Mržnja prema majci...

[F.A.Q]

radical change kaže:

Ma boli mene čuna za majku i oca, kao što njih boli za mene iskreno, njima je do njihovih sebičnih težnji, oni su toliko nezreli da ne znaju voljeti... ja pokušavam rješiti probleme sa samim sobom, kako izbaciti negativne emocije skupljanje 35 godina duboko u sebe, i kako živjeti neopterećeno...

ma takvih je ljudi masa .. ja sam sve poravnal i kako sam sebe morao prihvatiti nakon nasilno promjenjenog psihofizickog stanja te se izgraditi ispocetka u vise nego teskim uvjetima/okolnostima tako sam postavio sve medju ljudska bica zajedno sa sobom .. i pogledao malo ozbiljnije na situaciju

ajme strave i uzasa .. ukratko ovo sto pitas/trazis u citiranom dijelu bi prokomentirao na nacin da si nerealan u kontekstu kojem ja to shvacam

nemozes se "rjesiti osjecaja" .. mozes ih osjecati i prozivljavati na nacin na koji to radis kroz zivot i kako funkcioniras .. mislim da bi kontrola nad osjecajima bila katastrofalna za covjeka pa tako i ljude

oni jesu tvoj dio .. uh .. ja nesmijem ni pricati o osjecajima .. a i inace po mom dozivljaju su osjecaji taboo tema u ovom evolucijski zakinutom drustvu .. stovise uporno se trudi unistiti i kriminalizirati ljudskost tak da ne duljim

ako se zelis rjesiti losih osjecaja i ne uspijevas probaj isto sa dobrima pa ces vidit .. nejde prijatelju ljudsko si bice i jebiga zivis sa svime sto jesi .. lijezes i spavas da nejdem dalje sa svime sto jesi .. i bez obzira kakav si bitno je da si iskren sebi . uvijek .. do bola i preko bola ako treba a mozes .. svaki covjek moze puno vise nego sto misli/zna/vjeruje

mislim to su (moje) cinjenice .. provjerene visekratno iz iskustva .. a nakupilo se puno gorih osjecaja i trauma od losih roditelja sve se to u kompost s vremenom pretvori .. daj majko prirodo zdravlja i vremena da se to dogodi sad mogu reci .. a dok traje a joj joj .. sto si iskreniji to je teze .. i nista ne tjesi .. moze ti pricat ko god sta god ali dok si u pravim iskonskim sranjima .. sam si i bolje ti je da si sebi najbolji prijatelj .. da imas razumijevanja za sebe i da nisi prestrog .. inace .. se mozes unistiti .. meni se sad cini da sam si skoro to napravio .. no kako sam reko covjek moze uvijek vise/bolje/jace - pa .. radje se nebi izazivao vise

uh .. vidi se da me nije bilo neko vrijeme .. uh sta mi se pise

[utisana]

Samo ti pisi! Volim tvoje pisanje

A osjecaji?
Hm... Ja sam imala jednu "epozodu" koja me stresla do dna...
"Izvlacila" sam se potiskivanjem emocija, nakon toga sam pala u depru, pa bila ko zombi. Bez smijeha i suza.
Bez osjecaja. Kao robot

Uz pomoc nekih knjiga, polako se vracam k Sebi

[Orlandia]

Jučer sam bila kod mojih (jako, jako rijetko idem tamo) i osjetila sam takav umor kao da je netko iscijedio zadnju kap života iz mene. Baš ono, cjeloživotni umor od laži, pretvaranja, potiskivanja, nezrelosti, nebuloza, bezosjećajnosti s njihove strane, a osjećajnosti prema nebitnim ljudima. Netko ima lošu majku, netko lošeg oca, a brate mili ja imam cijelu kompoziciju u kurcu i oca i mater i brata.
Kao što je gore ona cura napisala i kod mene se izmjenjuju dva osjećaja: ili sam ljuta ko pas ili mi ih je žao. Što ih manje i rijeđe vidim to prevagne sažaljenje, ali čim ih vidim i čujem napnem se ko puška. Žalosno je koliko su me oštetili baš u tom dijelu ljubavi prema životu ili možda bolje rečeno - povjerenja prema životu i ljudima. Imam doma film Jesenja sonata ali još ga nisam pogledala. Osjećam da bi mi izazvao dodatne tužne emocije pa odgađam.

[Leteća]

Orlandia kaže:

Jučer sam bila kod mojih (jako, jako rijetko idem tamo) i osjetila sam takav umor kao da je netko iscijedio zadnju kap života iz mene. Baš ono, cjeloživotni umor od laži, pretvaranja, potiskivanja, nezrelosti, nebuloza, bezosjećajnosti s njihove strane, a osjećajnosti prema nebitnim ljudima. Netko ima lošu majku, netko lošeg oca, a brate mili ja imam cijelu kompoziciju u kurcu i oca i mater i brata.

Gotovo identična situacija kao kod mene, samo što nemam brata nego puno mlađu sestru, koja se s godinama pretvorila u majčinog klona.

Svi pokušaji razrješavanja zaostalih emocija neslavno su propali. Oni bi negirali sve što bih im spočitnula i lijepili mi svakojake etikete jer sam se usudila uzdrmati njihov idilični, fikcionalni svijet. Povjeravanje drugima također nije dalo ploda - stara vještica zna biti vrlo šarmantna, a ljudima je generalno teško pojmiti da je moguće imati teško djetinjstvo u kući gdje ne nedostaje novca, veza i poznanstava. Tako da ni to više ne pokušavam objasniti.

Ispala sam prilično samodostatna i jedino što me danas jebe su povremeni napadi potrebe za spašavanjem raznih kučića i mačića u ljudskom obliku. Koji mi, naravno, ubrzo počnu srat po tepihu.

[Leteća]

rejoflajt kaže:

jesi gledala taj film?

mislila sam baš na izražavanje potisnutih osjećaja glumice Liv Ullman koja glumi kćer budući da je on napisao nešto u smislu da zapravo nije siguran što sve osjeća prema majci

http://www.imdb.com/title/tt0077711/

danas sam si skinula taj film

Nisam. Izbjegavam Bergmana i cijeli taj krug. Jedva sam se iskoprcala iz tog svijeta i ne želim ga dovlačiti u kuću.

Uostalom, mislim da je izražavanje osjećaja pomalo precijenjeno i da se prečesto svodi na izbacivanje svog smeća drugima pred vrata. Lupanje po jastucima i dernjava po šumi je okej, razgovori o ovome i onome samo stvaraju nove probleme. Čak i psihoterapija mi je malo lejm - onaj tko nije prošao slične stvari ne može te skužit, ma da je i nobelovac.

[Orlandia]

Leteća kaže:

Gotovo identična situacija kao kod mene, samo što nemam brata nego puno mlađu sestru, koja se s godinama pretvorila u majčinog klona.

I ja kad gledam svog brata kao da vidim starog: geste, izraz lica, ma crte lica, boja glasa, stavovi, način na koji trpa hranu u sebe.. kao da su ih napravili u nekom opskurnom laboratoriju za genetički inženjering i poslali u svijet s misijom koju će antopolozi razriješiti za nedefiniran broj godina.

Svi pokušaji razrješavanja zaostalih emocija neslavno su propali. Oni bi negirali sve što bih im spočitnula i lijepili mi svakojake etikete jer sam se usudila uzdrmati njihov idilični, fikcionalni svijet.

Isto kao i kod mene. Kad bih rekla što mislim i osjećam o svemu dočekao me ignore, okretanje leđa, a posebni highlight je bio prije dvije godine na moj rođendan kad je rekla da su djeca sranje i da joj je žao što je rodila djecu. Mogla je barem pričekati da mi prođe roćkas za takvu izjavu života.

Ispala sam prilično samodostatna i jedino što me danas jebe su povremeni napadi potrebe za spašavanjem raznih kučića i mačića u ljudskom obliku. Koji mi, naravno, ubrzo počnu srat po tepihu.

I ja sam imala takvu fazu iako mi nikad nije sjelo čišćenje govanaca.
U jednom periodu u trajanju od godine dana kroz kuću mi je prošlo 8 mačića koje sam njegovala pa ih na kraju udomila. Ostao je još jedan mačak, a tu je i Kitten Lady na YT za posebno raznježene trenutke.

[ray of light]

Leteća kaže:

Nisam. Izbjegavam Bergmana i cijeli taj krug. Jedva sam se iskoprcala iz tog svijeta i ne želim ga dovlačiti u kuću.

Uostalom, mislim da je izražavanje osjećaja pomalo precijenjeno i da se prečesto svodi na izbacivanje svog smeća drugima pred vrata. Lupanje po jastucima i dernjava po šumi je okej, razgovori o ovome i onome samo stvaraju nove probleme. Čak i psihoterapija mi je malo lejm - onaj tko nije prošao slične stvari ne može te skužit, ma da je i nobelovac.

mogu to razumijeti, da



hvala bogu ja sam to sve odradila kroz psihoterapiju, sama to nikad ne bih mogla, uvijek bih to vukla kao konstantni teret, sad sam u miru sa sobom i svojima, blagoslovljena nek je moja šrinka

[Leteća]

rejoflajt kaže:

mogu to razumijeti, da



hvala bogu ja sam to sve odradila kroz psihoterapiju, sama to nikad ne bih mogla, uvijek bih to vukla kao konstantni teret, sad sam u miru sa sobom i svojima, blagoslovljena nek je moja šrinka

Moja me iste sekunde podsjetila na mater (fizički) što sam joj i rekla. Mislila je da je to super. Ubrzo je otišla u kontratransfer. Ja sam otišla u kurac, a ona je prekinula terapiju SMS-porukom. I par dana kasnije me zvala da se družimo uz kavu.

To mi je poslužilo kao izvrstan odraz mog odnosa s majkom. Tako da računam kao da sam odradila.

Nekako sam skužila da su sva moja dobra djela bili tek pokušaji da sebi dokažem da sam okej osoba. Odnosno, da nisam kao majka, a još manje da sam onakva kakvom me je ona doživljavala. Naravno da mi se sve to uvijek obijalo o glavu jer sam nesvjesno birala one kojima nije bila dovoljna ruka pomoćnica - htjeli su maminu sisu, a ja jednostavno ne mogu ići svijetom i dojiti odraslu djecu.

[ray of light]

Leteća kaže:

Moja me iste sekunde podsjetila na mater (fizički) što sam joj i rekla. Mislila je da je to super. Ubrzo je otišla u kontratransfer. Ja sam otišla u kurac, a ona je prekinula terapiju SMS-porukom. I par dana kasnije me zvala da se družimo uz kavu.

To mi je poslužilo kao izvrstan odraz mog odnosa s majkom. Tako da računam kao da sam odradila.

Nekako sam skužila da su sva moja dobra djela bili tek pokušaji da sebi dokažem da sam okej osoba. Odnosno, da nisam kao majka, a još manje da sam onakva kakvom me je ona doživljavala. Naravno da mi se sve to uvijek obijalo o glavu jer sam nesvjesno birala one kojima nije bila dovoljna ruka pomoćnica - htjeli su maminu sisu, a ja jednostavno ne mogu ići svijetom i dojiti odraslu djecu.

šrinka te pozvala na kavu? nakon koliko vremena poznanstva?!?

[Leteća]

Orlandia kaže:

Isto kao i kod mene. Kad bih rekla što mislim i osjećam o svemu dočekao me ignore, okretanje leđa, a posebni highlight je bio prije dvije godine na moj rođendan kad je rekla da su djeca sranje i da joj je žao što je rodila djecu. Mogla je barem pričekati da mi prođe roćkas za takvu izjavu :

Auč.

Moja to nikad ne bi rekla. Jako voli djecu. Djeca su super, samo sam ja sranje. Jednom sam je pitala zašto je bila takva prema meni i dobila odgovor - bila si prepametna, nisam znala što ću s tobom. Oh, yeah. Fakultetski obrazovana žena prepala se sotonskih mentalnih sposobnosti jedne trogodišnjakinje. A svinje lete.

Ne može prežaliti što ja ne rađam jer bi ona bila tako super baka. Sori, stara, ali ne dam. Prije bih si jajnike odgrizla.

[Leteća]

rejoflajt kaže:

šrinka te pozvala na kavu? nakon koliko vremena poznanstva?!?

Pol godine terapije jednom tjedno. Prekid s njene strane, onda poruka da se možemo naći ako želim. Rekoh, zar nismo gotove? Da, jesmo, ali možemo van terapijskog konteksta.

Mislim da je stvar u ovom - dala mi je da napišem autobiografiju u par rečenica, ja se zanijela i naštancala desetak kartica. Ona oduševljena stilom ali ne komentira sadržaj. U jednom trenutku spominje knjigu koju želi napisati, ja joj sugeriram atraktivniji naslov i nudim se da bih joj jednog dana mogla pomoći popeglati tekst.

Kažem, ista moja mater.

[F.A.Q]

Leteća kaže:

Ne može prežaliti što ja ne rađam jer bi ona bila tako super baka. Sori, stara, ali ne dam. Prije bih si jajnike odgrizla. :kaa:

ajme ima ih more .. šatro vole djecu da da "biti" baka .. ma proljevi ... nek si same rode pa nek "uzivaju" .. ajme a tebi sere kakvo si ti bila djete .. ne .. moram se zaustaviti jer ce bit ...

ma kao sto rekoh pojednostavniti .. na osnove .. elementarno .. temeljna ljudska prava .. zajebi tradiciju masovne shizofrenije i licemjerje .. drito u glavu ..tko si ti sta hoces .. ja zivim ti zivim di je problem .. koji ti je kurac .. imas ocekivanja .. sretno i odjebi od mene

nema postovanja .. roditelji ne postuju djecu koja jesu ljudska bica bez obzira na godine .. ako se debilni roditelj nemoze prilagoditi svome djetetu onda je on puno vece djete (nezrelo) od svog djeteta

cinjenica .. i to nema sanse da deriste (roditelj) prizna sebi a kamoli ikome drugome .. dakle nema postovanja nema ni ljudskog odnosa ..

postoje samo uloge koje zrace licemjerjem i proracunatoscu po dobima i po valjda televizijskim programima .. odvratno .. ljudskost baj baj

djeca bjeze od doma .. pa normalno da bjeze NISU GLUPI da ostanu u sranju! Da im je dobro nebi bjezali .. da su dobili postovanje sigurno bi uzvratili .. samo isprike traze jadne zrtve "problematicne" djece koje oni na svoju patnju jakoo "vole" LOL mos mislit

pricam ja sa svima .. od 6 do 666 godina sa svakim covjekom sa postovanjem i uz prekrasne pojedince sa kojima uzivam provesti i najmanje vremena u drustvu tu je masa pacijenata koje opet saslusam i gledam ravnopravno ali nevjerojatna je doza lazi kojima hrane sebe i pokusavaju okolinu nahraniti/uvjeriti da su oni to nesto ... ko zna sto, neko ih je uvjerio da moraju bit "nesto" da ne velim "netko".. ni sami neznaju .. da znaju nebi lagali/glumili/pretvarali se

kaze letecoj da je bila prepametna .. a ne kaze sebi da je preglupa!

jebes osobu (sori leteca mamo ) koju ugrozava djete

jebo ih egotrip .. ma to su ljudi kaj su izbjegli odrastanje sazrijevanje na jedini moguci nacin = laganjem i pretvaranjem i rezultati su vise nego ociti (ljudska bica prije svega .. prije roditeljstva prije svake uloge .. probajte pogledati covjeka i sebe u cijelom dozivljaju kao ljudsko bice nista vise nista manje!)

[Zitaa]

Leteća kaže:

Znači, imat ćemo ispunjeni život kad prestanemo kriviti roditelje i počnemo kriviti muškarce?

Opet nisi shvatila.
Ne treba nikoga kriviti, nego treba shvatiti, da je društvo odgovorno za većinu problema, i treba ga mijenjati počevši od sebe.

[utisana]

Zitaa kaže:

Opet nisi shvatila.
Ne treba nikoga kriviti, nego treba shvatiti, da je društvo odgovorno za većinu problema, i treba ga mijenjati počevši od sebe.

Upravo to.
Od okrivljavanja nema vajde.
Mi se trebamo zaizeti za sebe.
Evo 1 text o mami i nama....
I dozivljaju nas
I...

http://www.bebamur.com/blog/stomak-i-zenska-energija

[mantisa]

Jesenja sonata mi je jedan od najboljih filmova uopce.
Almdovarove Visoke pete obradjuju slicnu tematiku (vjerujem da je on bio inspiriran i Bergmanom) i isto su jako dobar film.

Sad kad sam citala neke komentare - nikad mi nije palo na pamet da starcima kazem sto mislim o njima i njihovom ponasanju prema meni, sto im sve zamjeram. Oni o tom pojma nemaju. To i je dio obrasca, negovorenje istine.
Ne znam dal bi bilo meni korisno (zapravo ne mislim da je nuzno), al sad nekako ne bih njima pod stare dane unistavala njihov svijet.

[The Maystor]

Nije li to zalosno? Vlastite roditelje mrzit? Sto je sljedece?

[jelich]

te duhovne rane ostaje za cijeli život, to može skužit samo neko ko je doživio takve stvari, najbolje je odmaknuti se od njih, ja sada skupljam novce i nadam se što prije da ću otić od njih, pogotovo od mame....poštujem ju, pomagat ću joj kolko ću moć,al nikad više niš osobno ni neosobno prema njoj, čisto poslovni odnos i distanca. poprilično me izranjavala i sjebala u apsolutno svim sferama, al idemo dalje, maknut se od uništavača, nemam više ni snage ni emocija za tu ženu i nemam ni grižnje savjesti ni ništa radi toga, jednostavno želim što dalje od nje

kao krvopija, samo se zaljepi za mene i pije mi energiju i poslje nje se osjećam ko da sam trčala maraton, i tako svaki put, e pa neće više tako, nek se zaljepi za nekog drugog i nek m u pije krv

[radical change]

The Maystor kaže:

Nije li to zalosno? Vlastite roditelje mrzit? Sto je sljedece?

Što je sporno u tome? Mržnja, ja bih prije rekao ogromna potisnuta ljutnja. Zar svi mi nismo ljudi koji imamo pravo na svoje osjećaje? Zar postupci naših roditelja nikad nisu traumatično i negativno djelovali na nas?
Zašto se na roditelja ne bi imali pravo ljudtiti, možda ga u većoj ili manjoj mjeri i mrziti? Zra na svijetu ne postoje loši roditelji..?

Razlog zašto sam objavio ovu temu jer činjenica da je ovo jedna jako teška i bolna materija. Mnogi roditelji se ne mogu nositi sa posljedicama svojih dijela. Ili ih ne prihvaćaju, ili misle da su bezgriješni, ili traže opravdanja da su pružili sve što su mogli, ili ih zaista nije briga..
Mi naše roditelje ne možemo promjeniti, možemo samo promjeniti sami sebe. Zbog toga je jako važno izbaciti van negativne osjećaje, ne zbog roditelja ili neke nade da će odnos biti odličan, već da se sretnemo sami sa sobom i ono uplakano ili ljuto dijete koje držimo zarobljeno u sebi napokon iznesemo na površinu i pozabavimo se njime.

Ja to ne mogu, nisam kadar prepoznati a kamoli iznijeti ono što osjećam. Moj put oporavka je jako spor i neizvjestan. Vidim posljednice, prepoznajem uzroke i pokušavam se prilagoditi situaciji, pokušavam naći uzročno-posljedičnu vezu kako bih što više imao "kontrolu" nad svojim traumama. Drugi ljudi odabiru drugi put. Uspiju smoći snage reći svojim roditeljima kako se osjećaju i kako su se osjećali. To je put ka oporavku.
Ljutnja i mržnja je zakopana u svima nama, svi ovdje prolazima težak put samootkrivljenja kako bi svoj život očistili od smeća kojeg su nam servirali oni o kojima smo najviše ovisili, najviše ih voljeli i vjerovali im.

[radical change]

F.A.Q kaže:

ajme ima ih more .. šatro vole djecu da da "biti" baka .. ma proljevi ... nek si same rode pa nek "uzivaju" .. ajme a tebi sere kakvo si ti bila djete .. ne .. moram se zaustaviti jer ce bit ...

ma kao sto rekoh pojednostavniti .. na osnove .. elementarno .. temeljna ljudska prava .. zajebi tradiciju masovne shizofrenije i licemjerje .. drito u glavu ..tko si ti sta hoces .. ja zivim ti zivim di je problem .. koji ti je kurac .. imas ocekivanja .. sretno i odjebi od mene

nema postovanja .. roditelji ne postuju djecu koja jesu ljudska bica bez obzira na godine .. ako se debilni roditelj nemoze prilagoditi svome djetetu onda je on puno vece djete (nezrelo) od svog djeteta

cinjenica .. i to nema sanse da deriste (roditelj) prizna sebi a kamoli ikome drugome .. dakle nema postovanja nema ni ljudskog odnosa ..

postoje samo uloge koje zrace licemjerjem i proracunatoscu po dobima i po valjda televizijskim programima .. odvratno .. ljudskost baj baj

djeca bjeze od doma .. pa normalno da bjeze NISU GLUPI da ostanu u sranju! Da im je dobro nebi bjezali .. da su dobili postovanje sigurno bi uzvratili .. samo isprike traze jadne zrtve "problematicne" djece koje oni na svoju patnju jakoo "vole" LOL mos mislit

pricam ja sa svima .. od 6 do 666 godina sa svakim covjekom sa postovanjem i uz prekrasne pojedince sa kojima uzivam provesti i najmanje vremena u drustvu tu je masa pacijenata koje opet saslusam i gledam ravnopravno ali nevjerojatna je doza lazi kojima hrane sebe i pokusavaju okolinu nahraniti/uvjeriti da su oni to nesto ... ko zna sto, neko ih je uvjerio da moraju bit "nesto" da ne velim "netko".. ni sami neznaju .. da znaju nebi lagali/glumili/pretvarali se

kaze letecoj da je bila prepametna .. a ne kaze sebi da je preglupa!

jebes osobu (sori leteca mamo ) koju ugrozava djete

jebo ih egotrip .. ma to su ljudi kaj su izbjegli odrastanje sazrijevanje na jedini moguci nacin = laganjem i pretvaranjem i rezultati su vise nego ociti (ljudska bica prije svega .. prije roditeljstva prije svake uloge .. probajte pogledati covjeka i sebe u cijelom dozivljaju kao ljudsko bice nista vise nista manje!)

Dakle, ovo je kao da ljude koji žive u Indiji u siromaštvu onako sa visoka kritiziraš što su siromašni, što rađaju brdo djece, žive u smeću, ne brinu o okolišu, vjeruju u gluparije, društvo im je klasno podjeljeno, zaostali su i slično..

Mnogi roditelji koji odgajaju svoju djecu su kao gore spomenuti Indijci. Njihovi roditelji ih nisu naučili pa oni u tom neznanju i odgajaju vlastitu djecu. Neki se trude najbolje što mogu i u dobrim namjerama naprave teško sranje, što zbog nezanja, ega, sebičnosti, sramote, kurca, palca..

Ne možemo tako gledati na stvari. Da li si ti najpametniji, ja ili bilo tko drugi? Nismo naravno, imamo to što imamo i sa tim lopticam žongliramo najbolje što možemo. Svijet je grdo u bolno mjesto, rijetki su oni koji lijepo prožive svoj život.

Oni koji kucaju na vrata svojih roditelja računajući da će dobiti ono što nisu dobili kao djeca, možda nekakvu satisfakciju, zagrljaj, ljubav, ma neće to dobiti jer kucaju na pogrešna vrata, kucaju na vrata siromašnih ljudi koji ne znaju dati ljubav, podršku, utjehu, razumjevanje, oprost, ...

Ja sam davno prestao gajiti iluzije da će se moji roditelji promjeniti, da će ono što ja učinim nekako magično potaknuti promjenu na bolje. Davno sam se prestao nadati da se bilo koji čovjek zbog mene može promjeniti. Žalosno je što treba proći pola života da se to shvati, a shvati se samo na osnovu vlastitog iskustva.

Treba prestati tražiti vodu u pustinju, tamo ju se ne će naći, roditeljima se treba reći što osjećamo poradi sebe, a ne poradi njih ili našeg odnosa sa njima. Nas boi i mi trebamo zaliječiti svoje rane, i to je razlog zašto i visimo na psihoterapijiama, zašto analiziramo sebe, zašto se mijenjamo. Mi pokušavamo sami biti bolji i od onog sranja što su roditelji u nas umijesili napraviti nekakvu pitu.. Nešto produktivno, bolje, nešto dobro što sutra možemo prenijeti i na našu djecu.

Da li ćemo biti savršeni roditelji? - Nećemo, naša djeca jest će bar dio govana
koje smo mi donijeli iz naših obitelji generacijama unazad. I naša djeca će se na nas ljutiti a mi ćemo pokušavati biti najbolji roditelji što znamo i umijemo.. Možda i naša djeca jednog dana nama pokucaju na vrata i u facu nam saspu naša sranja kojim smo ih dojili.

Imamo priliku mjenjati stvari, imamo priliku biti bolji prema svojoj djeci, prema sebi, to je velika stvar, presjeći onu pupčanu vrpcu boli i patnje koja se prenosi generacijama je velika stvar. Trebamo biti sretni zbog toga..

[mantisa]

radical change kaže:

Što je sporno u tome? Mržnja, ja bih prije rekao ogromna potisnuta ljutnja. Zar svi mi nismo ljudi koji imamo pravo na svoje osjećaje? Zar postupci naših roditelja nikad nisu traumatično i negativno djelovali na nas?
Zašto se na roditelja ne bi imali pravo ljudtiti, možda ga u većoj ili manjoj mjeri i mrziti? Zra na svijetu ne postoje loši roditelji..?

Razlog zašto sam objavio ovu temu jer činjenica da je ovo jedna jako teška i bolna materija. Mnogi roditelji se ne mogu nositi sa posljedicama svojih dijela. Ili ih ne prihvaćaju, ili misle da su bezgriješni, ili traže opravdanja da su pružili sve što su mogli, ili ih zaista nije briga..
Mi naše roditelje ne možemo promjeniti, možemo samo promjeniti sami sebe. Zbog toga je jako važno izbaciti van negativne osjećaje, ne zbog roditelja ili neke nade da će odnos biti odličan, već da se sretnemo sami sa sobom i ono uplakano ili ljuto dijete koje držimo zarobljeno u sebi napokon iznesemo na površinu i pozabavimo se njime.

Ja to ne mogu, nisam kadar prepoznati a kamoli iznijeti ono što osjećam. Moj put oporavka je jako spor i neizvjestan. Vidim posljednice, prepoznajem uzroke i pokušavam se prilagoditi situaciji, pokušavam naći uzročno-posljedičnu vezu kako bih što više imao "kontrolu" nad svojim traumama. Drugi ljudi odabiru drugi put. Uspiju smoći snage reći svojim roditeljima kako se osjećaju i kako su se osjećali. To je put ka oporavku.
Ljutnja i mržnja je zakopana u svima nama, svi ovdje prolazima težak put samootkrivljenja kako bi svoj život očistili od smeća kojeg su nam servirali oni o kojima smo najviše ovisili, najviše ih voljeli i vjerovali im.

Mislis li da je potrebno njima reci? Ja za sad to odbijam, ali sam svjesna svojih osjecaja i zelim bit i jos svjesnija.
A s obzirom da mi je tata vec jako star mislim da ni necu imat vremena da to promijenim.
A nema vise smisla, kad nisam prije.