Duhovnost i Filozofija u Poeziji

[N'dugu]

When hearts were entertained in June
We stood beneath an amber moon
And softly whispered 'some day soon'

We kissed and clung together
Then
Tomorrow was another day
The morning found me miles away
With still a million things to say

Now
When twilight beams the skies above
Recalling thrills of our love
There's one thing I'm certain of

Return I will
To old Brazil 

...


Kad u lipnju srca kucahu u glas
A mjesec, žut i snen, obasjavao je nas
Stajali smo, šapćuć tiho: "doć' će i taj čas".

Poljubismo se, priljubljeni,
Tad
Jer sutra bješe neki dan sasvim treći,
A jutro će me miljama daleko zateći
S još milijun stvari koje nisam stig'o reći

Sad
Kad sumrak nebo gustom sjenom obasjava
Sjećajuć' se naslade, dok ljubav bješe prava
Samo jedno znam da nije sanak, nego java

Vratit' ću se, znaj
U Brazil, taj stari kraj

[enky]

Im Nebel

Seltsam, im Nebel zu wandern!
Einsam ist jeder Busch und Stein,
Kein Baum sieht den andern,
Jeder ist allein.

Voll von Freunden war mir die Welt,
Als noch mein Leben licht war;
Nun, da der Nebel fällt,
Ist keiner mehr sichtbar.

Wahrlich, keiner ist weise,
Der nicht das Dunkel kennt,
Das unenntrinnbar und leise
Von allen ihn trennt.

Seltsam, im Nebel zu wandern!
Leben ist Einsamsein.
Kein Mensch kennt den andern,
Jeder ist allein.



U magli

Čudno je lutat u magli!
Samotan grm je i kam,
Ni stablo ne vidi stabla,
Svatko je sam.

Nekoć, za vedrih dana,
Život mi bješe lijep;
No sad, kad magla pada,
Sada sam slijep.

Al nitko mudar nije,
Tko ne shvaća tmine moć,
Što zajedno bješe prije,
To sada dijeli noć.

Čudne su magle i kiše.
Ja tajnu njihovu znam.
Ni čovjek se ne vidi više;
Svatko je sam.

Hermann Hesse

[samting]

Mijena

Duboko u meni budi se čežnja
Nostalgija izvire u lucidnosti
Nešto me nosi u krivo
Gadljivost je prisutna
Osjećam da sam se opet izgubio
Da sam se udaljio od izvora
Izvora svjetlosti i tame
Od onoga što me tvori
Kreacije same što tinja ispod površine
Dok svijest se budi
Ljudi osjećaju da su siti
Siti života ovoga što ga materija i pohlepa tvore
Nekako se kao probude iz sna
Jednim okom progledaju
Ponekad se i osvjeste
U rijeci što ih nosi
Ne pogledavši obzor
Ne pogledavši dubine
Vide samo vodu koja im do grla seže
I guši ih već bljutava okusa
Prožvakana bezbroj puta
Boje mutne i mirisa odvratna
Misleć da će spasioc doći
Da ih izvuče iz jada i gnjeva
Da im promijeni tu vodu
Kao da su ribe zatočene
Mjesto da se stope u jedno
Jer jedno i jesu
Od dualnosti ispunjene
Od jednote stvorene
No tu kraj nije
Čeka se spasioc
Isčekuje se alibi za sva gnjusna djela
A i nagrada poželjna u nadi sebičnoj
Tobož ga neki Spasitelj zovu
Nesvjesni uloge svoje
A onda kad dođe kraj
Opet vide smrt
I opet u tami gnjevni
Za kostima plaču
Jadaju se svemu
Ostatke štuju
Glupost slave
Licemjere najveće žive
I nikad ne vidješe
Nikad ne pogledaše
U sebe duboko
Kreacija od najljepšeg materijala satkana
Zrači samo jedno
Ta jedna iskra koja izvor čini
Izvor koji postoji da se daje
A ne ostaje začepljen u mržnji
Držan sebično
Ispoljavan u snovima
Korišten u mašti
Nadahnut u mislima
Proživljen nikada
A sve je opet samo površinski jad
Površinski život
Koji nikad svjestan
Nikad probuđen bude i konačno shvati
Da je sve
Samo jedna mijena
Oduvijek prisutna
Eonima utkana
Mijena koja ne prestaje nikad
Kreće i završava
A da nikad krenula ni završila nije

[samting]

Snovima lebdim
Očima dišem
U krugu se vrtim
Budućnost pišem

Slobodan od stvarnosti
Života surovog
U svijetu trivijalnosti
I pogleda tmurnog

Jedna melodija
Iskrvarena harmonija
Ljepota satvorena
Boginja savršena

[Soul sister]

Jabukov cvijet

Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi
U životu koji se bliži svom kraju

Hoćemo li još uvijek imati oči
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet?

Mak Dizdar

[Soul sister]

Kama kaže:

ovo je jedna u koju sam stalno buljila u knjižici

Jedite na travi
Samo požurite
Jer kad-tad
Trava ce jesti na vama

(Jaques Prévert)

Mislim da ovo spada u dio Prévertovih sakupljačkih radova, koje on nije napisao. Jer, ova misao o prolaznosti života potječe iz mnogo ranijeg razdoblja. Ili je Prévert "obradio" staru misao.

USPAVANKA

Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je tek zasvilila i orosila
Kao lišće mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruže još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadnice kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen tako
Nikad se zbog toga nećemo rastati mili
Nikad se nećemo rastati
Nikad tijelu moga tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ćeš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ćeš me nositi dokle god budeš pozdravljao rađanje dana

I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I žalio padanje lišća
Ti ćeš živjeti i kad ti se oči sklope
Živjećeš u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjećeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti

Kako si nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš međ` ljudima a riječi nemaš
Treba da živiš međ` vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmajskim čudima u kojima živi aždahaka
Zato nek` rastu brzo
Nek` rastu i jačaju brže

Noge su tvoje dva nježna ljiljana za tetošenje
Al` ja ću ti pričati najljepšu priču ovog i onog svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hraniću te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da progućeš za dobrodušna namjernika
U životu treba mudro da šutiš


Al` riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka

Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo

Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo
Cijelo i gotovo
Paji
Baji

Nikad se nećemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba da život produžiš
Život na zemlji valja da produžiš

Mak Dizdar

[Soul sister]

The Invitation

It doesn't interest me what you do for a living.
I want to know what you ache for,
And if you dare to dream of meeting your heart's desire.

It doesn't interest me how old you are.
Iwant to know if you will risk looking like a fool for love,
For your dreams, for adventure of being alive.

It doesn't interest me what planets are squaring your moon.
I want to know if you have tuoched the center of your sorrow,
If you have been opened by life's betrayals,
Or have become shriveled and closed for the fear of future pain.

I want to know if you can sit with pain,
Mine or your own,
Without moving to hide it, fade it, or fix it.

I want to know if you can be with joy,
Mine or your own,
If you can dance with wildness, and let ecstasy fill you to the tips
Of your fingers and toes,
Without cautioning us to be careful, to be realistic,
Or to remember the limitations of human beings.

It doesn't interest me if the story you're telling me is true.
I want to know if you disappoint another to be true to yourself,
If you can bear the accusations of betrayal and not betray your own soul.

I want to know if you can be faithful and therefore be trustworthy.
I want to know if you can see beauty,
Even when it's not pretty every day,
And if you can source your life from its presence.

I want to know if you can live with failure,
yours or mine,
and still stand on the edge of the lake and shout to the silver moon:
"Yes!"

It doesn't interest me to know where you live,
or how much money you have.
I want to know if you can get up after a night of grief and despair,
weary and brused to the bone,
and do what needs to be done for the children.

It doesn't interest me who you are now or who you came to be here.
I want to know if you will stand in the center of the fire with me
and not shrink back.

It doesn't interest me where or what or with whom you have studied.
I want to know what sustains you from the inside when all else falls away.
I want to know if you can be alone with yourself,
and if you truly like the company you keep in the empty moments.

Oriah Mountain Dreamer

.................................................. .................................................. ......

Poziv

Ne zanima me kako zarađuješ za život.
Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želje svog srca.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi, zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.
Ne zanima me koje planete se mimoilaze s tvojim Mjesecom.
Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio, zatvorio zbog straha od nove boli! Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.
Želim znati možeš li boraviti uz radost, moju ili svoju vlastitu; možeš li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme sve do vršaka prstiju, ne opominjući nas da budemo oprezni, da budemo realni, da ne zaboravimo svoja ljudska ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Ne želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran sebi; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.
Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan povjerenja.
Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i ako je nema svakoga dana, i možeš li napajati svoj život Božjom prisutnošću.
Želim znati umiješ li živjeti s porazom, svojim i mojim, pa ipak stati na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu:"Da!"
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati možeš li nakon noći provedene u boli i očajanju ustati, izmučen, s umorom u kostima, i obaviti sve ono što je potrebno za djecu.
Ne zanima me ko si, ni kako si došao ovamo.
Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre i ne ustuknuti.
Ne zanima me gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te podupire iznutra, kad sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu svoje društvo u pustim trenucima.


The Invitation

[Floverka]

Jednoga popodneva u kasno proljeće
usnuo sam san sličan fotografskoj slici.
Vidjeh kako Isus Krist silazi na zemlju,
pojavio se na padini brežuljka,
postavši po drugi put dijete,
trčao je i valjao se po travi,
trgao cvijeće i bacao ga,
smijao se da ga se čulo izdaleka.

Pobjegao je iz neba.
Bio je previše naš da bi hinio
drugu osobu Svetog Trojstva.
Na nebu je bilo sve lažno, sve u neredu:
cvijeće, drveće, kamenje.
na nebu je morao biti uvijek ozbiljan
i povremeno opet postajati čovjek,
visiti na križu, umirati vječito
s krunom načičkanom trnovima
i nogama probodenim čavlom velike glave
i čak s nekim dronjkom oko tijela
kao crnci na slikama.
Nisu mu dopuštali niti da ima oca i majku
kao druga djeca.
Njegov otac je bio dvoosoban-
jedan starac zvan Josip, što je bio drvodjelac,
i nije bio njegov otac,
a drugi otac bijaše neka glupa golubica,
jedina ružna golubica na svijetu
jer nije bila s ovoga svijeta i nije bila golubica.
Njegova majka nije bila ljubljena prije nego ga je povila.


Ne bijaše žena: bijaše neki kovčeg
u kojem je on došao s neba.
A htjeli su da on, što je rođen samo od majke,
što nikada nije imao oca kojeg bi ljubio sa štovanjem,
propovijeda dobrotu i ljubav!

Jednoga dana kad je Bog spavao,
a DUh Sveti letao okolo,
on otiđe do škrinje čudesa i ukrade tri.
S prvim učini da nitko ne dozna da je pobjegao.
S drugim se stvori za sve vijeke čovjek i dijete.
S trećim stvori Krista za sve vijeke na križu
i ostavi ga obješenog na križu koji je na nebu
i služi kao uzorak drugima.
Zatim pobježe prema suncu
i siđe na prvoj zraci koju ugrabi.

On danas stanuje sa mnom u mojem selu.
To je dijete puno smijeha i naravnosti.
Briše nos desnom rukom,
gaca po lokvama vode,
bere cvijeće, gladi ga, zaboravlja.
Baca se kamenjem na magarce,
krade voće po voćnjacima,
bježi plačući i vrišteći ispred pasa..
I, jer znade da one to ne vole,
a da to svi drže zabavnim,
trči za curama
što idu u skupinama putom
s krčazima na glavi
i podiže im suknje.

Mene je naučio sve.
Naučio me gledati stvari.
Upozorio me na sve što postoji u cvijeću.
Pokazao mi je kako su stijene dražesne
kad ih se drži u šaci
i kad ih se pozorno gleda.

Veoma mi loše govori o Bogu.
Veli da je glup i boležljiv starac,
da pljuje stalno po podu
i da govori nedolične riječi.
Djevica Marija provodi popodneva vječnosti pletući
čarape,
a Duh Sveti češe svoj kljun,
nasađen na naslonjače koje onečisti.
Sve je u nebu glupo kao Crkva Katolička.
Veli da bog nema pojma o stvarima što ih je stvorio-
"Da ih je on stvorio, to pak sumnjam"
"On veli primjerice, da bića pjevaju njegovu slavu,
a bića ne pjevaju ništa.
da pjevaju bila bi pjevači.
Bića bivaju i ništa više,
i zato se zovu bića."
I zatim umoran od ogovaranja Boga,
Dijete Isus zaspe na mojim rukama,
a ja ga u naručju odnesem svojoj kući

.................................................. .......


Fernando Pessoa

[Soul sister]

Balašević nije patetičan i depresivan - njegove pjesme su život. Oni koji ga tako doživljavaju ne razumiju ga i jednostavno - nemaju dušu.

U to ime - klasik:

Život je more, pučina crna,
po kojoj tonu mnogi što brode.
Nije mi srce plašljiva srna.
Ja se ne bojim velike vode.

Lome me vali, nose me struje.
Oseka sreće, a tuge plima.
Šiba me nebo bičem oluje,
al' još se ne dam i još me ima...

(Ostatak pjesme bit će mi možda aktuelan pred smrt - za sada sam još uvijek veoma živa.)

[Soul sister]

Soul sister kaže:

Balašević nije patetičan i depresivan - njegove pjesme su život. Oni koji ga tako doživljavaju ne razumiju ga i jednostavno - nemaju dušu.

Zaboravih najvažnije - autora citata... najpametniji muškarac kojeg poznajem, moj tata - ko drugi.

Zapis na pragu

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.


Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.


Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja.
Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja.
Moj drugi i moj treći.


Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga

Tin Ujević