Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest > Domovinski rat

Domovinski rat Domovinski rat bez politike

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 25.03.2007., 00:39   #1
Da se ne zaboravi

Ukopčo sam se prije nekih 5 dana, i kreten kakav jesam, lunjo okolo prepirući se sa čedama da su mi skoro uvalili ban. A morti i oće, imam osjećaj kako me "posmatraju". U Hrvatskoj.
Uglavnom, tek me maloprije moderator D@d@ uputila na ovo, reko bi čak možda i, utočište.
Morti se opet osjetim ko da sam doma, među svojima, bumo vidli.
Ratni mi je put: '91. godine s 18 ošo na prvi teren, '94.-te se s 88 vratio sa zadnjeg. Prva brigada, "Oluju", na žalost, propustio. Ali i oslobađanje Vukovara, j_bi ga.
"A zašta ti više uopće i piskaraš? Nit' je više kog briga za nas, nit će im i bit, sve dok njima i njiovoj djeci nož pod vrat ne stave"? - Riječi su to mog bivšeg zapovjednika iz brigade. Prvo zapovjednika desetine, al kad su nas izmasakrirali, voda. Kad su nas desetkovali, zamjenika zapovjednika satnije.
Iako sam teškog srca moro zaključit kako je čojek u pravu, osto sam pri uvjerenju kako nemam PRAVA šutjeti. Pošto mu odgovor nisam uspio smisliti sam, posudio sam ga: Izvan vode je nemoguće naučiti plivati, a tako je i zakopavajući prošlost nemoguće graditi budućnost.
Rođen u Zagrebu, petka trinaestoga, od oca Slavonca i majke pravoslavne Hrvatice, iz okolice Šibenika, nikad mi nije niti na pamet padalo kako su moji bratići s njene strane išta drugo doli Hrvati, treće koljeno rođeno u Hrvatskoj, s đedom koji je, kako nam je pričo, tijekom ww2 bježo od četnika i partizana jednako.
Nije mi na pamet to padalo sve do dana kad su '83. il '84. tijekom jednoga ljetovanja kod majčine rodbine do mene došli lokalni "delije", s pitanjem: Jesi l' ti Hrvat il Srbin?
Reko sam pogrešan odgovor, i do danas zbog toga na leđima nosim ožiljke od kamenjara kojim su me, svezanoga za bicikle, vukli uokolo. Negdje se oko toga vremena, naime, dolje kod Krke snimio film "Winetou", i to im se činilo strašno zabavno. Ipak, bio sam klinac, i sve to još dugo godina nisam uspio zbrojiti. Sve do 1990.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 01:18   #2
NE ZABORAVITE ČORKE 1. dio

U Hrvatskoj je godina 1990. do 1991. dio čitavoga naraštaja napustio okrilja obitelji i dragovoljno se odrekao mladosti. Pretpostavivši slobodu životu postali su vojnici, a ideale vlastitim životima-gardisti.

Ovo je priča mog pajde iz Banja Luke, nazvat ću ga Hus. Nedavno je dobio drugog sina.
Husov je otac Senad gotovo čitavoga života radio u JŽ-u kao otpravnik vlakova, a rat ga je zatekao u šezdesetoj. Sve do trenutka kad im je susjed Jovan pokucao na vrata, "dobronamjerno" ga upozorivši kako za njih u Banji Luci više nema mjesta, sve što je zaradio ulagao je u kuću i malo imanje, vlastitim znojem izgrađeno. Kad god je mogao, odlazio je i u Njemačku, rintajući kao "gastarbajter" i odričući se vlastitoga života za dobrobit obitelji.
Život ispunjen radom ipak mu je podario dobro zdravlje, i posljednjih je nekoliko godina za sebe vjerovao kako je sretan čovjek. Njegova supruga Maja bila je nježna i strpljiva žena, a sinovima nije mogao biti zadovoljniji; činilo mu se kako će ostatak života provesti uživajući u plodovima svoga rada. Nadao se kako će gledati sinove kako postaju očevi, uz fildžan ponekad bacit na karte kod Alije, te mirno i dostojanstveno dočekati unuke i starost.
Normalno su nastavili živjeti čak i nakon komšijinog "dobronamjernog" posjeta, ne shvaćajući tko bi protiv njih imao išta. Nikomu nikada nisu ostali dužni, niti su ikoga ikada prevarili; živjeli su i puštali druge da žive.
-"Koga bi se ja moro bojat?-govorio je tada, vjerujući u pravdu i Boga: - "Ciloga života gledam svoja posla, i vazda sam bio čoek prema svakome. Tuđe nisam ćio, a svoje nit dao, j_bala ih sve njiova politika u guzicu"!
Jednako kao i ostale banjalučke hrvatske obitelji, nije niti slutio kakvu im sudbinu Srbi pripremaju.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 01:39   #3
NE ZABORAVITE ČORKE 2. dio

Nije prošlo dugo, i iz Prijedora je stigla stravična vijest koja ga je uvjerila u svu ozbiljnost komšijinog naputka. Otac mu i majka ubijeni su na pragu vlastite obiteljske kuće u općini Kozarac, gdje su živjeli i radili čitavoga života.
Njegovu su prostodušnost zamijenili strah, očaj i nevjerica, pogotovu kad je shvatio kako se zločinca niti ne pokušava pronaći. Žrtve su bili zločinci. Bili su Hrvati.
Tugu je morao suzbiti i prihvatiti vrlo brzo jer, tek je nakon pokopa roditelja najozbiljnije počeo strahovati za suprugu i sinove.
Posprdan smijeh komšija pokojnih roditelja mu pogodio ga je kao malj, a zaprepaštenost i strah koje je osjetio kad je vidio kako su isti "na čuvanje" već zauzeli njihovu kuću, ni časa ne časeći u promjeni brava, više ga nisu napuštali niti na tren. U tim mu je, dotad najtežim trenucima u životu, neizmjerno olakšanje predstavljalo to što je zbog priprema ukopa u Prijedor krenuo sam, tako da je supruzi i sinovima uspio javiti da ne dolaze uopće.
Patnju koju je osjećao ustostručivale su podsmješljive doskočice ukopnika i nekolicine mladih komšija koji su, iz razloga koje je i sam mogao prepoznati, prisustvovali pogrebu. Znao je kako se pred takvim zvjerskim iživljavanjem vrela krv njegovih sinova ne bi mogla suspregnuti, te kako je njihovim nedolaskom gotovo sigurno izbjegnuta još veća, ako ne i najveća, tragedija.
On je sam čvrsto stisnuo vjeđe i molio se u sebi, a smijuljenje i provokacije mladića koji su na jaknama nosili znakove u bojama srpske zastave sa 4 ćirilićna "S" jedino suzama nije mogao ignorirati.
Kad su ukopnici s cigaretama u ustima lijesove počeli zasipati zemljom, prekrižio se i krenuo prema kapiji groblja. Već je i sam shvatio dovoljno, ali pogled na oskrnavljene grobnice Hrvata, te kratak, ali znakovit razgovor sa preplašenim svećenikom koji je obavio obred, dušu mu je ispunio nemjerljivom boli, tugom i prazninom.
Novi stanari roditeljske kuće dozvolili su mu da iz nje iznese tek fotografije i najosobnije stvari roditelja, a od pomisli na prijavu vlastima odustao je kad je ugledao sina novih "vlasnika", koji je odjeven u milicijsku odoru, pokojnikovim traktorom vukao prikolicu natovarenu svakojakim alatom i ostalim stvarima iz kuće, dijelovima njegovog obiteljskog nasljedstva.
Ipak, tek kad se vratio u Banja Luku, reakcije ljudi kojima se požalio na događaje rekle su mu sve.
Strah i zbunjenost u očima Hrvata, srpsko slijeganje ramenima i dvosmislene izjave o "Tuđmanovskoj ustaškoj politici" u Hrvatskoj, te ravnodušno odvraćanje pogleda ostalih, bili su i više nego jasni.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 01:57   #4
NE ZABORAVITE ČORKE kraj

Vremena za gubljenje više nije bilo; Hrvati su postali divljač za izlov, a strah za sinove mu je dodatno ulijevalo i ubrzano mobiliziranje hrvatskih mladića u "TO", koje se posvuda počelo provoditi.
Niti bijeg nije bio lagan, i moralo ga se oprezno isplanirati. Sada su znali kako se ne smiju opraštati niti od najbližih komšija jer, mnogi su ih od njih sada gledali samo kao Hrvate, odnosno:"genetski genocidne ustaše koji oće samo da ruše Jugoslaviju i kolju srpsku decu". Poduzeli su sve što su mogli kako nitko prerano ne bi saznao za bijeg, vrlo dobro shvaćajući kako su i više nego dobrodošli pred cijevima lokalnih srpskih vucibatina i propalica koji su lunjali uokolo tražeći "izdajnike", ali i "dezertere".
Prikupili su ušteđevine koliko su pod tim uvjetima i u tako kratkom roku mogli, u nekoliko torbi i kofera spakirali ostatke svojih života, i ulovili prvi autobus koji je vozio ka Hrvatskoj granici. neki su im rođaci živjeli u Zagrebu, i odlučili su otići do njih.
U tom su kaotičnom vremenu mase izbjeglica i prognanika iz cijele EX-JU tražile i pronašle utočište u Zagrebu, i Husov je otac vjerovao kako će mu obitelj tu biti na sigurnom.
Život je ipak, tkao drukčije planove za njihovu obitelj, i novi mu je strah prožeo vene kad je shvatio kako, za razliku od mnogih, niti Hus, niti stariji mu brat ne namjeravaju životariti na izbjegličkim jaslama(oko 1.000.000 zbrinutih izbjeglica svih nacionalnosti). Obojica su se odmah prijavili u gardijske brigade, Hus u Prvu, a x u Drugu, bojali su se kako će ih, ako budu zajedno, bratska ljubav koštati glave. 17-ogodišnjem x, trećemu bratu nisu dopustili da pođe s ijednim od njih, želeći roditeljima ostaviti barem jednog živog sina.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 19:20   #5
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE 1. dio

Tragikomedija o mojoj prvoj akciji.
Krajem rujna smo se dva frenda iz kvarta i ja prijavili u vojsku. Ja sam već tada htio u Prvu, al oni su bili maloljetni(17), a stariji pajde su već grizli blato posvuda. Jedan je bio u "57., Celjaku", i spika je bila kak nema nikakve obuke, dođite simo. Ionak još nisam kužio razliku između gardijskih i rezervnih, i bilo mi je sam kak što prije stić do fronta. Uglavnom, sticajem okolnosti se nismo prijavili u "Celjak" neg u 1. Petrinjski bataljun"(onda su sve to još bili bataljuni).
I tak, sljedećih oko mjesec dana smo hranili komarce u rupama pored Kupe (Nebojan, Vurot, Brest), zubima lovili granate i prepucavali se s čedama preko rijeke, sve dok se "glavonje" nisu sjetile kak bi trebali i neku akciju napravit. Od odora smo imali traperice u kojima smo došli, "JNA" čizme i vestu, te "JNA" mandure sa žuto otisnutim znakovima ZNG na lijevom rukavu. Jedina maskirna stvar: kapa, sa grbom koji ne bih prodao niti za sve zlato ovoga svijeta. Od naoružanja: 90% tandžare(M-48), dva-tri kalašnjikova, i pet-šest PAP-ovki. Jedan Degyarev(rusko smeće od strojnice iz ww2). Streljivo su nam davali prvo po deset na dan, al brzo je i tog bilo dost. Osim za Degyarev.
Sad vam moram objasnit sastav našeg "bataljuna": oko 80 tipova od 40-50 godina kaj su tu bili zbog plaće i zato kaj su mogli krast po vikendicama, većinom izbjeglice iz Petrinje ili domaći iz okolice Siska, Lekenika, itd, 5-6 nas klinci kaj smo do neba skakali kad smo čuli za akciju, desetak čiča koji su rekli: borio sam se na Galipolju, pa mogu i ovdje, i dvadesetak domaćih voljnih i sposobnih za borbu. Bila su i tri zapovjednika u maskirnim uniformama! I s pištoljima. Ipak, samo jedan, Perović, je bio pravi, druga dva su bili zapovjednici od onih 80. Specijalci za prikupljanje lovno-ribolovnog pribora po napuštenim kućama i vikendicama. Vjerovali il ne, jedna od garaža pored koje se vozite na putu Sisak-Zagreb, je nekad bila u Brestu. Cijela garaža, e. Al ni mi ni žal, pokazali su nam poslije kak je "majstor" izbjeglica imo pribor za prekucavanje brojeva i slova na mašinama. Platiš novo, a u autu ti je penta. Nek se žali upravi vodovoda.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 19:44   #6
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE 2. dio

Uglavnom, dan-dva prije akcije tražili su da se jave dobrovoljci za prve redove, jerbo da zaduže bolje naoružanje. Normalno, vaš junak je odma digo ruku. Prvi, al na žalost, ne i zadnji put. Ruke su digli i moja dva frenda, al Peroviću savjest nije dala, i zapovjedio je kak maloljetni ne smiju u prve redove. Bed totalni. Pogotovu kaj je Beri onda moro dat PAP-ovku za koju je masno platio "Ćati" za zaduženje iste. Njegova je obitelj uvijek imala love, ja i Ćos smo već druga priča, al to već nema nikakve veze...
Isprobavanje naoružanja: - ko gromom u bulju! PAP-ovka kaj su mi je dali za akciju mi ne šljaka. Nešt nije u redu s plinskom komorom, čahura se zaglavi u zatvaraču i moraš je ručno izbacivat, na silu. Al ajd ti to sad prijavi; sve je bolje oružje već podijeljeno, i onda me il miču iz prvih redova, il idem s tandžarom. Racionalizacija, i briljantna misao: pa kaj, sad u biti opet imam tandžaru, al bar s 10 metaka u okviru, umjesto s 5. Idemo dalje za iste pare.
Priprema: Krećemo sutra u 4 ujutro, već onda će naše topništvo počet rokat preko Kupe, pripremit nam teren, je l'. Cilj napada: Petrinjski vodovod. Kad stignemo preko, pridružiće nam se "Zebre", i pomoć nam da se probijemo do vodovoda. Divote, čoječe, tu noć samo glancam PAP-ovku i zamišljam se kak kosim "Bob Parkere" lijevo i desno(ovo nije bila uvreda, tek humora radi. Ko zna, morti i njega zanima kak je bilo na pravoj strani). Beri i Ćos u bedu, al kaj ću im ja.
Jutro: Krećemo tek oko 5, je l ih je pola pozaspalo, al najbolja fora je poruka kuhinjskom nožinom zafikarena na vratima Dedine kuće: Ustaše, j_baćemo vam svima mater! Četvorica fale, s naoružanjem i streljivom, i svi se odjednom sjećaju kak su im uvijek bili sumnjivi: Em se jedan nije htio slikat sa šahovnicom na kapi, em se jedan križo onako, em je jedan stalno nekud nestajo...
Ipak, takva sitnica ne znači ništa jakim snagama "1. Petrinjskog". Stvar se dojavljuje bataljunovniku(bojniku), zvaćemo ga Blatko Sikirić, on bunovnim glasom, tek se probudio, odlučno i hrabro u slušalicu viče: idemo dalje, za iste pare!
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 20:12   #7
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE 3. dio

Napokon krećemo oko 6. Od planiranih kamiona, normalno, ni k, te nas 120-ak pješači do mjesta na kojemu trebamo pričekati "Zebre" da nas prebace prek rijeke. Sjedimo tako i slušamo "topničku podršku" koja j_be mater čedama preko rijeke. U zadnjih sat vremena 2 granate. Al još veći biser, čekamo na krivom mjestu, Perović krivo pročito kartu. Zafijuče motorola, pa đe si ti, pa ja sam ovđe, pa đe ovđe, na m-12, pa idiote, idi na n-12... Nema beda, svakom se događa. Pinklece na ramena, pa banijska praskozorja prema n-12.
Tamo-čuda: 2 gardista, prema nama zgledaju ko na reklamama za marince, sjede i čekaju nas već oho-ho. Preplivali ljudi rijeku, napuhali čamce(ne kužim ni ja, al tak je bilo), i čekaju jake snage "1. Petrinjskog". Nakon početnog šoka (kad su nas ljudi ugledali mislili da su izdani i da su čede došli po njih), pitaju nas di su nam vesla. Koja vesla? Zašto? Pogledamo uokolo, ni na jednom drvetu ne rastu, po džepovima ništa. Ajd dobro... Skočio jedan od njih opet u vodu (listopad, 7 ujutro), odvuko uže i zavezo ga preko za drvo. E, sad je dobro. Vi vucite špagu, vi udrite kundacima po vodi... Povuci, potegni, za sat vremena je još samo jedna runda s druge strane, ide dobro. Ta zadnja runda (12 ljudi) na pola Kupe, i odjednom: tutnjava šarca, tak-tak kalaša. Naletila četnička patrola i udri po gumenjaku. Nas stotinjak ne zna kud će ni šta će, ova dvojica ravno prema pucnjavi. Nekoliko nas za njima, i uskoro grizemo blato, svuda oko nas fijuče, i da oćeš pucat ne znaš na koju stranu. Slušamo glasove "zebri", dečki trče lijevo desno, rafalaju sve u smjeru čeda, čuju se detonacije bombi (jedan imo "Šokca", drugi "Hekler") Vaš junak osobno zagrizo blato, i ne zna kud će sa sobom.
Uglavnom, nakon 10-ak minuta totalna tišina, ova se dvojica vraćaju, jedan dobio gelere od tromblona u šaku. Kolko god nevjerojatno zvučalo, njih su dvojica napravili j_benu gungulu, i na čistog aktera potjerali čede, koji su bježeći pucali i bacali bombe, al jedan ispalio tromblon i j_bi ga...
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 20:38   #8
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE 4. dio

Fefera prebacili natrag preko rijeke, dvojica ga vode u Sisak. Jake snage nastavljaju dalje kroz šumetinu striborovu. Oko 11 se nalazimo s ostatkom postrojbe "Zebri", njihov zapovjednik nekom j_be mater na motoroli da koji će on k_rac s nama, al na kraju čik u gubec i katastrofa svojim tokom. Oko 12 nalijećemo na četničko strojničko gnijezdo, i ponavlja se otprilike isto sr_nje kak i kod rijeke s patrolom. Iako, ovoga puta mi u prvim redovima pokušavamo pratiti "Zebre", al već nakon 2 sekunde kužimo kak ovi iza nas pucaju i po nama, i "Zebrama", i četničkom bunkeru negdje ispred. Koji istresa redenike da grane padaju na sve strane. Osim toga, odjednom i frktaji bacača. Šezdesetke, neke rokaju na granama iznad, neke padaju na zemlju. Divota. Vaš junak se u nekoj j_benoj rupi odjednom nalazi sa pajdom Brankom, i usred gungule, nekako zamjenjuju PAP-ovke(SLUČAJNO!).
Nit on nit ja to nit ne kužimo sve dok nismo ulovili mjesto s kojeg smo mogli rokat barem približno prema gnijezdu. Svi su već nekako zalegli i rade kaj rade, neki pucaju, neki se pokrivaju kacigom po glavi. Ja kužim kaj se dogodilo tek kad gledam Branka kak se muči sa zatvaračem, ispuco sam čitav okvir a da mi to nije palo na pamet. I tu dolazi p_zdunska stvar: šutim. Nastavljam pucat i Branku ne govorim ništ. Nakon 10, 15 minuta-BAMM! Oho-ho ispred rupe di smo ja i Branko, oho-ho ulijevo, diže se crni dim, i iskre lete u zrak. Čitavo smo vrijeme pucali na totalno krivu stranu. Još jedna eksplozija, i ljudi se počinju derat kak je gnijezdo gotovo. I fakat je. Na mjestu ostataka ne nalazimo nijedan leš, samo hrpu čahura, tuljce od mina za šezdesetke, konzerve, šatorska i slična sr_nja.
Idemo dalje za iste pare. U sjećanju mi je Brankova rečenica: Pa kaj, sad opet imam tandžaru, al bar s 10 metaka.
"Zebre" nas se napokon rješavaju kad stižemo do vodiča, i vraćaju se svojoj briji. Jake snage "1. Petrinjskog" sad prate niskog, brkatog tipa iz kojeg svaku riječ moraš kliještima čupat.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 21:07   #9
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE 5. dio

Ovdje bi možda trebo dodat kako je meni osobno tek nakon gungule, a to mi se događalo čitavoga rata, čuka počela rikavat, dah mi se gubit, lovit drhtavica, a koljena klecat. Al dobro... Oko pol 2, 2, napokon stižemo do cilja.
Mi "prvi redovi" se razvijamo u strijelce, a ostatak krda zaliježe 20-ak metara iza nas. Vodič kaže kako 6-7 ljudi treba doć do žice na rubu brda ispod kojega je vodovod, i prerezat žicu na što više mjesta. Onda će i ostali moć kroz te rupe u akciju. (Poslije, kad sam razmišljo o tome, zamislite juriš stotinjak ovakvih pješaka na dobro utvrđenu četničku bazu). Vaš je junak, uglavnom, i opet digo ruku i izjavio kako on oće rezat žicu, i za desetak minuta, svi sve znaju, i nas 7 krećemo prema žici, trojica režu, nas ih četiri pokrivamo. Prvo me iznenadio selotejp, i on mi se još i danas žuti u glavi. Naime, na velikom broju stabala oko nas vijorile su se široke trake žutog selotejpa. Žicu sam zamišljao kao bodljikavu, ali bila je normalna, ko na stadionu. Kad smo stigli do žice, Branko je bio tik ispred mene, dvojica lijevo, a Perović, vodič i još jedan klinac desno. Na ciljnik sam prvo uzeo četnika koji se šetao po brani između dvije glavne zgrade, ali onda sam skužio kako je jedan od čeda unutar zgrade (Golemi prozori, unutra sve puno lampica i računala?) podigao pogled, trgnuo se i vičući otrčao do telefona na zidu. Nakon kratkog razgovora, tijekom kojih su rezači rezali, a mi se namještali, čedo je spustio slušalicu, prekrižio ruke na prsima, i zajedno s još nekolicinom njih u prostoriji, počeo zuriti drito u nas.
U glavi: alarm. Doviknuo sam Peroviću kak su nas snimili, ovaj je zinuo: A?! Odjednom, gledam vodiča kako cijev kalaša okreće u zrak i ispaljuje jedan metak. Nakon što ga je ispalio, smrznut sam ga gledo kak se diže i trči natrag odakle smo i stigli, al za razmišljanje više vremena bilo nije. Pakao je počeo.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.03.2007., 21:27   #10
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE 6. dio

Kotarac lijevo od mene prvi leti u zrak, okrećem se i gledam kako nekoliko metara visoko u zraku mlatara jednom čitavom, a drugom otkinutom nogom. Kost se bjelasa među crvenilom mesa. Sljedeći je bio Puh(većina ovih imena je izmišljena). Zakoraknuo je prema Kotarcu, kratak bljesak, oblak dima, lišće, granje, zemlja, i drugi čovjek lebdi 2-3 metra u zraku. Skoro istovremeno Kotarac pada, ali drmne novi tutanj, i ponovno leti, ovaj put gore, ali i ulijevo, dalje od mene. Lijeve ruke više nema, kroz otvor bljesnu rebra... Totalno sam se smrzno, bio sam uvjeren kak nas gađaju bacačima, al nisam kužio kak se ne čuju frktaji mina u padu. Branko se dere: Bježi, trči! Gurne me, i tu se pretvaram u zeca. Zemlja i otpalo lišće podamnom promiče sto na sat, Karl Lewis je puž. Iza mene-BAMM! S lijeve strane-BAMM! lišće, zemlja i granje me šibaju po licu. Zaustavljaju me tek dečki koji su u strijelcima zalegli iza nas, neko se baca na mene i viče mi nek se smirim.
Dalje je sve u nekom polusjećanju, ali najtočnije bi to mogo opisat riječima "NO 123", mislim, provjeriću i možda editirat. U svakom slučaju: u tome sam trenutku izgubio nadu kako ću preživjeti ovaj rat.
Mislim kak ste svi pogodili: ušli smo u minsko polje. Poslije su neki pričali kak je žuti selotejp oznaka tog j_benog sranja, al ne znam, nikad mi to nitko nije mogo za ziher potvrdit.
Moraću malo ohanut, a i pustit nekog drugog da piše, fakat sam ga zabrijo.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.03.2007., 19:24   #11
NE ZABORAVITE DONJE LEPURE Kraj

Da dovršim započeto: Idemo dalje za iste pare.
Dok je vaš glavni junak došo sebi (jedan mi uvalio čuturicu pred njušku, ja mislio da je voda. Tek sam se onda skoro zrigo), pogledo uokolo i zabezekno se. Posvuda pobacane tandžare, ranci, rapovi, oprema... Oko 80 pripadnika "jakih snaga" pobjeglo glavom bez obzira (poslje saznali kak je među njima bio jedan kaj je znao točan put), ostalo nas četrdesetak. S ranjenima. O tim urlicima vam neću pisat, jer ko tako nešto nioje čuo, ne može ni shvatit. Od nas 6(vodiča ne brojim, jer je on točno znao di stat, a više ga niko nije vidio), jedini vaš junak čitav izišo van. Sreća prati budale. Perović-izgubio oko, glava na parove razbroj's, al hoda. Kotarac-mrtav. Kažu, stao na jednu, ramenom pao na drugu. Puh- do iznad koljena-voda. Branko- do iznad koljena-voda. Klinac kaj je bio desno-Josip, osto bez pola stopala. Ovdje moram napomenut kak ja nisam imo nit muda nit i primisli da idem izvlačit te ljude van, al ljudima kaj su ih izvukli, svaka dala za 0 Eura svaka dva dana.
Odozdola se čuju upaljeni tenkovi, teški bacači već prorijeđuju šumu striborovu blizu nas. Na sreću, nisu nas već imali naciljane, il pijani, il kriva dojava...?
Ranjenike na šatorska, i ajmo se bar odmaknut, jer žuka već blizu nas. Od četvorice kaj su se u Brestu javili za bolničare osto 1, ostali u strateškom povlačenju. Taj 1 se zrigo čim je vidio prvu potrganu nogu. I rigat nije prestajo do kraja. Srećom, jedan "desetnik" Mladen imo pojma o pojmu, skino remenje sa tandžara i zavezo ljudima noge. Odšarafljujte im to pomalo svakih pet minuta, kaže. Ne zna objasnit zašto, al čuo tako. Dobro.
Niko ne zna put do Kupe, al ajmo prema jugu, pa moramo izbit na vodu. I opet dobro. Ne znam kolko je od vas vuklo ranjenike po šumama i gorama na šatorskim, al kad meni tad mišići nisu popucali, neće nikad. Iza nas bruj tenkova, mine šaraju po šumi, ljudima sve više i više curi krv iz batrljaka. Gotovo. I oni, i mi, nema tu više nit nade za preživljavanje, pogotovo kaj svi šapću o tom kak nam se sad ziher i njihova pješadija iza leđa šulja. ovuda smo prošli-viče jedan-prepozno ovo drvo, za pola sata isto tako, i ajmo dalje. Počela kiša, prvo sipit, onda pljuštat, i tek kasnije, kad sam razmislio, skužio sam kak nam je ona vjerojatno živote spasila. Jer iza kiše ne ostaje puno tragova za koljače iza nas. Al ne znam, to brijem.
Uglavnom, lunjali smo po toj šumi do otprilike 5-6 sati, već je pado mrak, i nabasali na Kupu. Odatle smo još samo morali ićuzvodno, i stigli smo na mjesto prelaska. Što reć o povratku u Brest, i susretu sa onima koji su pobjegli? Bolje ništ. Uglavnom, tu sam se odlučio prijavit u gardijsku brigadu, pa nek bar poginem ko čovjek.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.03.2007., 19:43   #12
NE ZABORAVITE STARI GRABOVAC

P.S. - rekapitulacija
Nakon što sam se ja prijavio u 1. brigadu, Ćos je ošo u neku postrojbu HOS-a, na terenu negdje kod Vinkovaca, zapovjednik mu bio "Čikago". Još je uvijek bio maloljetan, i samo su ga tamo htjeli primiti. Danas je nezaposlen, ćelav, i lud ko korito. Od države nije dobio ništa, živi od sad do za šest minuta.
Branku je država velikodušno dala dvadesetak kvadrata garsonijere na Visu; zadnji put kad sam se čuo s njim dobio sam dojam kako je u nekom mjestu rezerviranom za ljude koji su ostali bez nogu.
Kotarac. Mladić kojega smo, uvjereni da je mrtav, ostavili ležati u minskom polju, preživio je. To me je fakat gadno rasp_zdilo, al mogo sam i ja ić po njega, je l' tak? Ispostavilo se kako mu je otac nekakav visoki "funkcioner u srpskoj Petrinji"(prokužite sad to), i četnički su si liječnici dali truda u krpanju.
Možda najbizarnija stvar u toj priči je to što tati nije smetalo što su mu sina "ustašu" nakon nekoga vremena razmijenili za nekolicinu zarobljenih četnika. Među njima je ipak bio i jedan oficir.
Vodniku se Peroviću nakon terapije povratio dio vida, ipak nije potpuno oslijepio.
Četnički špijuni nikad nisu pronađeni. Postoji mizerna mogućnost da su uopće traženi, a još mizernija da se ne zna tko su i gdje su. Postoji velika mogućnost da su još uvijek u Hrvatskoj, na sličnim ili višim dužnostima.
Bojnik Sikirić postao je general. Kamioni opreme koja je nakon akcije "Napad na Petrinjski vodovod" stigla za jake snage "1. Petrinjskog" netragom su nestali, i nitko ne zna gdje su. Osim svih koji znaju kako su prodani u Sisku.
Autoradionica "braće lopova-mehaničara" idanas vjerojatno posluje dobro, dok Marjanova desetina po napuštenim kućama i vikendicama više ne može skupljati pribor za lov i ribolov. Morti negdje drugdje.
Za "jake snage 1. Petrinjskog" rat je možda do kraja bio čak i dobar. Nakon ove akcije su ostali na jednome mjestu. Tu i tamo se vjerojatno ispucavalo nešto streljiva na četničke položaje preko Kupe, inače se ne bi dobivalo novo.
Al ja sam onda već bio daleko. Novska, Stari Grabovac, Kričke…
Tamo di su svinje ponekad jele ljudska trupla, a Srbi roštiljali svinje, ispaljujući mimogred tone topničkih projektila na hrvatske gradove i gardijske položaje.
Sorry ak sam vas ugnjavio, i meni se čini kak je predugo, al j_bi ga. ko me je tjerô?
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.03.2007., 09:20   #13
NE ZABORAVITE KADINU GLAVICU

A kaj napravit kad ti u uredu za obranu (današnjem odjelu min. za obit, bran. i međ.-gen. sol. - kuži im samo šta su sve potrpali pod jedno ime) od kojeg si se skrivo devedesete, i koji su ti u dva navrata slali "JA" vojnu miliciju na vrata jer se ne javljaš na pozive združenih četnika početkom rata, i poslije rata rade isti- ISTI. Znam im face jer sam se dvaput vraćo s terena u gardijskoj, a dočekavo me njihov poziv za mobilizaciju u HV. I danas, redovno traže papire, papire, slina im iz gubeca viri... - papire... Imam ormar pun papira, iz perilice mi ispadaju... Donesite, samo donesite... PTSP - još se niste izliječili? Donesite nam još potvrdu odavdje, i odavdje... Bolje da su mi dali sjekiru i rekli koju šumu treba posjeć, pa bi neku lovu za to i dobio. I takvi bi ti trebali rješavat probleme?
Al ja se fakat nemam kaj za bunit, meni su za čudo, mirovinu dali '99, tak da sam prema većini frendova, a vidim i vama, na sedmom nebu.(Moš mislit, al ajd, ipak je to kakva takva sigurnost, uz ženinu plaću... nemam se kaj bunit). Mene još jedino pokušavaju ubit na foru da mi još uvijek invalidnost ne daju, jerbo svako malo traže nove papiree... Čekaju kad ću se zajeb... pa ne otić doktoru i poslat ih sve otkud su i došli. Al neš, majke ti. Udri u prsa.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2007., 05:01   #14
NE ZABORAVITE RASLINU

Moj Kum i njegov pajdo 1990. gibali iz "JNA". Munjara dobio poziv i otišo, j_bi ga. Poslali ga u Banja Luku, tup! U Slovenščini - "rat". odjednom kasarna puna dobrovoljaca koji urlaju da oće oslobađat rvacku od ustaša, više se ne zna kog od ročnika ima nit kog kog nema. Ti dobrovoljci U pravilu bili iz Banje Luke i okolice, sve mladi i nešto sredovječnih. Počela vrijeđanja, "ustaške", "turske", ove i one matere, i ljudi skužili došlo doba da se rastajemo. Pehaka preko polja i gora do nekih Laktaša, i tamo ulovili bus za Zagreb, jedva zbrisali od "belih opasača". Kum javio starcima u Vrbovcu da dolazi doma, ovi mu viču jes normalan, svaki ti dan na vrata šalju "opasače" jerbo je dezertiro. Poslije rata, ista stvar - isti koji su mu slali "JA opasače" mu i dalje rade u uredu za branitelje. Ne znam je l' i on dobivo te nebuloze od poziva za HV, nikad ga nisam pito.
A ovaj kaj je bio z njim, Mario, dok su bili u kasarni radio na računalu u uredu od Uzelca, i prije bijega mu ubacio virus. Kupio za to jedno sto-dvjesto medalja, na svakoj piše "Karlovačko".
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2007., 07:39   #15
NE ZABORAVITE "KRVAVI USKRS" 1. dio

Priča o Ćemazu i miroljubivoj srpkinji.
Rujan mjesec, '91. "Jake snage 1. petrinjskog" piče za Nebojan. Ćemazo, oko 2 metra visok trokrilni ormar, izbjeglica iz "srpske Petrinje" (danas radi ko klesar spomenika u okolici Zagreba), zakasnio i kamioni otišli bez njega. Ćemazo garonju na rame, kutiju streljiva u šapu i put pod noge, ćemo mi na čede bez njega...
Došo do pontonskog mosta, i napravio najpametniju stvar na svijetu: pito rezervistu kuda do Nebojana? Ovaj u polusnu digo prst "ka jugu". O.K. Nije ni čudo, rezervisti tamo bili postavili nekakvu kamp-kućicu i sklepali birtiju, em prodavali cugu, em bili pijani od 0-24.
Uglavnom, Ćemazo do navečer izgubljen u šumi ko ja u "Getrou", noć pada. Prostro čojek vreću i othrko do jutra, kao, snaći će se već sutra natrag do pontonca, di će pod prvo "prometniku pozdravit rodbinu". Ujutro nit zna odakle je stigo, nit di je jug. "Rambo" noža nema, j_bi ga, izgubio se i u krug. Nakon par sati lunjanja skužio da je vrag odnio šalu, skino sa sebe "JA" manduru sa žutim Zenge znakom i zakopo i nju i garonju i kutiju i vreću za spavanje. Dva dana je lunjo po četničkoj strani, pratio zavoje rijeke i tražio di je može preć, skrivajući se od četnika, u civilu il napola "JA" uniformama. Usput: svaki od miroljubivih civila na ramenima i šajkači il šubari nosi orla i bizantinski grb, a na ramenu il tandžaru il kalaš, kako je koji valjda stajo u spisku lokalnog šerifa. Najgore mu je, kaže, bilo što su četnici na svakom j_benom "položaju" vrtili ražanj i natezali rakiju. SDO razvuko na dva dana, al treći dan prolupo od gladi, poslo sve u PM, i glavu na panj.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2007., 07:58   #16
NE ZABORAVITE KRVAVI USKRS 2. dio

Pošto je bio neobrijan, kuštrav i smrdljiv, a odjeven ko i većina "civila" u "krajini" (maskirne hlače, "JA" vesta sa "v" izrezom i "JA" čizme), odlučio sić u prvu kuću i šta bude, bude. U rano jutro, Ćemazo s rukama u džepovima silazi do uspavanog sela. Otvara kapiju prve kuće i dvorištem ko da je njegovo. Na pragu nikoga, al se iza čuje ženska kak "pipijuče", skužio kako domaćica hrani kokoši.
Smajl na facu (a ružan je ko pes) i ravno prema njoj: E-hej domaćice, je l' se 'rani, a?
-U, Bože me prosti, al' me uplaši, t-t... Domaćica od svojih 65-70 godina.
- Pa odaklen ti iskoči? -Evo, kevo, tek stigosmo, pa odlučio malo da prolunjam... Ubi me promena vremena... sve u gužvi... - A, ti si od ovih od Pančeva šta su stigli? - E, da, al kapetan neki z_jeban, ne da pit, jest... imam para, pa ću da platim...
Domaćica: - Kakvo plaćanje, vrag te odnijo... I moj Stevan i oba sina u četnicima, tebi ću nešta naplaćivat...?
- Pa svaka vam čast... (misli si kak je uspio odabrat kuću ne s četnikom nego tri odjednom). - Al da njima ne smetamo...
Ma ajde, oni se s položaja sigurno do ručka neće vraćat, mrsko im radit oko kuće...
-Pa dobro (pao mu kamen sa srca) - bar ćemo da budemo sigurni od ustaša...
- E, usteše, prokleti bili... Pu, i na nji, i Genšera, i Tuđmana i rvackoj im krvavoj... Fala Bogu što ste nam vi stigli... Evo nji odma vamo preko Kupe...
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.03.2007., 08:21   #17
NE ZABORAVITE KRVAVI USKRS 3. dio

Neću previše dužit, ukratko: domaćica ga nahranila, objasnila kako joj jedan sin u "šiltovima" od početka, a drugi i muž joj u "straži". (Ta "straža" ne znam kaj je, al za sina je rekla kak će se i on brzo odatle prijavit u "šiltove" jer je bolja plaća). Usput mu je ponosno pokazala jedan automobil, dva traktora i "Tamića" što su ih dotični dovezli iz "ustaškije kućerina" okolo.
Kad ju je Ćemazo pohvalio za dobar poso što su ga obavili, objasnila mu je kako "ovđe živi cijeli život, a tu su joj živili i ćaća i mate za prošloga rata", te kako je "sve ustaše iz ovoga kraja poznavala, ali nit jednoga joj nije žao".
Do odlaska mu je "ugrožena starica" još nekoliko puta do neba zahvalila na "oslobođenju", a nije štedjela nit pohvale muža i sinova joj. Na odlasku iz kuće je pod rukom nosio paket s hranom i dvije boce rakije "za drugare", i morao joj je obećati kako će barem jednog ustašu ubiti u njeno ime, jer je, eto, ona stara, al da je samo malo mlađa...
Kad je odmaknuo, skrenuo je u smjeru kojega mu je pokazala kad mu je pokazivala "đe su usteše", al ipak je još dva dana lunjo okolo, jer rijeku baš i nije mogo tek tako preć. Na kraju je ipak plivajući prešo na našoj strani, a kad smo se napokon sastali, ova mi je priča zauvijek ostala u sjećanju. Ćemazo se nakon toga prijavio za Vukovar, a sudjelovo je i u proboju, al svi znamo kaj je iz tog ispalo.
Sreo sam ga nakon rata, a nedavno sam mu i pokazo tu priču (objavio sam je u jednoj knjizi i poklonio mu je), i j_bo mi je mater da za k_ji k_rac moram baš sve tolko otvoreno pisat. Onda smo se napili i do jutra pričali neke stare, neke nove priče.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.04.2007., 14:44   #18
NE ZABORAVITE UNČANE

Godine 1998. se, u izdanju "Prosvjete", na tržištu pojavila knjiga četnika Nebojše Devetka, "Razgrtanje pepela", a koja govori o USTAŠKIM ZLOČINIMA NAD SRBIMA TIJEKOM DOMOVINSKOG RATA".
Nebojša Devetak je bivši djelatnik Informativne Službe Glavnog Štaba "vojske RSK" .
Knjigu je uredio g. Čedomir Višnjić, danas pomoćnik ministra kulture za knjigu i nakladništvo RH, a na nju se, kao izdavač, u ime "srpskog kulturnog društva prosveta", potpisao g. Slobodan Uzelac- DRŽAVNI TAJNIK MINISTARSTVA ZNANOSTI RH.
Novinari i kulturnjaci, strateški postavljeni u ešalone s topništvom u pozadini, pa hajdmo pisat o Hrvatskoj?
__________________
Na početku ih je malo, i svi ih gledaju s podozrenjem i strahom. Poslije ih je puno, jer nakon Rata Domoljub biti ne košta ništa.

Malo nas je, a još ima i stoke.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.04.2007., 10:37   #19
NE ZABORAVITE PALJUV

Našo sam neke stare tekstove od jednog velkog čovjeka. Ne znam di da ih drugo stavim.
Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se okolo koristili, sada , u vrtlogu smrti, postali su jasniji. Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren gledati u srcu.Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko, poželi dobar dan, a da to i ne osijeca. Kad vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili sta što slično.Oni zapravo mislr o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu.Mogli ste ih dobiti i pomažući nekome na ulici.Geler, šrapnel, kuglica, brži su od vaših misli i prekinut ce grubo čak i najljepši dječji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom zagrljaju.Uništit će i ono malo trenutaka koje svi ratom zahvaćeni otmu da bi makar u mašti bili sa dragim ljudima.Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati.
Čini mi se , jedan sam od malobrojnih sretnika koji je svoju misao uspio zabilježiti u traganju za izgubljenim ili još ne stečenim,svejedno.I uvijek , pišući, negdje u dnu svojih misli,a ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje ljubavi. Umjesto njih primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi.
S.G.
__________________
Na početku ih je malo, i svi ih gledaju s podozrenjem i strahom. Poslije ih je puno, jer nakon Rata Domoljub biti ne košta ništa.

Malo nas je, a još ima i stoke.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.04.2007., 15:28   #20
NE ZABORAVITE SKRADINSKO POLJE

PRIČA O LJUBAVI
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje, da se rodio u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Germisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za nov početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete nesreću-ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omoući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.
S.G.
__________________
Na početku ih je malo, i svi ih gledaju s podozrenjem i strahom. Poslije ih je puno, jer nakon Rata Domoljub biti ne košta ništa.

Malo nas je, a još ima i stoke.
from_hell_to_cell is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 23:37.