Tuga za uginulim ljubimcem

[dorothyzg]

metropolitan kaže:

Citam ovu temu od pocetka i raste mi knedla u grlu. Ja i muz nemam djecu,imamo dva psa, i ne moram vam govoriti da su nam oni "djeca" i kako bih se nosila sa njihovim gubitkom. Dorothy, zao mi je zbog tvojeg bola i sto prije uzmi sebi neku novu slatku napustenu bestijicu da ti uljapsava zivot kao sto je to i macak cinio. Ja sam se sebi zarekla imacu uvijek najmanje 2 peseka dok sam ziva. Sigurna sam da ces se uz novu zivotinjicu psihicki preporoditi.

Oni i jesu poput djece. Kad imaš nekog tako malog i brineš za njega to je kao da imaš dijete. Ok, ja nemam djece i ne znam kako je to ali eto usuđujem se usporediti. Briga i ljubav prema njemu su me ispunjavali. Istina, znalo je katkad biti stresno kad bi bilo bolestan ali ništa mi nije bilo teško za njega. Budila sam se kad god je trebalo, davala mu što god je trebalo. Nikad mu nije falilo njegove omiljene hrane, mačjeg mlijeka, poslastica. Puno sam ga mazila i voljela, i ne samo da sam ga voljela, ja ga volim i dalje i voljet ću ga cijeli život...

Lozimka kaže:

Ne mogu ti ništa pametno savjetovati, ali mislim da bi i tvoj mačak volio da udomiš drugog mačka/mačku.

htjela bih imati drugu životinjicu, no nikako da konačno donesem odluku da je to to. Nikako da konačno odlučim.
Non stop škicam po Plavoj šapi životinjice, i mace ali i peseke
Čak sam si i izabrala već.. A nikako da se javim.

Ne, ne tražim zamjenu za moju buhtlicu. Ovo će biti novi dio, novo poglavlje.

Tugujem i dalje, bez obzira na sve. Danas sam mahnito tražila jednu njegovu zdjelicu po kući.. Sve ostalo, sve je ovdje, netaknuto. Dekicu, kako sam stavila u transporter s igračkicama, nisam ni pipnula. Sve njegovo čuvam. Ogrlicu... Knjižicu cijepljenja.. Češljić, sve. Ne znam vjerujete li mi ali još osjećam njegov miris. Ne, nisam ga mirisala samo onda kada smo bili zadnji puta zajedno, mirisala sam ga i puno prije da zapamtim. Jer sam bila svjesna njegove prolaznosti. Ja jesam svjesna prolaznosti sebe, mojih roditelja, susjeda, prijatelja... Ali ne mogu se pomiriti što ga je ta prokleta bolest tako uzela. Što ga je učinila tako bespomoćnim, bez apetita. Što ga je ubila, na kraju krajeva. Što je mene učinila bespomoćnom. Na kraju krajeva, ubila je jednim dijelom i mene.
Ne prođe dan da ne mislim na njega i da mi ne dođe na pamet da ga više nikada, ali nikada neću zagrliti. Pitam se kako je to moguće, je li to moguće? Da ga nikad više neću osjetiti u rukama. Da više nikada nećemo razgovarati? Ne želim i ne mogu vjerovati u to. Ne vjerujem u to.

[dorothyzg]

Female Toxic kaže:

Meni je danas uginila macka koju imam vec nekoliko godina. Bila je to najpametnija macka koju sam ikada imala, svi smo je obozavali. Evo sad sam se bas sjetila kako je kao mala uspjela pasti sa balkona i strgati nogu, umrla sam od straha, nesposobni veterinar joj je htio odrezati nogu, na kraju ju je drugi veterinar spasio, iako je ostala pomalo sepava, sto je svima bilo simpaticno kod nje. Bas zbog tog prvotnog straga i truda ulozenog oko nje bojala sam se strasno za nju.
Eh sad, kako to u zivotu biva, uzasno sam zaposlena i ovih dana su je uglavnom cuvali moji jer sam cijele dane na poslu. Zadnja 2 dana su govorili da je cudna, da nesto nije u redu s njom, ja na poslu nisam stigla puno ni razgovarati, no rekla sam im da je vode veterinaru- sto nisu ucinili, i moje mace danas vise nema.To bi bilo to ukratko, tesko mi je o tome pisati jer placem upravo, tesko je opisati taj jad, tugu, NEMOĆ I KRIVNJU.. Uzasno im predbacujem sto je nisu vodili veterinaru kao sto sam rekla, jer sad ne znamo ni sto je bilo, predbacujem uzasno i sebi jer nisam bila tu i nisam ni bila uz nju, a mrzim i samu sebe sto nisam forsirala da je vode veterinaru ili sto vec!!! Ovih dana sam na poslu imala ludnicu i nisam mogla ni misliti, mislila sam da joj nije nista ozbiljno i da ce me docekati doma danas i da cu onda vidjeti sto dalje... i sad osjecam da moje mace zbog mog posla danas vise nema, da sam se lose brinula o njoj, i da cu si to zauvijek predbacivati...mrzim sama sebe

Draga Female Toxic,
zao mi je zbog tvoje mace
Ne znam što bih ti rekla, ti najbolje znaš kako se osjećaš. Vjerujem da se osjećaš krivom što ju nisi vodila, ali eto, što da ti kažem. Možda da si nazvala veta pa rekla situaciju pa došla izvan radnog vremena, kasnije navečer ili nekako.
Žao mi je
jadna mica

[Female Toxic]

Hvala ti. Da, najgori je osjecaj krivnje
Mislim da ce mi dugo trebati da nabavim novog ljubimca.

[dorothyzg]

SHYRAH kaže:

Znam sa sigurnošću da postoji sveprisutna energija(svakodnevno ju osjećam odnedavno , doslovno ) i da je ovaj život samo kratkotrajna iluzija i da ćemo se opet vidjeti, ali čovjek je svejedno neminovno pod utjecajem privida i stresa koji nam on donosi. Ali eto meni ti moji doživljaji daju uvid i saznanje da si ipak ne trebamo ništa toliko uzimati k srcu, jer postoji nešto iznad svega toga, neka kozmička energija, al to je ipak za neku drugu temu.

Iskreno, nadam se da se hoćemo opet vidjeti.

I stvarno bih to voljela, najviše od svega.

SHYRAH kaže:

Što se tiče pokopa, eto mi smo onog koji nije uspavan pokopali i to mi je bilo teško, al ok. , al zato drugog nismo mogli(jer je uspavan na faksu) i to mi je za psihu definitivno bilo bolje jer bih se morao vratiti i nakon 7 mj. ponoviti sve te radnje na istom mjestu i to bi mi bilo strahovito stresno jer kao što sam rekao to bi onda bila ista stvar X2 u roku 7 mjeseci, a to je fakat previše. Dugo ipak ostaju te slike u glavi.
Btw, drugi peso je uginuo 7 mjeseci nakon prvog, a točno toliko je i razmak u odnosu kada su nađeni 1996. 7 mjeseci je kasnije došao i isto toliko kasnije otišao.Oboje su vremenski bili isto kod nas i oboje su imali oko 1.5-2 god. kada su nađeni .Također su bili i točno iste veličine .

Sigurna sam da je bolje za tebe i tvoje da niste pokopali drugoga. Baš to što kazeš, opet bi morao proživljavati isto to pokapanje kao s prvim. Nisam doživjela ali vjerujem da nije nimalo ugodno. Ne znam kakvog si ti mišljenja o pokapanju/nepokapanju. Ne valja ni jedno ni drugo. Zar ne? i jedno i drugo je...
Na kraju krajeva i mi ćemo tako završiti, ili pod zemljom ili kremirani-spaljeni ... trećeg nema..

Female Toxic kaže:

Hvala ti. Da, najgori je osjecaj krivnje
Mislim da ce mi dugo trebati da nabavim novog ljubimca.

Otkad nema mog mačka prošlo je 4 i pol mjeseca.
I dalje ne vjerujem da ga nema. Još uvijek ga tražim. U dvorištu sjedim i zamišljam ga kako je skakao ovdje, gledao ovo, penjao se ondje i slično.
Teško je. Teško je odlučiti se na drugog ljubimca. Neki nabave odmah, neki ne. Neki nikada.
Užasno mi fali. Danas, hodam po cesti i plačem. I dalje vjerujem da će sad od nekud doći, vratiti se. I da sve oni što se desilo nije istina.
Kad bi barem bilo tako...

[dorothyzg]

Danas je pet mjeseci kako nema moje buhtlice
Nije prošao dan a da nisam mislila na njega.

Koliko god da mi je teško nastojim ga se sjećati nekako s osmijehom na licu jer nije on bio ovdje da bi me rastuživao nego me je veselio. On nije zaslužio da plačem misleći na njega...

I da, teško je oteti se dojmu zadnjih dana kojima prevladava ta bolest.
Ne želim ga se sjećati takvog. Mada je to gotovo nemoguće.

Konačno sam neki dan izvadila njegovu dekicu. Još miriši po njemu. Bila sam užasno tužna ali na neki način i sretna jer osjećam da je on tu negdje, uz mene i sa mnom. Znam da smo zajedno i uvijek ćemo biti kako god to ludo zvučalo.

Ajme kako mi fali moja pametna lijepa glavica

[Almost Rosey]

dorothyzg kaže:

Bila sam užasno tužna ali na neki način i sretna jer osjećam da je on tu negdje, uz mene i sa mnom. Znam da smo zajedno i uvijek ćemo biti kako god to ludo zvučalo.

Vidiš s vremenom će ta golema tuga jenjavati i kopniti i sve će više prevladavati osjećaj sreće i ponosa što si dio života provela s njim. I naravno da ćete na jedan način uvijek biti skupa, to je bio tvoj mačak i ne moraš ga zaboraviti samo zato što je bio "samo životinja", niti ga druga draga bića koja uđu u tvoj život mogu zamijeniti.

I bolesnog ćeš ga se sjećati, to je normalno. Samo znaj da si za njega napravila ono što si u tom trenutku najbolje mogla, i to nije prazna floskula. Ljudi često misle da su mogli ovo ili ono, no istina jest da iz nekog razloga ipak nisu, jer da su mogli, to bi i napravili. Dala si sve od sebe, imali ste divnih trenutaka, no život se nažalost, to i sama znaš, ne sastoji samo od takvih.

Samo polako, dan po dan

[Pingvich]

Znam što znači takav gubitak.. pred godinu i 10 dana mi je uginuo pas, 16 godina
Znali smo da je loše, odlazio je pomalo, to su već bile godine, oprostila sam se od njega, bila sam njim do zadnje minute, pokopan je u vrtu. Vetovi su mi olakšali sve maksimalno.
Svejedno nije lakše ni jednostavnije. Vidim da dosta njih misli: da je samo bilo ovako, da sam se bar mogao ovako.. itd.
Ali ništa to ne pomaže, teško je. To je rastanak, mora boliti i boli.

Nije to neka nauka, pomažu dvije stvari: vrijeme i ''ići dalje''.
Pošto vrijeme nije nešto na što možemo utjecati, ajmo na ovo drugo.
''Ići dalje'' tu bi, recimo, značilo, novi ljubimac.

Volontiram u jednoj udruzi na svom području. Prošla sam puno smrti, sve su bile teške, iako to nije usporedivo sa smrću moga psa. Ali kroz to sam u praksi vidjela koliko briga i skrb oko nove životinje utječe na to da se ''kolo okreće''.. stalni dolazak novih životinja okupira naše vrijeme, ublažava bol.

Ako nisi spremna za novu životinju (iako mislim da jesi, na jednom mjestu si spomenula osjećaje sreće i veselja kod pomisli da će ti mama nabaviti psića) probaj volontirati negdje. Kako ti odgovara, možeš i jednom dnevno i jednom mjesečno. Možeš čistiti, ali možeš npr i samo šetati pse ili nešto što tebi odgovara.
Usput ćeš se za nekoga vezati, ući će ti u misli, htjeti ćeš mu pomoći.. a sve će se dogoditi spontano, i nećeš se osjećati kao da ''izdaješ'' svog mačka. Što je, BTW, suludo. Mislim, isto sam to i ja osjećala, iako sam znala da je osjećaj totalno sulud i da ne izdajem nikoga sa uzimanjem novog ljubimca.

[lanchyl]

Moj pas samnom je vec 12 godina... odrastala sam uz njega, smatram ga clanom obitelji, mozda ce ovo nekome zvucati ludo, ali volim ga poput malog brata... on je i danas moja mala bebica koju volim vise od svega i ne mogu zamisliti zivot bez njega... bojim se tog dana vise od svega, ne znam hocu li imati snage nositi se s gubitkom svog najboljeg prijatelja... svog dijela obitelji... bojim se da ce mi se zdravlje pogorsati jer sam osjecajna i osjetljiva... i sad kad pomislim na gubitak, zaplacem...

[lanchyl]

dorothyzg kaže:

Pozdrav svima!

Dakle ovako. Prije nešto više od 4 mjeseca ostala sam bez svog voljenog mačka. Razbolio se i nakon dugog liječenja i borbe morali smo ga uspavati; nije mu bilo spasa.(FIP) I tu počinju moji problemi. Jako sam teško to primila jer sam se strašno vezala za njega... Neću vam sad pisati kako je bio divan i kako smo se voljeli da ne dužim. Bio mi je doslovce kao dijete za koje sam se brinula. Voljela sam ga i volim ga toliko ga je to neopisivo. Otada otkad su ga uspavali više ništa nije isto. Tužna sam, užasno sam tužna. Jako mi fali. Otkako ga nema prošla sam kroz više faza ( ne znam kako da to drugačije nazovem). Najprije sam krivila veterinarku koja ga je uspavala (kao da ona nije imala pametnijeg posla u svom životu pa mi je, eto, uspavala mačka) onda sam krivila sebe da nisam dovoljno učinila, pa sam krivila neke druge veterinare da nisu učinili ovo ili ono. Uglavnom, svašta, ali nema smisla. Stalno sam tražila krivca, proklinjala sve svece i tko zna što sve ne. Prvih nekoliko dana nisam uopće pričala, samo sam sjedila i buljila. Sad sam u toj nekoj fazi (ajmo to tako nazvati) tugovanja. Mislim, cijelo vrijeme tugujem, ali sada još više i nekako intenzivnije. Plačem uvijek navečer, kad sam sama, praktički dok ne zaspim. Evo tako je bilo jučer i prekjučer. Ujutro je teško sakriti oči kao buhtle i tu tugu a ne želim da drugi znaju i da vide. Sinoć sam plakala dečku valjda 40 minuta. Jutros se probudim, moram na faks, šminkam se, stavljam što više pudera, maskare, čega već, samo da se ne vidi. Inače obožavam proljeće i ljeto i uvijek sam sretna u ovo doba kad je zima gotova i dolazi lijepo vrijeme – sada mi je svejedno. Razgovarala sam o tome svemu s dečkom, frendicama, ljudima koji su doživjeli slično ili isto, s nekim forumašima. I da, znam da moram pamtiti samo lijepe trenutke – svi mi kažu isto. Ja to znam. Ali kako to u praksi izgleda, kako to primijeniti? Jer kad ga se idem sjećati a činim to svaki dan, onda se sjećam ispočetka, ali dođem i do kraja, a kraj je njegova smrt. Zapravo i kad se sjećam lijepoga, opet mi je napameti da toga više neće biti. Bilo je, ali sad više nije. Ne znam što da radim i kako da se izvučem iz ove tuge. Nemojte sad misliti da sam luda jer toliko tugujem. Svjesna sam da se se događaju svakakve stvari ljudima oko mene, da su bolesni, djeca su im bolesna, netko im je umro i slično. Ali eto, meni je sada ovaj moj problem i ova moja tuga velika kao svemir.

ovo sto si sada napisala me toliko dirnulo u srce.. tako mi je drago da postoji osoba poput tebe... vidi se da imas dobro srce, cim toliko volis ove andele... ne mogu ti nazalost nista savjetovati jer smo po tom pitanju iste, mogu reci da sam mozda i gora, sve se bojim da cu zavrsiti na psihijatriji kad mome andelu dode kraj...evo, vjerovala ili ne... placem citajuci ove postove...

[dorothyzg]

Bok svima..

Evo da se malo javim, nakon što su se dojmovi slegli...
Naime prije 2 i pol tjedna učinila sam konačno korak naprijed i udomila jednu malenu pesicu sa PŠ

Ostale su dvije seke, crna i crno-smeđa. Ja sam nekako "zapela" za crno smeđu. Išla sam ih upoznati prije udomljenja. Ne znam, tad sam već nekako znala da će ipak crna biti moja
Nakon nekog kraćeg vremena vratila sam se ... Bio mi je totalni kaos u glavi. Nikad nisam imala psa i nisam znala što ću s njim kad dođem doma, kako god to zvučalo.
Skoro na kraju nisam uzela pesicu, dok su svi laprdali oko mene, ja sam samo šutila i mislila u sebi:"Sad moraš biti hrabra i odlučna." Rekla sam samoj sebi da, ako sada ne uzmem, onda ću zaboraviti na to i gotovo je.
Te misli su presudile. Uzela sam crnu
I tako mi se ispunila želja da spasim neku malenu životinjicu s PŠ. Konačno!

Došla sam doma i brzo smo se snašle. Taj dan mi je kao u nekoj maglici. Sutradan sam otišla s njom na vikendicu da malo ohladim glavu i tada sam shvatila da više ne mogu bez nje

Ne, ona nije moj uginuli micek, ona je pas koji je sada sa mnom. I to tako trebam gledati, znam. Ona je individua za sebe, kao što smo svi mi za sebe.
Spava na njegovom jastuku i jede iz njegovih zdjelica. Sada njegove stvari imaju svoj novi smisao, sada te stvari služe nečemu odnosno nekome kome je potrebno - i da, bolje je tako nego da skupljaju prašinu. Zar ne?
Prvi odlazak veterinaru i to vetici koja je uspavala mog miceka prošao je super iako sam ja došla uplakana... Sve mi se to vratilo .. Ali tako mora biti.

Uf i sada imam suze u očima a znam da sam još nešto htjela napisati... !

[Selectra]

Vidiš kako jedna ljubav zamjenjuje gubitak druge.
Prekrasno.

Energija.

[Almost Rosey]

dorothy, iako sam isprva, suprotno većini, savjetovala da ne nabavljaš novog ljubimca, drago mi je da je ispalo dobro i da si našla novi smisao u svemu

[dorothyzg]

Almost Rosey kaže:

dorothy, iako sam isprva, suprotno većini, savjetovala da ne nabavljaš novog ljubimca, drago mi je da je ispalo dobro i da si našla novi smisao u svemu

Ti si mi dala jako dobre savjete i najljepše riječi.
Hvala još jednom. Moja bol zbog gubitka nije nestala.. Pogotovo to osjećam danas, baš danas. Za nekoliko dana bit će 7 mjeseci kako ga nema. Moje buhtlice nema već skoro 7 mjeseci.
Barem sam spasila jedan život, u njegovo ime. To je za njega!
Sve njegove igračkice, ogrlicu i nekakve sitnice sačuvala sam samo za sebe. Spremila u njegovu kutiju. I dekicu sam spremila. Još miriši po njemu i sve bih dala samo da sad imam jednu minutu da ga mirišim i da mu pričam. Barem jednu minutu.

Danas mi baš jako nedostaje.
Danas bih baš plakala.

[Almost Rosey]

dorothyzg kaže:

Ti si mi dala jako dobre savjete i najljepše riječi.
Hvala još jednom. Moja bol zbog gubitka nije nestala.. Pogotovo to osjećam danas, baš danas. Za nekoliko dana bit će 7 mjeseci kako ga nema. Moje buhtlice nema već skoro 7 mjeseci.
Barem sam spasila jedan život, u njegovo ime. To je za njega!
Sve njegove igračkice, ogrlicu i nekakve sitnice sačuvala sam samo za sebe. Spremila u njegovu kutiju. I dekicu sam spremila. Još miriši po njemu i sve bih dala samo da sad imam jednu minutu da ga mirišim i da mu pričam. Barem jednu minutu.

Danas mi baš jako nedostaje.
Danas bih baš plakala.

Naravno da bol nije nestala. I sama pišeš "danas bi plakala", slobodno plači, nitko ti to ne smije oduzeti, ali vidim i da polako krećeš dalje.
Njegove igračkice si spremila za uspomenu, njegovoj zdjelici si našla novu namjenu, sve počinje imati smisla

Drago mi je da sam ti pomogla i možda barem malo olakšala, nadam se da ćete se ti i crna pesica međusobno usrećiti

[ribica 241]

Draga dorothy, ja upravo proživljavam isto što si i ti prošla. Imala sam bijelu macu koja je prekjučer uginula FIP. Prije mjesec dana se razboljela, rekli su da je gastritis. Nakon nekoliko desetaka antibiotika i peptorana stanje se nije popravljalo. Kad smo treći put odlučili otići na veterinarski jer joj nije bilo dobro, to je bio koban trenutak. Nije joj više bilo spasa. Nakon svih pretraga - suočila sam se sa najgorom noćnom morom. Imala je samo 3 godine.
Rekla sam suprugu da ju više nećemo mučiti i da ju vozi doma - ja sam za to vrijeme bila na poslu. Suzdržavala sam se i strašno me boljelo jer sam znala da ću ju izgubiti.
Došla sam ranije s posla kući - čekala me.... Zagrlila sam ju i poljubila, rekla sam joj da ju volim, mazili smo je do kraja. Mučila se. Rekla sam joj neka ide, neka se ne muči više, i tamo negdje da će joj biti lijepo i da ćemo se vidjeti opet jednog dana.... Izdahnula je ubrzo.
Plačem danju i noću...pokopali smo je u vrtu i stavila sam joj ružice. Svaki dan ju posjetim i popričam s njom. To je bila moja bijela princezica koju nikada neću zaboraviti...

http://www.facebook.com/photo.php?fbid=10150930457127310&set=a.43627296230 9.233416.825742309&type=3&theater[/IMG]

[dorothyzg]

ribica 241 kaže:

Draga dorothy, ja upravo proživljavam isto što si i ti prošla. Imala sam bijelu macu koja je prekjučer uginula FIP. Prije mjesec dana se razboljela, rekli su da je gastritis. Nakon nekoliko desetaka antibiotika i peptorana stanje se nije popravljalo. Kad smo treći put odlučili otići na veterinarski jer joj nije bilo dobro, to je bio koban trenutak. Nije joj više bilo spasa. Nakon svih pretraga - suočila sam se sa najgorom noćnom morom. Imala je samo 3 godine.
Rekla sam suprugu da ju više nećemo mučiti i da ju vozi doma - ja sam za to vrijeme bila na poslu. Suzdržavala sam se i strašno me boljelo jer sam znala da ću ju izgubiti.
Došla sam ranije s posla kući - čekala me.... Zagrlila sam ju i poljubila, rekla sam joj da ju volim, mazili smo je do kraja. Mučila se. Rekla sam joj neka ide, neka se ne muči više, i tamo negdje da će joj biti lijepo i da ćemo se vidjeti opet jednog dana.... Izdahnula je ubrzo.
Plačem danju i noću...pokopali smo je u vrtu i stavila sam joj ružice. Svaki dan ju posjetim i popričam s njom. To je bila moja bijela princezica koju nikada neću zaboraviti...

http://www.facebook.com/photo.php?fbid=10150930457127310&set=a.43627296230 9.233416.825742309&type=3&theater[/IMG]

Ribice žao mi je zbog tvoje mace
Nažalost FIP je neizlječiva bolest i sto puta sam ju proklela. Zašto je tvoja, moja maca i tko zna još čija ju dobile samo nebo zna
I moj micek je bio jako jako mlad, samo 2,5 godine a mogao je još koliko....
Nadam se da su sada na boljem mjestu, kako mnogi kažu. Ja želim vjerovati u to mada je teško - sve bih dala da je sa mnom.
Ono što ti sad možeš učiniti jest dati sebi vremena za tugu. Normalno je biti tužan i plakati, tako sam i ja non stop, iz dana u dan. Bila sam nesposobna za bilo što. Tugovala sam dugo i tugujem još i uvijek ću, uvijek ću ga se sjećati ali želim da to bude sa srećom i osmijehom na licu, ne sa tugom. Ne mogu se oteti dojmu zadnjih dana..... kada je bolest preuzela njega cijeloga.
Daj si vremena, plači. Tuguj sa onime tko je volio tvoju macu kao i ti. Budi i ljuta ako ti je tako lakše. Ja sam iz tuge prelazila u ljutnju.. bijes. Proklinjala žive i mrtve jer nema onoga koga volim najviše.
Nakon tugovanja digni glavu i udomi neku drugu macu. Moj topli savjet.. Ili peseka ovisno o tome kakve su tvoje želje i mogućnosti. Daj nekkome drugome priliku i voli ga kao što si voljela svoju macicu. Nemoj osjećati griznju savjesti nego neka to bude u ime tvoje uginule mace! Neka to bude za nju! Neka njene stvarčice ne skupljaju prašinu, neka uvesele nekog drugoga.
ipak, neke stvarčice, igračkicu, dekicu pospremi i to je samo od tvoje mace. Imaj za uspomenu.
Drago mi je da si mi se javila. I nemoj obraćati pozornost na komentare tipa "pa to je samo mačka" - mozda i bude takvih komentara ali to nije tvoja briga..

[lovely_one]

Ova tema mi vraća nadu u ljudski rod.
Stvarno ste me dirnuli. I ja sam to prošla...dva puta..i još je teško.
Divni ljudi ipak još postoje...

[ribica 241]

Hvala ti dorothy na prekrasnim riječima...tugujem iz dana u dan i gledam njene slikice, malo sam sretna jer se sjetim onih veselih trenutaka kada se loptala s lopticom od folije koju je najviše obožavala, a onda opet sam tužna kad se sjetim tog zadnjeg dana...
Nadam se da je sretna tamo gdje je sad. Ja obožavam mace i cijeli ih život imam, ali otkako sam se odselila od roditelja i živim sa suprugom Mafica je bila maca koja je bila s nama od početka naše veze tako da mi je zaista teško.

Udomit ću sigurno opet nekog dlakavca, kad...vrijeme će pokazati

[dorothyzg]

lovely_one kaže:

Ova tema mi vraća nadu u ljudski rod.
Stvarno ste me dirnuli. I ja sam to prošla...dva puta..i još je teško.
Divni ljudi ipak još postoje...

eto, barem nešto pozitivno iz svega ovoga..

[tonka]

moja seterica je otisla 04/01/2012 nakon 13god,9mj i tri dana zivota.
nakon 2 mozdana, Cushingovog sindroma - dokrajcili su je bubrezi.

uzasno mi nedostaje. dala bi sve da mi se moze vratiti. bila je najbolji pas na svijetu, treca baka mojoj djeci, prijateljica koja je bila tu kad mi je bilo tesko, drustvo za sljeme, jarun, voznju biciklom, mala pahuljica kad je na krevetu trebalo nazicati porciju mazenja....

sto vrijeme dalje ide, meni je sve teze.
Imam doma jos tri psa..ali Fera je Fera. Evo opet sam se rasplakala... na samo poimanje nje.