Ne biste vjerovali ali evo me natrag na ovaj post nakon više od 2 godine - slučajno naišla na njega hahahaha
Pa eto da vam dam mali update osobne situacije po pitanju razvoda i djeca:
Proslo je evo 3 i pol godine otkad sam se rastala. Djeca su sad 8 i 5 godina stari i moj cijeli ponos. Dobro su zdravi i hvala Bogu nisu odnijeli nikakvih ozbiljnijih psihičkih ozljeda koje je razvod mogao donijeti sa sobom - iako smo povremeno svi bili blizu tome, jer stresova je bilo raznih.
Moj bivsi i nakon 3 i pol godine jos uvijek vidja djecu svaki drugi vikend i svaku srijedu (stime sto mi je ta srijeda vec ozbiljno dosadila), ne placa alimentaciju niti planira, jos uvijek u nikakvom pogledu ne pomaze oko potreba djece, ne dolazi na predstave, roditeljske sastanke, ljuti se ko ris ako slucajno na njegov dan susreta imaju trening/rodjendan/predstavu ili kakvu slicnu obvezu i tad ih jednostavno ne odveze tam gdje bi trebali biti, ne zanima se za njih ili nas zivot dok su kod mene nego se opcenito pokusava praviti da je njihov pravi zivot/obitelj taj kad su kod njega, a to sto su kod mene je kao puka slucajnost prljave igre gorke sudbine.
Sve to me pretjerano ne dira, jer ionako se nikad nisam oslanjala na njega u nikakvom pogledu, znajuci da, ako u braku nisam mogla racunati na njega, moš si misliti kako bi mogla sad kad smo rastavljeni
Nedavno sam ostala bez posla i tad sam pokusala jedan zadnji put razgovarati s njim i zamoliti ga za pomoc da bar direktno skolsku kuhinju plati ili vrtic, tj po 250 kn po djetetu, ali zavrsilo je tako da je mala taj zadnji mjesec skole nosila sendvice sa sobom na boravak - njegov odgovor, sto si je dovraga vec sa 6 upisala u skolu. nista se to nebi desilo da si me slusala i cekala jos godinu.
Moje sadasnje opcije su: ponovno ici s njim na sud i tuziti ga zbog neplacanja alimentacije rezultat moze biti samo jedan: da nakon duge borbe i cijelog niza sudskih posjeta i rjesenja, EVENTUALNO zavrsi u cuzi na godinu dvje, ali alimentaciju ni u tom slucaju nitko nece platiti - znaci djeca bi tatu morala tad posjecivati u zatvoru (kud bi ih ja trebala dovoditi) a ucinka nebi bilo nikakvog, osim da se pretvori u jos veceg kretena a da mi klinci odrastaju traumatizirani.... ili pak jednostavno ga ignorirati i shvatiti da nikad nece biti nista vise nego tata na papiru, jer djeci iz inata ne daruje ni upola toliko ljubavi koliko bi trebao.
Svakom roditelju koji jos cita ove postove porucujem sljedece: Pogledajte se u ogledalo i shvatiti cete najvjerojatnije jednako kao ja, da su vam nakon rastave narasla mala krilca s kojima povremeno poletite iz (naizgled teske) svakodnevnice. Sjetite se koliko gore je bilo dok ste svaku noc legali sa suzama, ogorceni, neznajuci na koji nacin mozete ponovno osjecati srecu. Sad mozda imate manje i mozda se mozete osloniti samo na sebe, ali dovraga BAR ZNATE DA SAMI SEBE NECETE IZDATI. Ja evo 3 i pol godine kasnije slobodnog duha mogu reci da se uopce ne osjecam lose dok djeci treci dan zaredom zbog ogranicenog sadrzaja frizidera pecem palacinke. Naravno bilo bi ljepse da imamo lososa na stolu, ali dajem im sve sto mogu i oni to znaju. Dapace, skupa smisljamo nacine kako da zivimo bolje, i djeca se vesele vise neg ja kad idem na razgovor za posao ili kad se vracam s nekog honorarnog rada, ne zamjeraju mi kad im nesto nemogu priustiti jer znaju da oni uvijek imaju 3 para cipela a ja samo jedan... a prije svega ostalog.... svi skupa se smijemo dok smo zajedno i uvijek nam je dobro. To u braku, tzv zasticena nisam dozivljela a niti su moja djeca.
Mi smo sad prava obitelj, ono sto dok sam bila u braku, nikada nismo bili!!! Jer se volimo i postujemo i svi maksimalno trudimo da si medjusobno darujemo ljubav.
A sto se tice "novih pocetaka" pa i toga je bilo
. ... i mogu reci da je proslo sasvim OK. Bila sam u vezi koja je nazalost trajala samo par mjeseci jer smo uskoro prepoznali da nismo jedno za drugog. Unatoc tome, meni i mojoj djeci je i to godilo, jer mamin decko jer bar dolazio koji put tjedno da se s njima valja na travnjaku, sjedio je za stolom dok smo skupa vecerali i posjećivao s ludim entuzijazmom predstave na koje biološki tata eto iz principa nikada ne dolazi, jer kao nemaju veze s njegovim svijetom, odnosno životom koje pokusava isfuravati dok su klinci s njim. Bojala sam se da ce djeca, nakon sto ta veza nije uspjela, jako potonuti, ali tome nije tako. Moj bivsi decko i ja smo sada prijatelji i on cesto dolazi u goste vidjeti djecu cemu se oni jako vesele. Nasa rastava nije bila bolna i grcevita, nije bila popracena dramom i nije bila samotna. Jednostavno smo sjeli skupa, zakljucili da to nije to, uzeli djecu za stol i obajsnili im da je bolje da smo se eto potrudili ali shvatili da se ne volimo dovoljno ali da ni to ne umanjuje moju/nasu ljubav prema njima - i to je nesto sto mi je nezamislivo vidjeti kod bivseg muza za kojeg samo mogu reci da je ogorceni stari jadikovac, bez morala i kicme.
Zato se pliz ohrabrite dame moje, a isto vrijedi i za vas samo hane tate i slobodno pokusajte ponovno. Vidjeti cete bas kao i ja da je svijet puno NORMALNIH, NE TAKO EKSTREMNIH DRAGIH LJUDI, kakvi iz nekih razloga nasi bivsi partneri nikada nece biti
pozdrav i pusa od sretne
TornadosWings
Linearni mod
