Ne da mi se raditi

[julies]

Pozdrav svima.

evo moram pisati jer imam problem koji je cini se pretezak, i koliko god je to tesko meni, uopce priznati, ali moram.

imam veliki problem, ne znam od kud, kako i zasto, ali tu je. i mislim da je to stvar koja me muci vec neko vrijeme.
naime, ne da mi se raditi.

znam da to zvuci sada ovako bez veze, ali doista. mislim da imam neki podsvjesni problem vezan za posao. vezan za tu konstantnost koja dolazi s tim nekim godinama, i koju kao da ne zelim prihvatiti...
imam 28 godina, zavrsila sam fakultet, jedan od tezih u hr, bila super student.... klasicno, kako vec te sve price i krecu...
ma bila najbolja uvijek. iako kod mene mozda i nije bio slucaj neke nadnaravne pameti, vise velikog truda, i sigurno inteligencije, tako da sam bila uvijek super, olicenje uzornosti. klasika, sve 5ice i slicno. na faksu isto, briljantno, stipendija i ostalo, sve petice. a onda sam stala, kao apsolvent. ne znam zapravo ni danas jos zasto. kao da nisam znala kuda bi. a ne znam ni sada, dvije godine poslije.
zavrsila sam faks prije 2 godine, i od tad prakticki ne radim. znam da je glupo reci, ali ne da mi se. ne mogu se pomiriti s tim trcanjem, ustajanjem, radom, ... i tako zauvijek. ta me pomisao najvise jos plasi. i sad kad o tome pisem prolazi me jeza.
ne znam sto se zbiva...
ima li netko kakvu ideju?

i je li netko proslao kroz isto....?

hvala puno svima na odgovorima

[Neocortex]

poznato mi je.
ja još nisam diplomirala, al uskoro ću. ono čega se ja bojim je da neću znati raditi! osjećam se nekako nedoraslo situaciji, neadekvatno, ne znam opisat.
ali panika me hvata.

[samo_malo]

postajem ovisna o ovom forumu, jer pomaže potvrditi da nismo sami u svojim razmišljanjima. ja radim i tek tako da znate- nema problema s tim da nećete znati raditi. znat ćete raditi. ali problem je što nam se ne da. razgovarala sam baš o tome s jednom bliskom osobom i rekla da sa mnom nešto nije u redu- ne da mi se raditi i da je to možda nasljedno (imam u obitelji nekoa tko već desetljeće, ako ne i više ništa ne radi). čovjek me malo spustio na zemlju rekavši da to nije nikakva posebna želja. većina ljudi ne bi radila, ali mora. e dobro, kad sam to apsolvirala, i dalje ostaje ogroman problem što ne mogu zamisliti raditi isti posao 30 godina (kao npr generacije ispred nas), ma nisam se zadržala ni na jednom poslu duže od godine i pol. i onda sto isprepletenih problema: teško je dobiti posao, a ako se vidi da ih imaš puno, poslodavac ima predrasude (kao i posloprimac uostalom) da nisi pouzdan, itd... uglavnom, nažalost ne uživam raditi i još uvijek tražim 'the posao' i vjerujem da još imam vremena pronaći ga. stvarno nemaštovito reći, ali mora se raditi. samo što ja mislim da će mi autoritet, pravila i takve stvari uvijek biti problem. takva sam osobnost, a velikog izbora nemamo, jer da bismo ga imali moramo imati puno km u nogama, tj. dokazati se da smo netko i nešto. ovo što pitaš za ideju... i ja bih voljela znat, ali jedno je teorija, jedno praksa.

[julies]

najgore je sto se s mojim poslom jos i moze dovoljno zaradit. onda ja radim tako neko vrijeme, (par mjeseci ........) , skupim neku lovu i onda stop.
koma je i to sto mi ne treba puno, zadovoljna sam s malo, malo toga mi treba, mogu po cijele dane bit cak i sama sa sobom, da ne radim, i tako to stalno... kad sve potrosim, onda ispocetka

ma uzas (

[samo_malo]

užas užas! ja te kužim 100% pa daj ajmo nas dvije doć do neke ideje. ni meni ne treba puno, ali šta ćemo radit? uvijek naiđe to pitanje i ta riječ: RADITI. ali zamisli, ne bi mogla ne imati nikakvu obvezu, a s godinama to je posao. blago onima koji ga i vole radit.

MA, Bože daj nam snage da se ne žalimo

[Sopor]

Jako dobro te kužim... ja isto nisam mogla završiti fax. Ostao samo diplomski i otezala sam ga, k'o gladni s...t. A sve zbog straha da onda trebam početi raditi.

I dalje se tako osjećam. I mislim da bih svisla da moram raditi. Odlazak na klasičan posao i taj tip rada - doslovno doživljavam kao hororac, kao zatvor, robiju... kaznu...
Srećom, udala sam se, imam klinca za kojeg se brinem... i postala sam - domaćica...
Ali i dalje mi konstantno stoji taj strah od posla i ne osjećam da sam time što sam to izbjegla - riješila problem... a i sama ne kužim što je to točno... Jedino - što sam primijetila da nisam usamljena u tome... i da se sve više i više ljudi tako osjeća.

Jednu stvar mi je jednom stara bila rekla - ona je cijeli svoj radni vijek provela u jednoj našoj dobroj firmi - i kaže da kad je ona počinjala (i još duuugo godina dalje) da je radna etika i međuljudski odnosi bili - naspram danas - nebo i zemlja... u korist nekad. Da je sada živa noćna mora... podmetanja i nekolegijalnost... A tu se još i nakalemi (većini) i slabi prihodi i loša mogućnost za neki lagodan, solidan život.
Znači - ulog i dobitak - neproporcionalni, često... Ne znam di je problem, ali vidim da je sve češći...

[csb]

ako nađes nesto sto volis, i time se bavis (sa profitom), nikad više neces morati "raditi"
znam da je tesko, ali svi imamo sansu i samo na nama je kaj cemo s tim

[magic potion]

Sopor kaže:

Jako dobro te kužim... ja isto nisam mogla završiti fax. Ostao samo diplomski i otezala sam ga, k'o gladni s...t. A sve zbog straha da onda trebam početi raditi.

I dalje se tako osjećam. I mislim da bih svisla da moram raditi. Odlazak na klasičan posao i taj tip rada - doslovno doživljavam kao hororac, kao zatvor, robiju... kaznu...
Srećom, udala sam se, imam klinca za kojeg se brinem... i postala sam - domaćica...
Ali i dalje mi konstantno stoji taj strah od posla i ne osjećam da sam time što sam to izbjegla - riješila problem... a i sama ne kužim što je to točno... Jedino - što sam primijetila da nisam usamljena u tome... i da se sve više i više ljudi tako osjeća.

Jednu stvar mi je jednom stara bila rekla - ona je cijeli svoj radni vijek provela u jednoj našoj dobroj firmi - i kaže da kad je ona počinjala (i još duuugo godina dalje) da je radna etika i međuljudski odnosi bili - naspram danas - nebo i zemlja... u korist nekad. Da je sada živa noćna mora... podmetanja i nekolegijalnost... A tu se još i nakalemi (većini) i slabi prihodi i loša mogućnost za neki lagodan, solidan život.
Znači - ulog i dobitak - neproporcionalni, često... Ne znam di je problem, ali vidim da je sve češći...

Jedna je prijateljica to slično riješila. Ni dana nije radila. Prije je našla muža, nego što je završila fax. A pri kraju faxa je govorila kako postaje depresivna pri pomisli da mora raditi.
Ali nju je čekao dobar posao, tako da očito nije stvar u prihodima, ni međuljudskim odnosima. Naravno, i taj faktor je kod mnogih odlučujući, ali izgleda da postoje i neki drugi razlozi... Na pamet mi padaju: lijenost, strah ili krivo odabrano obrazovanje/posao.

Kod mene je drugo i treće!

[twinkly doo]

ako ne moraš raditi tj. neko te drugi financira onda si u super poziciji jer ces se kad tad zgadit sama sebi i priznat si da ce ova Zemlja otic u kurac ako svi budu ko ti razmisljali, opaliti si nogu u guzicu i poceti raditi.

ili ako bas neces raditi budi mama, ali dobra mama.

u svakom slucaju na ovoj planeti ne trebamo truljkavce koji ne rade nista ali uvjerena sam da je to samo faza, koja ce proci i koja je sa smislom ovdje, da razmislis o smislu svog zivota.

[Stronger Free]

Iskreno ja se čudim ljudima koji kažu da vole raditi, barem danas u RH. Mislim da je jako malo kreativnih i ispunjavajućih poslova, a u Hrvatskoj su još i plaće kao i odnos prema radu, radnika ili šefova, ispod svake kritike.

[Altec777]

Stronger Free kaže:

Iskreno ja se čudim ljudima koji kažu da vole raditi, barem danas u RH. Mislim da je jako malo kreativnih i ispunjavajućih poslova, a u Hrvatskoj su još i plaće kao i odnos prema radu, radnika ili šefova, ispod svake kritike.

I onda se rodi bolesno društvo,i zbog toga ljudi padaju u depresije ili lude i kaj ćeš.puno je onih kojima nije baš dobro u životu na ovaj ili onaj način.a ne mora biti tako...valjda..

[Laison]

Stronger Free kaže:

Iskreno ja se čudim ljudima koji kažu da vole raditi, barem danas u RH. Mislim da je jako malo kreativnih i ispunjavajućih poslova, a u Hrvatskoj su još i plaće kao i odnos prema radu, radnika ili šefova, ispod svake kritike.

A mislim da sto ljudi vise rade, barem danas, to drugi vise pate zato sto radom odrzavaju sustav ili drustvo koji uzrokova raznih bolesti fizickih i psihickih.

[julies]

da, ali vecina ljudi ipak radi. bez obzira na to sve sto se oko nas zbiva, i cega jesmo ili nisamo svjesni. ja ne. ne znam da li je to lijenost.....?

neki ne razmisljaju, i krenu....
a ja ne

[16 shells]

julies kaže:

zavrsila sam faks prije 2 godine, i od tad prakticki ne radim. znam da je glupo reci, ali ne da mi se. ne mogu se pomiriti s tim trcanjem, ustajanjem, radom, ... i tako zauvijek. ta me pomisao najvise jos plasi. i sad kad o tome pisem prolazi me jeza.
ne znam sto se zbiva...
ima li netko kakvu ideju?

i je li netko proslao kroz isto....?

hvala puno svima na odgovorima

Nije to ništa čudno ni zabrinjavajuće.

Ja da nisam (kao i 99 posto ljudi) prisiljen raditi, ne bih proveo ni dana na radnom mjestu.

Uvijek sam radio i radim isključivo zbog toga što sam na to prisiljen.

Uvijek mi se gadila ideja da netko drugi upravlja i raspolaže mojim vremenom.

I sada, kad spletom okolnosti, neko određeno vrijeme mogu sebi priuštiti da radim mnogo manje nego prije, svejedno mi i ta količina vremena provedena na poslu značajno smanjuje kvalitetu života.

To isto vrijeme (while I m working for the MAN ) mogao bih iskoristiti mnogo kvalitetnije za sebe. Baviti se nečim što me veseli.

A ne sve to što me veseli trpati u ograničeno i nikad dovoljno dugo vrijeme između posla i spavanja.

Da ne govorimo o ustajanju iz tople postelje svakog jutra, prekrcanim tramvajima, gužvama, kretenoidnim šefovima s kojima sam se suočavao svakog jutra, nepoticajnim radnim okruženjima, zamornim mušterijama, kašnjenjima ionako skromnih plaća...

Kome to treba? Tko bi se tome mogao veseliti?

Tako, ako možeš sebi priuštiti da radiš neko vrijeme i zaradiš dovoljno da ne moraš neko vrijeme raditi - nema tu ništa loše.

To je dapače

Dokle god nikom nisi na teret i raspolažeš svojim novcem...

Jebeš ambicije.

I jebeš kult rada.

[PerplexeD]

Uglavnom se slažem sa Shells-om, no htio bih još nadodati da me užasno frustrira uzaludnost toga svega, odnosno, osjećaj stagnacije.

Trenutno radim "zahvaljujući" programu zapošljavanja hzz-a (godina dana sigurnog posla + plaćeni staž + 1600kn "plaće"), i nemam dovoljno novaca nizašto. Ustajem svakodnevno 15 do 5 i putujem na posao u drugo mjesto. Doma se vraćam 20 do 4 popodne. Kada uzmete u obzir da si moram platiti prijevoz (300kn) i gablec (150-200kn), te da mi je uslijed dobivanja radnog mjesta uskraćen još jedan vid financijske pomoći, na kraju ispada da radim za nekih 600tinjak kuna mjesečno. Situacija moje obitelji ostala je praktički nepromijenjena, dok se moja subjektivna situacija drastično pogoršala.

Ne whine-am ja tu sada kak sam jadan i bijedan, jednostavno mi je cijeli taj koncept nepravedan - mučiš se, učiš i trudiš, a na kraju šipak. Ok, pretpostavljam da je pozitivno u svemu tome to što mi ide staž, te da ću nakon što odradim tih godinu dana moći ispisati još jedan redak u svom životopisu, no mala mi je to utjeha kada sam svjestan toga da moj rad gotovo ne znači ništa. A što nakon tih godinu dana? koliko još mjeseci vucaranja po hzz-u, koliko odbijenica ili u "najboljem" slučaju, poslova koje se mora raditi a ne pružaju dovoljno sredstava za život u obitelji, a kamoli za nekakve pokušaje osamostaljivanja? I gdje da ja tu nađem motivaciju i da budem zahvalan što imam posao bez obzira na situaciju u državi?

[cft]

Mene isto strah posla, zapravo ne posla kao rada, nemam problema s tim da radim, ali me strah ljudi, imat posao znaci nuzno boravit medju ljudima koji mi mozda nece pasat po kojecemu, i bit u situacijama u kojima se mozda necu snaci najbolje pa cu poslije satima sebe maltretirat i ubijat u pojam. U vrticu mi je bilo uzasno, u skoli mi je bilo uzasno, totalna asocijalnost, tako da ono, ne vidim zasto bi drukcije bilo na poslu, jednostavno ne znam s ljudima, ne snalazim se u socijalnim situacijama i toga me strah.
Ja tocno znam na kojim mjestima i situacijama mogu bit koliko toliko opustena, oslobodjena od socijalne fobije, ostalo mi je najbolje izbjegavat, a to ukljucuje i posao Ali kako se bez posla nazalost ne moze najbolje je otvorit nesto svoje i bit sam svoj sef.
A mozda tu ima i nekakvog straha od odrastanja, ne znam.

[julies]

da, bas si dobro ovo rekla... mozda je to neki strah od odrastanja.. odgovornosti. sad moram dokazati da sam odrasla, prihvatiti zivot i sve sto nosi, a mislim da nisam spremna...
a i veliki dio vjerojatno nose ti odnosi s ljudima... da li ces se naci s njima... a komunicirati i suradjivati moras

[MillionMan]

nitko te nece uhvatit za ruku prikupit tvoje dokumente i trazit ti posao i pokazat ti sto trebas 8 sati radit.

ovaj dio moras sama odradit.

ili zapocni neki samostali posao, usluge... kojeg ces kroz par godina usavrsit i bit ces svoj sef s svojim ritmom

ili nadi drugu polovicu koja ce te malo usrecit. nek bar malo ima magije u sebi.



dok ne probas ne znas. kad savladas onda vladas s tim

[voorn7]

hah, join the club..nitko ne voli raditi...barem ne na ovakav nacin...5 dana ili vise u tjednu, 8 sati ili vise po danu....ja znam da ja ne...ja bi htjela raditi, onak povremeno, za svoj gust..ali....to nije mogucei kaj sad?

jednostavno prihvatis tu cinjenicu. raditi se mora da bi se jelo. u hrvatskoj je to u doslovnom smislu. neki negdje rade i da bi uzivali. kod nas rijetko ko to moze reci

ako ne mozes raditi u komadu, probaj naci posao koji te zanima i koji upravo tako koncipiran, nije bitno sto ti je mozda van struke. isto tako ne zamaraj se cinjenicom da moras raditi jedan te isti posao 35 godina jer jednostavno nisu vise takava vremena. a kad ti stvarno dopiz raditi, a nista, nadji nekog ko ce te financirati.makar ta opcija je meni suluda ali ko voli nek izvoli.

tvoja frustracija je normalna i svi smo kroz nju prosli. neki brze neki sporije. to se zove odrastanje.

[Sopor]

twinkly doo kaže:

ako ne moraš raditi tj. neko te drugi financira onda si u super poziciji jer ces se kad tad zgadit sama sebi i priznat si da ce ova Zemlja otic u kurac ako svi budu ko ti razmisljali, opaliti si nogu u guzicu i poceti raditi.

ili ako bas neces raditi budi mama, ali dobra mama.

u svakom slucaju na ovoj planeti ne trebamo truljkavce koji ne rade nista ali uvjerena sam da je to samo faza, koja ce proci i koja je sa smislom ovdje, da razmislis o smislu svog zivota.

Mislim da je vrlo malo osoba na svijetu - koje na neki način ne doprinose na svijetu i surađuju sa drugima... pa čak i 100% invalid itekako doprinosi - daje posao ljudima u zdravstvu, fizioterapeutima... i tako...

Ne mora čovjek zarađivati plaću u novcu - da bude verificiran kao valjano, vrijedno ljudsko biće, koje zaslužuje svoje postojanje...