Odrasla djeca alkoholičara (ACoA) - virtualna grupa podrške

[Izgubljenaduša]

Kad citam ovo sve, iskreno plakala bi... Toliko istih sudbina na jednom mjestu.. Zamislite koliko ih jos ima... Tko bi rekao, da alkohol, taj jacky ili neko drugo pice nekome moze unistit zivot, prouzrocit toliko bola... Izlazite van, vidite boce po stolovima, sada je zajebancija ali kasnije moze biti ozbiljan problem...
Eto moj otac je vec drugi dan u zatvoru, tuzno je da sam na ovakav nacin nasla svoj kratkorocni mir..
Budimo potpora jedni drugima, drzite se!

[Svjetlosni]

Mislim da smo mi svi u ulozi zrtve i trebalo bi sto prije , iako znam da nije lako izac iz te uloge.
Dobro do 18-e bas i nemozes ali poslije bi svakako trebao.

OK. Tesko je, imamo vecina nas kompleks manje vrijednosti koji su nam vjerovatno nabili roditelji
zbog svojih nesvjesnih manipulacija s nama.

A mi smo odustali od djelova sebe kako bi sacuvali ljubav u obitelji kad smo bili klinci i nismo bas najbolje shvacali
sto se dogadja oko nas.
Ipak neke granice treba postavit, prijavit policiji nasilje fizicko svakako, ali i psihicko koje je mnogo suptilnije.

Mi koji ostajemo s njima bez obzira na sva sr... smo vjerovatno mazohisti.

[Kleopatrica]

Svjetlosni kaže:

Mislim da smo mi svi u ulozi zrtve i trebalo bi sto prije , iako znam da nije lako izac iz te uloge.
Dobro do 18-e bas i nemozes ali poslije bi svakako trebao.

OK. Tesko je, imamo vecina nas kompleks manje vrijednosti koji su nam vjerovatno nabili roditelji
zbog svojih nesvjesnih manipulacija s nama.

A mi smo odustali od djelova sebe kako bi sacuvali ljubav u obitelji kad smo bili klinci i nismo bas najbolje shvacali
sto se dogadja oko nas.
Ipak neke granice treba postavit, prijavit policiji nasilje fizicko svakako, ali i psihicko koje je mnogo suptilnije.

Mi koji ostajemo s njima bez obzira na sva sr... smo vjerovatno mazohisti.

Prebrzo sam odrasla...preskocila sam igranje, pidzama party sa frendicama, dosta izlazaka, koncerata, kazalista, izleta, putovanja, maturalac,... Sve samo da drzim stvari pod kontrolom, kad brat i sestra vide da se ja nedam i da se drzim, lakse im je nekako, ali kad sam jednom pukla, plakali su sa mnom. Doslovno das dio sebe, dio zivota u pokusajima da nesto popravis, da se obitelj ne raspadne, a nitko te ne pita kako si, samo tracevi i vrijedjanja.
Samo te razumiju ljudi koji nazalost dijele tvoju pricu.

[Kleopatrica]

Opet se ja javljam. Stvari su jos gore. Brat me prestravljen zove i mucajuci mi govori sto se dogadja. Od soka ne spavam danima, imam migrenu. Hoce li to vise prestati? Bude li moj otac vec nesto poduzeo? Sto ga sprjecava?

[Almost Rosey]

Kleopatrica kaže:

Opet se ja javljam. Stvari su jos gore. Brat me prestravljen zove i mucajuci mi govori sto se dogadja. Od soka ne spavam danima, imam migrenu. Hoce li to vise prestati? Bude li moj otac vec nesto poduzeo? Sto ga sprjecava?

Sve ti je već na ovoj temi napisani. Policija, CZSS. Šutnja je sudioništvo.

[Ghostflower]

Alkohol nikada nije, niti će, donijeti išta dobro. To sam shvatila tijekom ovih silnih godina provedenih s ocem koji se iz dana u dan samo više i više uništava.
Još kada mi netko sa strane dođe i kaže: "Pa razgovaraj s njim, shvatit će."
Da je to tako jednostavno, zar bi uopće postojalo toliko takvih ljudi na svijetu? I don't think so.

[Kleopatrica]

Drugi misle da je to lako, razgovaraj i reci pa će prestati. Da, isto kao dijete, kažeš mu nešto i moraš imati sreće da te posluša.

[SchizoManijak]

Nisam dugo bila ovde......

Ja imam NOCNE TERORE vec od 10te godine. Moj brat ih isto ima. Vecinom se desavaju kada sam pod stresom nekim ili kada sam promjenila okolinu: Naime, ja skocim u soku, vristim iz cijele duse, i imam JAK strah od nekoga! Vicem: KO JE??!?!?! KO JE??!??! NE!???! NE???!!! NEEEE???!! Takodje mi se desava da sam u strahu da sam zatvorena, da necu moci izaci..pobjeci.
To sve traje ukupno mozda manje od minutu, ali znam da nekada legnem i srce mi toliko lupa da mislim da ce ispasti.

Ubjedjena sam da je to strah od oca....kako bi dolazio kasno nocu kuci i nikada nisam znala da li ce nas maltretirati ili ne. Jako cesto, pogotovo kada sam usla u pubertet, sam se sakrivala po ormarima da me ne nadje. Kazem vam da mi brat ima isto to, samo malo rjedje nego ja.

Sta vi mislite?

[BijedniVitez]

prepoznao sam se u puno postova, otac pijan, maltretira majku, srećom odlazim od kuće sa 18 i kažem si da neću nikad takav bit. tokom godina sam manje više dobra, a više savršena osoba. onda se dešava da otac umre, majka konačno počne oporavljati. ja sam čak na sprovodu mislio da neću ni zaplakati, al sam istisnuo sva ružna sjećanja i sjetio se onih dobrih. ono što se nakon toga počelo dešavati da sam postajao sve gori i gori. nisam alkoholičar ko on, ali sam daleko od dobre osobe i radim neke stvari bližnjima koje ni u snu nisam mislio da bi mogao. bio sam kod psihijatra i sve što znaju je dat tablete i nabijem ih na kurac. u svakom slučaju kako je moguće da nakon smrti oca se polako pretvaram u njega i počinjem se gaditi sam sebi, a nemam rješenja.

[Svjetlosni]

BijedniVitez kaže:

prepoznao sam se u puno postova, otac pijan, maltretira majku, srećom odlazim od kuće sa 18 i kažem si da neću nikad takav bit. tokom godina sam manje više dobra, a više savršena osoba. onda se dešava da otac umre, majka konačno počne oporavljati. ja sam čak na sprovodu mislio da neću ni zaplakati, al sam istisnuo sva ružna sjećanja i sjetio se onih dobrih. ono što se nakon toga počelo dešavati da sam postajao sve gori i gori. nisam alkoholičar ko on, ali sam daleko od dobre osobe i radim neke stvari bližnjima koje ni u snu nisam mislio da bi mogao. bio sam kod psihijatra i sve što znaju je dat tablete i nabijem ih na kurac. u svakom slučaju kako je moguće da nakon smrti oca se polako pretvaram u njega i počinjem se gaditi sam sebi, a nemam rješenja.

Energetski si vezan s pokojnim ocem trebas to razrjesit pod hitno

probaj ovo
https://www.forum.hr/showthread.php?p...7#post48231747

[Splićankaa]

Odrasla uz oca alkoholičara, tek nakon njegove smrti uvidila pozitivne osobine.. Sićan njegovih pozitivnih momenata kojih je najvise bilo dok san bila dite, bilo je stvarno lipih momenata i pazljivih, zapravo je on dosta emotivac bija, osjećajan, vjerovatno se zato i nakačija na alkohol..
Ka zrtve smo izasli nas 3, a ja cu copy pejstat iz ovog linka sta netko na pocetku stavija linkove, neke djelove u kojima san se kao posljedice pripoznala.
Ovi link:http://www.moravek.org/kla/38-002.html

Božić neće biti romantičan.
Ni Božić ni Uskrs ni bilokoja druga prigoda di moramo glumit happy family...

A ovaj ovdi dio me totalno sjeba u međuljudskim odnosima,npr kod prijatelja jer san davala vise sebe nego sta racionalno prijatelj triba ulagat,a zaboravila na sebe,dakle ovo:
Neće znati zadovoljiti svoje potrebe jer je njegov pijani roditelj glavni u obitelji i sve je podređeno njemu.
Zaboravit će svoju potrebu za zabavom i radošću, da bude maženo i voljeno dijete, njegove emocije će se "zamrznuti".
Samo će se naučiti brinuti za druge i njihove potrebe.Njima ljubav predstavlja brigu, a ne i uzajamnost i uživanje.


Dugo će imati osjećaj krivnje. - Da i ovo isto,sa tim se problemom suocavan...

Djeca znaju imati doživljaj da nije dobro ako se naljute na roditelja, jer će se u tom slučaju dogoditi nešto loše. -Ovo me me mučilo po pitanju stare jer san primjetila da ak ne napravin sve po njenom ili ne namjeravan dasan ispripadana, sad mi je drago znat odakle uzrok i lakse razumin

Višegodišnja napetost i uznemirenost, kao i trajna "rastrganost" između roditelja ostavlja trajne posljedice na dječju psihu.

Saad san se isplakala..Kako je to sve tuzno,koliko san toga potisnila..
Jbt ja san godinama virovala u ljubav ali da mene niko ne bi volija, nisan mogla zamislit da postoji osoba koja bi mene volila. Iako neman razloga to mislit, jer iman kvalitete i draga i dobra san, neznan kako uopce san isplutala pored svih pizdarija , ali uvik je stajalo to uvjerenje, da je sreća i ljubav rezervirana za neke druge, dasan ja ta koja moran se trudit oko drugih..
O jbt ovo mi je otvorilo oči..
Hvala na pokrenutoj temi i podrška svima emocionalno nesigurnima.
Mislim da je rijesenje da svi mi moramo na samopouzdanju poradit.

[Splićankaa]

Čitam i u vise manje vecini postova brat/sestra štiti ostale sestre/bracu od zlostavljaca..
Da li ima netko tko je iskusija da brat poprima ponasanje oca i maltretira fizicki/psihicki sestru i mater?
Ja imam tu situaciju,koja ce nadam se poprimit sretan ishod jer se pocea korektno ponasat imozda pokaja.I ja nekako san presla preko svega jer znam da je i on odrasta u istom okruzenju kao i ja.
Mama pije bezalkoholno pivo..
Ja san sklonija jednom u par miseci se izbit od alkohola i ubit svaki osjećaj u sebi.
Brat popije al mislin čak da san ja u alkoholu gora od njega.
Baš razmisljam da skresnen taj alkohol iz života..Imala san vec bezalkoholne faze,kad sam vikendom samo vodupila i svi mi se cudili ali uz placebo efekt- pijes 2litre vode iz plasticne case iz koje bi inace vino pila.. Imala san filing opustenosti ko alkohol..
Ljubim vas sve <3

[zoner01]

Splićankaa kaže:

Saad san se isplakala..Kako je to sve tuzno,koliko san toga potisnila..
Jbt ja san godinama virovala u ljubav ali da mene niko ne bi volija, nisan mogla zamislit da postoji osoba koja bi mene volila. Iako neman razloga to mislit, jer iman kvalitete i draga i dobra san, neznan kako uopce san isplutala pored svih pizdarija , ali uvik je stajalo to uvjerenje, da je sreća i ljubav rezervirana za neke druge, dasan ja ta koja moran se trudit oko drugih..
O jbt ovo mi je otvorilo oči..
Hvala na pokrenutoj temi i podrška svima emocionalno nesigurnima.
Mislim da je rijesenje da svi mi moramo na samopouzdanju poradit.

Nisam imao roditelja alkoholičara ali skroz isti osjećaj imam i ja cijeli život baš tužno, i meni suze lagano naviru na oči...
Malo mi je lakše kad znam od čega je mada tu je toliko svakojakih emocija da ih ni nemogu prenijet u tekst, podrška svima sličnima i kako si rekla radit na samopouzdanju

[Neda85]

Pre neku noc sam sanjala sebe brata kako kao deca sedimo na kauču, a tata nam drži „monolog”. Ustala sam i plakala sam. U snu sam ponovo doživela osećaj straha, mržnje, a ujedno i krivice. Krivicu sam osećala onda kada je „povod” njegove razjarenosti moj brat i kada su sve reči bile upućene njemu. Osećala sam se bolje, jer sam u tim trenucima bila pošteđena, a krivicu nosim i danas. Što zbog toga što zbog drugih stvari.
Imam 29 godina, moj brat 24. Ja sam „zlatno dete”, a on „žrtveno jagnje”. Oboje smo bili odlični đaci, to se podrazumevalo. Oboje smo fakultete završili u roku. Ukratko, živeli smo skromno, ali ni u čemu nismo oskudevali. Scene su se dešavale nekoliko puta mesečno, ali je strah bio konstantan. Uža rodbina je dobro znala situaciju u našoj kuci, pred ostalima smo se ponašali kad da je sve u redu. Konačno, pre 11 godina, tata je zabranio mojoj majci da viđa svoje roditelje i brata i od tada oni kod nas ne dolaze, a nas troje krišom idemo kod njih. Od te svađe ja neprestano ružno govorim o svom ocu, odnosno govorim ono što mislim. Svima. Tada sam presekla.
Ja se nekako sa sobom borim, teško, ali... Poslednjih godinu dana mi je brat kost u grlu. Nikada nije bio svestan situacije do te mere do koje sam ja bila svesna. On oca voli, nikada nije ružno govorio o njemu. Jedino da bi voleo da prestane da pije. Iako smo jako vezani, on sa mnom ne govori o svojim osećanjima. Svet vidi iz perspektive žrtve i druži se sa siledžijama i zapada u probleme. Jesenas je zbog tuče bio u pritvoru. Tinejdžersko opijanje ga polako pretvara u alkosa. Nesvestan je problema i ne znam na koji način da mu priđem. Konsantno je nezadovoljan, manjka mu samopouzdanja iako je profesionalni sportista. Djavo je u nama oboma i ja ponekad umem da se umirim, on nikako.
Znam da je proces težak i dugotrajan, i ne mislim da ja mogu mnogo da mu pomognem, ali mi je potreban savet.
Toliko sam želela da sve primim na sebe, da makar on odraste u stabilnu ličnost...

p.s. @december poem Odlični su linkovi na početku foruma. Hvala. Meni ste beš pomogli. Trudim se da radim na sebi.

[Neda85]

rejoflajt kaže:

onda naprosto porovodi čim manje vremena u obitelji, osjećat ćeš se bolje, a kad si doma zavuci se u svoju sobu, uči, radi bilo što da ti odvrati neugodne osjećaje jer je tamo preko otac, a vidim da ni na mamu nemreš računati, nažalost. ako imaš društvo, čim više izlazi, ali nemoj nikako zapostaviti faks
možda će ti bolje savjete moći dati ljudi na temi koji sigurno imaju slična iskustva. sretno!

Zvuči dobro i jeste dobra bilo kakva vrsta izolacije. Dok sam išla u školu krstila sam se svaki put kada ulazim u kući i odmah bi posle ručka odlazila u svoju sobu. Pod izgovorom da učim, nisam izlazila do večeri. Tako sam zavolela poeziju i umetnost uopšte, školsko gradivo me nije preterano zanimalo. Svake većeri sam izlazila, i kada nije bilo nikoga i kada bih poželela sa ranije da se vratim, ostajala bih do kraja. Kada sam pošla na studije moja mama je znala da se neću vratiti. I evo, 5 godina nakon što sam diplomirala, nisam se vratila. Ne radim svoj posao, već u prodavnici. Da sa sam makar i pomislila da se vratim kuci, našla bih pristojan posao. Godinu i po sam provela u SAD-u. I za sve to vreme nisam ospela da se oslobodim problema. Po glasu znam šta se u kući događa i osećam se isto. Iako mislim da sam sebi obezbedila neku vrstu slobode, pretvorila sam se u begunca. Beg je kratkog roka.

[djetelina4]

Studentica sam koja cijeli život odrasta uz oca alkoholičara.
On još i dan danas pije a meni je sve teže i teže nositi se s tim. Moje sestre su nekako uspjele srediti svoje živote i čini mi se da je nekako na mene najviše utjecalo.
Htjela bih promijeniti to, da nam životi budu normalni, bez briga, straha i nemira, no on nije svjestan problema. Tata ima dugačko radno vrijeme i stvarno se naradi i namuči na poslu tako da svaki dan dolazi kasno doma i nema se vremena napiti (na poslu ne pije). Ali zato vikendom nadoknadi sve! Pije od jutra i tako je svaki vikend, svaki blagdan, praznik. Inače nije loš čovjek, ovu korizmu je odlučio ne piti i izdržao je jedva cijelu korizmu i bili smo sretni..iako ja nisam mogla biti u potpunosti sretna jer sam znala da će to trajat samo 40 dana i znala sam što nas ponovno čeka. Nikad se nisam veselila Božiću ni Uskrsu jer je to značilo dane kad je tata doma, tj. kad je tata pijan. Kad su svi moji prijatelji ponavljali kako jedva čekaju Božić, imali neke običaje unutar obitelji, meni je doslovno bilo mučno kad bi se prisjetila da Božić dolazi..i još danas mi je tako..jer on pokvari sve, dođe do toga da se svi osjećamo jadno i jedva čekamo da dan završi, da on ode spavati.
Trpimo i psihička i fizička maltretiranja, ali vjerujem da su svima koji su ovdje poznati ti osjećaji..osjećaj kad bi pijan vozio, kad bi se pijan vraćao doma, ne možemo vikendom planirati odlazak nekamo zato što nemamo kako, ne želimo da nas on pijan nikud vozi..dvije prometne nesreće je napravio zbog alkohola u zadnjih 10 godina zbog čega smo bili u dugovima i još danas smo u dugovima jer on puno novaca zapije, neodgovoran je i ne brine o plaćanju računa, sva briga je na mami.
Moj problem je taj što ne mogu nikome govoriti o tome, jednostavno ne mogu izgovarati te rečenice. Ni sa kime nisam podijelila svoj problem nikad, ni s prijateljicama s faksa koje su odlične odlične osobe i znam da bi razumjele i pružile mi podršku ali jednostavno ne mogu! Ja zapravo ne znam koliko ljudi zna za to, da li rodbina uopće zna jer nikad o tome ni sa kime ne pričamo, to je kao neka tajna i sramota. Cijela obitelj samo trpi, ko budale. Najviše mi je žao majke što trpi to, jer sestre, hvala Bogu imaju ozbiljne veze i na neki način su ''spašene'', ja imam Zagreb gdje odlazim studirati, al' ona nema nikog..
Znam da bi najbolje za mene bilo da ostanem duže u gradu u kojem studiram, da se ne vraćam kući i da ne gledam taj nemir, taj 'cirkus' ali jednostavno mi je previše žao mame i ne mogu je ostavljati samu da ga trpi, osjećam se krivom ako ne dođem doma za vikend.
Iz dana u dan se sve lošije osjećam, postala sam bezvoljna i bojim se da ne obolim od depresije ako se ovo nastavi. Ne mogu biti istinski sretna iako imam prekrasne prijatelje, odličan uspjeh na faksu kojeg volim..neprestano mislim na to kako je moja obitelj nesretna i to mi jednostavno neda da budem sretna, ja ne pamtim kad sam zadnji put bila istinski sretna.
Pokušavam ga promijeniti ali nejde, ne znam kako da to napravim jer ja ne mogu razgovarati o tome, jednostavno počnem plakati odmah čim krenem pričati o tome.

[zoki89]

Tvoj otac je vjerojatno preduboko potonuo da se izvuče bez stručne pomoći. Što se tiče tebe, imaš dobre namjere, ali razmisli. Vjerujem da možeš više pomoći majci tako da živiš odvojeno i kad je posjetiš budiš smirena, optimistična i zdrava, nego da s njome jednostavno patiš i oboje padnete u depresiju.

Poslao sam ti i privatnu poruku, pa pogledaj ako poželiš. Također se slobodno raspišeš poželiš razgovarati.

[jumelle]

Kad god čitam ovaj forum neka me tuga obuzme. Svima vama koji ste prošli kroz ovo divim se kako ste uspjeli izaći na pravi put. Ja sam odrasla u moglo bi se reći idiličnoj obitelji. Jedna mi stvar nije jasna koja je tu uloga majke?????????????? Zar svaka ta majka nije bila u stanju ostaviti gada i skloniti djecu na sigurno i posvetiti se odgoju. Zar nisu mogle na neki način (pa makar morale otići u drugu zemlju raditi kao čistačice) zaštiti svoju djecu. Što nju drži uz takvog čovjeka? Ne bih rekla da je ljubav, jer tko ga kao takvog može voljeti, mislim da nisu ni novci jer obično alkosi što zarade to i popiju, u većini slučajeva. Koliko god da osuđujem te muškarce, jednako tako osuđujem i žene koje to trpe i uništavaju život sebi i svojoj djeci. Čemu to? Jer uvijek postoji izlaz, samo ga treba pronaći ma koliko god on bio trnoviti, na kraju svakog tunela postoji svjetlo. Nitko u tunelu ne ostaje zaglavljen. Da ovo napišem ponukalo me što poznajem jednu osobu, meni iznimno dragu koja jednostavno nije u stanju uspostaviti emocionalnu vezu jer je istraumatizirana od ludog oca i još luđe majke. Vjerujete ne patite samo vi nego i osobe koje vas zavole i vežu se za vas. Jeste li ikada zapitali svoje majke zašto je to trpjela?

[užžž]

pa dakle pozdrav svima. htjela sam nešto napisati na ovu temu još prije dvije godine kada sam je prvi put čitala. nisam, jer nisam znala što da napišem. zapravo u mnogo vaših priča sam se prepoznala. i ja sam odraslo dijete alkoholičara. u mojoj obitelji otac pije čitav moj život. još i sada. ja imam 29 godina i više ne živim s roditeljima, ali održavam kontakte i glumim da smo normalna obitelj. Posljedice odrastanja u takvoj okolini osjećam još i sada, kada dođem kući još se pred njim osjećam kao uplašena mala djevojčica.... i on i dalje ima monologe, cirkuse.... ništa se ne mijenja u mojoj obitelji. ali u meni se nešto promijenilo... kada sam prije dvije godine počela istraživati zašto se u nekim situacijama ponašam kako se ponašam i zašto nedam nikome blizu. čitala sam svašta po internetu, tada sam pronašla link za knjigu "otrovni roditelji". pročitala sam je i shvatila da to što meni je ima neki naziv, shvatila sam tada prvi put da je život s ocem alkoholičarem ostavio traga na meni. Shvatila sam da je to život mojih roditelja, da ne mora biti i moj. premda i dalje žalim mamu i premda bi napravila sve da joj pomognem, shvatila sam da je to njezin križ, njezin izbor.... Ne mora biti moj, ja taj život nisam birala, i koliko mi god ovo bilo teško priznati ona je to sama izabrala... i tako sam čitajući o tome naišla na ovu temu na forumu. Samo želim reći da sam danas dvije godine poslije uvjerena kako mi je upravo ova tema pomogla da dovedem svoj život u red. čitajući razne priče raznih ljudi, a u svakoj sam se skoro mogla doslovno naći. to je za mene, koja nisam ni skim o tome pričala kao ni mnogi od vas, bilo otkriće, otkriće da nisam usamljena u svemu tome. i pomoglo mi je da se nosim sa svojim traumama. na način da sam nakon, što sam promijenila "svijest" o sebi uspjela pronaći nekog posebnog i s njime ostvariti smislenu i iskrenu vezu. pomoglo na način da sam si DOZVOLILA da budem sretna. eto, samo sam htjela napisati nešto tek toliko da znate da je nekome ova tema na forumu doista uspjela promijeniti život.

Premda sam i dalje uvučena u sve te obiteljske zavrzlame i dalje patim zbog njih. Ne mogu se prisiliti da mamu ostavim samu u svemu tome, ali bolje je, mnogo bolje nego prije...

Ovo mi je prvi put da pišem na forumu, bilo kojem. i to ima neku težinu zar ne?

[Bluzara stari]

užžž kaže:

Ovo mi je prvi put da pišem na forumu, bilo kojem. i to ima neku težinu zar ne?

Naravno da ima, iako izgleda nekome banalno, svaki iskorak u nešto je ipak, velika odluka.
Tvoja odluka da možeš biti puno više nego ti je tzv.sudbina namijenila je tvoj spas.
Moj stari je pio cijeli moj život a njega baš i nema malo, dok se nije razbolio..sad vegetira kod kuće i moli Boga da mu netko donese čašu vode.
Gledam ga i mislim si..''jel to stvarno primjer Božje kazne ili kako se već to zove..''?
Da li je on morao postati TO da bih ja rekao sebi da se osjećam bolje ?
Ili mi ipak nakon tolikih godina nije svejedno i opet gledam da mu donesem onu čašu vode ?
Ne znam ni sam, ti si možda uspjela sama sa sobom riješiti neke stvari što ti je otvorilo obzor, perspektivu, način gledanja na stvari, način pristupa..ja sam se jednostavno bio svojevremeno okrenuo i otišao.

Sad kada sam blizu njega, pomalo mi fali ono vrijeme dok je on bio arogantan i pun sebe, samodostatan i tvrdoglav jer u ovom trenutku imam mišljenje da sam ..možda mogao nešto i promijeniti.
Možda bi svemu pristupio drugačije, možda i ne bi.
Ti si nastupila onako kako si mislila da je najbolje za tebe jer bi svaki drugačiji pristup od tebe tražio preveliku žrtvu.
Pametno.
No, još uvijek se lomiš između sebe i svog života i majčinog izbora.
Mi, djeca na sve gledamo ili barem se trudimo biti objektivniji ali naši roditelji su odavno shvatili da je objektivnost puno drugačija nego su očekivali.