O socijalizmu i komunizmu - filozofski aspekt

[obelix]

Dakle, na početku ove teme moram razjasniti zašto sam je otvorio baš ovdje, i tko je sve dobrodošao. Otvorio sam je ovdje na poticaj neutemeljenih optužbi Mete12 da branim tzv. "komunističke zločine". Nisam htio otvarati ovo na politici, jer ovdje sagledavamo stvari iz aspekta filozofije i sociologije. Svi koji ne bi htjeli uvlačiti politikanstvo u ovu raspravu su i više nego dobrodošli.

Ipak bih ovu raspravu proširio i na socijalizam i učinio jednu distinkciju između ta dva pojma, budući da ih neki ljudi izjednačavaju.

Danas često čujemo da netko kaže: “za vrijeme socijalizma...” ili “nakon propasti komunizma”, iz čega proizlazi da su socijalizam i/ili komunizam već postojali, a da su propali.

No, je li socijalizam, odnosno komunizam, doista postojao? “Da, naravno, da je postojao”, odgovorila bi ogromna većina ljudi. Međutim, takav odgovor ne zadovoljava. On je naprosto logički netočan!
Socijalizam i komunizam, govoreći po Marxu, nikada nisu postojali, a kako nešto nije postojalo, to onda ne može ni propasti. Sada se nameće pitanje, ima li uopće ikakve razlike između socijalizma i komunizma?

Pođimo prvo od etimologije tih pojmova.

Pojmovi "socijalizam" i "komunizam" porijeklo imaju u latinskim riječima socius, što u prijevodu znači drug, društvo, te communis, sa značenjem opći, zajednički, svačiji. I jedan i drugi pojam, dakle, upućuju na Društvo, Društvenost, Podruštvljenost. Iz korijena tih riječi možemo već vidjeti što je zajedničko i socijalističkom i komunističkom poretku. Zajedničko im je društveno vlasništvo.

Nije naodmet reći koja je temeljna razlika između državnoga i društvenoga vlasništva. Svaki ekonomski sistem možemo na temelju vlasništva označiti kao klasni ili besklasni. Okosnica je kapitalističkoga sistema privatno vlasništvo, ali njemu nije strano ni državno vlasništvo. Naprotiv, državno vlasništvo u nekim građanskim teorijama ima izuzetno važnu ulogu. Ipak, državno vlasništvo okosnica je takozvanih socrealističkih, odnosno etatističkih sistema, koji su preživjeli još jedino u Kini, Vijetnamu, Sjevernoj Koreji, Kubi, te možda u još ponekoj zemlji. No, čak i u najrigidnijim etatističkim sistemima ima donekle i privatnoga vlasništva (sitni obrti, uslužne djelatnosti i slično).

I privatno i državno vlasništvo, znači i kapitalizam i etatizam - stvaraju klasno društvo. Kako kaže dr. Branko Horvat: "U tom smislu dva sistema su slična, a oba su istovremeno temeljno drugačija od trećega - socijalizma."

Socijalizam treba značiti prvu fazu besklasnoga društva; u njemu više nema klase vlasnika sredstava za proizvodnju. Prvi put je u povijesti primijenjeno načelo: svakome prema radu. Dakle, nema prisvajanja dohotka od kapitala, ni privatno ni zajednički, već isključivo od svojega rada.

Otklonjeni su i eksploatatorski odnosi: "1. svaki član društva ima pravo na rad, 2. svaki član društva ima pravo da se natječe za bilo koji posao u skladu s vlastitim sposobnostima ( i u skladu s opisom posla), 3. svaki član društva ima pravo sudjelovati u upravljanju pod jednakim uvjetima." (Horvat)

Iz ovoga zadnjega vidimo da je samoupravljanje neizostavna komponenta društvenoga vlasništva, a to će reći - socijalizma. Kroz samoupravljanje demokracija dolazi do ponovnoga izražaja. Za Edvarda Kardelja, "samoupravna demokracija upravo opće društvene interese identificira sa samoupravnim interesima radnog čovjeka, odnosno zbiljskog građanina kao nosioca konkretnog kompleksa privatnih i društvenih interesa."

Mogao bih stoga, radi jasnoće, ispisati kratku formulu socijalizma. Socijalizam = demokracija = društveno vlasništvo = samoupravljanje = besklasno društvo.

Uz društveno vlasništvo, kao ekonomsko-pravni oblik vlasništva, još je značajan (ako ne i značajniji) humanizam, kao opće prožimajući duh poretka. Zašto i humanizam? Zato jer socijalizam i komunizam, to treba naglasiti, predstavljaju povratak “čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovječnog čovjeka”.

Prema tome, društveno vlasništvo i humanizam čine okosnicu socijalizma i komunizma. Jedno bez drugoga ne može. Jedno je s drugim povezano. Bez društvenoga vlasništva socijalizam i komunizam nisu mogući. Ali, samo društveno vlasništvo nije dostatno da bi socijalizam bio socijalizam i da bi komunizam bio komunizam. Društvenom vlasništvu je, stoga, potreban humanizam, ali ni humanizam nije humanizam bez društvenoga vlasništva.

Nekadašnje takozvane socijalističke i takozvane komunističke zemlje temeljile su se na državnom vlasništvu (ne društvenom), na jednopartijskom sistemu i ideološkom monolitizmu, a dobrim djelom i na antihumanizmu. Društveni sistem u većini zemalja, koje su se donedavno ubrajale u socijalističke nazivao se “real-socijalizmom”. Njegova politička praksa podvodila se pak pod staljinizam, što se uzima kao izopačenje izvornih socijalističkih ideala.

Za početak, utvrdit ćemo kada se prvi put javljaju ideje socijalizma, odnosno komunizma. Teško je odgovoriti na to pitanje, jer se ideja “socijalizma”i “komunizma” kao pravednijega, humanijega društva javlja s postankom ljudskoga roda. U tom smislu možemo reći, kao u popularnoj pjesmi, da je i “Krist bio komunist”.

O socijalizmu i komunizmu nisu prvi, kako neupućeni misle, govorili i zagovarali ih Karl Marx i Friedrich Engels.

Prvi su Owenovi sljedbenici još 1827. godine u časopisu Cooperative Magazine upotrijebili izraz “communists and socialists”. Za samoga Owena “socijalno” je značilo suprotno od “sebičnoga”. U veljači 1832. godine, sensimonistički časopis Le Globe uvodi riječ socialisme. Kasnije će Pierre Leroux, izdavač toga časopisa, u članku “De L’induvidualism et du socialisme” uspješno popularizirati novi termin.

Riječ komunizam, pak, nastala je između 1834. i 1839. godine u tajnim pariškim revolucionarnim društvima. Taj se termin uglavnom koristio za označavanje teorije Etiena Cabeta, čuvenoga po knjizi "Voyage en Icarie". U to vrijeme se socijalizam obično povezivao s različitim utopijama, a komunizam s tada aktualnom borbom radničke klase. Karl Marx i Friedrich Engels tim su pojmovima, međutim, pridali novo značenje. S njima je tako socijalizam postao “znanstveni socijalizam”, a komunizam “konkretna utopija” ( Ernst Bloch).

Znači li to da za utemeljitelje marksizma ipak postoji razlika između socijalizma i komunizma?

U Kritici Gotskog programa Marx je komunizam podijelio na takozvane dvije faze: nižu - socijalističku i višu - komunističku. S tim je htio ukazati da u “prijelaznoj fazi” postoje još neki elementi prethodnoga buržoaskoga sistema (država, partije, suprotnosti fizičkoga i intelektualnoga rada, religija, uski horizont buržoaskoga prava i slično), koji nisu, a trebaju “odumrijeti” u takozvanoj višoj fazi.

"U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske podčinjenosti individua podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvojem individua porastu i produktivne snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava, i društvo će moći na svojoj zastavi ispisati: Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!"

Neki su marksisti, a osobito staljinisti, ovu Marxovu podjelu (kao i sve ostalo) do te mjere vulgarizirali da su socijalizam zidom odvojili od komunizma. Kako u tom socijalizmu, smatrali su staljinisti, ima još mnogo (nikada ih malo!) buržoaskih i sitnoburžoaskih elemenata, “klasnih neprijatelja”, potrebno je koristeći sva sredstva (uglavnom antisocijalistička i antihumanistička) eliminirati ih iz društva, kako bi ono što prije učinilo veliki iskorak u “višu” fazu.

Tako je Staljin već 1936. godine u nacrtu Sovjetskoga ustava najavio prelazak u višu fazu komunističkoga društva. To bi, drugim riječima značilo, u humanizam. No, da ironija bude veća, baš su tih godina u Sovjetskom Savezu provođene najžešće čistke. Poslije će Nikita Hruščov drugi put najaviti isto, za 1. siječnja 1980. godine.

Kako paranoičnom staljinistu “neprijatelj vreba sa svih strana”, on ubrzo postaje permanentan neprijatelj, a prijelazna, niža faza (“socijalizam”, a ustvari staljinizam) postaje permanentna faza. U tom prijelazno - permanentnom razdoblju teror, logori i smaknuća postaju “dijalektička nužnost”.

Tada i državno vlasništvo, koje su Marx i Engels predvidjeli kao prelazno od privatnoga ka društvenom, postaje permanentno državnim. A društvo u cjelini, umjesto da postaje besklasno, ne prestaje biti klasno.

Za sada bi bilo dovoljno, i kada izrazite svoje mišljenje o komunizmu i socijalizmu, onda ću nastaviti dalje!