Naši stihovi

[Pollux]

Nedovrseno...ali doslo kao rezultat sedmodnevnog odmaranja
u kuci na jednom prekrasnom jezeru...daleko...u planinama.

Ja nisam pjesnik, ponekad, samo dusa mi je puna teske tuge
i ne mogu a da ne placem u sebi...na sav glas.

Laptop i ja i tek pokoja nemirna sjena koja veselo skakuce iz kamina...jednog vecernjeg posljepodneva...kada razmisljao sam o sebi i o tebi...

Te jeseni kao niti jedne druge
trazio sam sjecanja na ljubavi
prosle, ljubavi tek zavrsene
price vec ispricane.

Hodao sam s vjetrom slusao zamor
u crvenim krosnjama dozivao
duhove proslosti i plakao za
jos samo jednom prilikom...

...prilikom da slusam glasove
u nama da slusam tihi nocni
povjetarac da osjetim onaj
topli dodir tuzne jesenje veceri...

I nema glasa odvojenog od ostalih
svi spojeni u jedan bucno najavljuju
pocetak jos jedne noci bez kraja
sna o buducnosti koji ne zavrsava nikada...

Sada znam da zivot je iluzija u kojoj se igramo
vlastitim osjecajima zamišljenih osoba,
pojava i stvari sitnih i pomalo nestvarnih.
Svaki novi dan kao nova stranica prolazi kraj nas
a mi niti ne znamo da smo bili jednom tu
na uglu nase proslosti...

Odlazim odavde i odgovore ne znam
ako kazem da sam sretan onda lazem
al' nikada sretniji bio nisam do trenutka ovog
kad jesen je bila u meni...

[sanjalica]

******

Dodir zvijezda
i beskraj jednog nadanja.
Pogled u nebo
i tuga u očima.
Vjetar se poigrava sa granama
i šapće mi tvoje ime,
a ja izgubljena u svemiru,
lutam tvojim snovima
i tražim dodir tvojih usana.
Prebirem po mislima
i tražim povratak.
Prezirem ljubav,
volim te do beskraja

[Kalista]

HRABROST

O hrabrosti luda, teret mi bivaš
ponovno me zasljepljuješ svojim dražima,
a kako da odolim...za to treba hrabrosti

I opet ću napraviti smjelu glupost,
punu hrabrosti i prkosa
Gledaj, bosa po travnjaku skakućem,
a kiša na mom tijelu domaćin biva, nepozvana

Kažeš mi: "Ne čini to!"
Taj zapovjedni način u meni novu hrabrost budi
i opet nemam hrabrosti da ne učinim

I uvijek iznova teret mi bivaš,
moja hrabrosti luda

[Kalista]

Meni su ruječi dovoljne
i ljubav moja za tvoju slobodu
u noćima mekim tek obrise ćutim
razigranih sjenki, tvojih misli glas

Meni su riječi dovoljne
i tišina tvoja što srcem mi tuče
ogoljene tajne pogledom pred zoru
izgubljena strepnja pred očima žmirka

Meni su riječi dovoljne
i daljina naša što blizinom zrači
u trenutku ovom pripadaš mi trajno
na pučini našoj valovima tkanoj

[Kalista]

I onda mi sve na um dođe,
svaki pokret
nježnost svaka
u trenutku kada gubim,
ćutanja me bude
i zalutalo praskozorje
dobrim čini

I onda mi sve na um dođe,
ludilo neko
slike neke
lutke u uglu sobe,
vrisak magle
popločane ulice

I onda mi sve na um dođe,
da sam htjela
da sam mogla
da sam ćutala
da sam sanjala

I opet mi sve na um dođe...

[lebowski]

the secret of my endurance

I still get letters in the mail, mostly from cracked-up
men in tiny rooms with factory jobs or no jobs who are
living with whores or no women at all, no hope, just
booze and madness.
Most of their letters are on lined paper
written with an unsharpened pencil
or in ink
in tiny handwriting that slants to the
left
and the paper is often torn
usually halfway up the middle
and they say they like my stuff,
I've written from where it's at, and
they recognize that. truly, I've given them a second
chance, some recognition of where they're at.
it's true, I was there, worse off than most
of them.
but I wonder if they realize where their letters
arrive?
well, they are dropped into a box
behind a six-foot hedge with a long driveway leading
to a two car garage, rose garden, fruit trees,
animals, a beautiful woman, mortgage about half
paid after a year, a new car,
fireplace and a green rug two-inches thick
with a young boy to write my stuff now,
I keep him in a ten-foot cage with a
typewriter, feed him whiskey and raw whores,
belt him pretty good three or four times
a week.
I'm 59 years old now and the critics say
my stuff is getting better than ever.

[Purger009]

Dal' to je život ?

Dal' to se čuje otkucaj sata?
Il' to je ipak sovin huk?
Huk što ti kaže da,jednom,doći će kraj.
Odjednom,u duši se pojavi muk.

Dal' to je staza života?
Što li te čeka na kraju puta?
Cesta zalazi u mrak.
Zmija po putu gmiže.
Zaobilaziš je,
Kraj je sve bliže.

Sanjaš prostranstva tobožeg raja,
Putu i dalje na nalaziš kraja.
Hodaš po stazi u mraku i tmici,
A nadu ti daju tek daleki svjetionici.

Koračaš dalje po životnoj stazi,
Kad,odjenom,stazi je kraj.
Ugledaš vrata od srebra i bakra,
Pitaš se dali iza je raj.

[estergg]

odroni se od mene
kao vrijeme sa stijene
i onda opet sretni me
kapljico života

[estergg]

zbore duše
zbori nebo
i račvaju se rijeke ljubavi
i ore


orosili se prozori počinka
smočio se papir
opšiven mislima
i gordi se, gordi
da ga ne uberu
vječna lovišta

[estergg]

Hladan je svijet
pun ljubavi

Ona je meka
kao jastuk od perja

Njene staze su
suncem obasjane

Toliko žarkim
da koža ispuca

A drhtaji u tami
zidova se ne boje

I kad ona plače
more grmi

Šapat ostavlja
njena riječ

Gnijezdo svije
iz kojeg polijeće san

Zanjiše večer
i ispuni je uljem

Oblake vedre
nose njene oči

Ona, svježa zelena
šuma proljetna

[Hot Fuzz]

U sobi vremena
Slike pobjegle u sjenu kao dah
Zidovi zaplakali
Istina, istina je strah

Ljudska ruka
Proteže se stazama života
Snovi bez boje
Prođe još jedan besciljni dan

Reakcija uma
Bijeg prema unutrašnjosti sebe
Bitka za opstanak
Istina, istina je strah

Polica prekrivena knjigama
Slova bez mnogo značenja
Krepost je isparila
Urušena soba kroz posljednji sat

Ostatak pogleda
Kao bitka kroz tijelo teče
Tražeći izlaz iz ruševine
Istina, istina je strah

[Ina xxx]

Ne volim kad je nema,
A nema je često.
Sve češće sanjam tragove koje ostavlja
Svaki put kada ode.
I svaki izgleda kao da je zadnji.
Utisnut duboko o tlo,
Pokriven sitnim listovima
i opušcima cigareta.
Pri prvom jačem vjetru,
On nestaje.
A ona je već daleko,
Već nekom drugome tragove ostavlja.
Ja i dalje na istom mjestu,
Čekam na njen novi trag.

[Pink Freud]

Ijedna

ukočeno stojim ispred tebe
svjesna svoje hrabrosti
što sam se uopće materijalizirala taj tren
buljim mirno u pod podignutih dlačica na vratu
u mislima mi gore lomače
ne znam da li znaš
al' ja znam tko sam i ne bojim se ničega
osim pomisli da se dodirnemo
u strahu da se ne istopim u dubini svog bića
a tako to želim...

prođeš pokraj mene
onako ovlaš, tiho
i ja se poželim okrenuti i priljubiti uz tebe
stisnuti uz tvoje misli
sakriti iza tvoje sjene
kapnuti na tvoj dlan
i razliti u milijun boja po tvojoj liniji sudbine

strpljivo te dan za danom trgam iz snova
i usred jave
i bez ijednog odgovora
skvrčenih nogu ječim od bola

[zabogi]

kad bi bila tu...

božić je prošao,svi su
dobili poklon,neki su putovali
neki tugovali,mladi se ševe
starci sjećaju na godine protekle
na seks i bolje vrijeme,djeca
maštaju,emotivci praštaju
sreća na rastanku,tvoj odraz u
ogledalu,ko scary,moji snovi u
jastuku polako izbljeđuju
ljudi vrte odojke fine,pjevaju
cajke uz hektar pive

rf-ti i ja,kad bi bila tu
da ti dam nešto što nije
na cijeni i kilometru(my dick)
da ti kažem da za moj kurac
još uvjek postojiš

nova godina je proletela
prdim ispod deke,kao da je
puko minobacač,gori naša plahta
u kojoj smo isprobavali poze
sad si tuđa,po drumu se priča
kako moj kurac i dalje voliš
za njega noćima moliš,slušaj kad
ti velim jebati te želim
hladno je isključuju mi struju
kasne mi plate,internet kradem
sarme nema,jedem buranije

prolaze i tri kralja,u mene
ko u kamenom dobu,hladnoća ruši
zid,ko moša pijada ukipljen ko kip
sve liči na sodomu,pijem sodu da
da olakšam nervozu,od muke ću
dobit cirozu,drmnuti lozu,pisat prozu
ložit susjedovu kozu,sickati vene
jer te od mene djele,ukrasti te žele

rf-ti i ja,kad bi bila tu
da ti dam nešto što nije
na cijeni i kilometru(my dick)
da ti kažem da za moj kurac
još uvjek postojiš

[zabogi]

opet je dole,ispod prozora
skinhed frizura kožna jakna
motorna,htjela bi mene lijepog
slavnog kuhara,a ja je gledam
nije baš krasotica,viđo sam
bolje po gradskim rupama
zašto sise name okomla
upire ume rukom,njiše sisom

nisam tvoj čovjek,nisam ti par
volim ja drugu,nisam rokenrol
star,ne fura ja rolingston

i nešto mislim možda me
zamjenila za tomsona ili mišu
kovača,kad mi je tako na
leđa skočila,šlic ne diraj
šta to pričaš

nisam tvoj čovjek,nisam ti par
nemoj mene,nisam rokenrol star
a ja nisam divlja jagoda ne furam
motor

nisam tvoj čovjek nisam ti par
idi mala,nisam rokenrol star
a ja čovjek balkanac ne pali
me rokenrol daj ti meni cajke
i brkove,ajde dodaj mi to

[tofu]

MOM OCU RAELU

Dvije milijarde tona koštanog brašna
Dopremili su vanzemaljci u moje dvorište
A susjedi zatvaraju oči
Prave se da nisu čuli škrip guma
I policiji govore da je to ovdje već poduže
Lažovi – gnjide
Nemaju muda!

[tofu]

SEDAMDESET DVIJE MINUTE PRIJE KOLEGIJA

Pogled kroz poluotvoreni prozor

Sunce je dalo znak danu da počne, otvaraju se škure i potežu rolete, dizel dimi deset metara niže. Hotimice škiljiš na lijevo oko i nadaš se promjeni konfiguracije oblaka na nebu, sivom. Tako je to.
Svakako razmišljaš o vremenu pupoljaka i mladih pčela, o proljeću i mirisu očišćenih bačava.... boca mlijeka, nove novine, pismo i račun za struju.... sve se odvija po pravilima pravilnog dana.

Sutereni su puni
Zaboravljenih stvari
Stari kišobrani
(...)
Tuđi kaput na vješalici

Zadnjom ispijenom čašom
Poklopi muhu na šanku
Koja te prati od jutra
Otkako si zaključala
Ulazna vrata svoga srca

[tofu]

SJEĆANJA

Sjećam se kad sam bio pas
Tri života unazad
Bezbrižnih šetnji uz lukobran
I dobro sakrivenih kosti iza svjetionika

Furao sam s jednom prekrasnom kujom
Bila je dva decimetra viša i duplo teža
Ali voljeli smo se cijelo ljeto

Koliko sam samo plakao
Tjednima
Nakon što su je ubili
Strvinari iz općine

Ljudi – čudna rasa
Kote se k'o štakori
Pljuju otrov po livadama
I misle da su najveći do Boga

Oni
Ubili su najveću ljubav
Mojih zadnjih sto života

[Mikilegendo!care!]

Necu tozla!
Postar nosi dop
"Mobilna stanica nije dostupna"
100 maraka=50 eura

[Vera Pavladoljska]

Uhvacena za izraz
kao za najshturiji komentar
lokalnog glasnika
obescjenjujem riječi
kojima ne mogu
ne znam
ne uspijevam
objasniti anti strah ili strah
ili možda
kupanje u tjeskobi
više ne znam ni kako
ni hoće li
krenuti svjetlost s istoka
ne razaznajem se od
njih i njih od sebe
dajte mi zrak vikala je
da ponovo
barem na tren
dam izrazu da dishe
da se okrene
da se obnovi
pa ponovo tamnica
ona najgora
ona od tebe samoga
od tvoje biti
ona od koje ne možeš
nikuda od kuda
jer si uhvaćen.
Za izraz.