Što dugujemo našoj djeci?

[Pjegavi poriluk]

Muči me nešto.
Jednog dana planiram biti roditelj, majka.
Ali meni se ne sviđa koncept u kojem svoje dijete već sa dvije godine, zbog posla, moram odvesti u vrtić i reći mu da bude dobro i sluša tete. I samim tim činom predajem ga društvu na odgoj. Gledati će iste crtiće, pjevati iste pjesmice, ići spavati u isto vrijeme kao druga djeca.
Postat će kopija kopije kopije.
Da me se ne shvati krivo, ne mislim da moje dijete mora biti posebna pahuljica, ali ja bi mu htjela prenijeti neke svoje vrijednosti.
Nematerijalizam, zaljubljenost u prirodu, crtiće koje ja odobrim (s manje rodne segregacije i s manje nasilja).
Moje pitanje je, što smo svojoj djeci dužni pružiti? Moramo li ih ukalupiti za njihovo dobro jer će ionako kad-tad biti prepušteni društvu ili moramo prenositi baš ono što mi mislimo i osjećamo?
Koliko kolektivnog, a koliko osobnog bi bilo dobro prenijeti na djecu?
Kolike su šanse da odgojim neprilagođenog čudaka?

Nadam se da sam dobro objasnila dilemu

[Apemant]

Pjegavi poriluk kaže:

Muči me nešto.
Jednog dana planiram biti roditelj, majka.
Ali meni se ne sviđa koncept u kojem svoje dijete već sa dvije godine, zbog posla, moram odvesti u vrtić i reći mu da bude dobro i sluša tete. I samim tim činom predajem ga društvu na odgoj. Gledati će iste crtiće, pjevati iste pjesmice, ići spavati u isto vrijeme kao druga djeca.
Postat će kopija kopije kopije.
Da me se ne shvati krivo, ne mislim da moje dijete mora biti posebna pahuljica, ali ja bi mu htjela prenijeti neke svoje vrijednosti.
Nematerijalizam, zaljubljenost u prirodu, crtiće koje ja odobrim (s manje rodne segregacije i s manje nasilja).

Ne brini - to će dobiti i u vrtiću.

S druge strane, meni se baš nekako sviđa kad ima više rodne segregacije i više komičnog nasilja u crtićima. Ah, gdje su danas Tom i Jerry ...

(komično nasilje i rodni stereotipovi u paketu, na izvol'te lol)

Pjegavi poriluk kaže:

Moje pitanje je, što smo svojoj djeci dužni pružiti? Moramo li ih ukalupiti za njihovo dobro jer će ionako kad-tad biti prepušteni društvu ili moramo prenositi baš ono što mi mislimo i osjećamo?

A zašto mi mislimo i osjećamo, što već mislimo i osjećamo? Baš sami od sebe, ili ipak u velikoj mjeri posredstvom društva.

Pjegavi poriluk kaže:

Kolike su šanse da odgojim neprilagođenog čudaka?

Ček, tebe znači muči vjerojatnost da će ti dijete, koje još ni nemaš, odrasti u neprilagođenog čudaka?

A kupuješ li i mast protiv svraba od tablete protiv mučnine u želucu koja bi nastala od pečenog zeca koji je međutim još u šumi?


BTW, glede plana da budeš roditelj, čisto malo za preispitivanje.

[Pjegavi poriluk]

Hvala na linku, pročitat ću

Pa nije da me muči, zanima me. Možda sam malo oštru riječ upotrijebila u žurbi da natipkam što mi je na umu.

Ja sam odrasla u jednom jako malom i zabačenom mjestu na moru. Dane sam provodila isključivo u prirodi s puno životinja i tako. Većinom sam buljila u more poslije škole i nisam baš imala tekovine modernog doba uz sebe. Ok, imali smo TV s 4 kanala. Lu-di-lo.

Sad živim u Zg već 7 godina zbog fakulteta i jednog dana se možda želim vratiti na more u vukojebinu i tako vukojebariti do smrti.

Ne želim sad da ovo bude tema o meni i kako da budem bolja osoba i majka nego me zanima jesmo li dužni odgajati djecu u duhu vremena i društva u kojem živimo ili smo im dužni prenijeti sebe takvima kakvi jesmo?
Ako smo im uopće išta dužni.

Imamo li pravo, ako smo neki neohipiji, oduzeti djetetu pravo na mobitel ili gledanje televizije?
Imamo li im pravo prodavati veganstvo ako smo vegani ili hrpu mesine ako smo esktremni ljubitelji mesa?
Gdje prestaje naše osobno, a gdje počinje kolektivno u kreiranju novog pojedinca?

[Apemant]

Pjegavi poriluk kaže:

Hvala na linku, pročitat ću

Ha! Znači nisi ni kliknula, jer inače bi znala da je to samo jedna omanja tablica gdje se nema što osobito za pročitati...

Pjegavi poriluk kaže:

Pa nije da me muči, zanima me. Možda sam malo oštru riječ upotrijebila u žurbi da natipkam što mi je na umu.

Ja sam odrasla u jednom jako malom i zabačenom mjestu na moru. Dane sam provodila isključivo u prirodi s puno životinja i tako. Većinom sam buljila u more poslije škole i nisam baš imala tekovine modernog doba uz sebe. Ok, imali smo TV s 4 kanala. Lu-di-lo.

Sad živim u Zg već 7 godina zbog fakulteta i jednog dana se možda želim vratiti na more u vukojebinu i tako vukojebariti do smrti.

Ne želim sad da ovo bude tema o meni i kako da budem bolja osoba i majka nego me zanima jesmo li dužni odgajati djecu u duhu vremena i društva u kojem živimo ili smo im dužni prenijeti sebe takvima kakvi jesmo?
Ako smo im uopće išta dužni.

Imamo li pravo, ako smo neki neohipiji, oduzeti djetetu pravo na mobitel ili gledanje televizije?
Imamo li im pravo prodavati veganstvo ako smo vegani ili hrpu mesine ako smo esktremni ljubitelji mesa?
Gdje prestaje naše osobno, a gdje počinje kolektivno u kreiranju novog pojedinca?

Ok, to su zapravo interesantna i teška pitanja, na koja nažalost nemam nikakve suvisle odgovore.

Gledano iz te perspektive, 'odluka' da imaš djecu je zbilja jedna čudna odluka, baš kao što i proizlazi iz one tablice.

[Pjegavi poriluk]

Apemant kaže:

Ha! Znači nisi ni kliknula, jer inače bi znala da je to samo jedna omanja tablica gdje se nema što osobito za pročitati...

Wrong!
Ne samo da sam kliknula nego sam i pročitala i iako je mala tablica, treba vremena za detaljno ju pročitati jer su i slova manjušna.
I svoj razlog nisam našla tamo tako daaa, mislim da ću se razmnožiti

Pa jesu kompleksna, zato sam i došla na filozofiju po možebitni odgovor.

I nisam mislila na Tomicu i Đerija kad sam rekla nenasilni crtići, nikako na njih niti na njima slične. Ima jako puno dobrih crtića, ali ne dolaze od establiranih i razvikanih produkcijskih kuća.

[Azz]

Pjegavi poriluk kaže:

Da me se ne shvati krivo, ne mislim da moje dijete mora biti posebna pahuljica, ali ja bi mu htjela prenijeti neke svoje vrijednosti.

to ti nikakav vrtić, škola, niti bilo koja druga institucija, uključujući i samo društvo neće poremetiti. slobodno prenosi svoje vrijednosti.
moje je mišljenje da prema djeci treba biti jasan, iskren, dosljedan. potonje je od najvećeg značaja za sam odgoj.
ono smo što jesmo, jedinke kao takve, baš kao i naša djeca. vodimo ih jedan dio puta kroz život, podučavamo, učimo nekim vrijednostima, a koliko smo u tome bili uspješni vidimo kad napune cca 20 godina (kad ih prestanu lupati tinejđerski hormoni). ostatak puta idu sami, a mi im možemo biti tu za nekakav savjet, prijedlog i sl., ali ne možemo više ništa preodgajati, niti značajnije mijenjati. temelji se postavljaju u djetinjstvu, a nakon toga naše ptičice lete svojim putem. iz gnijezda u svakom smislu trebaju ići - i emocionalno i fizički, a za to ih treba priprmiti.

[Orah]

Pjegavi poriluk kaže:

Muči me nešto.
Jednog dana planiram biti roditelj, majka.
Ali meni se ne sviđa koncept u kojem svoje dijete već sa dvije godine, zbog posla, moram odvesti u vrtić i reći mu da bude dobro i sluša tete. I samim tim činom predajem ga društvu na odgoj. Gledati će iste crtiće, pjevati iste pjesmice, ići spavati u isto vrijeme kao druga djeca.
Postat će kopija kopije kopije.
Da me se ne shvati krivo, ne mislim da moje dijete mora biti posebna pahuljica, ali ja bi mu htjela prenijeti neke svoje vrijednosti.
Nematerijalizam, zaljubljenost u prirodu, crtiće koje ja odobrim (s manje rodne segregacije i s manje nasilja).
Moje pitanje je, što smo svojoj djeci dužni pružiti? Moramo li ih ukalupiti za njihovo dobro jer će ionako kad-tad biti prepušteni društvu ili moramo prenositi baš ono što mi mislimo i osjećamo?
Koliko kolektivnog, a koliko osobnog bi bilo dobro prenijeti na djecu?
Kolike su šanse da odgojim neprilagođenog čudaka?

Nadam se da sam dobro objasnila dilemu

Što kaže budući tata?

[Apemant]

Pjegavi poriluk kaže:

Wrong!
Ne samo da sam kliknula nego sam i pročitala i iako je mala tablica, treba vremena za detaljno ju pročitati jer su i slova manjušna.
I svoj razlog nisam našla tamo tako daaa, mislim da ću se razmnožiti

Out of sheer curiosity, koji bi to razlog mogao biti?

Ako nije previše indiskretno pitanje.

Pjegavi poriluk kaže:

I nisam mislila na Tomicu i Đerija kad sam rekla nenasilni crtići, nikako na njih niti na njima slične. Ima jako puno dobrih crtića, ali ne dolaze od establiranih i razvikanih produkcijskih kuća.

A kakvo drugo nasilje postoji u crtićima? I kakva rodna segregacija.

Tom i Jerry su definitivno vrlo nasilni, pa stalno se mlate. Netko bi mogao reći da to djecu uči da je OK tako se mlatiti...


Enivej, glede kompleknosti materije. Kad kažeš 'svoje vlastite vrijednosti', na što točno misliš? Kako znaš da to uopće postoji, a ne da je nekakav agregat upravo 'društvenih' vrijednosti. Za koju vrijednost možeš tvrditi da je sigurno 'baš tvoja', a ne pokupljena ili od društva u najširem smislu, ili pak od roditelja i rodbine?

[Pjegavi poriluk]

Budući tata dijeli moje mišljenje o svijetu oko nas i želju za određenom vrstom odgoja. Ali opet kažem, ne bih htjela da ovo bude tema o meni nego filozofska tema o kreiranju pojedinca.

A naravno da je ono što ja jesam moralo proizaći iz iskustva koje je očito na svijetu postojalo prije mene, ali nitko ne zna kako konkretno čovjek postaje ono što postaje.

[Apemant]

Pjegavi poriluk kaže:

A naravno da je ono što ja jesam moralo proizaći iz iskustva koje je očito na svijetu postojalo prije mene, ali nitko ne zna kako konkretno čovjek postaje ono što postaje.

Ne zna, što pak vodi do 2 pitanja: odakle uopće 'jaka identifikacija' s tim 'vlastitim vrijednostima' (zašto ih čovjek doživljava kao 'svoje', ako ne zna ni kako je došlo do toga i nije li to samo mješavina različitog perja okolo) - i drugo, ako ne zna, kako onda uopće zamisliti 'odgoj'? Kad ne znamo kako sve to nastaje. Možeš ti 'odgajati' djecu kako god hoćeš, no suprotno onom što kaže Azzura, nije baš vjerojatno da ćeš 'odgojiti' ono što si zamislila. Nego će to biti neka složena funkcija tvog odgoja, i društvenih prilika - u principu, nepredvidljiva funkcija.

Prema tome, za tu odluku potrebno je biti ili
1. hrabar
2. lud
3. naivan, ili
4. nemaran

[SubSV]

Pjegavi poriluk kaže:

Da me se ne shvati krivo, ne mislim da moje dijete mora biti posebna pahuljica, ali ja bi mu htjela prenijeti neke svoje vrijednosti.
Nematerijalizam, zaljubljenost u prirodu, crtiće koje ja odobrim (s manje rodne segregacije i s manje nasilja).

Klinca ne moraš poslati u vrtić, ako ostane doma do škole u većoj mjeri možeš kontrolirati što će gledati na tv ili na kompu (barem dok je manji). Plus upiši ga ne neku aktivnost, sport pa neće ni imati puno vremena za tv.
Zaljubljenost u prirodu; vikende provodite vani, kampiranje, izleti.
Nematerijalizam. Oblači ga u rabljenu robicu, nemoj mu kupovati brdo igračaka, odbij ga kad traži novi mobitel ili skupe tenisice ako znaš da mu to ne treba i da je to prekenjavanje. Malo karikiram ali po onome što vidim roditeljima je češće komotnije kupiti nešto novo djeci samo da ova imaju novu zanimaciju i da ih ne gnjave više...

Uopće ne bi trebao biti problem prenijeti klincu neke stvari koje ti aktivno živiš, e sad ako su to neke puste želje i ideali koji su u sferi teorije a nisu praksa, to će teže ići.

[La Baba yaga]

@autorica
Imam doyam da ce ti malog mlatiti u skoli. Mozda da ga poducavas kod kuce?

[F. Chief]

Pjegavi poriluk kaže:

Muči me nešto.
Jednog dana planiram biti roditelj, majka.
Ali meni se ne sviđa koncept u kojem svoje dijete već sa dvije godine, zbog posla, moram odvesti u vrtić i reći mu da bude dobro i sluša tete. I samim tim činom predajem ga društvu na odgoj. Gledati će iste crtiće, pjevati iste pjesmice, ići spavati u isto vrijeme kao druga djeca.
Postat će kopija kopije kopije.
Da me se ne shvati krivo, ne mislim da moje dijete mora biti posebna pahuljica, ali ja bi mu htjela prenijeti neke svoje vrijednosti.
Nematerijalizam, zaljubljenost u prirodu, crtiće koje ja odobrim (s manje rodne segregacije i s manje nasilja).
Moje pitanje je, što smo svojoj djeci dužni pružiti? Moramo li ih ukalupiti za njihovo dobro jer će ionako kad-tad biti prepušteni društvu ili moramo prenositi baš ono što mi mislimo i osjećamo?
Koliko kolektivnog, a koliko osobnog bi bilo dobro prenijeti na djecu?
Kolike su šanse da odgojim neprilagođenog čudaka?

Nadam se da sam dobro objasnila dilemu

Teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo, teoretski svaki roditelj razmišlja slično tebi, praktično nema vremena za to jer mora ići raditi 12 sati dnevno u Konzum na blagajnu, i tu pada u vodu sva filozofija...

[Pjegavi poriluk]

To je točno i upravo me to strašno ljuti.
Ja ne planiram raditi bar do djetetove pete godine, čvrsto sam to odlučila. Krpat ćemo se nekako s jednom plaćom, a uleti uvijek i nešto za od doma, prijevodi, lektoriranje.

Nekoć je bilo sasvim normalno da dijete ide s roditeljom na posao, ja sam s tatom svaki dan išla na posao, bio je konobar u jednom hotelu. I sjećam se da sam mu voljela pomagati, dodavati šećeriće, slagati tacnu.

Danas je nezamislivo da dijete ide s tobom na radno mjesto ili da, ne daj bože, neke veće tvrtke imaju prostoriju za dječji boravak.

Moraš svoje dijete dati u vrtić kad ima 13 mjeseci i to je to.

[Pjegavi poriluk]

SubSV kaže:

Klinca ne moraš poslati u vrtić, ako ostane doma do škole u većoj mjeri možeš kontrolirati što će gledati na tv ili na kompu (barem dok je manji). Plus upiši ga ne neku aktivnost, sport pa neće ni imati puno vremena za tv.
Zaljubljenost u prirodu; vikende provodite vani, kampiranje, izleti.
Nematerijalizam. Oblači ga u rabljenu robicu, nemoj mu kupovati brdo igračaka, odbij ga kad traži novi mobitel ili skupe tenisice ako znaš da mu to ne treba i da je to prekenjavanje. Malo karikiram ali po onome što vidim roditeljima je češće komotnije kupiti nešto novo djeci samo da ova imaju novu zanimaciju i da ih ne gnjave više...

Uopće ne bi trebao biti problem prenijeti klincu neke stvari koje ti aktivno živiš, e sad ako su to neke puste želje i ideali koji su u sferi teorije a nisu praksa, to će teže ići.

Slažem se, ovo su neki od ispravnih načina.
Aktivno živim ovako.

[F. Chief]

Druga je pak stvar pitanje smije li se tebi ekskluzivno dopustiti formiranje djeteta prema tvojem nahođenju, društvo ima određene potrebe koje to dijete treba zadovoljiti, a ti možda imaš drugačije mišljenje o tome...

Iako neka društva deklarativno promoviraju naglašeni individualizam, to zapravo nije moguće do kraja sprovesti u praksu, svako društvo mora graditi svoje članove i u društvenom smislu, jer inače društvo propada...

Svako društvo koje dopusti preveliki individualizam prestaje biti društvo...

[Pjegavi poriluk]

La Baba yaga kaže:

@autorica
Imam doyam da ce ti malog mlatiti u skoli. Mozda da ga poducavas kod kuce?

Bojim se da je socijalizacija neminovna i da nasilje treba aktivno rješavati, a ne bježati.
Osim ako ne smatraš da bi svijet jednostavno trebalo prepustiti nasilnicima kao i dosada?

[La Baba yaga]

Pjegavi poriluk kaže:

Bojim se da je socijalizacija neminovna i da nasilje treba aktivno rješavati, a ne bježati.
Osim ako ne smatraš da bi svijet jednostavno trebalo prepustiti nasilnicima kao i dosada?

Svijet ce uvijek biti nasilan. Ako ces si diyete previse stititi od nasilja nece se znati suociti s istim tj izboriti za sebe.

[cestar]

Pjegavi poriluk kaže:

To je točno i upravo me to strašno ljuti.
Ja ne planiram raditi bar do djetetove pete godine, čvrsto sam to odlučila. Krpat ćemo se nekako s jednom plaćom, a uleti uvijek i nešto za od doma, prijevodi, lektoriranje.

Nekoć je bilo sasvim normalno da dijete ide s roditeljom na posao, ja sam s tatom svaki dan išla na posao, bio je konobar u jednom hotelu. I sjećam se da sam mu voljela pomagati, dodavati šećeriće, slagati tacnu.

Danas je nezamislivo da dijete ide s tobom na radno mjesto ili da, ne daj bože, neke veće tvrtke imaju prostoriju za dječji boravak.

Moraš svoje dijete dati u vrtić kad ima 13 mjeseci i to je to.

Baka - djed 'servis' ?

Ako je moguće, a na posao moraš, to je velika stvar...
Zatim, ako si čvrsto odlučila ostati kod kuće, u redu, ali pitam... da li ti dijete ima dostupno društvo vršnjaka u tom slučaju ? Do 2, 3 godine nije presudno, ali zatim postaje vrlo bitno...
Nekada niti to nije bio problem, danas nažalost... ne podrazumijeva se samo po sebi.

Što se mogućnosti da ti dijete dolazi na posao... mi smo kao društvo u nekom prijelazu gdje neke socijalne funkcije koje su ranije imala nekadašnja socijalistička poduzeća više ne postoje (sindikalna odmarališta, itd.), a daleko smo od standarda takve brige koji na Zapadu postoji u nekim većim kompanijama (čak sam i kod nas čuo za jedan takav primjer, radi se o velikoj telekomunikacijskoj tvrtki ).

[Pjegavi poriluk]

La Baba yaga kaže:

Svijet ce uvijek biti nasilan. Ako ces si diyete previse stititi od nasilja nece se znati suociti s istim tj izboriti za sebe.

Da, to je istina, treba se znati suočavati, ali postoji i za to vrijeme u razvojnom ciklusu.
Ne mora se već s 3 godine naučiti nasilno igrati i dolaziti do onoga što želi nasilnim ponašanjem. Tu se kriju neke druge stvari ispod maske nasilja, većinom manjak pažnje koji je opet rezultat prerane individualizacije u obliku socijalizacije i vrtića.

U svakom slučaju, ne mislim da je rješenje u odgajanju mimoze.