Bipolarni poremećaj (BAP; manična depresija)

[fourth]

Molim vas za pomoc...Moja mama boluje od bipolarnog poremecaja (u kojem ipak prevladava teska depresija) vec vise od 20 godina...Usto cesto pije alkohol... Vec godinama sve pokusavam. Zivim daleko od nje i neznam sto vise uciniti. Razgovori, podrska, ohrabrenje...sve sam probala! Ne ide. Pocelo me to sve uzasno opterecivati, i ja sam pomalo anksiozna a kad na telefonu shvatim da je opet u depresiji to me ubija..ne mogu raditi od brige, ne mogu zivjeti..Kako se distancirati a biti od pomoci?!

[fourth]

Ona je bila na psihijatriji davno, nije joj nista pomoglo, pila je ljekove ni oni nisu bogzna sto djelovali. Sad opet pije ljekove (pretpostavljam neredovito) ali ih ne zeli piti jer ne vjeruje u njih! Ne vjeruje u nista! Svaki dan molim boga da kad je nazovem da bude ok! Jednostavno pocinjem luditi jer se ne mogu odmaknuti od toga

[booobamara]

znam iz iskustva da ni jedna bolest nije konacna, pa tako niti ona koja "lupi" na psihu. kao sto nitko ne zeli imati gripu ili upalu uha cijeli zivot, tako je i sa psihickim bolestima. jedini problem (najveci) je sto je to podrucje dosta neopipljivo pa ako se u procjeni nadje osoba koja stvarno nije strucnjak svoje vrste i uz to nema 6. culo (jer bez toga je isto pitanje sto se moze zakljuciti), sve me strah koje dijagnoze padaju s neba.. najveci problem je u nama samima, jer naravno da lijecimo temperaturu! ali sebe ne cujemo kad nas dusica zove u pomoc. tu NE mislim nuzno na ljekove. postoje tolike alternative klasicnoj medicini i groznim hospitalizacijama na psihijatriji gdje je covjek i tako prepusten sam sebi. danas je psihoterapija dosla do skoro pa savrsenstva i ugadja nas kao najpreciznije instrumente. bez ljekova, bez prevelike boli. samo to moramo htjeti. a pomoci nekome tko to ne zeli stvarno nema smisla. eto, tada se desi da, kao kod tebe fourth, nije samo tvoja mama lose nego i ti. a ne mozes joj pomoci. smjestanje na psihijatriju bi samo smirilo tvoju savjest, a ne bi joj pomoglo. mozda bi joj oni tamo na tren "tamponirali" ranu, ali ako se to ne iscisti iznutra, tu nema pomoci. i jos nesto za kraj, iz vlastitog iskustva: ljubav i razumijevanje lijece vise od svega!

[anabelll]

Kao što je već u svim romanima napisano ; ljubav i povjerenje lječi sve !
Ali čini se da više nitko ne pridodaje tome veliku pažnju.Da najlakše bi bilo smjestiti psihički bolesnu osobu u psihijatriju , nakljukat ju ljekovima i mirna bosna.
Ja sam majka , fourth, ali ja svoje dijete pripremila na svoju bolest, zna onoliko koliko treba znati a da ga previše ne opterečujem....zna kako mi izgledaju loši dani i kako da se postavi, zna da je to prolazno i na žalost da mora biti jak i ne dozvoliti sebi da ga to previše dira jer ja to ne želim, jer će to proći. Imamo svoje znakove kojih se pridržavamo .No , on mora krenuti dalje , stvoriti svoj život...a na meni je da stvorim svoju grupu podrške.
Poanta je samo u tome da nam u tim lošim trenucima treba osoba od povjerenja koja neće šiziti , raditi scene , na koju se možemo osloniti pa i onda kad izvaljujemo največa sranja, koja će kao stup stajati i ne dozvoliti da ih se išta izbaci iz takta.

[mikimiki]

ne mora značiti da je stanje stalno....ja sam imala jednu epizodu, i prošla je uz pomoć moje psihoterapeutkinje i sada sam OK.sklona depresiji bila sam oduvijek i to sam uz grupnu psihoterapiju isto uspjela staviti pod kontrolu....nakon završene terapije imala sam samo dvije manje depresivne epizode prolaznog karaktera.

sve zavisi o liječniku koji te vodi .....

[booobamara]

ja sam svojevremeno dobila "naljepnicu" da imam bipolarni poremecaj, s izrazenom manijom (depra je izostala), no gle cuda, naslo se par strucnjaka, nakon sto sam odgulila 2 mjeseca u bolnici (zahvaljujuci starcima kojima je to bila linija manjeg otpora), koji su rekli da se uopce nije radilo o tome, vec o disasocijativnom poremecaju, kojeg obicno izaziva neka trauma. sto je trauma pak ovisi o nasem emotivnom kapacitetu, jer za svakog je to nesto drugo. granice nisu fiksne i opcenite. a traumu sami prepoznajemo i izgovaramo je, no mozda nismo svjesni nase reakcije na nju. najveci problem mi je bio da sama sebi priznam ono sto sam oduvijek znala: da nisam bolesna. starcima je to bilo jos teze za probavit. pogotovo jer su im doktori utuvili u glavu da ja jesam bolesna, da se ta bolest obavezno vraca i da moraju biti non-stop na oprezu, a ja pod lijecnickom kontrolom i na ljekovima (ti isti doktori su me predoziravali toliko da su mi zglobovi naticali pa nisam mogla obuti cipele, trbuh mi je bio kao u 7. mjesecu trudnoce, piskila sam u krevet jer nisam mogla otvorit oci od nesvjesti...). i onda sam srecom odabrala doktora koji mi je odmah maknuo sve ljekove (postepeno kroz par mjeseci, da ipak ne dodje do soka, ali puno brze nego sto praksa nalaze), i on je bio siguran da nemam dijagnozu. sad je proslo 2.5 godine od hospitalizacije, ne uzimam nista osim aspirina ako me bas jako zaboli glava i sve je ok. ljudsko je imati uspone i padove. samo strojevi funkcioniraju tako da su konstantno stabilni. a svako "iskrenje" iz nas koje se pojavljuje u obliku bolesti nam govori da nesto dublje nije u redu, salje nam signale koje je moguce procitati, samo ako zelimo. mozda ne sami, ali uz pomoc se to stvarno moze jako lijepo dovesti u red. ja sam odlucila prije mozda pola godine ici na kvalitetnu psihoterapiju (placam si to, jer ne vjerujem u osvjestenost socijalnog sustava), i osjecam se nevjerovatno bolje sama sa sobom, dok je okolina automatski odreagirala da mi i s njima bude ljepse. nisam isla lijeciti bolest (makar bih bila najsretnija da sam tada znala kome se obratiti), vec "speglati" ono sto je dovelo da se posumnja u moje stanje. moje pitanje je: tko moze za sebe tvrditi da je 100% normalan? tek kad naucimo prihvatiti da smo svi razliciti i da se jedino kao takve moramo i mozemo cijeniti, bit ce nam lakse.

[anabelll]

Cijelo vrijeme izbjegavam pisati o samoj bolesti jer se nadam da će se nači netko ozbiljan, netko tko se mora nositi s tom bolešču svaki dan i još uz to održavati obitelj.. Ne mislim naklapati o tome dali netko boluje od depresije , ili bilo koje druge podvrste. Davno sam shvatila , ipak imam previše godina u guzici, da doktori više puta niti sami nisu sigurni u dijagnozu, a ja nisam ničiji pokusni kunić...bila sam dok sam bila maloljetna, nisam imala izbora.
Dobri i loši dani...ne može mi nitko pričati o tome tko nije spoznao te padove, lako za dizanja, ali padovi.....ta samodesktruktivnost, samouništenje...nije to samo depresija...s time živim cjeli život .

Dozvoliti doktorima da se na meni igraju boga.......teško da ćeš ikojeg biopolca nagovorit na to , ili čak ubjedit.....ta paraliza cijelog bića...ma radije bi si sama skratila muke nego živjela kao biljka

Svijesna sam i toga da ću jednom morat popustiti, i dozvolit drogiranje inače ću skončat kao i večina žena za koje čitate da su počinile samoubojstvo, ali još uvijek ne .

[kikakm]

anabelll kaže:

Davno sam shvatila , ipak imam previše godina u guzici, da doktori više puta niti sami nisu sigurni u dijagnozu, a ja nisam ničiji pokusni kunić...
...ne može mi nitko pričati o tome tko nije spoznao te padove, lako za dizanja, ali padovi.....ta samodesktruktivnost, samouništenje...nije to samo depresija...s time živim cjeli život.

To je istina. Prosla sam razne psihologe i psihijatre i zanimljivo je kako svaki ima svoju teoriju i kak sam tak zalijepe etiketu covjeku.
A ovo drugi, isto istina. Nijedan covjek koji bar djelomicno nije proso nesto slicno nece vjerovati i misliti ce da se te stvari mogu lako rijesiti. Zato je najgore kad mi krenu govoriti biti ce ok, samo se razveseli, kreni raditi nesto sto volis. Kad bi to bilo tako jednostavno. I dugo sam bila protiv lijekova, sve dok me nisu skinuli s njih pa sam opet upala u depresiju...Ako su lijekovi rjesenje, e pa onda ih uzimam, bar nesto.

[fourth]

anabelll kaže:

Kao što je već u svim romanima napisano ; ljubav i povjerenje lječi sve !
Ali čini se da više nitko ne pridodaje tome veliku pažnju.Da najlakše bi bilo smjestiti psihički bolesnu osobu u psihijatriju , nakljukat ju ljekovima i mirna bosna.
Ja sam majka , fourth, ali ja svoje dijete pripremila na svoju bolest, zna onoliko koliko treba znati a da ga previše ne opterečujem....zna kako mi izgledaju loši dani i kako da se postavi, zna da je to prolazno i na žalost da mora biti jak i ne dozvoliti sebi da ga to previše dira jer ja to ne želim, jer će to proći. Imamo svoje znakove kojih se pridržavamo .No , on mora krenuti dalje , stvoriti svoj život...a na meni je da stvorim svoju grupu podrške.
Poanta je samo u tome da nam u tim lošim trenucima treba osoba od povjerenja koja neće šiziti , raditi scene , na koju se možemo osloniti pa i onda kad izvaljujemo največa sranja, koja će kao stup stajati i ne dozvoliti da ih se išta izbaci iz takta.

Zelite nekog cvrstog, kao stup koga sve to nece dirati. A ako takva ne mogu biti...kao sto ni ona ne moze utjecati na svoje stanje ni ja ne mogu utjecati na svoju osjetljivost spram nje. Ne mogu suzdrzati suze kad je cujem u tom stanju...I ja pijem tablete za smirenje...jednostavno neznam vise sto da radim samo znam da joj stup ne mogu biti iako zelim!

[booobamara]

mislim da je nemoguce uspjesno zivjeti zivot za nekog drugog. nismo tak napravljeni. a na nama je izbor da li cemo i sebi dozvoliti da nas se povuce na dno ili se odmaknuti. postoje mnoge grupe podrske i razni nacini kako si pomoci i saznati sto je u takvim situacijama prvenstveno najbolje za NAS. drugi znaju sto je najbolje za njih.

ne kazem da su procesi izlijecenja laki, no pogotovo su teski ako se nista ne poduzima. kao kad znamo da je veliki posao pred nama i kukamo kak je velik a jos nismo ni poceli. i vjerovatno ni necemo, jer kukamo i jer odustanemo prije svega.

[ray of light]

anabelll kaže:

Cijelo vrijeme izbjegavam pisati o samoj bolesti jer se nadam da će se nači netko ozbiljan, netko tko se mora nositi s tom bolešču svaki dan i još uz to održavati obitelj.. Ne mislim naklapati o tome dali netko boluje od depresije , ili bilo koje druge podvrste. Davno sam shvatila , ipak imam previše godina u guzici, da doktori više puta niti sami nisu sigurni u dijagnozu, a ja nisam ničiji pokusni kunić...bila sam dok sam bila maloljetna, nisam imala izbora.
Dobri i loši dani...ne može mi nitko pričati o tome tko nije spoznao te padove, lako za dizanja, ali padovi.....ta samodesktruktivnost, samouništenje...nije to samo depresija...s time živim cjeli život .

Dozvoliti doktorima da se na meni igraju boga.......teško da ćeš ikojeg biopolca nagovorit na to , ili čak ubjedit.....ta paraliza cijelog bića...ma radije bi si sama skratila muke nego živjela kao biljka

Svijesna sam i toga da ću jednom morat popustiti, i dozvolit drogiranje inače ću skončat kao i večina žena za koje čitate da su počinile samoubojstvo, ali još uvijek ne .

iskreno preporučam da si pročitaš knjigu u izdanju naklade slap od Meyer, Thomas D.Bipolarni poremećaj : (manično-depresivni poremećaj) : što trebaju znati oboljeli i rodbina / Thomas D. Meyer ; [prijevod Katarina Vilić] -izvrsna knjiga s gomilom praktičnih savjeta, tabela za evidenciju raspoloženja od jutra do mraka.

[suncica_md]

"Svijesna sam i toga da ću jednom morat popustiti, i dozvolit drogiranje inače ću skončat kao i večina žena za koje čitate da su počinile samoubojstvo, ali još uvijek ne ."


molim?!!!??? sta ti hoces reci da ne uzimas nikakve lijekove a bipolarac si?

Ovo mi je nevjerojatno, nepotrebno i potpuno mazohisticno i sadisticko...Ja sam takodjer bipolarna....

[ray of light]

suncica_md kaže:

"Svijesna sam i toga da ću jednom morat popustiti, i dozvolit drogiranje inače ću skončat kao i večina žena za koje čitate da su počinile samoubojstvo, ali još uvijek ne ."


molim?!!!??? sta ti hoces reci da ne uzimas nikakve lijekove a bipolarac si?

Ovo mi je nevjerojatno, nepotrebno i potpuno mazohisticno i sadisticko...Ja sam takodjer bipolarna....

čovječe, ja nisam tipični i čisti bipolarac pa pijem lamictal, tj. trenutno ne jer se čistim od svih lijekova, ali počela sam s novim AD i uskoro se vraćam na lamictal, samo na prepolovljenu dozu- 50 mg, a ne kao prije 100 mg. nemojte se ljudi igrati s tim!

[dolje negdje]

po svemu sudeći, ne mogu se maknut od prognoze bipolarnog poremećaja. imam puno problema... ugl, svi proizlaze iz mene same, svaki problem sama sebi stvaram. i nastojim si pomoći, i eto, svaki put me prati ovaj naziv
od 7 dana u tjednu, tri provedem vani pijući svoje omiljeno pivo s mišlju da za sve ima vremena i da za moje velike ambicije ima vremena a obveze mogu čekat. sretna sam, i nitko mi nije ravan. druga 4? tresem se kao šiba jer ne znam kuda da idem, gdje da počnem jer, naime, nema vremena, a moje ambicije blijede. jedan neutješno plačem, drugi zovem prijatelje i molim da me utješe (nikme naravno ništa nije jasno), a treći spavam. udebljala sam se 6 kg u 2 mj, spavam jako puno, ne mogu se držat jedne teme dulje od 5 minuta. mjesec dana nisam se maknula s mjesta. fakultet propada, obitelj vrši sve veći pritisak, društvo mi predbacuje da sam neodgovorna. jesam. kad god smognem snage nekome objasnit, vratim se u situaciju kad sam imala 10 god i nisam mogla izustit jednu jedinu riječ jer me grlo strašno stezalo a suze kretale nekontrolirano i samo sam željela da me mama zagrli i kaže da će sve biti u redu.
bojim se tražit stručnu pomoć jer s jedne strane... ne želim lijekove jer mislim da će moja osobnost izblijedit, a s druge... ne znam.
ali ja želim ići dalje. i evo, opet se zanosim gore navedenim "grandioznim planovima" a znam da neću krenut u ostvarenje istih jer ću se toliko uzbudit i odlučit se na proslavljanje takve odluke negdje vani u zabavi i veselju. od mene neće bit optimističnije osobe i sama sebe ću tapšat na uspjehu što sa m se digla s dna. kako lijepo i divno!
sutra ću plakat.
može li se bez lijekova?

[anabelll]

Ne , ne koristim ljekove jer sam protivnik te kemije, ili bilo kakve.
Psihičke bolesti su baš to , i sama riječ to kaže.

Manično-depresivna psihoza (bipolarna psihoza) endogena je duševna bolest u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije.

To nije bolest određenog dijela tijela koji se lječi , ili operira , to je duševna bolest na kojoj kao i svakoj takvoj zarađuju . Nekad se to lječilo elekto-šokovima kao skoro svaki duševni poremećaj.I garantirali su da je 100% izlečivo ili ne pa ostaneš u ludnici.
Dali da vjerujem lječnicima koji i sami nisu sigurni u lječenje, ili da vjerujem kako je zdravo lječit biopolnost kombicacijam ljekovim a poslje imam hiljadu drugih zdrastvenih problema.Dali je uopće zdravo unostit te sve otove...pa nisam na rubu smrti , niti ne bolujem od raka .Svi oni prikriveni hipohondri uživaju u tom tretmanu i kuri ljekova po koji dolaze, neka im.....ali dok ne pronađu adekvatnu terapiju bez litija ja ih ne priznajem.

Klasične nuspojava liječenja litijem uključuju glavobolje, letargije, pospanost, otežani govor, tremor, grčeve i ataksiju. Jednako tako može biti oštećeni probavni sustav što se očituje mučninom, povraćanjem i proljevom. U posebnoj opasnosti su bubrezi jer se većina natrija izlučuje putem bubrega. Stoga je tijekom terapije litijem potrebno redovito kontrolirati bubrežnu funkciju.

Stručnjaci stoga predlažu alternativnog inhibitora enzima GSK-3 koji će istovremeno biti učinkovit, ali s manje nuspojava u odnosu na litij.

Ne kažem da se nebi trebalo uopće lječi, ima ljudi koji imaju jako izražene probleme , ja sam svoje stabilizirala i još uvijek se držim pod kontrolom.
Ali stojim iz toga ne treba trpati u sebe sve moguče ljekove da bi se prživjelo.
Psihoza i stres su danas največi neprijatelji i bolest čovječanst , pa to ne znači da zato svi trebamo preči na narkotke da bi preživjeli dan.

[booobamara]

ljudi, pa kaj nitko nije čuo da se psihoterapijom (RAZGOVOROM sa stučnom osobom) bez lijekova može napraviti sve što poželite?! dajte malo pročešljajte grad, ili me pitajte za broj telefona od dotične psihoterapeutkinje, jer sam imala stvarno super iskustvo (bolest ili kako već više ne postoji). bolest je samo signal koji vam tijelo šalje jer nešto uporno ne probavlja (na emotivnom planu)!

[ARTETUREN1]

booobamara kaže:

ljudi, pa kaj nitko nije čuo da se psihoterapijom (RAZGOVOROM sa stučnom osobom) bez lijekova može napraviti sve što poželite?! dajte malo pročešljajte grad, ili me pitajte za broj telefona od dotične psihoterapeutkinje, jer sam imala stvarno super iskustvo (bolest ili kako već više ne postoji). "bolest" je samo signal koji vam tijelo šalje jer nešto uporno ne probavlja (na emotivnom planu)!

Bravo booobamara to je to

@anabeIII

Većinu simptoma koje si napisala posjeduju svi ljudi. Problem su granični slučajevi. No najbitnije je uočiti uzrok. Sumnjam da je samorazvijanje "bolesti" dovoljno samo po sebi. Sigurno postoji poticaj u negativnom smislu.
S vremenom se postaje osjetljiviji. Dobri razgovori, zlata vrijede.

I za kraj:

"Nisam lud ali nisam niti normalan, kada bih bio normalan, poludio bih" - citat sa jednog zagrebačkog mosta, .... nema ga više na žalost, ali ga ja svaki put "vidim" kada prelazim preko mosta.


E.A.P. je bio tamna zvijezda, spread Your smile, Anabel Li

[blue mood]

anabelll kaže:

Ne , ne koristim ljekove jer sam protivnik te kemije, ili bilo kakve.
Psihičke bolesti su baš to , i sama riječ to kaže.

Manično-depresivna psihoza (bipolarna psihoza) endogena je duševna bolest u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije.

To nije bolest određenog dijela tijela koji se lječi , ili operira , to je duševna bolest na kojoj kao i svakoj takvoj zarađuju . Nekad se to lječilo elekto-šokovima kao skoro svaki duševni poremećaj.I garantirali su da je 100% izlečivo ili ne pa ostaneš u ludnici.
Dali da vjerujem lječnicima koji i sami nisu sigurni u lječenje, ili da vjerujem kako je zdravo lječit biopolnost kombicacijam ljekovim a poslje imam hiljadu drugih zdrastvenih problema.Dali je uopće zdravo unostit te sve otove...pa nisam na rubu smrti , niti ne bolujem od raka .Svi oni prikriveni hipohondri uživaju u tom tretmanu i kuri ljekova po koji dolaze, neka im.....ali dok ne pronađu adekvatnu terapiju bez litija ja ih ne priznajem.

Klasične nuspojava liječenja litijem uključuju glavobolje, letargije, pospanost, otežani govor, tremor, grčeve i ataksiju. Jednako tako može biti oštećeni probavni sustav što se očituje mučninom, povraćanjem i proljevom. U posebnoj opasnosti su bubrezi jer se većina natrija izlučuje putem bubrega. Stoga je tijekom terapije litijem potrebno redovito kontrolirati bubrežnu funkciju.

Stručnjaci stoga predlažu alternativnog inhibitora enzima GSK-3 koji će istovremeno biti učinkovit, ali s manje nuspojava u odnosu na litij.

Ne kažem da se nebi trebalo uopće lječi, ima ljudi koji imaju jako izražene probleme , ja sam svoje stabilizirala i još uvijek se držim pod kontrolom.
Ali stojim iz toga ne treba trpati u sebe sve moguče ljekove da bi se prživjelo.
Psihoza i stres su danas največi neprijatelji i bolest čovječanst , pa to ne znači da zato svi trebamo preči na narkotke da bi preživjeli dan.

Zanima me kakvo iskustvo imate s Seroquelom. Moje je užasno.
Dobar mi je jedino litij, tegretol, rivotril i anksiolitici, hipnotici su mi koma. Ja nikako nisam za život bez terapije jer za mene to nije život. Moja najveća boljka je nesanica, druge simptome bolesti gotovo da nemam, nikom nisam naporna , imam skladan život obiteljski i na poslu.
Opet mi je prepisan seroquel koji me uspava ali sve je to umjetno, a s druge strane excitira. Užas- tako da mi treba jos vise litija. Trosila sam ga 2 mjeseca ali mi ne odgovara. Nikako ne mogu spavati pa mi je terapija uistinu nuzna. Ne znam da li je gore ovo stanje ili stanje depresije kroz koje sam prolazila u proslosti. S njom (deprom) je bar lako- terapija antidepresivima je bez nuspojava i ako se provodi dobro zivot je kvalitetan

[blue mood]

booobamara kaže:

ljudi, pa kaj nitko nije čuo da se psihoterapijom (RAZGOVOROM sa stučnom osobom) bez lijekova može napraviti sve što poželite?! dajte malo pročešljajte grad, ili me pitajte za broj telefona od dotične psihoterapeutkinje, jer sam imala stvarno super iskustvo (bolest ili kako već više ne postoji). bolest je samo signal koji vam tijelo šalje jer nešto uporno ne probavlja (na emotivnom planu)!

Nitko ne bi bio sretniji od mene da je to tako. Mene muči strašna nesanica- uopće mi se ne spava iako sam umorna , iscrpljena da me koža boli. Pokušala bi naravno sa psihoterapijom i pitam za broj telefona i želim da je žensko koliko je razumljivo iz teksta i šta je po obrazovanju?

[booobamara]

da, zensko je, gestalt psihoterapeutkinja, doktorirala socijlani rad, a vec se jako dugo bavi psihoterapijom. ne radi u niti jednoj instituciji vec privatno (300kn je sat), pa ako mislis da je u redu za sebe odvojiti taj novac, javi! a ja sibnem broj.

postoji 2 tipa psihoterapijskog rada: jedan je taj da krece od sada pa nadalje, i olaksava nam da se maknemo s mrtve tocke. drugi tip je onaj u kojem se okrecemo i rijesavamo sve ono iza sebe da bi mogli dalje. gestalt terapija je ovaj drugi tip. transakcijska analiza je prvi tip. to je isto jedna super uspjesna metoda, koja mi je svojevremeno jako pomogla, no sad kad je sve ok kuzim da ponavljam neke obrasce ponasanja i reagiranja i zelim ih razumijeti i "odstraniti" jer nisu moji vec dobiveni odgojem i kroz odrastanje. imam kontakt broj za obje vrste psihoterapije, i oba nacina su stvarno djelotvorna, pod uvjetom da ne lazemo sami sebi da zelimo raditi na tome da nam bude bolje. makar si npr. trebali priznati i 1000 pogresaka i truditi se da ih ispravimo. ali barem naucimo kako dalje.
naravno da ima jos masa raznih psihoterapijskih pristupa, no s ova dva osobno imam iskustva i mogu ih preporuciti.