većina "hrvatskog antifašističkog otpora". Hvali se recimo, na tradicionalan način kao što npr. radi i Nikola Anić ("Antifašistička Hrvatska", 2005.) time da je u Hrvatskoj 1942.-1943. postojala hrpa brigada, divizija i korpusa NOVJ, dok u Srbiji nije bilo nijedne.

Postoji poglavlje »Pokušaji uspostavljanja hrvatske protuosovinske nekomunističke oružane snage«, a iz sadržaja je vidljivo da se nije radilo o nekim ozbiljnim "pokušajima", nego samo o neodređenim željama i namjerama, koje su ostale u začetku.

Autorica pokušava davati značaj "otpora" tome što postoji »vrlo uočljivo protunjemačko raspoloženje u hrvatskim državnim institucijama« od početka 1944. i da sami Nijemci uočavaju »da se i pojedini vodeći ljudi ustaškog pokreta orijentiraju protiv njih« (str. 156). Otprilike onako, kako su navodno u Hrvatskoj svi bili "antikomunisti" 1985. ili čak 1989., ali da se previše ne zamjere. Ne može međutim negirati činjenicu da, kad je to "raspoloženje" vodilo do nekog djelovanja, u velikoj većini slučajeva se to djelovanje sastojalo u suradnji s Narodnooslobodilačkom pokretom ili direktnom prelasku u redove NOVJ.

Zašto se to tako dogodilo? U prikazu događaja s HSS-om autorica ne daje ništa novo u odnosu na dosadašnju literaturu, npr. monografije Fikrete Jelić-Butić i Zvonka Radelića o Hrvatskoj seljačkoj stranci u Drugom svjetskom ratu i Ljube Bobana "Dr. Tomo Jančiković" (o tome npr. u članku "Ivanko Farolfi" na hrvatskoj wikipediji - kojem sam glavni autor). Iako prikazuje neodlučnost i konfuziju vodstva HSS-a, u njenoj interpretaciji krivi su prvenstveno komunisti nisu htjeli razgovarati s HSS-ovcima, osim kad ovi bezuvjetno prelaze u NOP.

HSS međutim nikad nije ni pokušao stvoriti neku svoju "protuosovinsku" organizaciju ili jedinicu, nego jeradio na tome da ojača Hrvatsko domobranstvo (godina je 1944.) kao "hrvatsku regularnu vojsku"; autorica to pokušava prikazati kao da je jačanje regularne vojske jedne države koja je saveznica Njemačkog Reicha nekakva borba protiv Njemačkog Reicha! (str. 154 id.)

To bi možda imalo nekog smisla, da je stvarno HSS ostvario neku neformalnu ali stvarnu kontrolu nad dijelom zapovjednika domobranstva, ali znamo da se to nije dogodilo: ustaški je režim sačuvao kontrolu nad domobranstvom i zatim Hrvatskim oružanim snagama, onoliko koliko im je dozvoljavala njemačka vojska, pod čijim operativnim zapovjednistšvom su bile i Hrvatske oružane snage. Neki su "grintali" u sebi ili doma u ormaru, a u slučajevima kad se pojavljuje neki pravi otpor, on se sastoji u ilegalnoj suradnji s NOP-om, u čemu su neki časnici HOS-a i službenici ustaškoga režima sudjelovali do samog kraja rata (npr. slučaj Eugena Pusića, oko kojeg se svojedobno pokušala stvoriti fama).

"Protuosovinski prevrat" u NDH (Vokić-Lorković), koji je trebao »otvoriti novi protuosovinski front« (str. 155 id.) nije imao nikakve šanse, niti je u njemu HSS kao organizacija imao utjecaja (djelovalo je samo nekoliko pojedinaca). Časnici domobranstva, kao pukovnik Babić, željeli su se »odvojiti od osovinskog bloka«, ali da ne izazovu »međuhrvatske oružane sukobe«; ne prolijevati »hrvatsku krv« čak ni kad se radi o ustaškim bojnama, koje "odvajanje" naravno neće dopustiti. (str. 88)

Kako (točno) prikazuje Mihalić, "pacifistički" HSS se od samog početka »ustručava od preuzimanja odgovornosti za žrtve kao posljedice pokretanja oružanog otpora koji bi bio protuosovinski, a time nužno i međuhrvatski« (str. 42). HSS se pasivizira, postavlja si samo zadaću »da biološki sačuvaju hrvatski narod, što više života, obitelji i gospodarstva«. Taj je izbor pak bio, među inim, »zbog nepovjerenja u vlastite i narodne snage« (str. 42)

Ta opsesija, da se ne prolijeva krv našeg naroda (drugi nisu važni), jako podsjeća na strah koji je Dražu Mihailovića, od potencijalnog vođe otpora, pretvorio u otvorenog kvislinga. Takva vrsta paralizirajućeg straha osobito je bila deplasirana 1944., kad je već toliko krvi bilo proliveno.

(U tako tragičnim situacijama, pred svakog aktera se postavljaju beskonačne dileme. Je li očuvanje golih života zaista najvažni cilj? Ako i jest, je li potpuna pasivnost najbolji način da se to postigne? O tome se naravno može u beskraj lamentirati. Ljudi od akcije će pak u jednom trenutku postupiti poput Aleksandra pred Gordijski čvorom i krenuti u borbu, pa "sa štitom ili na njemu!)

S druge srane, KP je naravno bila spremna za »ekstremne uvjete«, razvila intenzivnu aktivnost, te se u političkom djelovanju uspješno »u hodu prilagođavala hrvatskom mentalnom sklopu«. (str. 42) (Trebalo bi ovome dodati da se uspješno prilagođavala i "mentalnom sklopu" Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa i muslimana u BiH.) Tako je KP uspjela da se »hrvatskom narodu nametne kao rješenje i vodstvo«. (str. 43)

Autorica navodi, pozivajući se na izvore iz NDH (ali ne i iz UK), da su »krajem 1943. godine vrhu NDH upućeni britanski prijedlozi«, koji su uključivali priznanjje hrvatske vojske, formiranje »šire zasnovane hrvatske vlade«, smjenjivanje Poglavnika ali uz garancije blagog postupanja; te su ponude navodno vrijedile sve do kraja kolovoza 1944. (str. 157-159) Za tu navodnu ponudu ne navodi potvrde u dokumentaciji, nego samo prenosi priče ustaških dužnosnika. Tu nekako ispada, da su, osim komunista koji vode NOP, glavne "antiosovinske" snage u Hrvatskoj - u vrhu ustaškoga režima. :-)

Dapače, autorica tvrdi da su tijekom 1944. HSS i vrh NDH u svojoj antikomunističkoj kampanji imali dobre uspjehe, pa je došlo do prestanka dezertiranja iz hrvatskih oružanih snaga i do povećanog dezertiranja iz hrvatskih partizanskih postrojbi, dapače »pojedine partizanske jedinice bivaju prepolovljene« (str. 155) te u ljeto 1944. »politička kriza partizanskog pokreta u Hrvatskoj doživljava vrhunac«. (str. 154) Tako se navodno 1944. mijenja situacija, koja je bila 1941.-1943, kada se »više od polovice pozvanih vojnika i pričuvnih časnika u NDH ne odaziva mobilizacijama«. (Str. 80) Autorica to prikazuje kao da je nekakav doprinos borbi protiv Trećeg Reicha to, što je jačala
vojska koja je pod zapovjedništvom vojske Trećeg Reicha, a slabila vojska koja je članica antifašističke koalicije!

Tu bi tezu (da poziv koji je Tito poslao na prelazak u NOVJ, s rokom do 15. rujna 1944., zapravo nije imao znatnijeg utjecaja) autorica ipak trebala puno detaljnije potkrijepiti.

[Zoran Oštrić]

Nastavak prethodnog posta.

Autorica također piše o nekomunističkom neoružanom otporu: »Mnogi su stanovnici NDH, i građani i seljani, pomagali ljudima i djeci koji su bili određeni za logore, zaštićivali ih, odvodili iz transportnih vagona i sabirnih prostora, liječili, sakrivali ili udomljavali. Iako se često radilo o individualnim primjerima ljudskosti i hrabrosti, oni kao takvi nisu trebali uspjeti da uz njih nije stala moralna i praktična pomoć susjeda, poznanika i sugrađana. Ipak u mnogim slučajevima spašavanja ljudskih života bile su angažirane i različite humanitarne, crkvene i druge društvene organizacije, kao i pojedinci u hrvatskim državnim institucijama.« (str. 96) To je točno i autorica bi o toj temi mogla puno više napisati; no ona daje samo par opaski, ne spominje npr. riječ "Kozara" odnosno "kozaračka djeca", ne spominje Dianu Budisavljević (čiji je dnevnik objavljen 2002.) itd.. (Možda je neugoda u tome, da se radilo o srpskoj djeci.)

Autorica nastoji istaknuti da komuniti ne bi mogli djelovati da im hrvatski narod nije pružao potporu. »Bez protuosovinske podrške hrvatskog naroda komunisti u nekom kraju, nekoj sredini, mjestu ili gradskoj četvrti ne bi mogli ni dulje, ni kraće vrijeme raditi, provoditi neku aktivnost ili se skrivati jer im, kako su sami sudionici kasnije pisali, „nikakva vještina ilegalnog rada sama ne bi omogućila trajniju aktivnost". Kretanje i skrivanje u samom centru Zagreba, kao području manje rizičnom za ilegalni rad od zagrebačke periferije, bez protuosovinskog držanja građana ne bi bilo moguće.« (str. 96)

To je naravno točno - zar je to netko skrivao? Samo se pokušava fino promijeniti rakurs, diskurzivno težište, u suprotnom smjeru od onog iz doba SFRJ: tu je "narod" nešto različito od "komunista", kao da i članovi KPH nisu dio "naroda".

Autorica se muči s tim odnosom - problem je što ipak ne može negirati, da Partija jest imala ključnu ulogu. »U poslijeratnim prikazima ratnog djelovanja sudionici nisu glorificirali narod-naciju koja je omogućila NOP u Hrvatskoj, nego je, nejenjavajućom idolatrijom, Partija ostajala na razini božanstva.« (str. 97) Točno, ali je ipak postojala i kritična historiografija. Dalje autorica piše: »S obzirom na upućenost u ratne potrebe NOP-a, u mnogim slučajevima radilo se o rezultatima planskog rada Komunističke partije koja je mogla dati ideju i organizacijski usmjeravati protuosovinske aktivnosti Ali sve su one prvenstveno bile djelo hrvatskog stanovništva, a ne isključivo zasluga Partije.« (str. 97) Kako god okrenuli, Partija jest imala ključnu ulogu; a treba spomenuti i to, da odnos partijaca i vanpartijaca nije statičan: najaktivniji protuosovinski aktivisti iz hrvatskog stanovništva masovno su bivali primani u članstvo KPH i KPJ. U travnju 1941. je KPJ imala oko 8.500 članova i članica, a krajem 1945. bilo ih je, unatoč brojnim pogibijama tijekom rata, 141.000..

U ovom pozivanju na narod protiv dominantne političke organizacije autorica slijedi obrazac, koji su sami komunisti tijekom 2SR koristili protiv HSS-a, ali i drugih predratnih stranaka.

U čemu se dakle u ovom pretencioznom eseju radi? Autorica ne pokušava (nije joj dat zadatak) kreirati novu "paradigmu" (znanstveni okvir za istraživanja, u kuhnovom smislu), nego novi ideološki diskurzivni okvir, koji bi trebao "glorificirati narod-naciju": diskurs nacionalističko-konzervativne ideologije, u borbi za "diskurzivnu hegemoniju" (sintagma u kojoj spajam Foucoulta i Gramsija). Ta je borba također dio "detuđmanizacije" (poništiti ideju "pomirbe" iz 1990-ih).

Knjiga je pisana kao esej, a ne kao studija; nije historiografija, nego (kvazi)filozofsko lamentiranje o povijesti s ciljem "pravilne" ideološke konceptualizacije, što bi se dalje trebalo koristiti u idejnoj borbi ("promidžbi i psihološkom ratu").

Komunisti, koji su ranije bili slavljeni kao avangarda naroda i radničke klase, sada se manje-više suptilnim sintagmatskim promjenama tretiraju kao strano tijelo u "narodu-naciji". Oni su se uspjeli nametnuti kao vodeća snaga, Srbima i Hrvatima, svojim vještim blefovima, trikovima i parolama ("promidžba" i "psihološki rat" - str. 80 idr.).

Autorica tu uvelike preuzima uobičajeni diskurs četničke emigracije i današnjeg srpskog nacionalističkog antikomunizma; hrvatski i srpski antikomunisti se slažu da je ustanak na teritoriji NDH srpnja 1941. bio "četnički", a komunisti su se na neku foru kasnije uspjeli nametnuti.

Autorica ipak nije posve dosljedna u svojem pristupu. Čini mi se da ostaje u sebi raskoljena; možda zato, jer se kao postmodernistica ne može stvarno uživjeti u dat joj zadatak da jednu "veliku priču" zamijeni novom velikom pričom, jedan monoperspektivizam drugim.

Možda i zbog zadržanog poštovanja prema činjenicama, dapače, nevoljkog divljenja prema komunistima i onome što su kroz Narodnooslobodilački pokret postigli, koliko god ih osuđivala. Npr. nevoljko im odaje priznanje: »Bez obzira na različite „koncesije" koje su nužno davali. može se reći da je zasluga komunista da su u prvom razdoblju rata na etnički miješanim područjima središnje Hrvatske uspjeli pokazati da, usprkos velikom povijesno-političkom i kulturnom jazu, postoji potencijal za zajedničku borbu Hrvata i Srba, ako se ona pokuša postaviti na temelje općeljudskih vrijednosti.« (str. 65)

Meni bi osobno bilo drago, da je u Hrvatskoj bilo znatno više "nekomunističkog protuosovinskog otpora". Da npr. Maček nije ostao paraliziran u onome što autorica naziva »apsurdnost hrvatskog pacifizma«, pa da je u ljeto i početkom jeseni 1941, kad je živio u Kupincu prilično slobodno i dolazili mu članovi HSS i SDS tražeći savjet što da rade u odgovoru na ustaški teror i pokolje, rekao ono što bi rekao i Mahatma Gandi: postoje situacije, u kojima treba silom odgovoriti na silu, oružjem na oružje. (Maček je 1941. došao u Zagreb da bi ostao sa svojim narodom, a 1945. je pobjegao zajedno s ustašama. Time je, IMHO, priznao svoj ne samo politički, nego i moralni poraz.)

Tada bi se možda stvorila dva pokreta otpora, komunistički i nekomunistički, barem u Hrvatskoj, koji bi surađivali, kao u Francuskoj i uz varijacije u Poljskoj, Grčkoj, čak sjevernoj Italiji nakon njemačke okupacije. Pa bi onda, recimo, poslijeratna podjela utjecaja zapada i SSSR-a mogla stvarno biti fifti-fifti; što, doduše, sigurno ne bi bila stabilna situacija.

[Zoran Oštrić]

Ovo nije knjiga, ali ipak objavljujem ovdje jer je tog obima. Riječ je o doktorskoj dizertaciji, obranjenoj 2016. na FF Zagreb, koja je dostupna na Svemrežju. Nadajmo se da će se pojaviti i kao knjiga!

Goran Bilogrivić: "ETNIČKI IDENTITETI U RANOSREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ – MATERIJALNI I PISANI IZVORI

Mentori:
Dr. sc. Mirja Jarak, izv. prof.
Dr. sc. Neven Budak, red. prof.

Rad je podijeljen u Uvod, pet tematskih poglavlja i Zaključak.

1. Uvod
2. Teorijska i metodološka polazišta
3. Pitanja seobe i dolaska Hrvata u Dalmaciju
4. Starohrvatska kultura
5. Groblja, oružje i identitet
6. Hrvati, crvke i identitet
7. Zaključak

U prilozima su date fotografije i crteži raznih arheoloških nalaza.

Za osnovnu informaciju, prenosim "Sažetak" dat na početku rada (zaključak je dulji).

Sažetak

Polazeći od viđenja etničkih skupina kao kulturno pripisanih identitetskih skupina temeljenih na izražavanju stvarne ili pretpostavljene zajedničke kulture i podrijetla, u disertaciji se razmatra problematika etničkih i drugih identiteta na području ranosrednjovjekovne Hrvatske. Težište je na proučavanju uloge materijalne kulture u stvaranju, održavanju i komuniciranju identiteta te je stoga kao osnovno polazište primijenjen kontekstualni pristup tumačenju arheoloških nalaza. Vremenski je fokus usmjeren prije svega na 9. stoljeće, kada se u pisanim izvorima javljaju prvi ranosrednjovjekovni etnonimi na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Uzevši u obzir dostupne pisane izvore i arheološke nalaze pokazano je da je na početku ranoga srednjeg vijeka najvjerojatnije bilo doseoba novoga stanovništva prema istočnoj jadranskoj obali, međutim njihovo identificiranje s određenim etničkim skupinama nužno ostaje otvorenim. Tijekom većeg dijela 8. stoljeća društvena slika je relativno ujednačena i jednostavna. Zbog odsutstva pokazatelja trajnije i veće društvene stratifkacije, za proučavanje i objašnjavanje toga perioda prikladnim se čini model koji pretpostavlja postojanje manjih zajednica s uglednicima (big-men) na čelu. U tome svjetlu provedena je i analiza geneze i razvoja pojma "starohrvatski" te koncepta "starohrvatske" arheološke kulture, koji su se pokazali višestruko problematičnima. Do snažnije integracije društva dolazi u posljednjoj četvrtini 8. stoljeća, sa širenjem franačke vlasti u susjednim krajevima. Tada se formira nova elita u dalmatinskome zaleđu, čiji je identitet u mnogočemu oslonjen na karolinške modele. Pojedini segmenti identitetskog diskursa očituju se u grobnim nalazima, kroz višestruku simboliku prilaganja oružja i drugih predmeta kao simbola statusa, moći i pripadnosti. Kao prvi poznati uži skupni identitet javljaju se Guduščani, koje nešto kasnije kao dominantna Francima odana skupina zamijenjuju Hrvati. Ranosrednjovjekovna Hrvatska Kneževina također se razvija u ovisnosti o Francima i po uzoru na njih u mnogim segmentima. U tome periodu, tijekom druge trećine 9. stoljeća i dalje, običaj prilaganja predmeta u grobove postepeno nestaje, no isticanje identiteta očituje se u gradnji i opremanju crkava. Kako su na nemalom broju trabeacija oltarnih ograda sačuvani spomeni vladara i njihovih župana, uklanjanje ranijih instalacija može se u određenim slučajevima tumačiti kao namjerno uklanjanje spomena i sjećanja na prethodnika te pokazivanja vlastite nadmoći. Uz vladarska imena i titule ponekad dolaze i etničke oznake, koje se k tome javljaju na prilično uskom prostoru, pa se u postavljanju crkvenog namještaja s takvim natpisma može vidjeti i svjesno komuniciranje prevladavajućeg etničkog identiteta, hrvatskoga.

Još jedan citat

»Tijekom posljednjih tridesetak godina 20. stoljeća, do tada dominantna paradigma europske i svjetske historiografije u ovome kotekstu, temeljena na proučavanju migracija i podrijetla naroda, usmjerena je prema proučavanju i istraživanju transformacije kasnoantičkoga svijeta, formiranju novih društava, stvaranju te iskazivanju novih identiteta, među kojima osobito etničkih. Slični smjerovi istraživanja nedugo potom pokrenuti su i među arheolozima, gdje se otada sve više pozornosti posvećuje simboličkom značenju i aktivnoj ulozi materijalne kulture u navedenim procesima.« (iz Uvoda, str. 1)


O autoru

Rođen 1984. u zagrebu. Diplomirao arheologiju na FF Zg. 2008., te norveški jezik i kulturu. Zaposlen kao znanstveni novak na Zavodu za hrvatsku povijest FFZg. Izvodi nastavu na Odsjeku za arheologiju i na Katedri za skandinavistiku. Sudjeluje u arheološkim iskopavanjima ranosrednjovjekovnih lokaliteta u okolici Knina. Objavio je (do 2016.) osam znanstvenih radova iz arheologije.