Kako razgovaramo sa svojom djecom ?

[VeronikaN]

Zamijetila sam u večem broju primjera(dakle osobno čula i vidjela)da roditelji sve agresivnije,ne birajući ni izraze ni ton,razgovaraju sa svojom djecom.
Nedavno sam bila u gostima kod jedne obitelji.Žive u stanu u gradu i odjednom se iz stana ispod njih čuo "razgovor" majke i djece.
Vrijeme zbivanja 18 h.
Za bolje razumijevanje,riječ je o razvedenoj ženi sa 2 sina (12 i 14 g).
Sin urla:Gdje si do sada bila,mi smo gladni?
Majka još glasnije: Kurce sam tražila kretenu jedan,napravite si sami...
itd itd dobrih pola sata.
U mom susjedstvu otac svom11 godišnjem sinu:
Majmune jedan,opet si s tenisicama na šodru.Kaj ti misliš da ja serem novce,a ti tenisice za školu ovde razbijaš.Kolko sam ti puta rekel kretenu jedan da paziš itd itd.
Supruga dotičnog:Naj se tak derati ljudi te slušaju.
Suprug: Boli me kurac ko me sluša,kozo jedna,kaj mu ti nisi rekla da ne razbija tenesice,nek mu sve dozvoljavaš itd itd,
monolog u trajanju od sat vremena.
Obzirom da sam sa svojom djecom uvijek razgovarala smireno i staloženo,brojeći u sebi do 3O ako bi osjetila navalu ljutnje( i koliko sam se sječam samo sam jednom reagirala nekontrolirano i žestoko i to iz straha,kad sam svoje sinove ulovila kako demontiraju elektro utičnice a bilo im je 7 g(trojci jednako stari)a svi smo mi ljudi podložni stresu i nekontroliranim ispadima,zanima me kako vi razgovarate sa svojom djecom i jeste li kada sebe ulovili da vam je jezik brži od samokontrole?

[Maca Micko]

ma ko će priznati da psuje decu?

[rossi79]

ja ne razumijem poantu ovoga topica... svatko od nas se našao u situaciji da je nekoga opsovao, nebitno radi li se o drugoj odrasloj osobi ili djetetu. onaj koji kaže suprotno laže. ali postoji velika razlika između povremenog psovanja kod krajnje iznerviranosti i psovanja na dnevnoj bazi kad psovke postanu poštapalice. ne znam koja majka koja se po noći ustane 20-ak puta zbog djetetovog plača, a koji za cilj ima samo testiranje majčinih granica izdržljivosti, nije opsovala... ja jesam i kaj sad?? ne smatram se zbog toga lošom majkom. ali isto tako ne psujem da dnevnoj bazi i ne nazivam dijete pogrdnim imenima. ali i to možda nije točno jer kad me zahebava kažem mu da je mali magarac. netko će i to smatrati nazivanje djeteta pogrdnim imenom.
ali primjeri koje si ti navela u najmanju ruku prelaze granice razgovora dobrog ukusa...

[anonymous_13]

moj otac je uvijek grubo s nama razgovarao. što je stariji to ima manje živaca, to se više dere i vrijeđa ako nije sve po njegovom. što da kaže, nije on loša osoba ali da je teško s njim kao roditeljem i (pretpostavljam) mojoj majci s njim kao mužem, jest. misli sve najbolje ali način na koji to izražava mu je.. u kurcu

međutim još lošija stvar je što sam ja u osamnaest godina života s njim usvojila jedan strašno agresivan ton kad govorim, bilo koje sastavljanje više od tri i pol rečenice u mojoj izvedbi zvuči kao napad. i još se k tome derem, a ne registriram uopće da se derem. moj muž također, jedino što se on ne dere toliko često, i toliko puta plane svađa uporavo jer nam se onaj drugi obraća tim tonom koji, naravno, raspizdi i drugu osobu bez obzira o kakvoj je nebitnoj gluposti riječ, pa se posvađamo zbog gluposti. a najtužnije je, kad sam otišla od doma, obećala sam si da neću tako.

i moje dijete živi s nas dvoje takvih, i sluša i upija, a ja ne znam kako to riješiti.. kako smiriti taj ton. trudim se, godinama se trudim, ali ne ide. ne čujem sebe samu dok ne vidim reakciju drugih, a i onda to traje par minuta i opet se moja dikcija vrati na staro deranje. naravno da ne psujem i ne vrijeđam svoje dijete, ne derem se na njega - ali čuje naše razgovore s drugima a ponekad kad me i bebi iznervira i isfrustrira, i čuje frustraciju u mom tonu i premda sadržajem nisu to ružne riječi i nisu mišljena kao deranje, svejedno vjerojatno zvuči tako.. puno grublje nego što bi trebalo. ne znam uopće kome se obratiti za pomoć tu, psihijaru, psihologu? ili fonetičaru, logopedu, otorinolaringologu? nekome stotom?

[Aruena]

Desi se da zagalamim na djecu,itekako,ali da ih vrijedjam i psujem-nikad.
I inace tako-psovkama i uvredama- sa nikim ne komuniciram,pa kud bih sa vlastitom djecom.

Muz isto tako.

Nekad im,istina, zna reci "Sta ste to napravili,jebem vam oca u'vr guzice",ali valjda to ne spada u vrijedjanja i psovanja djece,jer im je oboma smjesno kako tata sam sebe psuje.

[Maca Micko]

Aruena kaže:

Desi se da zagalamim na djecu,itekako,ali da ih vrijedjam i psujem-nikad.
I inace tako-psovkama i uvredama- sa nikim ne komuniciram,pa kud bih sa vlastitom djecom.

Muz isto tako.

Nekad im,istina, zna reci "Sta ste to napravili,jebem vam oca u'vr guzice",ali valjda to ne spada u vrijedjanja i psovanja djece,jer im je oboma smjesno kako tata sam sebe psuje.

e da
ja sam mojoj deci rekla> jebem vam mater
i samo ja imam pravo da vam psujem mater,jel jasno_

[VeronikaN]

Maca Micko kaže:

ma ko će priznati da psuje decu?

Pod psovanjem često se ni ne zamišlja uporaba pravih psovki,već više galama i ton..
No zašto ljudi ne bi priznali(a vidiš da su i drugi uočili što i ja)osobito ovdje anonimno,da ne razgovaraju uvijek sa svojom djecom,onako kako bi možda i željeli,za što postoji niz uzroka,što znači da i sami osječaju da to možda ne bi trebali činiti...

[Ribež]

Ja sam osoba koja podosta psuje
Mislim u općem smislu - nikome direktno.
Ima psovki koji ni u ludilu ne bi upotrijebila a ima ih koje su mi već poštapalica - hebi ga
Eto, to je dokaz- ovo gore
Imam kći od 8 godina i stvarno ne mogu zamisliti da na taj način razgovaram s njom.
Moji prijatelji kažu da ja imam lako odgojivo dijete i da blago meni jer nismo u istoj situaciji.
Ja baš ne bi tako rekla.
Ok, ima nešto u temperamentu, genetici ali dijete raste kako ga odgajaš.
Imam poznanike koji jako psuju baš djecu, koju doslovno mlate i nikakvu promjenu ja tu ne vidim - što se tiče ponašanja djece.
Samo su otupili na psovke i batine. Grozno.

[soks]

prije neki dan sam upoznala ženu s Filipina, već sam prije čula kako su žene iz tih krajeva jako nježne i koliko sam vidjela iz tona i načina ponašanja to je istina. U usporedbi s njom sama sebi se činim gruba, iako nisam neki temperamentni tip i ne vičem često.

[yvonchi]

Ribež kaže:

Ja sam osoba koja podosta psuje
Mislim u općem smislu - nikome direktno.
Ima psovki koji ni u ludilu ne bi upotrijebila a ima ih koje su mi već poštapalica - hebi ga
Eto, to je dokaz- ovo gore
Imam kći od 8 godina i stvarno ne mogu zamisliti da na taj način razgovaram s njom.
Moji prijatelji kažu da ja imam lako odgojivo dijete i da blago meni jer nismo u istoj situaciji.
Ja baš ne bi tako rekla.
Ok, ima nešto u temperamentu, genetici ali dijete raste kako ga odgajaš.
Imam poznanike koji jako psuju baš djecu, koju doslovno mlate i nikakvu promjenu ja tu ne vidim - što se tiče ponašanja djece.
Samo su otupili na psovke i batine. Grozno.

isto razmisljamo...
pobogu, zasto forumi nema opciju lajkanja?

[Ribež]

yvonchi kaže:

isto razmisljamo...
pobogu, zasto forumi nema opciju lajkanja?

Ne znam moje je dijete oduvijek bilo prezrelo za svoje godine, u razgovorima je šibala puno naprijed spram svojih vršnjaka. Naravno, nekada mi je bilo i žao. Ma i sada mi je žao jer imam osjećaj da nekada nije dijete nego mali čovjek a to nekada zaboli.
Zašto je takva - samo pretpostavke...
Nas dvije smo u jednom razdoblju života ostale same i naravno da je tražila mnoga objašnjenja. Zašto i kako tata i mama više nisu zajedno.
Ne, nije mi bila rame za plakanje. Za to su mi služili odrasli- ali morala sam prigodno njezinoj dobi objasniti razloge jer ih je tražila.
Inače mnogo razgovaramo. O svemu. Nema te teme na koju joj neću odgovoriti.
Ima pravo pitati i ima pravo znati sve što ju interesira. Ne gubim živce baš zbog njezina načina razgovora koji je vrlo ozbiljan kada ju nešto interesira.
Pokušavam joj unijeti samopouzdanje u život ne s tim da je najljepša mamina princeza nego da sam ponosna na nju zbog toga i toga i vidim da joj je drago kada ju pohvalim. A tko to ne voli??
Kada ima neku obavezu odradi ju. Nekad i šlampavo ali odradi. No, pa nisam ni ja savršena.

[shtefy]

Kad nesto po stoti put objasnjavam balavici, obavezna mi je postapalica "jebo te patak". Iz nekog razloga balavici je to urnebesno zabavno.

Nekad sam u zajebanciji znala reci "jebem ti mater", ali sam onda iza ledja cula dragog kako zlocesto mumlja "i ja, i ja..." pa sam se odvikla prije nego sto me pocne ispitivati o cemu to tata...

Inace znam dici glas, imam prilicno eksplozivnu narav, ali samo vicem. Nikada ne vrijedjam kad sam ljuta. A i imam obicaj ispricati se klinki kad pretjeram, ona vec ima i odgovor: ma nema veze, znam, opet su te rastimali tvoji zlocesti sefovi...

[happygoose]

moram priznati(mada nije pozitivno) da me to ne iznenadjuje, niti je to neshto novo IMHO...

evo ovdje oni sami raspravljaju kako to izgleda kad se roditelji verbalno izivljavaju uvredama i psovkama... https://www.forum.hr/showthread.php?t=242442


ja sam odrasla u iznimno psovachkom okruzenju i verbalno agresivnom...a nije bilo nishta bolje niti u okolini. Zato velim to meni nije nishta novo...moze biti samo bolje ili gore.

Zato mi je drago sto su i ovdje na forumu uveli pravila prije nekoliko godina.


Ono sto je tuzno, sto se nakon nekog vremena cini se, klinci pomire sa uvredama i pogrdnim nazivima.Sto to cini njihovom samopuzdanju samo Bog zna...

[SummerNight]

Ma ne znam, lako jos za psovanje i svadje ako je to samo to. Neke su familije takve, glasne i eksplozivne, i ako je to samo na povrsini, ako tako izrazavaju trenutno nezadovoljstvo i za 1 minutu je sve ok, onda ne smatram to necim groznim. Nije moj stil, ali bio je od moje mame i nisam uopce traumatizirana niti sam tada bila pogodjena njenim deranjem
Ali ono na sto je mene asocirao naslov je druga stvar. Redovno po cesti, po ducanima, posvuda zapravo cujem roditelje kako uzasno hladno, otresiito, nezainteresirano i nadrkano odgovaraju djeci na pitanja i opcenito vode s djecom konverzaciju na grozan nacin.
Meni ozbiljno znaju suze doc na oci nekad kad to cujem. Pogotovo kad vidim lica toj djeci nakon takivh odgovora.
I sve znam, da su roditelji umorni, pod stresom, nemaju novaca, imaju tonu problema.... sve znam.
Ali ipak mi nema za to opravdanja.

[ZubaTruba]

SummerNight kaže:

....Redovno po cesti, po ducanima, posvuda zapravo cujem roditelje kako uzasno hladno, otresiito, nezainteresirano i nadrkano odgovaraju djeci na pitanja i opcenito vode s djecom konverzaciju na grozan nacin.
Meni ozbiljno znaju suze doc na oci nekad kad to cujem. Pogotovo kad vidim lica toj djeci nakon takivh odgovora.
I sve znam, da su roditelji umorni, pod stresom, nemaju novaca, imaju tonu problema.... sve znam.
Ali ipak mi nema za to opravdanja.

je baš ovih dana o ovome razmišljam potaknuta izjavom jednog dragog kolege, divnog čovjeka iz sarajeva. živio je u zagrebu nekih godinu dana, radi posla, nakon toga je (jer mu nije odobren premještaj u sarajevo) dao otkaz i vratio se u sarajevo. razlog je bio taj "što ga napetost, ljutnja, nervoza i depresija na licima kolega, zagrepčana, ljudi koji ga okružuju, ubijaju i ne može to više izdržati". nije nikakva uvreda zagrepčanima, ali zaista, kad razmislim, to je stvarno stanje ne samo u zagrebu, nego i u drugim gradovima u hrvatskoj. mislim da smo generalno užasno nezadovoljni i to se odražava na našim licima, i na našem ponašanju prema svima, a najviše prema onima koji su nam najbliži - naša djeca, roditelji, supružnici. zašto? nemamo novaca - u sarajevu ih imaju još manje, ali oni zrače pozitivom, pod stresom smo - francuzi (npr.) su isto, ali i oni su jako pozitivni i ljubazni jedni prema drugima... ne znam, ne razumijem, a i sama sam dio te tmurne mase.

slažem se sa summer, i meni je jednako loš nezainteresiran i hladan ton razgovora s djecom, kao i sama uvreda.

[rossi79]

ZubaTruba kaže:

je baš ovih dana o ovome razmišljam potaknuta izjavom jednog dragog kolege, divnog čovjeka iz sarajeva. živio je u zagrebu nekih godinu dana, radi posla, nakon toga je (jer mu nije odobren premještaj u sarajevo) dao otkaz i vratio se u sarajevo. razlog je bio taj "što ga napetost, ljutnja, nervoza i depresija na licima kolega, zagrepčana, ljudi koji ga okružuju, ubijaju i ne može to više izdržati". nije nikakva uvreda zagrepčanima, ali zaista, kad razmislim, to je stvarno stanje ne samo u zagrebu, nego i u drugim gradovima u hrvatskoj. mislim da smo generalno užasno nezadovoljni i to se odražava na našim licima, i na našem ponašanju prema svima, a najviše prema onima koji su nam najbliži - naša djeca, roditelji, supružnici. zašto? nemamo novaca - u sarajevu ih imaju još manje, ali oni zrače pozitivom, pod stresom smo - francuzi (npr.) su isto, ali i oni su jako pozitivni i ljubazni jedni prema drugima... ne znam, ne razumijem, a i sama sam dio te tmurne mase.

slažem se sa summer, i meni je jednako loš nezainteresiran i hladan ton razgovora s djecom, kao i sama uvreda.

ma sve ovo stoji, pogotovo boldano. i činjenica je da su ljudi u manjim sredinama zadovoljniji. zašto? kako? ne znam.. ali ja sama sebe pitam kako da ja budem zadovoljna? s čim? ok, imam obitelj, dijete i muža, svi smo manje više zdravi. i to je velika stvar. ali zapravo nisam imala kad uživati u svojoj obitelji. radila sam do prije 3 mjeseca nekad i po 9 -10 sati na dan. nekad davno me to ispunjavalo i nije mi smetalo jer nisam imala dijete, ali danas to nije za mene. zato sam dala otkaz na poslu iz snova i radim pola radnog vremena, često od doma. samo kako bih bila što više s djetetom i uživala u prvim najvažnijim godinama njegovog života. nemojte me krivo shvatiti, obožavam ulogu majke i sina volim više od svega na svijetu, ali da me u potpunosti ispunjava uloga majke i domaćice onda bih do sad imala četvero djece, a prvo ne bih rodila mjesec dana prije 30. rođendana. ali ja osobno ne mogu sve hendlati i na kraju dana s osmjehom leći u krevet. negdje mora postojati kompromis. ja sam svoj napravila. ne mogu se nositi s onim što poslodavci od nas u današnje vrijeme očekuju i kvalitetno odgajati dijete. jednostavno ne mogu. jednog dana kad malac poraste opet ću se vratiti i u poslovnom smislu, ali ja to danas ne mogu hendlati uspješno. netko moju odluku neće nikad razumijeti, netko drugi hoće... ali kako mi novac nije na prvom mjestu jer imam od čega živjeti bez obzira radila ja ili ne donijela sam ovu odluku gdje sam svoju profesionalnu stranu ostavila za neka druga vremena, vremena kad me moje dijete neće toliko trebati... netko će sad pitati gdje je tata u svemu tome? tu je i aktivno sudjeluje u odgoju, ali se ipak malo više brine o financijskom situaciji u obitelji pa ne može sudjelovati baš u svemu, ali pomaže maksimalno koliko može. i da, nemam kome ostaviti dijete jer moji roditelji rade, a muževi su jako jako daleko...

[Sephray]

Moja mama je imala taj divljački pristup razgovoru s nama. Znala nas je svakakvim pogrdnim imenima zvati (krava, kopile, kobila, kučka...). I kad god bi se ohladila ako joj se to slučajno spomenulo, ona bi se strašno naljutila; da svi svašta kažu kad su ljuti, da se ona toliko žrtvuje za nas i svega odriče a mi joj se usudimo prigovoriti... I na kraju smo se još morali ispričavati što smo to spomenuli.
Neke počne frkati u trbuhu kad idu na razgovor sa šefom ili na ispit, a meni je mučno i potjer ne doslovno na WC kad znam da trebam ići kod svojih. Jer, sad kad smo se i sestra i ja odselile, mama se ponaša kao da smo joj neke frendice došle u posjet i prenemaže se. I muka mi je od toga. I imam užasnu grižnju savjesti što imam takav stav prema vlastitoj majci...
Može ona pričati što god hoće, ali i mene i sestru su ti njeni ispadi užasno vrijeđali, i te neke milozvučne nadimke joj nikad nećemo zaboraviti.
Ja sam naslijedila, nažalost, maminu eksplozivnu narav, ali se obuzdavam maksimalno pred djetetom. I koliko god da sam na nekog bila ljuta, bio odrastao ili dijete, pogrdnim nazivima nikog nisam nazvala. Vjerojatno pretjerujem, ali ja nikad za osobu ne koristim nazive "debela" i "ružna". To sam pak trpila od suučenika u osnovnoj školi.

[no_nic]

SummerNight kaže:

Redovno po cesti, po ducanima, posvuda zapravo cujem roditelje kako uzasno hladno, otresiito, nezainteresirano i nadrkano odgovaraju djeci na pitanja i opcenito vode s djecom konverzaciju na grozan nacin.

Ovo i ja primjećujem. Ne samo da grozno razgovaraju s njima već imaju i taj otresit govor tijela. Npr. dijete zastane na cesti jer ga je nešto zainteresiralo, a majka ga nadrkano povuče za ruku da dijete skoro izgubi ravnotežu.

Inače, malca nisam nikad psovala, čak ni kad me budio 20x noću. Ali zna mi se dogoditi da promrmljam sebi u bradu nešto tipa "a u pičku materinu" kad napravi nešto. Obično se nakon toga počnem smijati. Tipa sinoć, kad sam ga našla kako sustavno boja pod u hodniku s crnom bojicom sav sretan i ozaren.

Recimo, muž je dosta glasan i eksplozivan. Ali on je takav i kad je sretan i kad je ljut i tu ne vidim problem. Mali će to vjerojatno prihvatiti kao dio njegovog karaktera.

Ne sviđa mi se ni kad roditelji nazivaju djecu nepriličnim imenima u bilo kakvim situacijama. Imam poznanicu koja klincima stalno govori majmune, glupane, debilu i kad je ljuta na njih i kad je dobro raspoložena.

[miss daisy]

kod nas se iz stana ispod svako malo čuje " **** (ime djeteta od 22 mjeseca) pička ti materina", nakon čega često uslijedi udarac i onda plač djeteta.
ja sam za sebe mislila da sam živac dok nisam upoznala susjedu ispod. baš je kompletno nenormalna.
malom dijeli sve i svašta, čim napravi bilo što a da njoj nije po volji, ide dernjava, psovanje, udaranje, razno.
zanimljivost je da su na toj trudnoći radili nekoliko godina.

a i svašta drugo vidim oko sebe. od tog povlačenja djece, prijetnji udarcima, psovanja, deranja...
ja sam nervozniji tip, razne me stvari izbace iz takta, ali nikad mali.
pretpostavljam da se jednostavno radi o tome što dio ljudi ima strpljenja prema manjima i slabijima od sebe, a drugima su oni poligon za izbacivanje frustracija, dok će prema onima koji ih zaista tlače biti mirni i ponizni.

[Aruena]

no_nic kaže:

Ne sviđa mi se ni kad roditelji nazivaju djecu nepriličnim imenima u bilo kakvim situacijama. Imam poznanicu koja klincima stalno govori majmune, glupane, debilu i kad je ljuta na njih i kad je dobro raspoložena.

Ni ja to ne razumijem...

Majmun,glupan,debil...to je uvreda za svakog kome se tako obrati i tu nikakvi govor tijela,ton i namjera nisu od opravdanja...