Idealiziraju li soleri veze i bivanje u paru?

[BBast]

Riona kaže:

Ooooo... đe's mala, nema te dugo, pa se vratiš s ovim biserima!
Zaboravila si sretnu Cocacola obitelj! Božićni ručak i to

Da, da, veze su svakakve - kako koja, kako kada. Pravila su labava, promjene moguće. Ne treba sanjati roza mašnice, ali ne treba biti ni pesimist. Bacit ću, opet, kletvu na romantične filmove, koji pokušavaju zadati okvire u kojima smo sretni. Svatko ima svoju sreću, koju bi trebao ostvarivati, a da li ona odgovara ideji nekog scenarista - baš ga briga!

Helou!

Da, mislim da se u javnosti prezentira ta lažna i isforsirana slika veze i zajedničkog života. I obiteljskog, naravno. Tko je od vas s mamom, tatom i starijim bratom išao na piknike biciklom?
Da ne zaboravim, svi na slici imaju savršene bijele zube.

wild rider7 kaže:

malo mi žao da nisi podijelila ta razmišljanja, al' ok, tnx.

Evo sad ću se potruditi.

Prvo, zaljubljenost prođe. I dalje ostaje toplina svaki put kad si s tom osobom i kad pomisliš na nju, ali to je drugačiji osjećaj od leptirića, uzbuđenosti i ostalih simptoma zaljubljenosti. Više se ne budiš s osmjehom jer je on pored tebe. Jutra opet postaju jutra, ali imaš osobu uz čiju se guzu stisneš.
Ako je veza zdrava, nema puno promjena u ponašanju. Nema ljubomore, imaš i dalje svoje vrijeme i hobije i svoje prijatelje i napiješ se i radiš budalu od sebe. Sve to u minici i štiklama ako želiš i ako ti je partner normalan.
Nekad želiš doći doma i biti sam. Ne želiš pričati niti slušati. Već ideja da moraš izgovoriti formalne pozdrave ti izazivaju neugodu. A nekad te u takvim trenucima dočeka samo poljubac u čelo, hladno pivo i tišina.

Nekad te ta osoba živcira, dosadna ti je i radije bi bila negdje drugdje, a ne na kauču slušala petstotu anegdotu s posla/nogometa/iz kina. Onda vidiš sjaj u očima te osobe i shvatiš da je potpuno ogoljena pred tobom i ti pred njom. Nema okolišanja, tajnovitosti, formalnosti. Dijelite dobre i loše stvari.

Meni se ideja kompromisa činila kao sulud koncept - uvijek sam ugađala isključivo sebi. Sve bi odnose držala na distanci jer mi nije padalo napamet slušati nešto što mi se ne sluša, tolerirati nečije mane i grozila sam se ljudi koji bi tolerirali moje mane jer sam ih smatrala očajnima.

Koliko god klišejasto to zvučalo, s pravom osobom i u pravo vrijeme sve to sjedne na mjesto. Nema kalkulacija, brojanja pluseva i minuseva. Potpuna opuštenost i prepuštenost drugoj osobi.

Sad sam svašta nadrobila i već osjećam da će netko ovaj post rascjepkati i tražiti mu mane, ali to je samo moj tijek misli.

I da na kraju još spomenem da je svaka veza posao. Ulažeš, pregovaraš, pristaješ na nešto što ti se ne sviđa i "tjeraš" drugu stranu da prihvati tvoje uvjete. Nije uvijek sve idealno, ne ramišljate na iste načine, nekad imate drugačije vrijednosti.

Po meni se sav taj posao isplati ako osjetiš da ga radiš jer te usrećuje.

[wild rider7]

BBast kaže:

Evo sad ću se potruditi.

Prvo, zaljubljenost prođe. I dalje ostaje toplina svaki put kad si s tom osobom i kad pomisliš na nju, ali to je drugačiji osjećaj od leptirića, uzbuđenosti i ostalih simptoma zaljubljenosti. Više se ne budiš s osmjehom jer je on pored tebe. Jutra opet postaju jutra, ali imaš osobu uz čiju se guzu stisneš.
Ako je veza zdrava, nema puno promjena u ponašanju. Nema ljubomore, imaš i dalje svoje vrijeme i hobije i svoje prijatelje i napiješ se i radiš budalu od sebe. Sve to u minici i štiklama ako želiš i ako ti je partner normalan.
Nekad želiš doći doma i biti sam. Ne želiš pričati niti slušati. Već ideja da moraš izgovoriti formalne pozdrave ti izazivaju neugodu. A nekad te u takvim trenucima dočeka samo poljubac u čelo, hladno pivo i tišina.

Nekad te ta osoba živcira, dosadna ti je i radije bi bila negdje drugdje, a ne na kauču slušala petstotu anegdotu s posla/nogometa/iz kina. Onda vidiš sjaj u očima te osobe i shvatiš da je potpuno ogoljena pred tobom i ti pred njom. Nema okolišanja, tajnovitosti, formalnosti. Dijelite dobre i loše stvari.

Meni se ideja kompromisa činila kao sulud koncept - uvijek sam ugađala isključivo sebi. Sve bi odnose držala na distanci jer mi nije padalo napamet slušati nešto što mi se ne sluša, tolerirati nečije mane i grozila sam se ljudi koji bi tolerirali moje mane jer sam ih smatrala očajnima.

Koliko god klišejasto to zvučalo, s pravom osobom i u pravo vrijeme sve to sjedne na mjesto. Nema kalkulacija, brojanja pluseva i minuseva. Potpuna opuštenost i prepuštenost drugoj osobi.

Sad sam svašta nadrobila i već osjećam da će netko ovaj post rascjepkati i tražiti mu mane, ali to je samo moj tijek misli.

I da na kraju još spomenem da je svaka veza posao. Ulažeš, pregovaraš, pristaješ na nešto što ti se ne sviđa i "tjeraš" drugu stranu da prihvati tvoje uvjete. Nije uvijek sve idealno, ne ramišljate na iste načine, nekad imate drugačije vrijednosti.

Po meni se sav taj posao isplati ako osjetiš da ga radiš jer te usrećuje.

hvala što si podijelila. djeluje stabilno, smisleno i toplo taj odnos.

[Ludica]

BBast kaže:

Helou! : w

Da, mislim da se u javnosti prezentira ta lažna i isforsirana slika veze i zajedničkog života. I obiteljskog, naravno. Tko je od vas s mamom, tatom i starijim bratom išao na piknike biciklom?
Da ne zaboravim, svi na slici imaju savršene bijele zube.

Ma daj... pa nemoj mi reći da to kod tebe nije bilo tako?
Ok, slažem se, reklame uvijek pretjeravaju u obiteljskoj idili, ali mi smo se ko obitelj dosta družili. Jedna od najbolji stvari kad sam još živjela doma su bile nazovimo to tako filmske večeri. Otišli bi u videoteku, jedno sat vremena se prepirali koja dva filma ćemo posuditi, a kad bi došla večer, ispekli bi brdo kokica, razvukli ogromnu kutnu garnituru u boravku, i svih pet se poslagali i gledali film. Možda nije za coca cola reklamu, ali je lijepa uspomena.

BBast kaže:

Evo sad ću se potruditi.

Prvo, zaljubljenost prođe. I dalje ostaje toplina svaki put kad si s tom osobom i kad pomisliš na nju, ali to je drugačiji osjećaj od leptirića, uzbuđenosti i ostalih simptoma zaljubljenosti. Više se ne budiš s osmjehom jer je on pored tebe. Jutra opet postaju jutra, ali imaš osobu uz čiju se guzu stisneš.
Ako je veza zdrava, nema puno promjena u ponašanju. Nema ljubomore, imaš i dalje svoje vrijeme i hobije i svoje prijatelje i napiješ se i radiš budalu od sebe. Sve to u minici i štiklama ako želiš i ako ti je partner normalan.
Nekad želiš doći doma i biti sam. Ne želiš pričati niti slušati. Već ideja da moraš izgovoriti formalne pozdrave ti izazivaju neugodu. A nekad te u takvim trenucima dočeka samo poljubac u čelo, hladno pivo i tišina.

Nekad te ta osoba živcira, dosadna ti je i radije bi bila negdje drugdje, a ne na kauču slušala petstotu anegdotu s posla/nogometa/iz kina. Onda vidiš sjaj u očima te osobe i shvatiš da je potpuno ogoljena pred tobom i ti pred njom. Nema okolišanja, tajnovitosti, formalnosti. Dijelite dobre i loše stvari.

Meni se ideja kompromisa činila kao sulud koncept - uvijek sam ugađala isključivo sebi. Sve bi odnose držala na distanci jer mi nije padalo napamet slušati nešto što mi se ne sluša, tolerirati nečije mane i grozila sam se ljudi koji bi tolerirali moje mane jer sam ih smatrala očajnima.

Koliko god klišejasto to zvučalo, s pravom osobom i u pravo vrijeme sve to sjedne na mjesto. Nema kalkulacija, brojanja pluseva i minuseva. Potpuna opuštenost i prepuštenost drugoj osobi.

Sad sam svašta nadrobila i već osjećam da će netko ovaj post rascjepkati i tražiti mu mane, ali to je samo moj tijek misli.

I da na kraju još spomenem da je svaka veza posao. Ulažeš, pregovaraš, pristaješ na nešto što ti se ne sviđa i "tjeraš" drugu stranu da prihvati tvoje uvjete. Nije uvijek sve idealno, ne ramišljate na iste načine, nekad imate drugačije vrijednosti.

Po meni se sav taj posao isplati ako osjetiš da ga radiš jer te usrećuje.

Dobar dio toga bih potpisala, osim dijela s osmijehom. I dalje se budim s osmijehom. Možda je prošlo premalo vremena

[BBast]

ja-cu-poludit kaže:

Ma daj... pa nemoj mi reći da to kod tebe nije bilo tako?

Ok, slažem se, reklame uvijek pretjeravaju u obiteljskoj idili, ali mi smo se ko obitelj dosta družili. Jedna od najbolji stvari kad sam još živjela doma su bile nazovimo to tako filmske večeri. Otišli bi u videoteku, jedno sat vremena se prepirali koja dva filma ćemo posuditi, a kad bi došla večer, ispekli bi brdo kokica, razvukli ogromnu kutnu garnituru u boravku, i svih pet se poslagali i gledali film. Možda nije za coca cola reklamu, ali je lijepa uspomena.









Dobar dio toga bih potpisala, osim dijela s osmijehom. I dalje se budim s osmijehom. Možda je prošlo premalo vremena

Imali smo mi i druženja i glazbene večeri, i roštiljanja ali nije bilo filmski.


Ma budila sam se s osmjehom prvih mjesec dana zajedničkog življenja, a i to sam puno rekla.

[Lord Byron]

BBast kaže:

I da na kraju još spomenem da je svaka veza posao.

Nije.

[Ludica]

BBast kaže:

Imali smo mi i druženja i glazbene večeri, i roštiljanja ali nije bilo filmski.

Ma budila sam se s osmjehom prvih mjesec dana zajedničkog življenja, a i to sam puno rekla.

A jebiga, ne živimo u filmu pa da bude filmski

Samo mjesec dana? uff..
Kaj, prljave čarape kraj kreveta i to?

Mi smo na godinu i pol zajedničkog života, bokte, prođe, a da se ni ne okreneš...

[BBast]

ja-cu-poludit kaže:

A jebiga, ne živimo u filmu pa da bude filmski



Samo mjesec dana? uff..

Kaj, prljave čarape kraj kreveta i to?



Mi smo na godinu i pol zajedničkog života, bokte, prođe, a da se ni ne okreneš...

Ne, uredan je i čistunac. Samo ne volim jutra.

[7 dana]

Dođe vrijeme kad shvatiš da si S A M ... i da ti nije dobro. Meni došao trenutak u kojem sam jasno osjetila da će me samoća ugušit. Povezano u velikoj mjeri s nemogućom ljubavi. Od onda ne funkcioniram dobro. Od onda umirem dolazit u prazan stan. Ne imat čovjeka s kojim ću bit bliska. Nekog "svog", uvijek tu, na mojoj strani, nekoga kome mogu reć sve, kome vjerujem. Možda ne trebam ni reć više.
Ne radi se o zajedništvu pod bilo koju cijenu. Svjesna sam da je to samo još jedno mučenje. Za sad. Ne mogu si čak ni lagat i reć da nisam blizu očajničke granice kad će me samoća toliko samljet da neću reć da je išta bolje nego ništa. U ovom momentu još se opirem toj ideji. No koliko dugo,ne znam.
Samoća je postala strava. Možda je uvijek i bila, samo sam došla do momenta kad više nije izdržljiva.
Nije da toliko želim, koliko sam morala sama sebi priznat da trebam drugo biće u životu. Da ljutimo jedno drugo, i praštamo si.
O, kako žalim za vremenom kad sam bila sretno sama ili bar - sretno nezaljubljena!!!

[Iceman1991]

7 dana kaže:

... ili bar - sretno nezaljubljena!!!

Eh, nisu stari hobiji više što su bili, odavno.
Da mi se samo vratiti negdje tamo u 2001. ili 2002., najbolje godine. Samo PS2 i GTA, ništa drugo nije postojalo.
Zaigrao sam GTA V kada je izašao za PC prije dvije godine, igrao možda jedan vikend i gotovo. Vrhunsko tehničko dostignuće, tona sadržaja, ali nije to više to... Nažalost.
Zasada alkohol još uvijek funkcionira, više-manje zadovoljavajuće. S njim vrijeme strašno brzo proleti, zdrobiš se i spavaš 10, 12 sati u komadu (nije to "pravi" san, ali svejedno). Imaš osjećaj da vikend traje možda koji sat, ne više. Tu govorim o utrošku slobodnog vremena, naravno.
Poslije toga slijedi povratak na posao jer je ponedjeljak. Posao još i više pomaže kod "ispunjavanja praznine", zbog toga i imam tko zna koliko nakupljenih slobodnih dana. Ostajem duže na poslu (nerijetko 10+ sati), odgađam godišnji jer je teška koma i tako to...
Na kraju nema ni veze, ovim tempom ću se raspasti na proste faktore do negdje tridesete. Tako da nije sve tako crno.

[Diego Rivera]

7 dana kaže:

Dođe vrijeme kad shvatiš da si S A M ... i da ti nije dobro. Meni došao trenutak u kojem sam jasno osjetila da će me samoća ugušit. Povezano u velikoj mjeri s nemogućom ljubavi. Od onda ne funkcioniram dobro. Od onda umirem dolazit u prazan stan. Ne imat čovjeka s kojim ću bit bliska. Nekog "svog", uvijek tu, na mojoj strani, nekoga kome mogu reć sve, kome vjerujem. Možda ne trebam ni reć više.
Ne radi se o zajedništvu pod bilo koju cijenu. Svjesna sam da je to samo još jedno mučenje. Za sad. Ne mogu si čak ni lagat i reć da nisam blizu očajničke granice kad će me samoća toliko samljet da neću reć da je išta bolje nego ništa. U ovom momentu još se opirem toj ideji. No koliko dugo,ne znam.
Samoća je postala strava. Možda je uvijek i bila, samo sam došla do momenta kad više nije izdržljiva.
Nije da toliko želim, koliko sam morala sama sebi priznat da trebam drugo biće u životu. Da ljutimo jedno drugo, i praštamo si.
O, kako žalim za vremenom kad sam bila sretno sama ili bar - sretno nezaljubljena!!!

Žao mi je što se tako osjećaš...
Ali, trebali bi prihvatiti bilokoju situaciju u kojoj se nalazimo. U ovom kontekstu bilo da si u vezi ili nisi...
Pitanje: jesi li imala sretnih veza dosad?
Koliko znam, ženama je lakše ući u vezu od muškaraca, većina koja nije u vezi to je zato što to ne želi, ili su dosad imali uglavnom neuspješne veze pa su razočarane. Ne znam, možda se varam.
A odgovor na naslov teme: idealiziraju oni soleri koji uglavnom nisu bili u dužim vezama. Jer definitivno biti u vezi ima svoji dobrih i loših strana. Kao i biti solo. Neki čak više cijene 'solo period' od onog kad si u vezi, ali to ovisi od osobe, naravno...

[Lorse]

7 dana kaže:

Dođe vrijeme kad shvatiš da si S A M ... i da ti nije dobro. Meni došao trenutak u kojem sam jasno osjetila da će me samoća ugušit. Povezano u velikoj mjeri s nemogućom ljubavi. Od onda ne funkcioniram dobro. Od onda umirem dolazit u prazan stan. Ne imat čovjeka s kojim ću bit bliska. Nekog "svog", uvijek tu, na mojoj strani, nekoga kome mogu reć sve, kome vjerujem. Možda ne trebam ni reć više.
Ne radi se o zajedništvu pod bilo koju cijenu. Svjesna sam da je to samo još jedno mučenje. Za sad. Ne mogu si čak ni lagat i reć da nisam blizu očajničke granice kad će me samoća toliko samljet da neću reć da je išta bolje nego ništa. U ovom momentu još se opirem toj ideji. No koliko dugo,ne znam.
Samoća je postala strava. Možda je uvijek i bila, samo sam došla do momenta kad više nije izdržljiva.
Nije da toliko želim, koliko sam morala sama sebi priznat da trebam drugo biće u životu. Da ljutimo jedno drugo, i praštamo si.
O, kako žalim za vremenom kad sam bila sretno sama ili bar - sretno nezaljubljena!!!

Ovo je i meni najveći problem.

Ipak većina nas nije neki vuk samotnjak i treba mu neka potpora,neko društvo,neka bliskost.

Ali,opet,zaboravljamo da i ta druga strana je samo obična osoba i da će nam nekada možda smetati,ići na živce,da nije neki podanik da ćemo reći danas bi htjela tvoje društvo,sutra ne.

Teško je biti pametan

[lockme]

Nakon nekoliko raznoraznih ljubavnih i wannabe ljubavnih iskustava slavim svoju samocu.
Svjesna sam da svakim novim danom imam sve manje sanse da cu upoznat nekoga ko ce mi zavrtit tlo pod nogama.
I ok mi je to.
Ljudi su teski. Odnosi su teski. Naporni.
U comfort zoni je lakse.
Imam posao, hobije, putovanja.
Nista mi ne fali.
Postala sam (konacno) emocionalno tupa i prazna.
Tako da ne, ne idealiziram veze.
Dapace, idealiziram soliranje


Sent from my iPhone using Tapatalk