Za one koje su imale spontani: kako se borimo?

[diana11]

kako se borimo same sa sobom, sa psihom, ja nikako sva sam u bedu da cujem vas cure koje ste imale spontani
Sve što činite i sve kuda idete vaša je odluka. Ako vas život skrene s puta kojim ste išli, ako vam oduzme ono što ste voljeli, budite hrabri i ne gledajte u nazad. Zadržite lijepa sjećanja, sačuvajte ih u nekom kutku duše za teška vremena kada ćete ih moći izvući i bar u sjećanju oživjeti lijepe uspomene

[diana11]

Nije lako uvijek biti racionalan i razuman, (logika razuma nepoznata je logici srca) i upravo to je razlog naših patnji i žalosti kad nešto izgubimo.

[Rosa]

A gle, prvo vrijeme si u komi, onda prođe par mjeseci pa si dobro.
pa još pročitaš par postova, pa shvatiš da nisi Pale sam na svijetu i da se to događa i drugima......
I onda ti je malo lakše..............

[cukerino77]

ali tebi je jos frisko diana, vjeruj mi proci ce te, evo meni je proslo cca 3 mj i super sam, nije mi bed, puna sam energije, imam jos jacu zelju za bebacem nego prije i uskoro krecemo opet u akciju, jer mislim da nije dobro previse cekat...ipak, kuzim te. Kad mi se to desilo, u prvom momentu sam osjetila ko neko olaksanje, s obzirom na strah onih 7 dana prije toga kad sam bila pocela krvarit i brinut se sta ce bit...bolovi stali odmah drugi dan, svi bliznji su me tetosili i to mi je puno znacilo...bila sam kao odmah super i zadovoljna sama sa sobom kako sam to progutala, al onda je slijedilo jos 10 dana mirovanja koje me nerviralo, bilo mi je dosta bit doma ko neki bolesnik, znala sam da ce i to proci al su me prali hormoni...jedini bed me uhvatio nekih mjesec dana poslije toga (kasnije sam shvatila da je to valjda bio neki zesci, opaki pms) kada sam bila STRASNO nervozna i tuzna i vrtila 1000000 problema i bolesti u glavi nekih 2-3 dana, dok si nisam dozvolila da se posteno isplacem pa je sve neraspolozenje napokon nestalo....odtuguj ako ti treba....budi na bolovanju koliko ti je potrebno i za to vrijeme kreni opet u akciju sa stvarima koje su ti prije prcinjavale zadovoljstvo i opustale te, i da, puno pricaj sa svima o spontanom, osjecat ces se bolje, kad se ispraznis negativnosti, a dobit ces i koju rijec utjehe...mene je onih par dana pralo da cu slijedeci put u startu biti stalno zabrinuta, al sad me to proslo, sad osjecam da cu o toj zabrinutosti za drugu trudnocu razmisljati lako kasnije ako se uopce pojavi (filozofija Scarlett O Hara) . Samo hrabro, imat ces ti jos troje djece na kraju

[iva1608]

hm kako se borim sa spontanima?? vrlo jednostavno ... prvi put mi je zbilja bilo koma,nisam planirala trudnoću,pa kad sam se konačno navikla na tu činjenicu uslijedio je novi šok: ploda nije bilo,kiretaža i užas živi.Prvih tjedan dana mi je bilo koma al ubrzo sam imala vjenčanje tako da i nisam tugovala previše. sad sad prije tjedan dana napravila test na trudnoću, pozitivan, na uzv se niš nije vidjelo, počela krvarit i ni doktor mi ne može objasnit je li to bio spontani ili biokemijska... ja ipak mislim da ovo drugo.

kako god bilo, ne opterećujem se previše time ... znam da smo MM i ja zdravi al jednostavno očito za nas nije još vrijeme za bebu i kad bude ona željela primit će se za svoju mamu kako treba

u međuvremenu uživam u svakom trenutku sa svojim mužem jer mi je velika potpora i kad osjećaš nečiju podršku sve je puno lakše.

[diana11]

a znam ja sutra idem raditi, vec mi je pun kufer mirovanja, doduse paznja ukucana mi godi ali zamislite peh radim subotu i nedelju drugu a od ponedeljka na godisnjem ja i mm pa se nadam da ce prihvatiti moj plan opet sta brze zatrudnjeti ali jeb,,, nas god proizvidnje

[diana11]

http://nasatockica.blog.hr
ovaj sam blog otvorila povodom svoje neslavne trudnoce

[diana11]

eto zivot je borba

[Parallel Universe]

Eto, dugo već kružim ovim forumom, još tamo od jeseni prošle godine, kada sam imala missed ab. Moj mm i ja smo jako dugo zajedno i sve smo si u životu nekako dobro posložili. Riješili obrazovanje, stan, posao. I vrhunac svega trebala je biti naša beba. Nevjerovatno mi je bilo da sam uspjela zatrudniti već prvi mjesec kada smo pokušali. Nikad neću zaboraviti, bilo je 4 ujutro i mi u kupaoni (ni on ni ja nismo mogli čekati jutro da napravim test) i ono ni dve sekunde nije trebalo da se pojave crtice i da saznamo da smo trudni. Kako mi vještica uvijek dolazi u isto vrijeme svaki mjesec, napravila sam test kada mi je kasnila samo jedan dan. Doktor me naručio tek za 10ak dana (da budem u 6. tjednu radi otkucaja srca). Iskreno, znala sam da sam trudna i prije samog testa, iako mi je to, kažem, bilo nevjerovatno jer tko uspije iz prve? Imala sam mučnine, spavalo mi se za popizdit, pišala sam svakih 5 minuta, nisam uopće imala apetit, cice su mi nabubrile strašno.
Dan kada sam bila naručena za prvi pregled moj mm je bio na službenom putu. Nije mi padalo niti na kraj pameti da bi s mojom trudnoćom bilo nešto krivo, nitko u mojoj obitelji nikada nije imao problema s trudnoćom, nikada nisam imala nikakve ginekološke probleme, prije trudnoće sam napravila ne samo papu, nego kompletan sistematski pregled, tako da sam samo razmišljala kako ću taj dan prvi puta na UZV vidjeti našu malu bebicu. Znala sam da nešto nije kako treba čim sam vidjela izraz lica doktora, dugo me pregledavao i gledao s UZV. Kada mi je rekao da se ne čuje srce, da je to možda missed ab., ali da ipak pričekamo tjedan dana, mislilm uopće ne znam kako sam se obukla, izašla iz ordinacije, uspjela se javiti mm-u koji je bio 400km daleko, hvala Bogu da su mi mama i tata bili uz mene jer jednostavno nisam mogla prestati cmoljiti. Naravno da nisam vjerovala svom doktoru i uz neke vezice bila sam već drugo jutro kod jednog predstojnika klinike koji je nažalost potvrdio isto. Treći dan završila sam na kiretaži (hvala Bogu uz totalnu narkozu), bili su moram reći ljubazni i bila sam s curom u sobi koja je taj dan isto došla sa spontanim, tako da smo nas dvije uzajamno cmoljile i tješile se. Nakon kiretaže nisam gotovo uopće krvarila, nije me ništa boljelo, imala sam osjećaj da bi drugi dan mogla već raditi, prvu m. sam dobila nakon točno 40 dana od kiretaže. Bacila se na razne druge aktivnosti i brzo je to bilo kao neki ružan san. MM i ja smo se pazili, sve radili po propisima, nema pokušavanja 3-4 ciklusa, a onda krećemo ponovno. A onda me puklo, jedno dva do tri mjeseca nakon svega samo mi se vratilo kao bumerang u glavu. Počelo je proljeće i ja vani, a ono sve trudnice oko mene, nisam mogla prestati razmišljati kako bi i ja sada trebala biti kao i one, zašto se to baš meni dogodilo, kako neću imati psihičke snage za novi pokušaj jer što ako se ponovno dogodi isto?
Eto, sada je početak 6.mj. i mm i ja krećemo u akciju. Bebicu želimo najviše na ovom svijetu. Još uvijek razmišljam kako bi uskoro već trebala roditi da je sve bilo kako treba, ali pokušavam se osloboditi negativnih misli. Sretna sam što imam najboljeg muža na svijetu, najbolje roditelje na svijetu, čak i ok svekrvu, i što smo prema svim pokazateljima zdravi (nema bakterija, aeroba, anaeroba, klamidija, papa super, njegova mikrobiologija super) i nadam se da ćemo se ovo ljeto opet jako veseliti. Jer priznajem, onih 10ak dana trudnoće za koje sam znala bile su mi najljepše razdoblje u životu. Jedva čekam da ih ponovim.
I da, pusa svim curama na forumu. Vjerujem da ću i ja odsada postati redovna jer ste mi pomogle da prođem onu najgoru psihičku fazu i da krenemo pokušavati raditi našu drugu bebicu.

[putnica]

diana11 kaže:

http://nasatockica.blog.hr
ovaj sam blog otvorila povodom svoje neslavne trudnoce

krasan blog, diana, cuvaj to tockici

Parallel Universe kaže:

I da, pusa svim curama na forumu. Vjerujem da ću i ja odsada postati redovna jer ste mi pomogle da prođem onu najgoru psihičku fazu i da krenemo pokušavati raditi našu drugu bebicu.

hvala ti na ovom iskustvu koje si podijelila s nama, zelim ti svu srecu

pitam se..koliko je ovakovih trudnoca proslo u nasim zivotima, a da ih nismo bili svjesni, sve do trenutka kad pocnemo zeljno iscekivati promjene.

i reci cu vam nesto-offtopic
da je samo jedan ovakav post, slucaj da je nekome podrska u ovakvoj situaciji dobrodosla s foruma, time je opravdao svoje postojanje i svo ovo vrijeme provedeno na netu ima smisla.

[diana11]

Parallel Universe kaže:

...

eto rasplakao me tvoj post, u srijedu mi se desilo dok smo bili u sopingu da je jedna bebica pruzala rucice prema meni, oci su mi se napunile suzama, jer kroz koji mjesec da je bilo sve ok i mi bi imali bebu, a ovako samo tup pogled i velika bol

[diana11]

mome m
ljube
ljube moj hvala na brizi, sutra idemo na ultrazvuk i nadam se da je samnom sve O.K , ali nase tockice više nema a, nismo joj imali prilike niti reći kolliko ju volimo, niti koliko ju zelimo.Nasa malena tockica se trebala roditi na tvoj rođendan,trebala je biti najlijepši rođendanski poklon. Možda smo si i sami krivi jer smo se toliko veselili tom plusiću koji nas je nakon dugih mjeseci čekanja digao u nebesa. Niti u snu nisam pomislila da nam se može desiti to što se desilo.Već sam razmisljala koji krevetić cemo kupiti ,gdje ce mo ga staviti i sve ostalo. Sve sam željela pripremiti i napraviti unaprijed, da sve bude savršeno kad tockica dođe doma, puno, puno prije nego što sam zapravo smijela. Bog mi je očito želio dokazati da koliko god se trudili, koliko god željeli savršenstva ne postoje. Dok ti ovo pišem gledam u onaj plusić jedino što nam je ostalo od nase male tockice za uspomenu da smo nekada bili nas troje.Sada se treba vratiti na sve ono staro, staro ali ipak puno drugačije jer više ništa nije isto kao što je bilo prije, iskreno nemogu čekati opet dugi niz mjeseci ili više za jedan plusić koji opet može nestati u trenu bez da imam priliku učiniti nešto i spasiti ga.Nemam snage ići dalje, nemam snage čekati nešto što tko zna da li ću ikada više imati priliku dobiti. Željeli sam toliko malo a, i to malo za nas je nedokućivo

[alkemičarka]

Meni je tih deset dana (od saznanja da sa trudnoćom nije nešto u redu, pa do kiretaže) bilo najgorih deset dana u životu. Bila sam u totalnoj komi, morala sam mirovati iako sam se fizički dobro osjećala. Psihički mi je sve puno teže palo. Samo sam plakala, mislila sam da ću poludit od jada i muke, stalno se pitaš zašto baš meni?
Kiretaža me nije uopće boljela (išla sam pod općom naravno), probudila sam se već nakon pola sata. Zapravo u bolnicu sam došla u 9 ujutro, a u podne već išla kući. Nakon kiretaže nisam imala nikakvih bolova, al moraš mirovat, a mene to ubija.
Bilo mi je puno lakše kad sam počela izlazit u grad, ić na kave s prijateljicama i s njima podijelila svoju tugu.
Naravno, MM je bio divan, svu moju histeriju je junački izdržao, pružao mi potporu i ljubav, a to je u tom trenutku najvažnije
Sad se još moramo čuvat (tek je prošlo mjesec dana o kiretaže), al kad opet krenemo u akciju, neću se opterećivat sa lošim mislima (bar se nadam ). Samo ću se nadat da će sa novom trudnoćom sve biti u redu, a to želim i svima vama koje ste prošle isto

[Parallel Universe]

Eto, ja sam jučer vidjela bebicu u šetnji s mamicom, a beba nije mogla biti starija od dva, tri tjedna (nikako). I isto, pune oči suza, totalna depresija, pa onda osjećaj krivnje jer sam ljubomorna na tu ženu, i onda dvije kuglice sladoleda za utjehu jer i ja bih trebala roditi kroz kojih mjesec dana (nešto manje) da je sve bilo ok.
Ali, iskreno vjerujem da ćemo sve mi koje ih toliko priželjkujemo dobiti svoje male anđele

[iva1608]

cure don't give up ....

ja ne odustajem pa makar imala još 5 spontanih (nedaj Bože), ne znači da ne možemo ostat trudne jer smo to već jednom doživjele,veći problem bi bio da ne možemo zatrudnjeti...

[diana11]

Jedno je sigurno "Sto nas ne unisti, ojaca nas"...
krećemo u borbu za novu tockicu

[Parallel Universe]

alkemičarka kaže:

Meni je tih deset dana (od saznanja da sa trudnoćom nije nešto u redu, pa do kiretaže) bilo najgorih deset dana u životu. Bila sam u totalnoj komi, morala sam mirovati iako sam se fizički dobro osjećala. Psihički mi je sve puno teže palo. Samo sam plakala, mislila sam da ću poludit od jada i muke, stalno se pitaš zašto baš meni?
Kiretaža me nije uopće boljela (išla sam pod općom naravno), probudila sam se već nakon pola sata. Zapravo u bolnicu sam došla u 9 ujutro, a u podne već išla kući. Nakon kiretaže nisam imala nikakvih bolova, al moraš mirovat, a mene to ubija.
Bilo mi je puno lakše kad sam počela izlazit u grad, ić na kave s prijateljicama i s njima podijelila svoju tugu.
Naravno, MM je bio divan, svu moju histeriju je junački izdržao, pružao mi potporu i ljubav, a to je u tom trenutku najvažnije
Sad se još moramo čuvat (tek je prošlo mjesec dana o kiretaže), al kad opet krenemo u akciju, neću se opterećivat sa lošim mislima (bar se nadam ). Samo ću se nadat da će sa novom trudnoćom sve biti u redu, a to želim i svima vama koje ste prošle isto

Meni je od saznanja da s trudnoćom nešto nije u redu, pa do kiretaže prošlo jedva 48 sati (10ak dana je bilo od testova, pa do prvog pregleda), tako da se nisam uspjela niti snaći niti previše razmišljati. svi su bili oko mene (mm, mama, tata, svekrva, kuma) i jednostavno nisam stigla sve to proživjeti. Sve je bilo tako brzo i za mene fizički bezbolno da sam krenula odmah dalje kao da ništa to i nije bilo. Ali kažem, onda nakon dva, tri mjeseca me tek puklo. Sada je prošlo 7 mjeseci i jedva čekam novu trudnoću. Ne želim niti misliti da bi bi se opet nešto loše dogodilo. Samo hrabro naprijed!

[iva1608]

Parallel Universe kaže:

Meni je od saznanja da s trudnoćom nešto nije u redu, pa do kiretaže prošlo jedva 48 sati (10ak dana je bilo od testova, pa do prvog pregleda), tako da se nisam uspjela niti snaći niti previše razmišljati. svi su bili oko mene (mm, mama, tata, svekrva, kuma) i jednostavno nisam stigla sve to proživjeti. Sve je bilo tako brzo i za mene fizički bezbolno da sam krenula odmah dalje kao da ništa to i nije bilo. Ali kažem, onda nakon dva, tri mjeseca me tek puklo. Sada je prošlo 7 mjeseci i jedva čekam novu trudnoću. Ne želim niti misliti da bi bi se opet nešto loše dogodilo. Samo hrabro naprijed!

a meni se to dogodilo 2 tjedna prije vjenčanja ... nisam se previše zamarala kiretažom već sam se bojala kako ću se poslije osjećati, hoću li krvariti jako, kako ću plesati ... za svadbu sam već bila ko nova i odlično sam se zabavila...

jednostavno neki to prebole prije,neki malo kasnije ... baš u subotu idem na jedan diječji rođendan i znate što..podsvjesno mi se uopće ne ide jer smo MM i ja jedini koji smo u braku a još u tom društvu nemamo klince

baš će mi biti

[Parallel Universe]

iva1608 kaže:

cure don't give up ....

ja ne odustajem pa makar imala još 5 spontanih (nedaj Bože), ne znači da ne možemo ostat trudne jer smo to već jednom doživjele,veći problem bi bio da ne možemo zatrudnjeti...

Iva 1608, tvoje postove čitam već danima i imam osjećaj kao da sve to što ti proživljavaš i ja proživljavam s tobom. Naravno da nikada nećemo odustati od bebača, i tješim se da ako sam prošli put ostala trudna iz prvog pokušaja da će tako ili slično biti i ovaj put (jer ako ništa, kao što i ti kažeš, mi možemo biti trudne).
Mislim da nikada neću zaboraviti ono što se dogodilo, i da ću uvijek taj plod smatrati svojom prvom bebicom, ali život je tako prekratak da bi se negativno razmišljalo. Sigurna sam da ćemo sve dočekati svoj dan, ma kada on došao.

[cukerino77]

bravo, paralel, trebamo dokazat curama da i te ruzne i tuzne misli nestanu...treba ici dalje, meni su stalno ponavljali da je bolje (kad je vec moralo tako biti) da je oslo prije nego poslije ili da se jadno dijete rodilo s genetskom malformacijom pa se cijeli zivot patilo....kako bi to tek bilo tesko prolazit....pruzas mu svu ljubav, al to nazalost nikako nije dovoljno...ma ne smijem o tome ni razmisljat...uglavnom, vrijeme sve lijeci, crnjaci su normalni u takvim situacijama i oni nam omogucuju da to izbacimo iz sebe i odtugujemo, a kad prodje ta faza, pune snage i dobrog raspolozenja idemo naprijed...iako sad to izgleda daleko...iva, ostrilo, dijana, parallel, alkemicarka i ostale...mi spadamo u slijedecu "generaciju" koja ce za samo par mjeseci opet postati na forum nove teme o tome kako nas nasi bebaci tuku u trbuhu i sl. slatke muke i sigurna sam da ce nam slijedeci put biti sve u redu, ima Boga drz te se