Osjećaj krivnje (prošlost, krađe...)

[utisana]

radical change kaže:

Kakav imaš odnos sa roditeljima? Kakvi su bili prema tebi, kakvi su sada, da li previše traže, osuđuju, vrijeđaju, ne tješe, možeš li im se o svemu povjeriti, pokušavaju li te razumjeti ili traže da se ponašaš onako kako njima paše, da li guše tvoju individualnost, imaš li pravo biti ono što jesi..?

Nitko nam ne dozvoljava da budemo sto jesmo
Svatko ima svoje želje.
Starci hoce da smo.... Uspjesni, radišni, snalažljivi, poslušni itd
Partner hoce da smo....nezahtjevni...
Prijatelji da smo.... Zabavni, na raspolaganju....

[8472]

TRAgatelj kaže:

Mislim da bi to pogoršalo situaciju. Već je prije bilo takvih situacija, tako da to nikako... te krađe su se događale prije mnogo godina, bio sam dijete još recimo to tako.

Pa što se onda grizeš ako je bilo davno i više nema smisla?

Ili se suoči sa tim ili pređi preko toga ako misliš da bi vraćanje starih priča potpirilo vatru koja olje da je ugašena.

....

Mozak ti se bavi glupostima jer nisi razriješio to duboko u sebi.

Pomiri se s tim, prihvati to kao "školu" i idi dalje.

Naučio si kako se ne treba ponašati, odnosno kako je bolje kada se ponašaš drukčije - pozitivno spram tvoje okoline.
Shvaćanje toga se zove odrastanje.


Pročitaj - http://inbreathe.com.au/embrace-failure/ (ovo je tekst o neuspjehu - krivnja se manifestira isto)

[jedan-od]

radical change kaže:

Naš superego zna biti jako kažnjavajući najčešće zbog strogih roditelja, još ako smo razvili simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja to zna biti gadno i uvodi nas u neprestani krug anskioznosti i osjećaja krivnje. Prošlost te često proganja, javljaju se slike i uspomene koje ti izazivaju negativne osjećaje i frustriraju iako nemaju veze sa sadašnošću?
Te krivnje se trebaš riješiti, a to se treba naučiti...najbolje se uči na grupnoj psihoterapiji...uz ublažavanje simptoma antidepresivima. Ako to ne kreneš rješavati kad upadneš u životne poteškoće i pojačan stres simptomi će ti se pogoršati...

Ja sam u vrlo sličnoj situaciji kao i TRAgatelj. Međutim nisam imao stroge roditelje, a sad imam OKP (na sreću blaži oblik) i anksiozno depresivni poremečaj...
Psihijatar mi je prepisao hrpu lijekova, među ostalim i antidepresiv. Taj antidepresiv je malo pomogao, ali me prošlost i dalje proganja. Radical Change, dobro si opisao - slike i uspomene iz prošlosti u kojima uvijek nalazim da sam nešto krivo napravio i grizem se zbog toga. Jednostavno ne mogu nači mir u sebi, a vjerujem da je tako i s pokretačem teme.
Zbog toga imam problema sa spavanjem, jer mi mozak stalno vrti neke stvari (i nove i stare) i stalno analiziranje - što bili bilo kad bi bilo, kako nešto napraviti, pa analiziranje raznih razgovora - što je netko htio reći time što je rekao. Ja znam da su to gluposti s moje strane i da to analiziranje ne doprinosi ničemu dobrome, ali si jednostavno ne mogu pomoći.

[TRAgatelj]

radical change kaže:

Kakav imaš odnos sa roditeljima? Kakvi su bili prema tebi, kakvi su sada, da li previše traže, osuđuju, vrijeđaju, ne tješe, možeš li im se o svemu povjeriti, pokušavaju li te razumjeti ili traže da se ponašaš onako kako njima paše, da li guše tvoju individualnost, imaš li pravo biti ono što jesi..?

Odnos sa roditeljima je dobar. Upisao sam faks tako da su zadovoljni. U većini slučajeva me ne razumiju, ali nije namjerno, jednostavno me ne razumiju. Sada bi to opisao kao odličan odnos.

[radical change]

jedan-od kaže:

Ja sam u vrlo sličnoj situaciji kao i TRAgatelj. Međutim nisam imao stroge roditelje, a sad imam OKP (na sreću blaži oblik) i anksiozno depresivni poremečaj...
Psihijatar mi je prepisao hrpu lijekova, među ostalim i antidepresiv. Taj antidepresiv je malo pomogao, ali me prošlost i dalje proganja. Radical Change, dobro si opisao - slike i uspomene iz prošlosti u kojima uvijek nalazim da sam nešto krivo napravio i grizem se zbog toga. Jednostavno ne mogu nači mir u sebi, a vjerujem da je tako i s pokretačem teme.
Zbog toga imam problema sa spavanjem, jer mi mozak stalno vrti neke stvari (i nove i stare) i stalno analiziranje - što bili bilo kad bi bilo, kako nešto napraviti, pa analiziranje raznih razgovora - što je netko htio reći time što je rekao. Ja znam da su to gluposti s moje strane i da to analiziranje ne doprinosi ničemu dobrome, ali si jednostavno ne mogu pomoći.

Mislim da svakog čovjeka muče određene mušice koje ima u glavi, cilj terapije nije da smo anđeli koji nemaju ama baš nikakvih psihičkih problema jer je to praktički nemoguće, svi mi koji se borimo sa OKP, anksioznošću, depresijom smo to zaradili zato što smo godinama radili protiv sebe (tuđom ili svojom krivnjom) i to je na nas ostavilo velike posljedice, rekao bih da smo trajno oštećeni, roba s greškom. Cilj je da nemamo izraženih simptoma koji nas sprečavaju da radimo i normalno hendlamo život. Da ćemo imati neugodne misli kada zatvorimo oči u određenim stresnim periodima, da ćemo sanjati našu traumatičnu prošlost, da ćemo imati stvari koje nas sputavaju i s kojima se svakodnevno borimo to treba prihvatiti kao realnost... Iako je ponekad lakše prihvatiti i nama i drugima da nemamo dva prsta na ruci ili da imamo gadni ožiljak na tijelo nego živjeti sa svojim mušicama ali tako je..

Potrebno je ne zamarati se previše sobom i ne analizirati svaki prošli i budući postupak, živjeti sada u ovom trenutku i ne obraćati pozornost previše o tome što drugi o nama misle...

[radical change]

TRAgatelj kaže:

Odnos sa roditeljima je dobar. Upisao sam faks tako da su zadovoljni. U većini slučajeva me ne razumiju, ali nije namjerno, jednostavno me ne razumiju. Sada bi to opisao kao odličan odnos.

Da li konstruktivno trošiš svoje slobodno vrijeme ili si sklon biti usamljen i čeprkati po uspomenama i zamarati se sa smislom života i svemira..? U godinama si kada se tražiš, nemoj se tražiti na pogrešnom mjestu, idi van, uživaj, istražuj i zabavljaj se...

[jedan-od]

radical change kaže:

Mislim da svakog čovjeka muče određene mušice koje ima u glavi, cilj terapije nije da smo anđeli koji nemaju ama baš nikakvih psihičkih problema jer je to praktički nemoguće, svi mi koji se borimo sa OKP, anksioznošću, depresijom smo to zaradili zato što smo godinama radili protiv sebe (tuđom ili svojom krivnjom) i to je na nas ostavilo velike posljedice, rekao bih da smo trajno oštećeni, roba s greškom. Cilj je da nemamo izraženih simptoma koji nas sprečavaju da radimo i normalno hendlamo život. Da ćemo imati neugodne misli kada zatvorimo oči u određenim stresnim periodima, da ćemo sanjati našu traumatičnu prošlost, da ćemo imati stvari koje nas sputavaju i s kojima se svakodnevno borimo to treba prihvatiti kao realnost... Iako je ponekad lakše prihvatiti i nama i drugima da nemamo dva prsta na ruci ili da imamo gadni ožiljak na tijelo nego živjeti sa svojim mušicama ali tako je..

Potrebno je ne zamarati se previše sobom i ne analizirati svaki prošli i budući postupak, živjeti sada u ovom trenutku i ne obraćati pozornost previše o tome što drugi o nama misle...

Meni je jasno da vjerojatno više nikad neću biti kao prije, što kažeš roba s greškom.
Ja sam zaposlen, nitko na poslu ne zna što mi je, jer još uvijek se mogu pretvarati da je sve dobro, barem izvana. Posao obavljam Ok, pa se na to nitko ne žali.
Tko zna što bi bilo kad bi znali koje bitke se vode unutar mene.
Baš me briga što drugi misle o meni, jer kao što sam rekao izvana sam OK.
Slažem se da te naše bolesti treba prihvatiti kao našu realnost. Ja sam potpuno svjestan da sam bolestan. I to bolestan neću metati pod navodnike, jer sve ovo što nas prati su bolesti, iako neki to ne smatraju bolestima, već samo našim izmišljotinama. Problem je taj što ne znam što više napraviti da mi bude barem malo bolje.
Danas se osječam očajno. U glavi mutno, unutar sebe depresija.
Ne čini mi se da se zamaram sobom, več svojim postupcima (možda je to isto, a možda i nije - tko zna).
Najrađe bi otišao ponovno psihijatru i tražio neki lijek koji će me pretvoriti u "robota" bez sječanja i osječaja. LOM mi je rekao da sam previše osjetljiv. Jesam, svaka nepravda me pokopa još dublje. Ali jednostavno ne mogu protiv sebe, ne mogu to "ne vidjeti".
Kao što sam prije napisao najgore mi je navečer kad legnem. Svako malo me posjete misli na "gospodina" suicida. Sve loše misli se tada skupe u glavi i samo udaraju u mozak...

[utisana]

jedan-od kaže:

Meni je jasno da vjerojatno više nikad neću biti kao prije, što kažeš roba s greškom.
Ja sam zaposlen, nitko na poslu ne zna što mi je, jer još uvijek se mogu pretvarati da je sve dobro, barem izvana. Posao obavljam Ok, pa se na to nitko ne žali.
Tko zna što bi bilo kad bi znali koje bitke se vode unutar mene.
Baš me briga što drugi misle o meni, jer kao što sam rekao izvana sam OK.
Slažem se da te naše bolesti treba prihvatiti kao našu realnost. Ja sam potpuno svjestan da sam bolestan. I to bolestan neću metati pod navodnike, jer sve ovo što nas prati su bolesti, iako neki to ne smatraju bolestima, već samo našim izmišljotinama. Problem je taj što ne znam što više napraviti da mi bude barem malo bolje.
Danas se osječam očajno. U glavi mutno, unutar sebe depresija.
Ne čini mi se da se zamaram sobom, več svojim postupcima (možda je to isto, a možda i nije - tko zna).
Najrađe bi otišao ponovno psihijatru i tražio neki lijek koji će me pretvoriti u "robota" bez sječanja i osječaja. LOM mi je rekao da sam previše osjetljiv. Jesam, svaka nepravda me pokopa još dublje. Ali jednostavno ne mogu protiv sebe, ne mogu to "ne vidjeti".
Kao što sam prije napisao najgore mi je navečer kad legnem. Svako malo me posjete misli na "gospodina" suicida. Sve loše misli se tada skupe u glavi i samo udaraju u mozak...

Samo sam ces si pomoci.
Psihijatar ce ti ponuditi tablete da budes tup i guras dalje.
I , da, imas problema
(Kao i svi)
Ali nemoj se toliko vezati za rijec "bolesnik"
To zna biti sidro od kojeg ne mozes dalje
U smislu: eh, da... Ja sam bolestan i nema tu pomoci....


Uvijek ima pomoci!!!

[utisana]

radical change kaže:

Da li konstruktivno trošiš svoje slobodno vrijeme ili si sklon biti usamljen i čeprkati po uspomenama i zamarati se sa smislom života i svemira..? U godinama si kada se tražiš, nemoj se tražiti na pogrešnom mjestu, idi van, uživaj, istražuj i zabavljaj se...

Odlican savjet!
Ukljuci se u neku grupu: zbor, planinare, ples, nesto sto bi te zabavilo i fizicki opustilo, umorilo a opet diglo ti energiju.
Manje ces pretumbavati nezeljene misli po glavi a biti ces zadovoljniji sobom

[radical change]

jedan-od kaže:

Meni je jasno da vjerojatno više nikad neću biti kao prije, što kažeš roba s greškom.
Ja sam zaposlen, nitko na poslu ne zna što mi je, jer još uvijek se mogu pretvarati da je sve dobro, barem izvana. Posao obavljam Ok, pa se na to nitko ne žali.
Tko zna što bi bilo kad bi znali koje bitke se vode unutar mene.
Baš me briga što drugi misle o meni, jer kao što sam rekao izvana sam OK.
Slažem se da te naše bolesti treba prihvatiti kao našu realnost. Ja sam potpuno svjestan da sam bolestan. I to bolestan neću metati pod navodnike, jer sve ovo što nas prati su bolesti, iako neki to ne smatraju bolestima, već samo našim izmišljotinama. Problem je taj što ne znam što više napraviti da mi bude barem malo bolje.
Danas se osječam očajno. U glavi mutno, unutar sebe depresija.
Ne čini mi se da se zamaram sobom, več svojim postupcima (možda je to isto, a možda i nije - tko zna).
Najrađe bi otišao ponovno psihijatru i tražio neki lijek koji će me pretvoriti u "robota" bez sječanja i osječaja. LOM mi je rekao da sam previše osjetljiv. Jesam, svaka nepravda me pokopa još dublje. Ali jednostavno ne mogu protiv sebe, ne mogu to "ne vidjeti".
Kao što sam prije napisao najgore mi je navečer kad legnem. Svako malo me posjete misli na "gospodina" suicida. Sve loše misli se tada skupe u glavi i samo udaraju u mozak...

Depresija se liječi ljekovima kada postoje simptomi, drugog načina nema ili je njegova uspješnost upitna. No ljekovi nisu rješenje, treba raditi na tome da se takvo stanje periodično ne ponavlja svaki puta kada upadnemo u stresno razdoblje. Netko je previše osjetljiv pa radi posao koji nije za njegov karakter i trpi pritom, to nije rješenje kao što nije rješenje da se suti i pravi fin izvana dok iznutra bijesnimo od ljutnje i nezadovoljstva, kao i to da stalno čeprkamo po prošlosti i tražimo loše stvari.. Dakle ne smijemo si dodatno na leđa stavljati probleme kojih i sami imamo već dovoljno. Psihu volim usporediti sa magarcem koji tegli neki teret, jer ljudi ne percipiraju psihu kao nešto opipljivo, fizički iako ona to jest, magare bez problema nosi i 20kg, i 50kg i 70 kg ali na 78 mu kleknu koljena i dalje više ne ide. Fizička i psihička točka pucanja je praktički ista, nema razlike, od fizičke se lakše oporavimo, psihička je mnogo kompleksnija za rješavanje. Dakle svi bi se mi psihički trebali nastojati što više rasteretiti, i od prošlosti, i od loših roditelja, i od lošeg šefa i posla i od stresa, ljutnje i frustracija, naročito loših mišljenja o sebi jer je to sve nepotreban teret kojeg stavljamo na leđa, često misleći da se tako živi i da se to mora.. ne mora se, mora se samo umrijeti i to kada za to dođe vrijeme..

[utisana]

radical change kaže:

Depresija se liječi ljekovima kada postoje simptomi, drugog načina nema ili je njegova uspješnost upitna. No ljekovi nisu rješenje, treba raditi na tome da se takvo stanje periodično ne ponavlja svaki puta kada upadnemo u stresno razdoblje. Netko je previše osjetljiv pa radi posao koji nije za njegov karakter i trpi pritom, to nije rješenje kao što nije rješenje da se suti i pravi fin izvana dok iznutra bijesnimo od ljutnje i nezadovoljstva, kao i to da stalno čeprkamo po prošlosti i tražimo mig:

Malo kontradiktorno:
Najprije: depresija se ljeci antidepresivima
Pa: ljekovi nisu rjesenje

I nisu!
Kao sta tableta za visoki tlak ne lijeci visoki tlak
Vec PROMJENA ponasanja: tjelovjezba, prehrana, relaksacija....

Tako da se sa nastavkom posta u potpunosti slazem.

Psihu treba znati rasteretiti na zdrav nacin
Svjesno poraditi na svojim problemima
Necija Dobra pomoc je dobrodosla
I ovo pisanje je jedan od prvih koraka...

[TRAgatelj]

radical change kaže:

Da li konstruktivno trošiš svoje slobodno vrijeme ili si sklon biti usamljen i čeprkati po uspomenama i zamarati se sa smislom života i svemira..? U godinama si kada se tražiš, nemoj se tražiti na pogrešnom mjestu, idi van, uživaj, istražuj i zabavljaj se...

Ovo je točno što ste rekli. Oduvijek su me zanimala pitanja kako, zašto i dugo sam se interesirao za duhovnost. Imam sklonost malo biti samotnjak ali sada sam odlučio sve više izaći iz comfort - zone-a.

[Mikulenas]

TRAgatelj, provaj gledat na problem na ovaj način: da ništa nikad u životu nisi krivo napravio, pa ni najmanju sitnicu, da je vrlo moguće da bi svejedno osjećo krivnju. s obzirom na analize, pamćenje svakog detalja, OKP, nesanicu, ona postoji u našim glavama neovisno ima li temelja ili nema. vjerojatno to i sam znaš, da se njezini korijeni (bespotrebne jer je u pitanju davna manja stvar ili čak potpuno umišljene krivnje) nalaze izvan onoga zbog čega se osjećamo krivima. kod svakoga je individualno, jedino što je vjerojatno uvijek vezano uz odrastanje.

kod mene je "bonus" strah od krivnje, koji me koči u nekim društvenim situacijama, već od običnog razgovora uz kavu, da ću izgovorit nešto zbog čega ću poslije osjećat krivnju... treba se aktivno borit protiv svega toga, nema (nam) druge!

[jedan-od]

utisana kaže:

Samo sam ces si pomoci.
Psihijatar ce ti ponuditi tablete da budes tup i guras dalje.
I , da, imas problema
(Kao i svi)
Ali nemoj se toliko vezati za rijec "bolesnik"
To zna biti sidro od kojeg ne mozes dalje
U smislu: eh, da... Ja sam bolestan i nema tu pomoci....


Uvijek ima pomoci!!!

To je točno da si samo ja sam mogu pomoći - ali jednostavno ne uspjevam. Zbog toga uzimam tablete.
Nikad pred nikim nisam "glumio" ili rekao "ja sam bolestan" i ne mogu nešto napraviti.
Sve svoje zadatke, i poslovne i prijaten obavljam kako treba. Istina da mi sad treba malo više vremena nego prije, ali opet sve obavim na vrijeme.
Mene brine samo jedna stvar - npr. imaš gripu i ona prođe za 1-2 tjedna, ali ove ne prolazi već godinama.

[TRAgatelj]

Mikulenas kaže:

TRAgatelj, provaj gledat na problem na ovaj način: da ništa nikad u životu nisi krivo napravio, pa ni najmanju sitnicu, da je vrlo moguće da bi svejedno osjećo krivnju. s obzirom na analize, pamćenje svakog detalja, OKP, nesanicu, ona postoji u našim glavama neovisno ima li temelja ili nema. vjerojatno to i sam znaš, da se njezini korijeni (bespotrebne jer je u pitanju davna manja stvar ili čak potpuno umišljene krivnje) nalaze izvan onoga zbog čega se osjećamo krivima. kod svakoga je individualno, jedino što je vjerojatno uvijek vezano uz odrastanje.

kod mene je "bonus" strah od krivnje, koji me koči u nekim društvenim situacijama, već od običnog razgovora uz kavu, da ću izgovorit nešto zbog čega ću poslije osjećat krivnju... treba se aktivno borit protiv svega toga, nema (nam) druge!

Ja se nadam da su ove epizode dio odrastanja. Da ću jednom jednostavno shvatiti da je život kompleksan i da nije sve crno-bijelo.

[Mikulenas]

TRAgatelj kaže:

Ja se nadam da su ove epizode dio odrastanja. Da ću jednom jednostavno shvatiti da je život kompleksan i da nije sve crno-bijelo.

da, pa tako čak ni (umišljena) krivnja nije crno-bijela, pošto može bit sumotivator, okidač za neko kreativno ili dobro djelo. makar stvarne potrebe za iskupljenjem zapravo nebilo, i makar taj sumotivator u osnovi bio pogrešan i opterećujuć.

[TRAgatelj]

Imam još jedno pitanje, odnosno problem. Radi se o (barem ja mislim) o stvarnom poremećaju. Npr. ne mogu kupovati bilo šta sa njuškala ili takvih sajtova jer se tu stvari preprodaju i ne prodaju se po stvarnoj cijeni i onda ja mislim da time oštećujem autora, ili tvrtku koja je nešto proizvela. Isto tako, roditelji mi daju novce za van, ali ja ne odem van i onda me to muči, jednostavno ne mogu zadržati te novce. Kao da sam previše pravedan. Molim vas koja je moja dijagnoza i može li se nekim lijekovima (bez recepta) to riješiti. Hvala

[descender]

TRAgatelj kaže:

Imam još jedno pitanje, odnosno problem. Radi se o (barem ja mislim) o stvarnom poremećaju. Npr. ne mogu kupovati bilo šta sa njuškala ili takvih sajtova jer se tu stvari preprodaju i ne prodaju se po stvarnoj cijeni i onda ja mislim da time oštećujem autora, ili tvrtku koja je nešto proizvela. Isto tako, roditelji mi daju novce za van, ali ja ne odem van i onda me to muči, jednostavno ne mogu zadržati te novce. Kao da sam previše pravedan. Molim vas koja je moja dijagnoza i može li se nekim lijekovima (bez recepta) to riješiti. Hvala

Može i bez ikakvih, s ili bez recepta.. medikamentima. Sav suficit koji te grize.. pošalji meni na xyz broj žiroračuna (ja ću iste.. majkemi.. darovati u dobrotvorne svrhe..). Istovremeno ili pravovremeno.. po zaprimanju suficita.. po svakoj uplati.. ja ću ti zahvaliti nekim maštovitim komentarom koji će se odnositi razinu tvoje bizarnosti. Nakon nekog vremena.. valjda, moguće.. vjerujem da ćeš biti apsolutno zdrav/izliječen/normalan/suvisao.... Predator koji periferno škilji.. na ovakve upadice.. s još uvijek nogom neke žrtve koju glođe, koja mu viri iz čvalja.. jednostavno ne može obuzdati binge eating poriv.... A onda se sjeti kakav trollovi imaju okus, pa ispovraća cijelu požderanu, proteklu žrtvu..... Molim/nema na čemu....

[TRAgatelj]

descender kaže:

Može i bez ikakvih, s ili bez recepta.. medikamentima. Sav suficit koji te grize.. pošalji meni na xyz broj žiroračuna (ja ću iste.. majkemi.. darovati u dobrotvorne svrhe..). Istovremeno ili pravovremeno.. po zaprimanju suficita.. po svakoj uplati.. ja ću ti zahvaliti nekim maštovitim komentarom koji će se odnositi razinu tvoje bizarnosti. Nakon nekog vremena.. valjda, moguće.. vjerujem da ćeš biti apsolutno zdrav/izliječen/normalan/suvisao.... Predator koji periferno škilji.. na ovakve upadice.. s još uvijek nogom neke žrtve koju glođe, koja mu viri iz čvalja.. jednostavno ne može obuzdati binge eating poriv.... A onda se sjeti kakav trollovi imaju okus, pa ispovraća cijelu požderanu, proteklu žrtvu..... Molim/nema na čemu....

Razumijem zašto možeš misliti da sam trol, i to je sasvim u redu. Ja imam takvih problema, i nadam se da će netko stručan (sa naglaskom na stručan) odgovoriti, mislim da je to OKP koliko znam za sada. Evo dat ću sadašnji primjer. Želim naučiti programirati i sa njuškala sam našao jednu knjigu, ali je kako kažem po polovnoj a ne punoj cijeni. Ja imam osjećaj krivnje jer ne plaćam punu cijenu i sa tim nekako oštećujem autore.

[TRAgatelj]

Izgleda da nitko ne odgovara. Barem sam mislio da će mi ovdje netko pomoći.