Dijete ne može pronaći prijatelje

[NANNIKA]

Nije mi jasno zašto se dijete ne može uklopiti u društvo.Jednostavno ne može pronaći prijatelje.Mislili smo da će se nešto promjeniti sa polaskom u školu,ali nažalost i na završetku 2.razreda ništa se nije promjenilo. Devetogodišnjak je i pokušao se uklopiti u kvartovsku djecu,ali na kraju bude izignoriran ili meta kako napravit "bedačeka" iz njega.Vidim da mu fali društvo i da je usamljen i nezadovoljan zbog toga.Kako mu pomoći?

[mačkonja]

ide li na kakvu izvan školsku aktivnost?

sport, strani jezik, zbor?

nešto što ga zanima a gdje bi mogao upoznati djecu s kojom dijeli iste interese?

[Lyanna Stark]

Kod takvih slučajeva nije problem u nedostatku zajedničkih interesa, nego u lošim socijalnim vještinama. Može ona dijete upisati na zbor s tisuću članova, ako dijete ne zna komunicirati ili shvatiti što druga djeca žele (ono najočitije, što normalna djeca znaju prepoznati), nikakve koristi od toga.

Ne znam kako da pomognem, ali možda bi bilo dobro da popričate s pedagogom ili psihologom, ali da djetetu daju nekakve savjete kako komunicirati s drugima. (Ako djetetu budu savjetovali da se otpusti i bude svoj, nisu ozbiljno shvatile djetetov problem, i nemoj dopustiti da ti takve savjete naplaćuju.)

[chocolatecookie]

NANNIKA kaže:

Nije mi jasno zašto se dijete ne može uklopiti u društvo.

Kakvi su odnosi u obitelji?
Kakve su socijalne vještine tebe i partnera?
Koliko je prilika za socijalizaciju klinac imao prije polaska u školu?

[chocolatecookie]

Otišla sam ti pogledati prijašnje postove.

U njima je odgovor na tvoje "nije mi jasno", nažalost.

Ide li dijete psihologu ili ikamo?


Zapravo, u njima je objašnjenje. Nije mi samo jasno kako tebi sad odjednom nije jasno.

[NANNIKA]

chocolatecookie kaže:

Nije mi samo jasno kako tebi sad odjednom nije jasno.

Primjer1: pokusao se na igralistu sprijateljiti s klincima koji su odmalena svakodnevno tamo... i sve bude ok,par dana se igraju i onda se nađe jedan od njih pametan koji ga nagovori pokaži nam guzu i pimpača i svi ga ismiju...
Primjer2: lijepo se lopta i igra s djetetom i onda dođe od tog drugog djeteta prijatelj s kojim se vise druži,odjednom on bude suvišan i više se ne žele igrati s njim

[NANNIKA]

chocolatecookie kaže:

Nije mi samo jasno kako tebi sad odjednom nije jasno.

Primjer3:Cijelo ljeto provodi vrijeme s dvije sestrice,super si budu,svakodnevno jedni kod drugih,i onda odjednom dođe kraj ljeta i ignoracija s njihove strane.Zašto?Vratile se njihovi prijatelji s mora i vise im nije dosadno...

Pa jel problem u njemu ili jednostavno upadne među krivo društvo?

[zelazny]

napisala sam kilometarski post, pa tek onda pogledala što je napisala Chocolatecookie....predajem se. Ipak, svaka mater je odgovorna za svoje dijete i ima obavezu (dok je to dijete maloljetno) omogućiti mu svu pomoć i podršku, staviti sebe na drugo mjesto, te učiniti sve da to dijete izraste u zdravu i stabilnu osobu. Ima puno stručnih ljudi koji mogu pomoći, pa i na forumu, ali u ovom slučaju mislim da forumaši nemaju cijelu sliku i da tu ne treba gubiti dragocjeno vrijeme. Napravi korak naprijed u stvarnom životu, stvarno postoje ljudi koji mogu pomoći i nisu svi korumpirana gamad.

[NANNIKA]

mačkonja kaže:

ide li na kakvu izvan školsku aktivnost?

Da,ide na sport.Ali sva ta druženja se svode na druženja tijekom treninga.
Odličan je učenik,u školi se druži,pozivan je na rođendane... no nikako ne može pronači onih par prijatelja sa kojima bi provodio svoje slobodno vrijeme.
Učim ga da poštuje i dijeli s drugima.Kad donese loptu na igralište svi se igraju s njegovim,a kad dođe bez,i zamoli da se i on lopta s drugima,nažalost nedaju mu.

[chocolatecookie]

Nannika, klinac ti je, pisala si, imao problema sa socijalizacijom prije nekoliko godina. Očito nisu riješeni. U međuvremenu, cijelog života živi s ocem zlostavljačem i, kako ti kažeš, psihopatom, koliko sam shvatila.

Kako točno misliš da se to ne odrazi negativno na njegovu sposobnost sprijateljivanja s drugom djecom?

Žao mi je, vjerujem da je i tebi jako teško u ovoj situaciji koja traje godinama. Ali tvoje "nije mi jasno" ukazuje na to da ignoriraš stvarnost.

Nećeš tako pomoći ni sebi ni njemu. A treba mu pomoć, što duže nema razvijenu socijalnu kompetenciju to će mu teže biti razviti je, i to će više negativnih reakcija vršnjaka zaraditi.

[NANNIKA]

chocolatecookie kaže:

Nannika, klinac ti je, pisala si, imao problema sa socijalizacijom prije nekoliko godina. Očito nisu riješeni.

Neznam kud krenuti.Živo je dijete kao i njegovi vršnjaci.Kad mu dođe ko na igru lijepo se igraju.
Što se tiče muža,naš odnos se još svodi samo na brigu oko djeteta.Znam da ni to nije dobar primjer od nas.Ne branim ga,ali prema malom je dobar,vole se i puno vremena provode zajedno.Donjela sam konačne odluke i trudim se da malom bude sto manje bolan naš razvod...

[Monstera]

nannika, mislim da ti cookie pokusava savjetovat (a to je i moj savjet) da odvedes dijete strucnjaku, da uz strucnu podrsku prebrodi sve ovo sto prolazi, da ojaca i razvije socijale vjestine

imas dobrih psihologa i psihologa/psihoterapeuta po zgbu, sto privatno, sto po ustanovama, to tvom djetetu treba.
jednako ko sto bi, vjerujem isla zubaru da ima karijes, tako ga odvedi psihologu.

[nemouzagrebu]

Nisam roditelj, i nisam stručnjak, ali baš mi je upala u oko ova tema, jer velik dio djetinjstva sam bio dijete koje nije moglo naći prijatelje.

Zašto?...eto, bio sam malo drugačiji, nisam imao super socijalne vještine, životne okolnosti su mi bile drugačije nego onima oko mene, a djeca znaju biti jako okrutna, i jako izdvajaju one koji su drugačiji od sebe. Društveni život i općeniti odnosi s drugim ljudima su mi se promijenili tek kada sam se karakterno počeo izgrađivati, i kada sam počeo malo bolje shvaćati stvari oko sebe. Nije ni to bilo idealno, jer tek onda sam uviđao razne laži koje su mi vrtjeli unutar obitelji, i puno drugih stvari koje su se eto "gurale pod tepih"...ali stvari su najednom imale puno više smisla.

I jedno sam jako dobro naučio...
Kada sam bio malen, pričali su sa mnom kao s djetetom, ne kao s osobom, nego uvijek s nekim pokroviteljskim stavom, gdje se nije gledalo što ću možda razumjeti, što neću, niti se je obaziralo na to što ja mislim o ičemu. Kada sam pokušavao pričati o stvarima koje su me mučile, opet nisam dobivao iskrene komentare unutar obitelji, nego sve uvijek tako s pristupom kao da sam samo dijete. Kada sam ja pokušavao s roditeljima razgovarati o onome što sam ja mislio da njih muči, ista stvar. Bilo je jako puno takvih primjera, i to se je između ostalog odrazilo na meni tako da sam dosta teže uspostavljao kontakte s ljudima, jer mi doma nisu davali primjer iskrene komunikacije, a malo je teže kada se sam moraš naučiti takve stvari, kako prepoznati neke znakove, kako tumačiti neke riječi, neke postupke, sve ono što dolazi u komunikaciji, zeznuto je kada te doma navikavaju na nešto što nije iskreno. Dobro, sad samo tu gdje jesmo, ali da mogu jedno samo savjetovati roditeljima poput mojih, to bi bilo da ne pričaju s djecom kao da su "samo djeca", nego da ih dožive kao osobe, i kao takve ih upoznaju, i skuže zašto su takve osobe kakve jesu.

Da su sa mnom pričali iskreno i otvoreno, da su obratili pozornost na malo više od onoga što je na površini, da me nisu gledali samo kao dijete, i da se nisu vukli samo po onome što se je njima činilo kao dobro, nego da su se zapitali i što ja zapravo želim, te ono jaaaako važno, da nisu u komunikaciji birali liniju manjeg otpora, nego da su bili ponekad i "okrutni", vjerujem da bi puno ranije naučio kako ostvarivati odnose s drugim ljudima.

Nemam pojma kakav si ti roditelj, ali ovo kako si pisala mi se je nekako učinilo poznato, pa evo, moje iskustvo s te strane

[snajka55]

vjerojatno mu ni roditelji bas nesto ne pomazu u tome.

[Epos]

Lyanna Stark kaže:

Kod takvih slučajeva nije problem u nedostatku zajedničkih interesa, nego u lošim socijalnim vještinama. Može ona dijete upisati na zbor s tisuću članova, ako dijete ne zna komunicirati ili shvatiti što druga djeca žele (ono najočitije, što normalna djeca znaju prepoznati), nikakve koristi od toga.

Ne znam kako da pomognem, ali možda bi bilo dobro da popričate s pedagogom ili psihologom, ali da djetetu daju nekakve savjete kako komunicirati s drugima. (Ako djetetu budu savjetovali da se otpusti i bude svoj, nisu ozbiljno shvatile djetetov problem, i nemoj dopustiti da ti takve savjete naplaćuju.)

jel ti imas djece lajana?

[chocolatecookie]

NANNIKA kaže:

Donjela sam konačne odluke i trudim se da malom bude sto manje bolan naš razvod...

Super.

Nisam ti čitala prošle postove detaljno, ali vidjela sam da se spominje pomoć psihologa baš s problema sa socijalizacijom, i da je tad, prije nekoliko godina, bilo pomaka. Možete li opet tom psihologu?

Ova knjiga mi se činila dosta dobrom, išla sam tad u srednju školu doduše pa ne znam kako bi mi djelovala iz ove perspektive.

Ovdje isto možda nađeš nešto korisno.

Ali predlažem da počneš sa stručnom pomoći.
Što ranije počneš, klinac će kraće biti nesretan.

[chocolatecookie]

Epos kaže:

jel ti imas djece lajana?

Napisala je, po mom mišljenju, sasvim dobar post. Ako se s nečime iz njega ne slažeš, predlažem da napišeš s čime i zašto. Ad hominemi općenito se ne smatraju produktivnima u raspravama.

[NANNIKA]

nemouzagrebu kaže:

Nisam roditelj, i nisam stručnjak, ali baš mi je upala u oko ova tema, jer velik dio djetinjstva sam bio dijete koje nije moglo naći prijatelje.

Zašto?...eto, bio sam malo drugačiji, nisam imao super socijalne vještine, životne okolnosti su mi bile drugačije nego onima oko mene, a djeca znaju biti jako okrutna, i jako izdvajaju one koji su drugačiji od sebe. Društveni život i općeniti odnosi s drugim ljudima su mi se promijenili tek kada sam se karakterno počeo izgrađivati, i kada sam počeo malo bolje shvaćati stvari oko sebe. Nije ni to bilo idealno, jer tek onda sam uviđao razne laži koje su mi vrtjeli unutar obitelji, i puno drugih stvari koje su se eto "gurale pod tepih"...ali stvari su najednom imale puno više smisla.

I jedno sam jako dobro naučio...
Kada sam bio malen, pričali su sa mnom kao s djetetom, ne kao s osobom, nego uvijek s nekim pokroviteljskim stavom, gdje se nije gledalo što ću možda razumjeti, što neću, niti se je obaziralo na to što ja mislim o ičemu. Kada sam pokušavao pričati o stvarima koje su me mučile, opet nisam dobivao iskrene komentare unutar obitelji, nego sve uvijek tako s pristupom kao da sam samo dijete. Kada sam ja pokušavao s roditeljima razgovarati o onome što sam ja mislio da njih muči, ista stvar. Bilo je jako puno takvih primjera, i to se je između ostalog odrazilo na meni tako da sam dosta teže uspostavljao kontakte s ljudima, jer mi doma nisu davali primjer iskrene komunikacije, a malo je teže kada se sam moraš naučiti takve stvari, kako prepoznati neke znakove, kako tumačiti neke riječi, neke postupke, sve ono što dolazi u komunikaciji, zeznuto je kada te doma navikavaju na nešto što nije iskreno. Dobro, sad samo tu gdje jesmo, ali da mogu jedno samo savjetovati roditeljima poput mojih, to bi bilo da ne pričaju s djecom kao da su "samo djeca", nego da ih dožive kao osobe, i kao takve ih upoznaju, i skuže zašto su takve osobe kakve jesu.

Da su sa mnom pričali iskreno i otvoreno, da su obratili pozornost na malo više od onoga što je na površini, da me nisu gledali samo kao dijete, i da se nisu vukli samo po onome što se je njima činilo kao dobro, nego da su se zapitali i što ja zapravo želim, te ono jaaaako važno, da nisu u komunikaciji birali liniju manjeg otpora, nego da su bili ponekad i "okrutni", vjerujem da bi puno ranije naučio kako ostvarivati odnose s drugim ljudima.

Nemam pojma kakav si ti roditelj, ali ovo kako si pisala mi se je nekako učinilo poznato, pa evo, moje iskustvo s te strane

Hvala ti na ovom postu!
Sve svoje podredila sam djetetu.On mi je svijetla točka u životu.Pokušavam usaditi u njega ono dobro,da poštuje druge,da bude ustrajan i sam se pokuša izboriti za sebe.Mnogo razgovaramo,puno pita i znatiželjan je,a ja pokušavam pronaći prave riječi i način na koji mu odgovoriti.Nažalost koliko ja pokušavam biti iskrena s njime i pomoći mu da se nosi sa životom,toliko me druga strana koći u tome svojim prezaštitničkim stavom.A nije svijestan da mu time samo otežava. Isto kao što nije bio svijestan da je svojim postupcima razorio naš brak,obitelj...Ali šta je tu je.I gotovo je.
Žao mi je zbog malog,njemu je najteže.Ali znam da ćemo zajedno to prebroditi i vjerujem u njega.Ima svu moju podršku i pomoć,tu sam za njega.
Nema mi veće sreće nego kad me zagrli i kaže da osjeća moju ljubav...
A krenut ćemo i s poboljšavanjem socijalnih vještina.

[NANNIKA]

chocolatecookie kaže:

Super.

Nisam ti čitala prošle postove detaljno, ali vidjela sam da se spominje pomoć psihologa baš s problema sa socijalizacijom, i da je tad, prije nekoliko godina, bilo pomaka. Možete li opet tom psihologu?

Ova knjiga mi se činila dosta dobrom, išla sam tad u srednju školu doduše pa ne znam kako bi mi djelovala iz ove perspektive.

Ovdje isto možda nađeš nešto korisno.

Ali predlažem da počneš sa stručnom pomoći.
Što ranije počneš, klinac će kraće biti nesretan.

Hvala ti

[Aruena]

NANNIKA kaže:

Primjer3:Cijelo ljeto provodi vrijeme s dvije sestrice,super si budu,svakodnevno jedni kod drugih,i onda odjednom dođe kraj ljeta i ignoracija s njihove strane.Zašto?Vratile se njihovi prijatelji s mora i vise im nije dosadno...

Pa jel problem u njemu ili jednostavno upadne među krivo društvo?

Klinci njegovih godina znaju biti jako sebicni i surovi.

Jacaj svojem djetetu samopouzdanje;reci mu da je bolje biti i sam nego u drustvu losih i neiskrenih 'prijatelja',te da ce prije ili kasnije upoznati nekog ko zasluzuje njegovo prijateljstvo.