Granični poremećaj ličnosti (tzv. borderline; BPD) - opća tema

[Mmps]

Tox kaže:

Hvala! Da, kao što veliš .. dan po dan ... bolje tako nego vrtit scenarije i ruminacije.

Smirujuća je zaista ... smirujuće je i vidjeti kako ljudi zajednički stvaraju tako nešto lijepo poput ovog nastupa i pjesme. Bar meni. Onak kad se hrpa poznatih glazbenika stanu na stage i odvale j*bački koncert.

Je...može pojedinac biti sam sa sebe genijalan do beskraja, ali čarolija se događa u suradnji sa sličnima. Ili različitima , možda još i više. Mene to isto i smiruje i inspirira istovremeno. Ne samo na polju glazbe već na bilo kojem polju, no u glazbi je to možda najviše vidljivo.

[Tox]

Mmps kaže:

Je...može pojedinac biti sam sa sebe genijalan do beskraja, ali čarolija se događa u suradnji sa sličnima. Ili različitima , možda još i više. Mene to isto i smiruje i inspirira istovremeno. Ne samo na polju glazbe već na bilo kojem polju, no u glazbi je to možda najviše vidljivo.

To je to!

[san.ja]

BLANQUETTE kaže:

Nemam riječi kako je ovo dobro napisano, ozbiljno sam pomislila da si možda neki psihijatar i to vrhunski
Slažem se, ja sam se malo nespretno izrazila, zapravo je točno tako kako si ti napisala.
Vidim ja svoje kvalitete, smatram da ih imam puno i da sam posebna (znam koliko ovo zvuči umišljeno, ali izostaviti ću lažnu skromnost). Ali tu je taj poremećaj koji je jači od svih kvaliteta zajedno. To je problem. Na početku veze poremećaj nije vidljiv, a kvalitete su vidljive, pa me doživljavaju možda ne savršenom, ali zbilja iznimno posebnom plus ono što si rekla, mi ovakvi znamo biti poprilično šarmantni i uvući se pod kožu.
Točno tako kako si opisala, tako se događa u mojim vezama.
Izgradnja samopoštovanja mi se savjetuje sa svih strana, vjerojatno bi to pomoglo, samo taj dio meni još nije "kliknuo, tj. prešao sa razumskog na emotivno.
Kao što si gore navela, tako mi i je u trenutnoj vezi, razgovarali smo o svemu čim su se počele pojavljivati prve naznake, on je pun razumijevanja i potpore, često razgovaramo o tome iako se često i svađamo zbog svega navedenog, nije još eskaliralo u one krajnje razmjere bijesa kao u mojim predhodnim vezama, stalno se bojim toga i nadam se da ću nekako zaustaviti da ne ode u tom smjeru. Ja se liječim, imam vrhunsku psihijatricu koja ima iskustva u liječenju bordera, a znamo kako su takvi rijetki kod nas. Uzimam lijekove. I stvarno ne radim sve to samo po protokolu nego sam svim srcem u tome, čitam, razmišljam, pokušavam shvatiti, naći rješenje, ništa mi u životu nije toliko važno koliko da riješim taj problem. U prijašnjim vezama nisam još znala koja mi je dijagnoza, ali uvijek sam bila svijesna da je problem u meni.
A smijem li pitati na koji si način ti povezana sa ovom tematikom ? Jesi li border, osoba bliska borderu ili stručnjak ? Nadam se da ćeš i dalje sudjelovati na ovoj temi, toliko me se dojmilo sve što si napisala, nevjerojatno je pogođena sama srž problema. Dođe mi da tvoj post pokažem i dečku i psihijatrici

Oh ispričavam se, baš mi je žao da je prošlo toliko vremena a da nisam odgovorila, pišem na više strana pa pogubim gdje sam što pisala. Fala fala na komplimentima, ja sam osoba bliska i ne bih ga mijenjala za ništa. Nakon dugo godina zajedno, izgleda da sam postala i stručnjak. Zapravo ne znam je li baš border ali znam da je jako pomoglo to što primjenjujem validaciju osjećaja. To je neizmjerno važna i super je korisna vještina inače u životu. Mislim da je opisana u knjigama dr. Phila. Neka dečko to pročita.

Ne slažem se i ne mogu se složiti: ničiji poremećaj nije važniji od kvaliteta. To je samo jedna ilustracija crno-bijelog razmišljanja. Shvati kao super-emotivac, da ne možeš vjerovati svojim razmišljanjima. Budi sigurna da su pomaknuti prema crnome i da je stvarnost puno pozitivnija nego što možeš sagledati. Svatko ima neki poremećaj, to nas čini ljudima. Sad je prošlo dosta vremena, kakva je situacija u međuvremenu?

Ako si pokazala moj upis dečku i psihijatrici, polaskana sam. E sad što se tiče validacije osjećaja, meni kao ženi je to lakše izvesti jer i vidim tuđe osjećaje, i mogu ih pretočiti u riječi. To baš nije tipično muška osobina. Znači ja ne hodam po jajima, ja samo kad vidim da je okidač pritisnut, opisujem svojim riječima kako se on osjeća i to je većinom dovoljno da se smiri i utješi. Ti krikovi su samo vapaj upomoć premda tako ne izgledaju. Ali kad eskalira do kraja onda tu nema pomoći zato jer se slomim pod optužbama i ne mogu tješiti nekog tko me direktno napada. Dečko bi tu mogao biti u prednosti, jer ja nisam stabilna i nikakva elokvencija mi tu ne pomaže. On bi mogao na optužbe ostati smiren i to bi mogao biti spas za vas. Ja recimo to ne mogu. Kao muškarac bi mogao se osloniti na svoj zaštitnički nagon i nastaviti te tješiti bez obzira na to što ga napadaš.

Glavna spoznaja u cijeloj toj priči mi je da je to sve jedna totalna projekcija i da ja to ne bih trebala doživljavati osobno. Kao prirodni empat ja u stvari osjećam njegovu projekciju ali ne kužim da to nisu moji osjećaji nego njegovi. Znači ako bi mogla objasniti dečku da to kako se on osjeti kad ga napadneš, je u stvari točno ono kako se ti zapravo osjećaš. Našla sam bila negdje blog koji piše muškarac koji ima partnericu s BD i koji je psihički stabilan i nosi se s time. Znači osoba s BD je savršeni sparing partner za nekoga tko treba naučiti kako postati debelokožac tj. zauzeti se za sebe i ne doživljavati te stvari osobno. Za nekoga tko uživa pomagati i razumjeti. Muškarci su prirodno takvi (sve navedeno).

To sve stvarno vrijedi. Ista ta preosjetljivost koja zna biti nezgodna, je nevjerojatno rafinirana senzibilnost. Ne može mi jedna te ista osobina u jednom trenutku konvenirati a u drugom ne, onda kad meni tako paše. To je slično kao ustrajnost, ako mi paše što je netko ustrajan i ne predaje se i postojan je, ne mogu prigovarati što je tvrdoglav, jer riječ je o istoj osobini.

Znači ako se dečko već sam od sebe zna zauzeti za sebe i ne da se uzdrmati u trenucima psihoze, te ako o svemu razgovarate i razjasnite poslije, ne bi trebalo biti problema. Gle i drugi parovi se svađaju i viču, nije to takva drama. Nije dobro jedino ako je prečesto. Bolje i to nego pasivna agresija, šutnja i gutanje, neizmjerno bolje. Partnerstvo u ljubavnoj vezi i služi tome da svatko natrči na svoje bolne točke iz djetinjstva, da ih ponovno proživi kao odrasla osoba i iscijeli. Sve je to za žive ljude.

[san.ja]

Leteća kaže:

Tako da... daj link na te stranice.

Sorry tek sad sam vidila... a nije mi memorija jača strana, pročitala skužila primijenila i zaboravila detalje. tu ima nešto https://bpdfamily.com/message_board/...php?board=36.0
A blog od tipa nemam pojma koji je, našla sam sad ovo pa možda pomogne
https://openforest.net/5-relevant-bo...isorder-blogs/

Svakako ako partner nije voljan preuzeti odgovornost, onda nema spasa.

[BlueNovember]

Nakon tko zna kojeg prekida u zadnje 2 i pol godine, mislim da sam napokon shvatila uzrok naših problema u vezi. Ona ima granični poremećaj ličnosti. Naletjela sam na stranicu getinbetter.com i stvari su se same objasnile...

Vrtila sam priču unatrag i shvatila da je bilo znakova i upozorenja s njene strane (napišem kasnije) no prava je tragedija što ona nije svjesna svog stanja, smatra da jednostavno tako funkcionira, da tu ne može biti napretka nego da ljudi oko nje mogu ili ne moraju prihvatiti njeno ponašanje.
Uvijek me optuživala da je želim promijenit, na svaki intenzivniji trenutak u vezi ona se povlačila, bila bi ljubomorna no tvrdila da je boli briga, kao da me cijelo ovo vrijeme analizira i gurala što je više mogla od sebe samo da testira moje granice. I uvijek bi bacala komentare kako nitko od nje ne treba ništa očekivat jer se svi samo razočaraju, da joj ne treba ničija ljubav jer svi na kraju odu itd.
Konstantno su se izmjenjivali period fenomenalnog odnosa i teškog zahladnjenja. Stalno je govorila da je emocionalno hendikepirana i ja sam prva osoba pred kojom je srušila svoje zidove. Ali ima ona i ponosa, nakon što se mi ne bi čule mjesec-dva od prekida, javila bi se ali sve kao neutralno, a zapravo je gorila od želje da opet završimo skupa.
Krivila me za apsolutno sve, moje samopouzdanje je otišlo pod zemlju otkad sam nju upoznala, imala sam osjećaj kao da joj nikad neću biti dovoljno dobra (a trudila sam se svjetski, zbog NJE sam se puno promijenila).

Ovo su neke od njenih izjava:
Mene je život naučio, odnosi s ljudima, da budem defenzivna. Ne dajem se previše u ništa (no u našu vezu se dala), jer moram imati rezervu ako se sjebem da se mogu bar negdje vratiti. Ne volim ne imati kontrolu nad sobom.

Ja mogu biti hladnokrvni kreten i to me može dosta ddugo držati što ne znači da me boli k za sve, da nemam nikakvih osjećaja. To je samo moj obrambeni mehanizam.


...
Ne znam hoće li mi se nekad u budućnosti ponovno javiti. Trenutno je u rebound vezi (kao što je bila i prošle godine, kad je to propalo, odmah mi se javila i ispričala za svoje ponašanje).

Moje pitanje je upućeno osoba s BPD-om: kako se osjećate kad vas osoba obasipa pažnjom i ljubavlju? Jel vam to instant turn off, draže vam je kad je na nekoj pristojnoj granici? Ako se veza prekine zbog zahladnjenja odnosa, počnete li nekad kasnije razmišljat o toj osobi, nedostaje li vam?

A za partnere takvih osoba: Jeste li iskusili da vam se osoba vraćala po više puta, pa čak i nakon što je bila s nekim drugim?

[Aastral]

moram se negdje izjadati. opet pucam, bojim se da i ovaj put ne puknem skroz. ali skroz, zauvijek. valjda necu. zilava sam.

svaki dan je nova i krvava borba sa demonima koji su trenutno u debeloj prednosti. gubim kontrolu nad svojim postupcima a o emocijama da ni ne pricam. vratile su se paranoje, anskioznost, depresija, agresija, bijes i zelja za porocima s kojima unistavam tijelo a i psihu. kazem si, bar onda ne razmisljas o pizdarijama, dobro ti bude u momentu, neka.

nije dobro. jos se vise unistavam i dovodim do ludila. a mozda to bas i zelim. totalno se unistiti i nestati. jer je sve ovo previse postalo, previse tesko za funkcionirati i ziviti s ovakvim sjebanim mentalnim sklopom. prije koji tjedan sam se u afektu izrezala po bedru. taj dan me, osim izrezanog bedra i lice peklo od suza koliko sam ih isplakala zbog pizdarije koje sam u afektu napravila i sutradan pozalila.

opet doticem dno. ne vidim vise izlaza iz ovog mulja. rekla mi je psihijatrica da se borderlineom treba nauciti ziviti, da je tesko ali nije nemoguce. samo sto pocinjem gubiti vjeru, nadu a i strpljenje. ne znam vise tko sam ni sto sam ni kako dalje. ovako vise ne mogu jer sam previse umorna i iscrpljena.

jebiga. valjda ce biti bolje. jos uvijek tinja tracak nade za boljim sutra. to me jedino drzi na zivotu.

[BLANQUETTE]

Tox kaže:

Zanima me, kako vi stojite sa pitanjima tipa egzistencijalna dihotomija iliti smislenost života. Vidite li sebe u nekoj bližoj i/ili daljnjoj budućnosti. Koliko vam energije za razmišljanje o budućnosti i planiranje ostane nakon iscrpljujućih emocija ... Ukratko, imate li "volje živjeti"* (izuzmimo razmišljanja o sui.. , njih izuzimamo iz jednadžbe) i dali vam je podnošljivo biti živ i koliko vam "teško to pada"?

Plačipičkast je post, I know ... ali pokušavam doći do odgovora dali je to prisutno i kod drugih kojima su emocije intenzivnije od ostalog pučanstva ili nekaj s menom ne štima.

*Naravno da imamo volje, samo ... mislim da ćete skužiti kaj pitam.

PS: Dali je netko svjesno išao i uspio postići emocionalnu tupost ... iliti na neki način isključit emocije na neki vremenski period?

Jedino pozitivno mi je što su mi antidepresivi uklonili onaj osjećaj praznine. Sad sam zadovoljna ako mi život teče rutinski dan po dan, posao, kuća i sl. Ne zanima me više neki posebni smisao. Najveće dostignuće je kad je svakodnevica izdrživa. I tako čekati dok neka viša sila ne presudi da je gotovo, jer sama ne želim snositi odgovornost za to.
Ne zamišljam se nikako niti u bližoj niti u daljoj budućnosti. Prešla sam tridesetu, mislim da nisam ništa posebno postigla u životu. Pojma nemam kakav posao želim raditi pa onda ne mogu niti stvarati ciljeve. Trenutno radim posao koji mi je ok i osigurava mi egzistenciju, ali ne mogu zamisliti da bih ga imala volje raditi cijeli život. S druge strane, ne mogu zamisliti niti da bih za sad imala volje učiti nešto novo i prilagođavati se nekakvim promjenama. Kao mlađa sam bila veoma ambiciozna, uvijek sam se zamišljala na nekakvim visokim pozicijama, ispunjavala su me poslovna postignuća. Sad više ne. Nakon preko deset godina borbe sa psihičkim problemima, osjećam se upravo kako si rekao, iscijeđeno. Nadam se da ću u budućnosti raditi neki posao sa što manje stresa (tako sad zamišljam idealan posao, ali jasniju sliku od toga nemam).
Privatno - djecu nisam nikad htjela, što sam starija to sam i sigurnija u to. Partnera možda, ako se nekim čudom uspijem dovesti u dovoljno funkcionirajuće stanje da više ne razaram veze. I ako ikad naletim na istomišljenika koji ne želi djecu. Ili možda u onoj drugoj turi razvedenih i udovaca sa odraslom i samostalnom djecom.
Stanje emocionalne tuposti ja bih isto voljela postići, ali vidiš da kažu ovi koji se nekad tako osjećaju da nije ni to ugodno, pa tko će ga znati

dire Dawn kaže:

Trava u susjedovom dvorištu je uvijek zelenija.



Trudim se ne razmišljat o tome jer ako krenem, upadnem u zečju rupu besmisla gdje ustvari ima više smisla počinit suicid nego nastavit jahat po ovom sranju od života.
Tada mi niti jedna opcija nije dovoljno dobra i niti jedan scenarij zadovoljavajuć. Da zamislim da mi se ostvari najveća želja - not good enough. I tak za aposlutno svaku stvar.

Kad se sjetim koliko imam godina, što sam postigla, gdje sam psihički trenutno i što je još ispred mene... Teško je osjećat se dobro.

Koliko god nisam fan ignoriranja stvari i guranja pod tepih, sa takvim mislima radim upravo to jer ne postoji instant rješenje i onda ni nema smisla radit analize.
Ionako se na kraju svake osjećam isključivo loše.

Sad sam u boljoj fazi, ali trudim se planirati stvari kratkoročno i ne razmišljat pretjerano o budućnosti i smislu svega.

Što se emocionalne tuposti tiče, meni je tu pomagala samo kriva farmakologija i nije bio dobar osjećaj.

Jel smijem pitati koja je to farmakologija uzrokovala emocionalnu tupost ?

[BLANQUETTE]

san.ja kaže:

Oh ispričavam se, baš mi je žao da je prošlo toliko vremena a da nisam odgovorila, pišem na više strana pa pogubim gdje sam što pisala. Fala fala na komplimentima, ja sam osoba bliska i ne bih ga mijenjala za ništa. Nakon dugo godina zajedno, izgleda da sam postala i stručnjak. Zapravo ne znam je li baš border ali znam da je jako pomoglo to što primjenjujem validaciju osjećaja. To je neizmjerno važna i super je korisna vještina inače u životu. Mislim da je opisana u knjigama dr. Phila. Neka dečko to pročita.

Ne slažem se i ne mogu se složiti: ničiji poremećaj nije važniji od kvaliteta. To je samo jedna ilustracija crno-bijelog razmišljanja. Shvati kao super-emotivac, da ne možeš vjerovati svojim razmišljanjima. Budi sigurna da su pomaknuti prema crnome i da je stvarnost puno pozitivnija nego što možeš sagledati. Svatko ima neki poremećaj, to nas čini ljudima. Sad je prošlo dosta vremena, kakva je situacija u međuvremenu?

Ako si pokazala moj upis dečku i psihijatrici, polaskana sam. E sad što se tiče validacije osjećaja, meni kao ženi je to lakše izvesti jer i vidim tuđe osjećaje, i mogu ih pretočiti u riječi. To baš nije tipično muška osobina. Znači ja ne hodam po jajima, ja samo kad vidim da je okidač pritisnut, opisujem svojim riječima kako se on osjeća i to je većinom dovoljno da se smiri i utješi. Ti krikovi su samo vapaj upomoć premda tako ne izgledaju. Ali kad eskalira do kraja onda tu nema pomoći zato jer se slomim pod optužbama i ne mogu tješiti nekog tko me direktno napada. Dečko bi tu mogao biti u prednosti, jer ja nisam stabilna i nikakva elokvencija mi tu ne pomaže. On bi mogao na optužbe ostati smiren i to bi mogao biti spas za vas. Ja recimo to ne mogu. Kao muškarac bi mogao se osloniti na svoj zaštitnički nagon i nastaviti te tješiti bez obzira na to što ga napadaš.

Glavna spoznaja u cijeloj toj priči mi je da je to sve jedna totalna projekcija i da ja to ne bih trebala doživljavati osobno. Kao prirodni empat ja u stvari osjećam njegovu projekciju ali ne kužim da to nisu moji osjećaji nego njegovi. Znači ako bi mogla objasniti dečku da to kako se on osjeti kad ga napadneš, je u stvari točno ono kako se ti zapravo osjećaš. Našla sam bila negdje blog koji piše muškarac koji ima partnericu s BD i koji je psihički stabilan i nosi se s time. Znači osoba s BD je savršeni sparing partner za nekoga tko treba naučiti kako postati debelokožac tj. zauzeti se za sebe i ne doživljavati te stvari osobno. Za nekoga tko uživa pomagati i razumjeti. Muškarci su prirodno takvi (sve navedeno).

To sve stvarno vrijedi. Ista ta preosjetljivost koja zna biti nezgodna, je nevjerojatno rafinirana senzibilnost. Ne može mi jedna te ista osobina u jednom trenutku konvenirati a u drugom ne, onda kad meni tako paše. To je slično kao ustrajnost, ako mi paše što je netko ustrajan i ne predaje se i postojan je, ne mogu prigovarati što je tvrdoglav, jer riječ je o istoj osobini.

Znači ako se dečko već sam od sebe zna zauzeti za sebe i ne da se uzdrmati u trenucima psihoze, te ako o svemu razgovarate i razjasnite poslije, ne bi trebalo biti problema. Gle i drugi parovi se svađaju i viču, nije to takva drama. Nije dobro jedino ako je prečesto. Bolje i to nego pasivna agresija, šutnja i gutanje, neizmjerno bolje. Partnerstvo u ljubavnoj vezi i služi tome da svatko natrči na svoje bolne točke iz djetinjstva, da ih ponovno proživi kao odrasla osoba i iscijeli. Sve je to za žive ljude.

Ma ne trebaš se ispričavati, i ja sam vrlo zauzeta i rijetko naletim, ali volim doći s vremena na vrijeme i pročitati što ima novo, uvijek mislim da ću tako više naučiti
Najprije moram reći da mi je zbilja nevjerojatno da osoba koja nema taj sklop u glavi može tako dobro to razumjeti, svaka ti čast, stvarno ne umanjujem patnju koju mi prouzročimo drugoj strani, ali istina je to što kažeš da i mi sami prolazimo kroz neopisivu bol, i utješno je da netko to može prepoznati jer sam svijesna koliko izvana izgleda drugačije.
I moj dečko me fascinira jer je vrlo sličan tebi u tome, iako se nikad prije nije susreo s takvim nečim, nevjerojatno je koliko kuži koncept svega toga. Mi smo tek 6 mjeseci zajedno i ne bih ga još opterećivala time da čita stručnu literaturu, ali mi puno razgovaramo o tome i ja mu prepričavam što sam ja pročitala i što mi je psihijatrica rekla. Također puno razgovaramo o međusobnim osjećajima, i kada se dogodi neki triger, nastojimo racionalizirati što se dogodilo, mene isto ta racionalizacija dosta smiri.
Da, pokazala sam mu tvoj post, psihijatrici nisam jer mi je bilo malo too much banuti joj tamo s laptopom ali ja s njom između ostaloga pričam o nekim komentarima na forumu jer sve je to dio toga.
Znaš zašto se osjećam kao da je moj poremećaj teži od svih kvaliteta zajedno ? Jer sam razorila sve veze prije. Ljudi su pucali po šavovima, nisu mogli to izdržati. Samim time bi malo po malo došlo do gubitka osjećaja s njihove strane, a zatim i do bijega. I ne mogu ih kriviti. Ne mislim da su to morali trpjeti ako su me voljeli. Jer to je jedan oblik zlostavljanja. Ali ja sam dosta bolje od kad idem kod ove psihijatrice (unazad godinu dana) i moja trenutna veza ipak nije baš toliko pretrpila koliko su bivše.
E sad uzmi u obzir da postoje visokofunkcionirajući i niskofunkcionirajući borderi, te razne nijanse između. Nekima je toliko loše da nisu čak ni radno sposobni. Ja sebe vidim negdje na sredini i želja mi je doći na visokofunkcionirajući nivo (jer znam da potpuno izlječivo nije). A ako uzmeš u obzir da si ti s dečkom GODINAMA, da zvučiš kao vrlo razumna osoba, a ne neka zlostavljana žena koja pošto poto trpi sve što joj se servira, a plus toga tvoj dečko se niti ne liječi koliko sam shvatila, na temelju toga on je vjerojatno visokofunkcionirajući border.
Inače, situacija kod mene je puno mirnija zadnjih mjesec dana, nakon što sam rasčistila neke stvari s mamom. Sad, ne znam je li to uzrok ili se nešto drugo poklopilo. Stvarno sam sretna s njim i htjela bih da to uspije. Hvala puno na podršci

[dire Dawn]

BlueNovember kaže:

Moje pitanje je upućeno osoba s BPD-om: kako se osjećate kad vas osoba obasipa pažnjom i ljubavlju?

Ukoliko je to osoba s kojom želim biti u vezi onda mi je ugodno i lijepo.
Ako je to netko koga se želim "rješit", samo ne znam kako jer mi direktno "ajd odjebi" nikad nije bilo drago... Onda zna bit naporno.
No ono što ti pitaš, u kontekstu onog što ste vas dvije bile - meni bi to bilo lijepo i bilo bi mi drago i ugodno, štoviše pokušavala bi "vratiti" iliti uzvratiti jednakom mjerom jer volim kad se moj partner osjeća željenim i voljenim.

Jel vam to instant turn off, draže vam je kad je na nekoj pristojnoj granici?

Ne.
Makar razumijem zašto bi moglo djelovati kao da borderima ovo više paše.

Iz mog iskustva, najviše sam voljela baš onda kad sam bila u najgorim situacijama di gubim nekog (ili imam dojam da ga gubim). Onda dajem 110% i još mrvicu više, gubim ponos i pamet, samo da dobijem nazad ljubav.

Mislim da meni ustvari najgore pada monotnija.
Ne, ne volim kad je partner distanciran, ali kad veza uđe u rutinu i monotniju onda se ja počnem pitati neke stvari o travi u susjedovom dvorištu .

Zbog toga imam tendenciju biranja krivih ljudi za odnose jer toksične i turbulentne veze nisu monotone.
Da se u njima osjećam dobro - ne baš, ali evo, meni je "moto" poslije razvoda bio da mi je dosta mlake ljubavi i mlakog seksa.

Ako se veza prekine zbog zahladnjenja odnosa, počnete li nekad kasnije razmišljat o toj osobi, nedostaje li vam?

Da.
Čak ako je prekid i iz nekih drugih razloga.
Teško se odvajam od ljudi i teško "puštam" makar na van moj život izgledao kao da sam nastavila dalje.

Baš zato što teško ostvarujem dublju konekciju s nekim i rijetko tko mi se istinski svidi, onda te ljude ne želim izgubit makar veza bila sranje.
Čak ako je prekid iniciran s moje strane, to ne znači nužno da sam prestala voljeti makar bila i u hladnoj fazi.

A za partnere takvih osoba: Jeste li iskusili da vam se osoba vraćala po više puta, pa čak i nakon što je bila s nekim drugim?

Nisam nikad bila partner drugom borderu, ali i na ovo pitanje mogu odgovorit pozitivno

Napisala sam ogroman post na blogu na ovu temu jer su mi neke stvari naprosto smetale i morala sam ih izbacit u svoju virtualno kantu za emocionalni otpad.

Ipak, nemoj očekivati da će svi odgovori ovdje biti isti jer makar smo mi borderi, ipak smo svi jedinke za sebe.
Uz to, borderline se nerijetko daje osobama koje imaju svašta i ništa, a po nekima je to sasvim izmišljen poremećaj. Doslovno - kad ne znaju koju dijagnozu da ti stave onda dobiješ ovu. Koja je kanta za smeće što se tiće svih ikad simptoma

BLANQUETTE kaže:

Jel smijem pitati koja je to farmakologija uzrokovala emocionalnu tupost ?

Rissete 3x4mg 1,1,1
Seroxat 20mg 1,0,0
Helex 5x0.50mg
+ akineton

To me ubilo i izbrisalo veći dio vremena u tih 8 mjeseci što sam to uzimala.
Doza nije bila prilagođena meni s obzirom na kile, pa je jedan doktor poslije rekao da sam si vrlo lako mogla sjebat jetru.
(45 kg)

[BLANQUETTE]

BlueNovember kaže:

Moje pitanje je upućeno osoba s BPD-om: kako se osjećate kad vas osoba obasipa pažnjom i ljubavlju? Jel vam to instant turn off, draže vam je kad je na nekoj pristojnoj granici? Ako se veza prekine zbog zahladnjenja odnosa, počnete li nekad kasnije razmišljat o toj osobi, nedostaje li vam?

Meni nikad nije dosta ljubavi i pažnje, ja bi da mi se stalno i na sve moguće načine izjavljuje i pokazuje ljubav, nježnost. To uključuje apsolutno sve, znači od izjava do maženja, paženja i sl. Ne može me to ohladit. Ali ne znam baš da bih ti to trebala savjetovati kao rješenje jer ja sam kao rupa bez dna po tom pitanju, nikad nije dovoljno. I onda se partner osjeća loše ako se stvarno potrudio, a ja i dalje zaključila da nije dovoljno. Psihijatrica kaže (i ja se slažem), da je to zato što to nisam dobila od roditelja u djetinjstvu pa je ostala zjapiti neka praznina, pa onda to podsvjesno tražim u partnerskim odnosima, ali partner tu prazninu ne može popuniti jer je partnerska ljubav drugačija, jedini način je navodno da posložim kockice u svojoj glavi, treba taj nedostatak prihvatiti tako da se proradi i prođu sve one faze ljutnje, tuge, bijesa i tko zna čega sve ne.
Moje veze se ne prekidaju zbog zahlađenja odnosa. Ja sam osoba koja ne može podnijeti odvajanje. Moje veze se prekidaju jer me ljudi više ne mogu trpiti pa bježe od mene glavom bez obzira. Naravno da nakon toga ja ne pokušam obnoviti tu vezu jer mi je jasno dato do znanja da ne dolazi u obzir. A za nekoliko mjeseci kad se ohladim, nebi ni ja više nazad u tu vezu.
Nemoj me smatrati nužno mjerodavnom, ne manifestira se kod svih identično, čula sam i za ovakve slučajeve poput tvojih.

Aastral kaže:

moram se negdje izjadati. opet pucam, bojim se da i ovaj put ne puknem skroz. ali skroz, zauvijek. valjda necu. zilava sam.

svaki dan je nova i krvava borba sa demonima koji su trenutno u debeloj prednosti. gubim kontrolu nad svojim postupcima a o emocijama da ni ne pricam. vratile su se paranoje, anskioznost, depresija, agresija, bijes i zelja za porocima s kojima unistavam tijelo a i psihu. kazem si, bar onda ne razmisljas o pizdarijama, dobro ti bude u momentu, neka.

nije dobro. jos se vise unistavam i dovodim do ludila. a mozda to bas i zelim. totalno se unistiti i nestati. jer je sve ovo previse postalo, previse tesko za funkcionirati i ziviti s ovakvim sjebanim mentalnim sklopom. prije koji tjedan sam se u afektu izrezala po bedru. taj dan me, osim izrezanog bedra i lice peklo od suza koliko sam ih isplakala zbog pizdarije koje sam u afektu napravila i sutradan pozalila.

opet doticem dno. ne vidim vise izlaza iz ovog mulja. rekla mi je psihijatrica da se borderlineom treba nauciti ziviti, da je tesko ali nije nemoguce. samo sto pocinjem gubiti vjeru, nadu a i strpljenje. ne znam vise tko sam ni sto sam ni kako dalje. ovako vise ne mogu jer sam previse umorna i iscrpljena.

jebiga. valjda ce biti bolje. jos uvijek tinja tracak nade za boljim sutra. to me jedino drzi na zivotu.

A što te istrigeriralo da se tako osjećaš i to sve radiš ? Pitam jer ništa od navedenog nije mi strano. Ali kod mene, osim što je border stalno prisutan, uvijek se dogodi neka situacija koja istrigerira neko od nabrojanih ponašanja ili osjećanja.

[BLANQUETTE]

dire Dawn kaže:

Rissete 3x4mg 1,1,1
Seroxat 20mg 1,0,0
Helex 5x0.50mg
+ akineton

To me ubilo i izbrisalo veći dio vremena u tih 8 mjeseci što sam to uzimala.
Doza nije bila prilagođena meni s obzirom na kile, pa je jedan doktor poslije rekao da sam si vrlo lako mogla sjebat jetru.
(45 kg)

Rissete i akineton nisu mi poznati.
A tupost koju uzrokuje Seroxat meni je bila vrhunska. Potpuno mi je uklonilo osjećaj praznine. Anksiolitik uz to naravno. Helex mi nije bio loš, ali najbolji što sam probala bio mi je Oxazepam. Tada dok sam bila na Seroxatu + Oxazepamu najbolje sam funkcionirala

[dire Dawn]

BLANQUETTE kaže:

Rissete i akineton nisu mi poznati.
A tupost koju uzrokuje Seroxat meni je bila vrhunska. Potpuno mi je uklonilo osjećaj praznine. Anksiolitik uz to naravno. Helex mi nije bio loš, ali najbolji što sam probala bio mi je Oxazepam. Tada dok sam bila na Seroxatu + Oxazepamu najbolje sam funkcionirala

Akineton je ustvari lijek koji djeluje na nuspojave antipsihotika i mislim da mu je orignalna uporaba za ljude koji imaju Parkinsnovu (da smanji drhtanje).
Nadodala sam ga zbog onog dijela o jetri.

Antipshotici su generalno poprilično dobri u ubijanju osobe

[marija kost]

dire Dawn kaže:

Iz mog iskustva, najviše sam voljela baš onda kad sam bila u najgorim situacijama di gubim nekog (ili imam dojam da ga gubim). Onda dajem 110% i još mrvicu više, gubim ponos i pamet, samo da dobijem nazad ljubav.

Nemam force ni vrimena citat cili post, al to kvotano sam i ja!
Zasto je to tako??

Ja imam dijag. anks.-depr. porem., iako se nalazim masu u simptomima boredera, psihicka je rekla da nisam...

[dire Dawn]

Nemoj se samodijagnosticirat.

Ak ti je doktorica rekla da nisi border onda valjda nisi.
Ne kuzim sta bi imala od toga da ti naljepi tu dijagnozu?

Borderline se cesto daje kad ne znaju koju konkretnu bi napisali i samim time je i lijecenje istog... Posebno.

[asinus]

katarina32 kaže:

Evo samo da te utješim...promjenila nedavno psihićku, najbolji stručnjak u Splitu (ova nova)... a samo da ti kažem da takve u Spplitu moraš svićom tražit...sve u svemu ona tvrdi da nemam dovoljno karateristika za borderlajn i da su mi ga krivo dijagosticirali, to je promjenilo moje cjelokupno gledanej sebe i to što mi je govorila ova stara - vi ne možete ovo -ono, lako moguće da je onaj ko ti je rekao da ne možeš voljeti isto tako fulao, a ti se uhvatila za to (kao i ja za cijelokupnu dijagnozu moje stare psihićke iako nisam baš bila sigurna da je sve 100% točno, al računam ona je stručnjak)..moj savjet vjeruj sebi i prati svoj osjećaj...

evo oprosti prošlo je mnogo vremena od ovog posta,možeš li mi reć u koje psihićke si išla u splitu ako nije problem

[pimpbuddha]

pozdrav,diagnosticiran mi je border prije otp. 1 i po god
problemi mi sezu u djetinjstvo... nediagnosticirani do 25. god
na momente stvarnost mi je nepodnosljiva... katkad mi se cini da trenutak traje vjecnost
rastrojen sam ...(unhinged)... doslovno vidin propast u stvarima i ljudima oko sebe
kad sam imao nekih 15-16 godina, idem na wc, pogledam u ogledalo dok prolazim kraj njega vratim se, pogledam sebe, i nije mi jasno sta vidim, stvarno mi nije jasno, gledam u taj lik, znam ime adresu ovo ono al u sustini neznam sta je i ko je to u ogledalu.
cutim rupu u prsima... iscupali su mi dusu...
cili zivot mi je u magli... kao da su me uzeli za ruku i vodili okolo i desavale su se cudne i bolesne stvari
imam problema s pamcenjem i koncentracijom... vise nego prije... kao da sam senilan u 27 god zivotađ
promjenim raspolozenje 600 puta dnevno... katkad cutim totalan mir ... muk... sve je mirno i savrseno kako i treba bit ...
kao dijete sam mastao o tom da umrem... da dobijem neku bolest i jednostavno umrem
pokusaj suicida u 14 god... noc prije pokusao al s malo tableta i bez alkohola i otisao u skolu...
maltretaza u osnovnoj...uciteljica se ruga sa mnom pred cijelim razredom jer sam zbunjen i sanjiv i cesto zaboravljam zadacu i sve... disocijacija
u kuci nije nista bolje...disfunkcionalni nemarni roditelji... kao da su me vukovi odgojili
stalno se svadjaju oko nicega... slusam jednu te istu svadju godinama ...srce mi puca
alkohol poceo konzumirati rano..u zadnje vrijeme se samo pijan osjecam kao da imam dusu
pijem preprevise
provodim sate u gnusanju nad samim sobom, svojim postupcima i sjecanjima, maltretiram
samog sebe po cijele dane gadeci sebe radi proslosti
mrzim sebe i sve oko sebe ... trazim samo negativno u ljudima.. gade mi se... vidim svoju divovsku metalnu ruku kako drobi kuce i glupe pizde u njima... ovo nisu ljudi... ovo su nakaze spodobe i utvare oko mene... ovaj svit je sramota...
sanjam da skroz probijem na mozak ili pocinim suicid ... u jednom od tih snova razbijam i vicem na familiju da "bolest zivi u meni" :/
drusvena fobija je prisutna vecinu zivota ...iznimno mi je neugodno u drustvu i nemogu pricat
s ljudima ako se ne osjecam skroz ugodono i odgurnio sam sve od sebe jer se najbolje osjecam sam... imam invazivne misli suicidalne seksualne i nasilne prirode...
kao da hodam kroz pakao ...

[BLANQUETTE]

pimpbuddha kaže:

pozdrav,diagnosticiran mi je border prije otp. 1 i po god
problemi mi sezu u djetinjstvo... nediagnosticirani do 25. god
na momente stvarnost mi je nepodnosljiva... katkad mi se cini da trenutak traje vjecnost
rastrojen sam ...(unhinged)... doslovno vidin propast u stvarima i ljudima oko sebe
kad sam imao nekih 15-16 godina, idem na wc, pogledam u ogledalo dok prolazim kraj njega vratim se, pogledam sebe, i nije mi jasno sta vidim, stvarno mi nije jasno, gledam u taj lik, znam ime adresu ovo ono al u sustini neznam sta je i ko je to u ogledalu.
cutim rupu u prsima... iscupali su mi dusu...
cili zivot mi je u magli... kao da su me uzeli za ruku i vodili okolo i desavale su se cudne i bolesne stvari
imam problema s pamcenjem i koncentracijom... vise nego prije... kao da sam senilan u 27 god zivotađ
promjenim raspolozenje 600 puta dnevno... katkad cutim totalan mir ... muk... sve je mirno i savrseno kako i treba bit ...
kao dijete sam mastao o tom da umrem... da dobijem neku bolest i jednostavno umrem
pokusaj suicida u 14 god... noc prije pokusao al s malo tableta i bez alkohola i otisao u skolu...
maltretaza u osnovnoj...uciteljica se ruga sa mnom pred cijelim razredom jer sam zbunjen i sanjiv i cesto zaboravljam zadacu i sve... disocijacija
u kuci nije nista bolje...disfunkcionalni nemarni roditelji... kao da su me vukovi odgojili
stalno se svadjaju oko nicega... slusam jednu te istu svadju godinama ...srce mi puca
alkohol poceo konzumirati rano..u zadnje vrijeme se samo pijan osjecam kao da imam dusu
pijem preprevise
provodim sate u gnusanju nad samim sobom, svojim postupcima i sjecanjima, maltretiram
samog sebe po cijele dane gadeci sebe radi proslosti
mrzim sebe i sve oko sebe ... trazim samo negativno u ljudima.. gade mi se... vidim svoju divovsku metalnu ruku kako drobi kuce i glupe pizde u njima... ovo nisu ljudi... ovo su nakaze spodobe i utvare oko mene... ovaj svit je sramota...
sanjam da skroz probijem na mozak ili pocinim suicid ... u jednom od tih snova razbijam i vicem na familiju da "bolest zivi u meni" :/
drusvena fobija je prisutna vecinu zivota ...iznimno mi je neugodno u drustvu i nemogu pricat
s ljudima ako se ne osjecam skroz ugodono i odgurnio sam sve od sebe jer se najbolje osjecam sam... imam invazivne misli suicidalne seksualne i nasilne prirode...
kao da hodam kroz pakao ...

Potpuno sam se pronašla u svemu što si napisao, sve sam to i ja prošla, samo nakon puno rada na sebi poslože ti se stvari u glavi. Moji problemi nisu nestali, ali su mi barem jasniji pa nekako hendlam s njima, malo po malo sve bolje. Ti nisi još niti započeo proces rješavanja problema pa zvučiš prilično zbrkano.
1. trebala bi ti dobra psihoterapija, a to ćeš teško naći nego privatno, a i tad teško, ali ako je ikako moguće izdvoji novce za to jer vjeruj mi ništa, ali baš ništa u životu nije toliko važno. Ako si baš nikako ne možeš to priuštiti, čitaj knjige, članke, čitaj malo po malo od početka ovu temu. Educiraj se što više.
2. trebaju ti anskiolitici i antidepresivi, a možda i antipsihotici (zavisi koliko je ozbiljno stanje). Ako ne budeš išao na terapiju, ove lijekove ti može propisati i doktorica opće prakse.
Put je dug i mukotrpan, ali se isplati, bolje ćeš se osjećati ako se boriš i znaš da barem poduzimaš nešto nego samo stagnirati. Stagnacija izluđuje.
Normalno je da se mi ovakvi teže uklapamo u društvo. Prihvati to.

[znashtikosam]

Pozdrav. Sjeća se tko mene?

Neću u detalje, trebam se naspavati. Jedno vrijeme sam bila OK, skoro dvije godine, al opet je sve otišlo u vražju mater.

Pisala sam i pod Vinom Apsarom.

[BLANQUETTE]

znashtikosam kaže:

Pozdrav. Sjeća se tko mene?

Neću u detalje, trebam se naspavati. Jedno vrijeme sam bila OK, skoro dvije godine, al opet je sve otišlo u vražju mater.

Pisala sam i pod Vinom Apsarom.

Ja te se sjecam jer sam procitala cijelu temu ispocetka i upijala kao spuzva, ti mene ne znas jer sam tek prije 2 godine otkrila da imam borderline i od onda sam dosta aktivna na temi. Forumasi iz "tvog" vremena su rijetki ostali i uglavnom izbjegavaju komunikaciju s nama novijima

Poslano sa mog SM-A510F koristeći Tapatalk

[dire Dawn]

Meni su se u zadnje vrijeme simptomi pojacali.
Nisam sigurna sto sa napravim jer mi je izrazito tesko ici protiv sebe/poriva, a s druge strane ako si "dopustim" raditi ono sto zelim to takodjer izaziva los filing jer ne radim stvari koje su pametne i dobre - za mene.

Osjecam se slabo i nesposobno, a uz to i razocarano jer ono... Ak se ne mogu oduprijet ovak necemu, pa koji racku cu napravit u nekim ozbiljnim situacijama.

Nisam ja lose, stovise moglo bi se reci da sam dobro, ali svojim postupcima trenutno blokiram napredak. Vjerujem da ce onda to - in a long run, rezultirati da ipak necu bit sasvim dobro vec cu nastavit tapkat u situaciju u kojoj jesam.

Tocno vidim ovisnicko ponasanje i gadim se sama sebi.
Svaku vecer donesem odluku da cu od sutra drugacije, a onda ujutro odlucim "ipak malo", osjetim se razocarano u samu sebe i vise ni ne pokusavam ispraviti ponasanje.

Da, post je "zbrda zdola", ali ne zelim u detalje, a bez njih mozda sve skupa ni nema smisla .

U svakom slucaju sam htjela negdje ostavit trag i mozda, oh kako bi me to veselilo, nakon nekog vremena mogu doc i rec "e ipak sam uspjela". Bar malo. Pinkicu

Meni samoj nije bio jasan izostanak velikog napretka prosle godine ili barem zasto je bio toliko sicusan, ali postalo mi je nocas jasno.
I sad sam pred zidom jer znam da moram napraviti najbolje za sebe, a s druge strane ono sto ustvari radim je daaaleko od toga.

Okej, netko bi mozda rekao da su moji porivi prirodni s obzirom na "friškost" onog sto se desilo, ali ja imam tendenciju biti autodestruktivni kreten i kad prodje puno vise vremena od par dana.

Zasto toliko mucim samu sebe i naprosto se ne opustim? Jer sam svjesna koliko si stetim sad, a i koliko stete to moze izazvati u buducnosti.
Imam dojam da je bas sad trenutak za neku pravu reakcihu, rezanje ponasanja u korijenu and all that jazz i da ce mi s vremenom biti samo jos teze razbiti kavez koji trenutno gradim.
Mozda ak se dovoljno izguilttripam cu ustvari uspjet posramit sami sebe i fakat prestat bit ovakva?

I ne, lijekovi kod ovog nikad nisu pomagali. Mogu se sjetit situacija prije 10 godina kad kad sam se ponasala identicno.

Odbijam se pak pomirit da ova poremecena, luda i nenormalna osoba je ono sto ja ustvari jesam. Naprosto ne mogu to prihvatit.

Mozda da na kraju stavim disklejmer da ne radim nista ilegalno ili stetno za druge ljude, osoba koja je povrijedjena i uznemirena mojim postupcima sam iskljucivo i samo ja.

I ne, ne vidim da bi mi tu itko mogao pomoci osim sebe same jer problem i nastaje onda kad sam "sama sa sobom".
U drustvu po pitanju toga nemam problema i ne djelujem kao da mi nisu sve daske na broju .

Ne znam koliko mi je pomoglo natipkati sve ovo, ali imam osjecaj da gubim razum i da sam na dobrom putu da se generalno sjebem samo zato sto imam problema sa samokontrolom i pustanjem...

Frustrirana sam, a snovi ne pomazu.