Kontroliranje suza

[Formula Uspjeha]

blue bird kaže:

Pa nisi dijete, naravno da je moguce i normalno da odrasla osoba kontrolira svoje reakcije. Mogu shvatiti da vidis neku tragicnu situaciju, stajaznam na ulici ili gledas nekakav takav film, pa da ti suze 'navru', ali neces valjda plakati ako dobijes otkaz na poslu ispred poslodavaca.

Uvijek ću biti dijete, možda je i u tome stvar!

Ne mogu sebi objasniti zašto reagiram, tako kako reagiram!?

Uvjerena sam kako moje tijelo ima relativno visok prag tolerancije na fizičku bol, tu suze zadržim do sebi i drugima prihvatljive granice, za koju ponavljam kako smatram, da je relativno visoka.
S druge strane, u tzv. tragičnim situacijama, gdje bi se suze "očekivale", znala sam ostati hladna, u šoku, i sama sebi ponavljati "gdje su sad, kad treba plakati" al ih tad nije bilo, došle bi kao zakašnjela reakcija na taj događaj nekad poslje i onda ih je bilo nemoguće zadržati.

Dok s treće strane, borim se s kontrolom u situacijama koje nisu tragične, u situacijama koje očito doživljavam u tom trenutku, kao napad na osobnost, situacijama koje doživljavam kao namjerno nanešenu nepravdu od druge osobe od strane društva, i tada obično imam što za reći al mi one ne daju, uvjek su nekako tu blizu, pa čak i onda kad ne poteku guše iznutra...

Kako se osjećam tada?- užasno neugodno, suzdržavam ih koliko duže mogu, pokušavam skrenuti misli i pogled u prazno al obično ne ide, tako da se maknem od svih čim mogu prije i za neko kraće vrijeme opet dođem sebi.
Netko je gore pomenuo kako ne podnosi da se viče na njega, onda se rasplače, to isto tako mogu razumjeti.

[blue bird]

Formula Uspjeha kaže:

Uvijek ću biti dijete, možda je i u tome stvar!

Ne mogu sebi objasniti zašto reagiram, tako kako reagiram!?

Uvjerena sam kako moje tijelo ima relativno visok prag tolerancije na fizičku bol, tu suze zadržim do sebi i drugima prihvatljive granice, za koju ponavljam kako smatram, da je relativno visoka.
S druge strane, u tzv. tragičnim situacijama, gdje bi se suze "očekivale", znala sam ostati hladna, u šoku, i sama sebi ponavljati "gdje su sad, kad treba plakati" al ih tad nije bilo, došle bi kao zakašnjela reakcija na taj događaj nekad poslje i onda ih je bilo nemoguće zadržati.

Dok s treće strane, borim se s kontrolom u situacijama koje nisu tragične, u situacijama koje očito doživljavam u tom trenutku, kao napad na osobnost, situacijama koje doživljavam kao namjerno nanešenu nepravdu od druge osobe od strane društva, i tada obično imam što za reći al mi one ne daju, uvjek su nekako tu blizu, pa čak i onda kad ne poteku guše iznutra...

Kako se osjećam tada?- užasno neugodno, suzdržavam ih koliko duže mogu, pokušavam skrenuti misli i pogled u prazno al obično ne ide, tako da se maknem od svih čim mogu prije i za neko kraće vrijeme opet dođem sebi.
Netko je gore pomenuo kako ne podnosi da se viče na njega, onda se rasplače, to isto tako mogu razumjeti.

E pa nemoj biti, sve ima svoje vrijeme, vrijeme kad je ljudsko bice dijete i kad prestaje regirati kao dijete (kad se cerebralni korteks razvije u potpunosti i sposoban je nositi se sa problemima) jer se to kasnije zove 'infantilnost'.

Meni to djeluje kao samosazaljenje, koje dolazi iz neke povijesti neuspjeha, pa se reagira suzama, kao da postoji citav paket nezadovojstva i dovoljno je da nesto krene krivo (iako ne kazem da je doboti otkaz, u ovo vrijeme, nesto zanemarivo) i da se stvori nekakav zakljucak da je sve u nasem zivotu krivo i nepravedno i hopeless, jer radi se o 'meni' i 'ja sam kriva' i 'nitko me ne voli niti postuje'. Sto nije istina, lose stvari se dogadjaju.

Jednostavno se istreniras da tako ne reagiras. Learn to manage. Razgovaraj sama sa sobom u glavi, razgovaraj s prijateljima, obitelji, skreni pozornost na nesto drugo i kasnije se vrati na problem i pokusaj ga sagledati reano.

[Biznismen75]

Suze su prirodna, specifično ljudska pojava i ne treba ih se sramiti bez obzira na spol
Ne valja govoriti dečkima da plaču samo curice jer ih to potiče na opasno potiskivanje emocija

Ali mene živcira kad netko ne može govoriti o svojim emocijama bez suza. Tu nešto ne valja. Znači da cijelo vrijeme glumi i suspreže ih, a kad se otvori to je tako bolno i dramatično da ne može proći bez suza.

Moj prijatelj iz razreda sahranio je svoju ženu. Plakao sam na sprovodu kao malo dijete. No od nas deset njegovih prijatelja iz razreda, osim mene plakao je samo on.

Nisam sušta emocionalna inteligencija, ali trudim se i napredujem. Mislim da je vrijedno znati govoriti o svojim teškim osjećajima bez suza, moći verbalizirati.
Ali suze nisu sramota

[blue bird]

Suze nisu sramota, samo je jedno plakati na sprovodu a drugo ispred poslodavca. Razlika je vise nego ogromna i rekacije ne mogu biti jednake. O tome se radi.

[Biznismen75]

Formula Uspjeha kaže:

i tada obično imam što za reći al mi one ne daju, uvjek su nekako tu blizu, pa čak i onda kad ne poteku guše iznutra...

Netko mi je jednom rekao da takve suze zovu olovnim suzama

[Biznismen75]

blue bird kaže:

Suze nisu sramota, samo je jedno plakati na sprovodu a drugo ispred poslodavca. Razlika je vise nego ogromna i rekacije ne mogu biti jednake. O tome se radi.

I agree
No dobiti otkaz je veliki udarac. To je veliki stres, i nije sramota zaplakati kad te to zadesi. Tugu treba odraditi, a nakon toga - potražiti novi posao

[Biznismen75]

zoki89 kaže:

Uravnoteženost je najbolja, ali mislim da je opasnije potiskivati emocije nego ih iskazivati. Kada ih potiskujemo, stvaramo tempiranu bombu u sebi. Ili će eksplodirati u nama, te ćemo pasti u depresiju i narušiti si fizičko zdravlje, ili ćemo eksplodirati prema drugim ljudima i povrijediti ih.

Budite svoji, plačite kad vam se plače, smijte se kada vam se smije. Nije to sramota.

My name is Rohn
Jim Rohn

[blue bird]

Biznismen75 kaže:

I agree
No dobiti otkaz je veliki udarac. To je veliki stres, i nije sramota zaplakati kad te to zadesi. Tugu treba odraditi, a nakon toga - potražiti novi posao

Naravno da je veliki stres i da otkaz otvara niz problema, u svakom slucaju reagirati ispred poslodavca suzama umjesto pitanjima i sagledavanjem zasto je do otkaza doslo, ne da ne pomaze, nego odmaze. Mozda se i nesto moglo rjesiti, na ovaj nacin, nikako.

Tugu odraditi doma, ali prije svega racionalno sagledati situaciju, sto je bilo krivo i kako dalje.

[zoki89]

Nekome je to olakšanje snažnih emocija koje se pojave, a poslodavca mogu zamisliti o važnosti donesenih odluka i njihovom utjecaju na ljude. Mislim da nitko ne može i neće kriviti osobu ako se rasplače prilikom otkaza, pa samim time ne može nastati neka šteta.

Ipak, priznajem da proučavanje i gradnja emocionalne inteligencije pomaže u životu. Emocije su prirodna i dobra pojava, ali pretjerana ili premala samokontrola nas mogu izbaciti iz takta.

[Lace]

Postala sam preslaba na njega, suze mi prelako poteku. I zanimljivo mi je to što nikad prije nisam lako mogla zaplakati, ali kad sam jako zavoljela postala sam lako ranjiva. I čim me malo naljuti meni zadrhti glas, a čim me malo više 'naljuti' zaplačem i te suze budu strašne i grčevite i ne daju se zaustavit Trudim se jako u zadnje vrijeme da to suzbijem, čini se da mi malo pomalo i ide.

[the Abeona]

imam velike probleme s kontroliranjem suza.. jako sam osjetljiva, i previse osjecajna, i uvijek kada mi nesto bude zao, oci mi se napune suzama i samo krenu Napomena, ne grcim se u suzama, ne jecam, i nemam onu plačljivu facu.. i potpuno sam smirena ali suze samo idu. Tako da tesko podnosim svade, i gotovo sam u nemogucnosti svadati se s deckom i pritom zauzeti stav, a da pritom ne zgledam blesavo i neozbiljno.. i da on ne misli, gledaj opet cendra

[Afro Dita]

Nisi jedina, ima nas.

[Anwyn]

Pročitala sam da pomaže zakašljavanje. Meni je tako uspjelo možda dvaput samo.

[Solna]

zijevanje također pomaže

[Matya157]

Pitam se oduvijek šta mi je :P ..

Znači ima trenutaka kad mi suze krenu same od sebe .. evo dok ovo pišem znaju samo navriti na oči .. isto tako kad sam bio u školi, navre mi suze na oči, svi mi se smiju "haha ovaj plače" i onda što oni govore da plačem onda mi još više krenu ... Imao sam teško djetinjstvo .. nisam imao nijednog pravog prijatelja , otac mi je umro sa 17 godina (neznam jel ima to kakve veze ali samo naglašavam, nikad se nezna ) .. I fakat u bezazlenim situacijama mi znaju krenut SAME OD SEBE .. a sad zašto, to neznam .. nisam ni tužan ni ništa ali samo krene ...

[Free and happy]

I meni se dogodilo da suze nisu htjele stati. Dugo je trajalo i nisam mogla kontrolirati ni mjesto ni vrijeme. Čim bi se sjetila uzroka moje tuge suze bi krenule u nezaustavljivim potocima. Trajalo je to nekih godinu dana nakon čega me obuzela faza totalne flegmatičnosti , a onda smijeh . Da ostala sam i bez posla u sred te moje emocionalne krize i to bez trunke razumijevanja uzroka moje tuge.
Neki ljudi mogu glumiti i zadržati sve u sebi ja jednostavno to nisam u stanju iako poželim da imam tu vještinu.

[Betty Mo]

NMT kaže:

suze i ne treba kontrolirati, nego treba osvjestiti razloge zašto do njih dolazi, tj sprječiti njihovu pojavu tako da se promjeni ono što ih uzrokuje, a to je obično preosjetljivost na nešto.

Daa, slažem se. Iako baš kad ovako prizovem taj osjećaj, pomislim kako je skroz neobičan. To trzanje mišića lica, usana, vlaženje očiju... Presnažne emocije da bi se kontrolirale, definitivno. Eventualno se može donekle iskontrolirati ako dovoljno brzo reagiraš i kažeš sebi da zbilja nema potrebe za tugom i da se ništa toliko strašno nije desilo što te treba rasplakati. Ukratko, prizivanje razuma u manje kritičnim situacijama. Ali u većini slučajeva - bolje van, nego unutra.

[Betty Mo]

Lace kaže:

Postala sam preslaba na njega, suze mi prelako poteku. I zanimljivo mi je to što nikad prije nisam lako mogla zaplakati, ali kad sam jako zavoljela postala sam lako ranjiva. I čim me malo naljuti meni zadrhti glas, a čim me malo više 'naljuti' zaplačem i te suze budu strašne i grčevite i ne daju se zaustavit Trudim se jako u zadnje vrijeme da to suzbijem, čini se da mi malo pomalo i ide.

To je baš lijepo! Nije da mislim išta loše s tim, tako mi je i samoj, ali ja to više gledam kao nešto pozitivno. Kao da ostvarujem neki dublji doticaj sa samom sobom, upoznajem se bolje sa svim svojim emocijama, učim o njima i povezujem se s njima. Bio je period kad sam bježala od njih u svjesno-nesvjesnim intervalima i nimalo lijepo.... Postaneš kamen. Kamen kojeg u dubini nešto tišti, ali ne obazireš se na to, zanemariš taj ''odjeljak''. Ovako je to super, zbilja mislim da se kroz takve stvari poboljšava odnos sa sobom, a isotvremeno se u nutrini povezuješ i s drugima. A i smirit će se s vremenom samo, ne treba se uzrujavati

[castor8]

Ja imam problem da ne mogu plakat.
Mama mi je danas sahranjena, uzasno sam ju volio, bila mi je najbitnija osoba u zivotu. Ali na sahrani nisam ni suzu pustio, samo tupost, glava prazna i nista...
Emocije su mi potpuno otupile.
Tako bih se isplakao a ne mogu...

[radical change]

castor8 kaže:

Ja imam problem da ne mogu plakat.
Mama mi je danas sahranjena, uzasno sam ju volio, bila mi je najbitnija osoba u zivotu. Ali na sahrani nisam ni suzu pustio, samo tupost, glava prazna i nista...
Emocije su mi potpuno otupile.
Tako bih se isplakao a ne mogu...

Moja sućut!
Ja ne mogu plakati već 3,4 godine, također suza neće van samo tupilo kad treba plakati.
Znaš što ti to znači, da imaš blokadu i da ne možeš emocije izbaciti van. Majku si volio normalno bi bilo da plačeš zbog gubitka. Kako ne možeš bol će možda ostati unutra, nećeš moći preboljeti i grist će te i upravljati tvojim životom možda kroz ljutnju, agresiju, ankisoznost, depresiju..Svaki psihijatar će ti reći što je najbitnija stvar nakon gubitka osobe koju voliš - obavezno odraditi žalovanje.

No ti si tek u fazi šoka, negacije, ne možeš vjerovati da se to dogodilo, i um ne prihvaća tu činjenicu jer to znači ogromnu bol. Prva faza će proći i ti ćeš se morati suočiti sa gubitkom, slijedi agresija jer ne možeš prihvatiti tu činjenicu (tko je kriv što mi je majka umrla), nakon nje faza cjenkanja (sve bi učinio da vidiš majku bar na trenutak), zatim faza depresije koja služi da se izanalizira situacija i zapravo odtuguje, bol se izbaci van, tek tada smo spremni za nastavak života i posljednju fazu-prihvaćanje...
Morat ćeš to sve odraditi, svatko mora... drži se!