Tuga za uginulim ljubimcem

[dorothyzg]

Pozdrav svima!

Dakle ovako. Prije nešto više od 4 mjeseca ostala sam bez svog voljenog mačka. Razbolio se i nakon dugog liječenja i borbe morali smo ga uspavati; nije mu bilo spasa.(FIP) I tu počinju moji problemi. Jako sam teško to primila jer sam se strašno vezala za njega... Neću vam sad pisati kako je bio divan i kako smo se voljeli da ne dužim. Bio mi je doslovce kao dijete za koje sam se brinula. Voljela sam ga i volim ga toliko ga je to neopisivo. Otada otkad su ga uspavali više ništa nije isto. Tužna sam, užasno sam tužna. Jako mi fali. Otkako ga nema prošla sam kroz više faza ( ne znam kako da to drugačije nazovem). Najprije sam krivila veterinarku koja ga je uspavala (kao da ona nije imala pametnijeg posla u svom životu pa mi je, eto, uspavala mačka) onda sam krivila sebe da nisam dovoljno učinila, pa sam krivila neke druge veterinare da nisu učinili ovo ili ono. Uglavnom, svašta, ali nema smisla. Stalno sam tražila krivca, proklinjala sve svece i tko zna što sve ne. Prvih nekoliko dana nisam uopće pričala, samo sam sjedila i buljila. Sad sam u toj nekoj fazi (ajmo to tako nazvati) tugovanja. Mislim, cijelo vrijeme tugujem, ali sada još više i nekako intenzivnije. Plačem uvijek navečer, kad sam sama, praktički dok ne zaspim. Evo tako je bilo jučer i prekjučer. Ujutro je teško sakriti oči kao buhtle i tu tugu a ne želim da drugi znaju i da vide. Sinoć sam plakala dečku valjda 40 minuta. Jutros se probudim, moram na faks, šminkam se, stavljam što više pudera, maskare, čega već, samo da se ne vidi. Inače obožavam proljeće i ljeto i uvijek sam sretna u ovo doba kad je zima gotova i dolazi lijepo vrijeme – sada mi je svejedno. Razgovarala sam o tome svemu s dečkom, frendicama, ljudima koji su doživjeli slično ili isto, s nekim forumašima. I da, znam da moram pamtiti samo lijepe trenutke – svi mi kažu isto. Ja to znam. Ali kako to u praksi izgleda, kako to primijeniti? Jer kad ga se idem sjećati a činim to svaki dan, onda se sjećam ispočetka, ali dođem i do kraja, a kraj je njegova smrt. Zapravo i kad se sjećam lijepoga, opet mi je napameti da toga više neće biti. Bilo je, ali sad više nije. Ne znam što da radim i kako da se izvučem iz ove tuge. Nemojte sad misliti da sam luda jer toliko tugujem. Svjesna sam da se se događaju svakakve stvari ljudima oko mene, da su bolesni, djeca su im bolesna, netko im je umro i slično. Ali eto, meni je sada ovaj moj problem i ova moja tuga velika kao svemir.

[humveeja]

Problem smrti kućnog ljubimca u sebi nosi kvaku koja je vezana uz to da sa ljudima možeš popričati i oprostiti se dok su još živi (osim nekih iznenadnih smrti), dok kod životinja to ne možeš i upravo to razrješenje koje ne možeš dobiti te kopka.
Ja znam kako se osjećaš, jer sam prošao isto, no jedino rješenje je bilo da si nabavim novog kućnog ljubimca i da svu svoju tugu premoduliram u ljubav i to usmjerim prema novom biću koje zasužuje da ga volim jednako jako kao i onoga prije.
Znam da možda zvuči hladno i možda čak glupo (i meni je trebalo skoro 4mj. da se odlučim na novog) no to doista radi, jer sa novim kućnim ljubimcem stvaraš nova sjećanja, dok stara zauzimaju mjesto u stalnoj memoriji i nekako se stalože, ostavljajući ona dobra sječanja (dok ona loša---izbljede).
Isto tako, ne očekuj da te svi razumiju, jer nemaju svi ljudi jednake odnose prema životinjama (kao niti prema ljudima).

[Nemruth Dagi]

Izgubiti nekog koga volimo znači izgubiti dio vlastitog svemira a to je uvijek bolno. Moramo nastaviti samo dalje i bez njega.
Kako smo dijelili svoj život sa nekim koga samo voljeli prolazimo teško razdoblje sami. Čovjek se tada osjeća kao da je za nešto nepravedno zakinut i traži krivca a njega nema. Probaj gledati na to drugačije mada je posve u redu je tugovati i plakati za životinjom.
Tvoga mačka više nema a kako je bio bolestan rješio se patnje. Vjerujemo svi da psi i mace idu u raj...ma gdje god da idu svi bi rado pošli za njima. Pronašli smo toliko dobrih karakternih crta u životinjama da nam se ponekad čini da ljudi oko nas nemaju te kvalitete.

Možeš učiniti za sebe da nabaviš novu macu koja ti neće ukrasti ljubav koju imaš za tvoga mačka nego će se uvući ko lopov u tvoje srce i tu ostati. Učiniti ćeš dobro djelo ne samo mačjoj kuglici koja nema nikoga na svijetu osim tebe, već i samoj sebi. Nemoj dozvoliti da te tuga posve skrši - vrišti, plači, urlaj izbaci bol. Kreni dalje držeći novog ljubimca. To je terapija (kućni ljubimci su najbolji psihoterapeuti) a ne zamjensko vozilo za životni teren.
Tvoj mačak ne bi želio da si tužna...ne vjerujem da bi te rado vidio kako plaćeš sada kad se rješio svih svojih problema.

Vjerujem kako već sada negdje ima neka mala mica koju ti onaj oduzeti dio svemira vraća sa kamatom. Uzmi svoj poklon.

Možeš ne nabaviti novog mačka i plakati dalje ... ALI ne dovijeka već do otkrivanje onoga što je taj mačak tebi značio, s čime si ga u životu povezala i kako si svoj život isplela s njegovom ulogom koju je hrabro odigrao do kraja....
Da li je to nježnost, osjećaj mira i sigurnosti, ljubavi ili štogod drugo, povratku u djetinje stanje sve dok to sama sa sobom ne riješiš plakati ćeš i dalje.

Imaš dakle dvije usporedne dionice koju moraš odvoziti. Pročeprkati samu sebe te se upitati što vas je toliko zajedno vezalo, sa kakvim si ga emocijama vezala za sebe

i uzeti novo biće kao stanara vlastitog srca...

Zadatak je to usmjeren više na pospremanje tamnijih kutaka uma u samoanalizi vlastitih postupaka sa ciljem da se emocije dovede u red te objasni što je razlog velikoj tuzi. Na taj način trauma zbog gubitka može biti iscjeljena.

SRETNO!

[Yuna]

Joj znam kak ti je. I ja sam imala mačka koji mi je umro i bila užasno tužna, ali sam osim njega imala još jednu macu njegovu mamu pa sam svu tugu preusmjerila na pažnju prema njoj i bilo mi je lakše. Istina je i da vrijeme liječi sve rane. Nekad mu treba jako dugo, ali s vremenom bude sve lakše. Sad mi je ova maca centar svijeta i sve se bojim što će biti kad ostanem bez nje Ali ne razmišljam o tome.
Moglo bi pomoć nabavljanje novog kućnog ljubimca.

[Điđiđiđi]

Kažu znanstvenici da smrt ljubimca može prouzročiti emocije jednake gubitku člana obitelji. Dosta ljudi to ne razumije i smatraju uplakane vlasnike životinja nenormalnima.

[Ivanicapeca]

Najtoplije ti preporučujem da odeš do azila i udomiš psa, macu koja očajno treba tvoju pomoć. Ti ćeš njoj dati krov nad glavom i ljubav, a ona će tebe utješiti i pomoći ti da oplačeš svog ljubimca. Mislim da je to najbolja i najplemenitija stvar koju možeš učiniti u spomen na svog ljubimca.

[msimba]

Slazem se s gore napisanim, meni je svaki put bilo apsolutno uzasno kada bi mi neki ljubimac uginuo ili se razbolio. Pogotovo je tesko kada ugine zivotinja koja je vise od desetljeca s tobom dijelila tvoj zivot.

I pametan je savjet da udomis novog ljubimca. Zvuci grozno na prvu, ja se sjecam da kad su meni to preporucili da sam se osjecala ko zadnje govno jer sam time kao mijenjala svog prijatelja i osjecala sam se kao da sam ga izdala, ali pomoglo je. On je pomogao meni da prebolim Simbu, a ja sam njemu pruzila dom pun ljubavi nakon sto je bio izbacen iz svog.

[Almost Rosey]

dorothyzg kaže:

I da, znam da moram pamtiti samo lijepe trenutke – svi mi kažu isto. Ja to znam. Ali kako to u praksi izgleda, kako to primijeniti? Jer kad ga se idem sjećati a činim to svaki dan, onda se sjećam ispočetka, ali dođem i do kraja, a kraj je njegova smrt. Zapravo i kad se sjećam lijepoga, opet mi je napameti da toga više neće biti. Bilo je, ali sad više nije. Ne znam što da radim i kako da se izvučem iz ove tuge. Nemojte sad misliti da sam luda jer toliko tugujem. Svjesna sam da se se događaju svakakve stvari ljudima oko mene, da su bolesni, djeca su im bolesna, netko im je umro i slično. Ali eto, meni je sada ovaj moj problem i ova moja tuga velika kao svemir.

Prvo, drago mi je da možeš s nekim o tome razgovarati.

Drugo, prošla su tek četiri mjeseca. Gubitak je gubitak, i doista je svejedno radi li se o osobi ili ljubimcu za kojeg smo se vezali. To nije samo gubitak ljubimca, nego i dosadašnjeg životnog stila, dnevne rutine, gubitak nekoga tko će te dočekati kad uđeš u stan i ispratiti kad odlaziš, gubitak tema za razgovor, gubitak rutine kupovanja... i sve će ti te sitnice još neko vrijeme "sjedati". To je sasvim normalno.

Razumijem da ti se sada čini da te svako razmišljanje o maci boli i rastužuje jer se automatski sjetiš teških stvari, ali vjeruj mi, s vremenom će biti lakše. Ne mogu ti reći koliko će tugovanje trajati, znam samo da će trajati duže nego što želiš, i da tuga nikad neće potpuno otići, ali s vremenom će biti sve slabija i neće te više tako preplavljivati. Moći ćeš se namjerno dovesti u sjetno stanje razmišljajući o njemu, moći ćeš ostati neko vrijeme s emocijom, a onda izaći iz tog stanja. Trenutno su emocije prejake i zato ti se tako teško sjetiti svega.

Ja bih ti preporučila da barem još neko vrijeme ipak ne nabavljaš novog ljubimca. Mislim da ti to neće umanjiti tugu, jer i sama znaš da tvog mačka ništa ne može nadoknaditi. Možda se u ovom stanju ne bi mogla ni dobro brinuti za nju. Kad tuga postane manja, kad bol otupi, onda možeš razmisliti o tome želiš li novu macu.

Važno je da svoje emocije izraziš, piši, slikaj, razgovaraj s ljudima koji ti mogu dati podršku.
Ostavi si jedan dio dana, ne predugo, kad ćeš biti tužna. Nalete tuge tijekom dana odgodi za taj period. Reci si "sad moram na posao/na kavu/oprati rublje/u trgovinu, kasnije ću se isplakati". Ipak, pripazi da ti periodi ne traju predugo.

Ako osjetiš da se bol ne smanjuje ni nakon tebi prihvatljivog vremena (a ono je kod svakog drugačije, i teško je reći što je normalno, a što ne), možda ne bi bilo loše da potražiš stručnu pomoć.

[Gorštak]

gle lutko, stvar je u egu...tvog mačka ne boli više ništa, boli tebe...TEBI fali...on je na jednom ljepsem mjestu i igra se sa klupkom konca, tako da nemas za cim zalit...ako imas muza, skuhaj mu nesto toplo i prestani pricati o tome...

[SHYRAH]

Gorstak79 kaže:

gle lutko, stvar je u egu...tvog mačka ne boli više ništa, boli tebe...TEBI fali...on je na jednom ljepsem mjestu i igra se sa klupkom konca, tako da nemas za cim zalit...ako imas muza, skuhaj mu nesto toplo i prestani pricati o tome...

...teško se nositi s time, eto ja sam izgubio dvoje peseka u roku godine i pol(bili su jako stari) i još uvijek vjerjujem da će mi ih Bog nekako vratiti... Prije 17 god. izgubio sam papigicu i bilo mi je isto strašno(dok nam Čudina nije rekla da su papigicu spasili neki stariji ljudi) i nakon par mjeseci spasili smo te peseke, koje sad ne mogu preboljeti.

[dorothyzg]

Hvala vam svima na odgovorima i podršci ..

humveeja –Slažem se, sa životinjom ne možeš popričati o tome konkretno pa i to dosta kopka. Nisam bila svjesna da ćemo ga morati uspavati niti da ću otići veterinaru s njim a vratiti se bez njega. Jest da je on bio to jutro dosta loše (da sad ne opisujem u detalje...) no nisam mislila da će tako završiti baš tada. Kad smo došli vetu imao temperaturu 34 ili 35.
Bilo je gotovo, tijelo je odustalo. Imala sam to malo vremena da se „oprostim“ s njim, u nepoznatoj okolini, ne u našoj kući, s relativno nepoznatim ljudima, dok drugi nestrpljivo čekaju na red. Bila sam u šoku .. I ne, nisam mu rekla da ga volim i da će uvijek dok sam živa zauzimati važno mjesto u mom srcu. Rekla sam mu to nakon svega, no tada više nije bio živ. Taj osjećaj da će on sada umrijeti.. A ja to samo tako moram gledati .. ubija, jednostavno ubija. Više niti sama ne znam što je bilo gore, kada je dobio anesteziju, onaj period od kada je dobio anesteziju do trena kad je zaspao, onda kada je dobio injekciju za eutanaziju, tren poslije, ili.... Kad sam izašla otamo. Ne znam što mi je bolnije... Ono neznanje što će sada biti? Što će se sada dogoditi? Strah, očaj, tuga.

Điđiđiđi – Da, ima ljudi oko mene koji me u potpunosti shvaćaju jer su doživjeli isto ili imaju životinje a ima i onih koji to uopće ne razumiju. Njima je to samo mačka/pas i nije im jasna ta tuga no njih ne uzimam kao mjerodavne....

Yuna, Ivanicapeca, magdalenasimba – Istina, puno mi je ljudi preporučilo da nabavim (udomim:ja sam isključivo za udomljavanje, ne kupovanje)novu macu, ili čak peseka. Dugo sam odbijala uopće tu mogućnost, nisam si mogla zamisliti da sad neka druga maca spava tamo gdje je on spavao, jede iz njegovih zdjelica, da sad za novu macu idem kupiti hranu, da nju mazim, a ne njega, da se igram s njom a ne sa njim... Grozno zvuči na prvu iako je to sasvim normalno, svjesna sam ja toga. Kako sam oštro odbacivala tu mogućnost, mama je dogovorila s jednom njenom prijateljicom da uzmemo od nje jednog peseka (ona ima pesicu). Nisam ništa rekla, nisam bila ni za ni protiv, rekla sam mami da će to biti njen pas, više sam kao bila hladna prema tome. Zapravo sam se duboko u sebi nekako veselila, kao što sam se iskreno, i bojala. U ponedjeljak sam saznala da je pesica mamine prijateljice uginula, kao i svi mali. Plakala sam kao kišna godina, što zbog svog mačka, što zbog te pesice i malih. Tad sam shvatila koliko sam se zapravo veselila novom ljubimcu. Sad me i to pokolebalo.

Ima još nešto a to je da, kad razmišljam o nabavci novog ljubimca, automatski razmišljam i o tome da ću i njega izgubiti kad tad (osim ako ja prije ne umrem, jel) i to me jako odbija od te ideje o novom ljubimcu jer ne želim ovo što sada proživljavam, proživljavati opet.. Znam da ne bih smjela tako misliti, ali ne mogu si pomoći

[dorothyzg]

Nemruth Dagi –
Hvala ti puno na predivnom postu. Voljela bih da mi ako ti nije problem malo pojasniš nekoliko zadnjih rečenica, bojim se da nisam dobro shvatila. Pročitala sam tvoj post valjda 100 puta i moram još najmanje toliko. Hvala..
E, upravo sam se ja tako osjećala – nepravedno zakinuta i neprestano sam tražila krivca, kao što sam i rekla. Krivila sam čak i veterinarku. Krivila sam i mamu iz nekih ludih razloga. Iako joj još to zamjeram –što je uporno htjela da izađem van nakon injekcija za eutanaziju. Sad više ne znam je li to ona tako htjela ili joj je veterinarka rekla da me odvede. Užasno joj to zamjeram. Nisam se dala van. Izašla sam tek nakon nekog vremena. Onda se dogodilo nešto što ne bih željela sad opisivati i tada sam izašla van. Još uvijek se premišljam bih li to rekla mami. Znam da ona nije mislila ništa loše ali ima dana kad sam zločesta i otresita prema njoj upravo zbog toga, a njoj nije jasno zašto sam takva. Ona mi je rekla nekoliko dana nakon eutanazije da jesmo bile do kraja, ali ja više ni sama nisam u to sigurna.

SHYRAH – žao mi je zbog tvojih gubitaka. Nakon ta dva peseka nisi nabavio drugog ljubimca?

[single coil]

Bit ću brutalan ... lec fejs it, mačak te vjerojatno uopće nije volio, vjerojatno je bio sit i bilo mu je toplo te je stoga bio zadovoljan i to je to. Naime riječ je o projekciji, kada životinji pripišemo ljudske emocije te mislimo da nam ona može uzvratit. Iz tog razloga je vrlo lako nabaviti novu mačku na koju isto možeš nakalemit kojekakve osobine i emocije, a zapravo nemaš pojma kaj mu se događa u glavi.

Doživjela si gubitak, i to svoje projicirane slike, a ne toliko samog mačka. Uglavnom, preživjet ćeš.

[dorothyzg]

Gorstak79 kaže:

gle lutko, stvar je u egu...tvog mačka ne boli više ništa, boli tebe...TEBI fali...on je na jednom ljepsem mjestu i igra se sa klupkom konca, tako da nemas za cim zalit...ako imas muza, skuhaj mu nesto toplo i prestani pricati o tome...

nemam muza ali imam dečka i kuham mu svaki drugi dan samo ne znam kakve to veze ima s ičim.

[dorothyzg]

single coil kaže:

Bit ću brutalan ... lec fejs it, mačak te vjerojatno uopće nije volio, vjerojatno je bio sit i bilo mu je toplo te je stoga bio zadovoljan i to je to. Naime riječ je o projekciji, kada životinji pripišemo ljudske emocije te mislimo da nam ona može uzvratit. Iz tog razloga je vrlo lako nabaviti novu mačku na koju isto možeš nakalemit kojekakve osobine i emocije, a zapravo nemaš pojma kaj mu se događa u glavi.

Doživjela si gubitak, i to svoje projicirane slike, a ne toliko samog mačka. Uglavnom, preživjet ćeš.

Da, ti sigurno najbolje znaš je li on mene volio ili nije

[felga]

Moj ti je savjet, nakon određenog vremena, nabavi sebi potpuno istog mačka, ali baš potpuno istog...boja, velična, sve da se poklapa...neka i taj bude mačak a ne maca...

Trebalo bi biti barem malo lakše...možeš mu dati isto ime...

[dorothyzg]

Almost Rosey kaže:

Prvo, drago mi je da možeš s nekim o tome razgovarati.

Drugo, prošla su tek četiri mjeseca. Gubitak je gubitak, i doista je svejedno radi li se o osobi ili ljubimcu za kojeg smo se vezali. To nije samo gubitak ljubimca, nego i dosadašnjeg životnog stila, dnevne rutine, gubitak nekoga tko će te dočekati kad uđeš u stan i ispratiti kad odlaziš, gubitak tema za razgovor, gubitak rutine kupovanja... i sve će ti te sitnice još neko vrijeme "sjedati". To je sasvim normalno.

Da, baš mi se promijenio životni stil. U početku sam ga stalno tražila po kući i dvorištu. Više ne odlazim u Pet Centar kupovati mu a kad u dućanu vidim mačju hranu odmah mi se plače i okrećem se. Nekad kupim konzervice za dečkovog mačka ili susjedovog. Ili susjedov dođe k meni pa ga mama i ja hranimo i mazimo. Nema ga više na mom prozoru niti ne spava u mom krevetu. Baš rastužuje. To malo biće baš puno lijepih promjena unosi u život.

Almost Rosey kaže:

Razumijem da ti se sada čini da te svako razmišljanje o maci boli i rastužuje jer se automatski sjetiš teških stvari, ali vjeruj mi, s vremenom će biti lakše. Ne mogu ti reći koliko će tugovanje trajati, znam samo da će trajati duže nego što želiš, i da tuga nikad neće potpuno otići, ali s vremenom će biti sve slabija i neće te više tako preplavljivati. Moći ćeš se namjerno dovesti u sjetno stanje razmišljajući o njemu, moći ćeš ostati neko vrijeme s emocijom, a onda izaći iz tog stanja. Trenutno su emocije prejake i zato ti se tako teško sjetiti svega.

Ja bih ti preporučila da barem još neko vrijeme ipak ne nabavljaš novog ljubimca. Mislim da ti to neće umanjiti tugu, jer i sama znaš da tvog mačka ništa ne može nadoknaditi. Možda se u ovom stanju ne bi mogla ni dobro brinuti za nju. Kad tuga postane manja, kad bol otupi, onda možeš razmisliti o tome želiš li novu macu.

Da, ja se i želim dovesti baš u to stanje o kojem pričaš, da ga se sjetim, da razmišljam o njemu. O tome kako nam je bilo lijepo i kako smo se voljeli i mazili zajedno. Upravo to i želim, da to budu pozitivne emocije i lijepa sjećanja a da kad se sjetim toga svega, da i izađem iz tog stanja, ali sretna jer je to tako bilo i jer sam imala tu čast upoznati ga...! I sad kad se sjećam, baš kao što sam i opisala, to završi tugom jer shvatim da ga više nema. Hladan tuš
Često razmišljam zašto se baš on razbolio, zašto baš ta bolest, zašto ovo, zašto ono...

Almost Rosey kaže:

Ostavi si jedan dio dana, ne predugo, kad ćeš biti tužna. Nalete tuge tijekom dana odgodi za taj period. Reci si "sad moram na posao/na kavu/oprati rublje/u trgovinu, kasnije ću se isplakati". Ipak, pripazi da ti periodi ne traju predugo.

Ovo ću definitivno uzeti u obzir i mislim da će mi pomoći
Hvala ti na ovome. Inače, najgore mi je ovako navečer, prije spavanja. Uvijek bi se ušuškao k meni miš moj mali.. I teško mi je kad dolazim kući od nekuda, a on me ne čeka. I kad je sunce na balkonu a on se ne sunča...

Almost Rosey kaže:

Ako osjetiš da se bol ne smanjuje ni nakon tebi prihvatljivog vremena (a ono je kod svakog drugačije, i teško je reći što je normalno, a što ne), možda ne bi bilo loše da potražiš stručnu pomoć.

Ako ništa drugo najbolja prijateljica mi je psihologica ... Često pričamo o tome...

[leonovamama]

I ja sam prije 3 godine ostala bez svog malog mješanca kojeg sam imala 9 godina, bilo je iznenada i osjećala sam se baš kao i ti sada Boli te srce i duša od spoznaje da više nikad nećeš vidjeti svoje drago biće...Ja sam njega sanjala mjesecima, bilo mi je užasno, kao i svima u kući. Znam da neki ljudi možda misle da smrt ljubimca nije "big deal", ali svi oni koji su ikada voljeli životinju kao člana obitelji znaju koliko je teško izgubiti ga...

Ja ću ti reći nešto što je meni tada rekao jedan moj prijatelj (koji je također jednom izgubio svog ljubimca):

"Ne mogu ti reći ništa što bi te moglo utješiti, mogu ti sami reći da će bol pomalo postajati sve manja, i s vremenom ćeš se zaista sjećati samo lijepih trenutaka. Nikada ti neće prestati faliti, ali ta silna tuga i bol neće više biti toliko prisutne." I bio je pravu. Iako mi i dan-danas dođe teško kad se sjetim Bobijevih zadnjih dana, pokušavam ga se sjećati onakvog kakav je bio dok je bio zdrav i sretan.

Kad smo Bobija dovezli doma sa operacije (tad smo još mislili da će se izvući), kupili smo mu novu korpu za spavanje...on je nije stigao koristiti, i tako je mjesecima korpica stajala prazna...Bobi nam je toliko falio, pa smo 4 mjeseca nakon njegove smrti udomili jednu malenu kujicu koja je tu korpicu naslijedila Nekako je uspjela nanjušiti i kutiju njegovih igračaka koje joj nisam htjela dati jer nisam mogla zamisliti da se neki drugi pas igra s njima...ali ona ih je prisvojila i danas mi je drago kad vidim da i dalje imaju svrhu Neka te ne bude strah, nemoj se bojati voljeti novog mačka ili psa, samo ćeš se zakinuti za taj divan odnos koji uljepšava život. Ne misli na to da bi i njega mogla izgubiti, nego misli koliko bi samo lijepih dana i trenutaka s njim mogla provesti narednih godina.

Bit će bolje, vjeruj mi da hoće. Ali tu samo vrijeme pomaže. Plači, razgovaraj sa obitelji, prijateljima. Ne drži to u sebi. Jednom će doći dan kad ćeš moći misliti na njega bez da brizneš u plač. Drž' se <3

[Nemruth Dagi]

dorothyzg kaže:

Hvala ti puno na predivnom postu. Voljela bih da mi ako ti nije problem malo pojasniš nekoliko zadnjih rečenica, bojim se da nisam dobro shvatila. Pročitala sam tvoj post valjda 100 puta i moram još najmanje toliko. Hvala..

Odgovoriti ću ti kad stignem na PM.

[voorn7]

humveeja kaže:

Problem smrti kućnog ljubimca u sebi nosi kvaku koja je vezana uz to da sa ljudima možeš popričati i oprostiti se dok su još živi (osim nekih iznenadnih smrti), dok kod životinja to ne možeš i upravo to razrješenje koje ne možeš dobiti te kopka.
Ja znam kako se osjećaš, jer sam prošao isto, no jedino rješenje je bilo da si nabavim novog kućnog ljubimca i da svu svoju tugu premoduliram u ljubav i to usmjerim prema novom biću koje zasužuje da ga volim jednako jako kao i onoga prije.
Znam da možda zvuči hladno i možda čak glupo (i meni je trebalo skoro 4mj. da se odlučim na novog) no to doista radi, jer sa novim kućnim ljubimcem stvaraš nova sjećanja, dok stara zauzimaju mjesto u stalnoj memoriji i nekako se stalože, ostavljajući ona dobra sječanja (dok ona loša---izbljede).
Isto tako, ne očekuj da te svi razumiju, jer nemaju svi ljudi jednake odnose prema životinjama (kao niti prema ljudima).

tocno to i ja predlazem svojim doma, ali mama nece i nece. nas peso je uginuo u 8. mj. prosle godine, iznenada...mislim nije to bilo u trenutku ali iznenadno jer je bio jako zdrav i u roku dva-tri tjedna je propao i umro gadna bolest ga snaslaisto smo nahodavali veterinaru, vozili ga u pol noci na hitan prijem, infuzije, ma grozno

znam kak je to

ali ovo sto pise humveeja je mislim najbolji put da ne padnes u depresiju i da se snapas iz tog stanja

i ja sam se borila s tim mislima kak je to okrutno i hladno, odmah nabaviti novog psa, ko da nam ovaj prijasnji nije nista znacio, ali u biti nije. kad dobijes malo stene, sjetit ces se kak je ovaj prijasnji isto tak bio mali, prisjetit ces se sta je ovaj radio, a ovaj novi ne radi i takve stvari. polako ces pospremit prijasnjeg u neku lijepu uspomenu a novi ce ti biti takav izvor veselja i srece da jednostavno neces moc biti tuzna prestat ces se vrtiti u krug s emocijama.